vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 24.03.2020.

Kako reći "ne" katastrofi

Davno još, nismo niti bili toliko nekako, kako da to kažem, je li, vezani, pričala mi Najdraža o tome kako kod neke njene kolegice na poslu frcaju iskre; veli joj ona, pa hajde, idite negdje na izlet, družite se malo, a ova veli – šta je tebi, kad smo petnaest minuta skupa u autu, posvađamo se na pasja kola.

Mi srećom doma nismo tako posvađani. Zašto je to tako ne bih sada, valjda u tome ima nešto i moga doprinosa; iako sam svjestan da je na drugoj strani glavnina tog ljepila, razuma, tkiva koje nas povezuje i drži. Ta mala zajednica, čopor, grupa, uobičajeno ne služi čovjeku u tako puno stvari, osobito onih manje važnih, kada je svatko u svome filmu; čak i kada smo u istoj kući, povezat će nas prilično rijetko neko igranje kakve društvene igre, ili film ili utakmica, ali ono što je oduvijek bio zakon i što nikada nitko nije prekršio (a bio bi glup da jest) to je osjećaj da ta grupa služi prvenstveno tome da se čovjek olakša kada mu je teško. Prevažan je taj neki osjećaj da imamo svaki svoje stvari koje nas zanimaju i da nitko previše ne smeta onog drugoga u njegovoj nakani, jer to ne osjeća povredom svoga teritorija, sve dok se ispune stvari koje trebaš ispuniti. Srećom, nas dvoje, kao neka osovina te priče, imamo i neki nepoznat blagoslov da je tih stvari prekoviše puno; to je stvarno lijepo i ispunjujuće, pa ćemo po pravilu već trideset godina zaplakati nakon istog filma u istom trenutku, ili pričati o istim knjigama, ili puštati istu pjesmu naglas u autu kad se spuštaš na more prvi put u lipnju. Dapače, još kad su ovi bili mali, znali su nam djedovi i bake predbacivati da smo previše važni jedno drugome. Ali, nije to presudno. Presudno je to da svatko od nas četvero (pa i ovi koji rastu, ili su već bogami dobro i izrasli) znadu da će ta grupa, čim se nanjuši i najmanji ćuh nevolje, bez obzira na to o kojem se području radilo (zdravlje, novci, škola...) prekinuti sa svim aktivnostima, okupiti se navečer za stolom i zajedno programirati što i kako, odnosno – tko može nešto učiniti da bi stvari krenule nabolje i tako svojim malim potezom pridonijeti zaustavljanju pada onog drugoga. Ne pitajte sada o potonućima, svačeg je tu bilo, a ne malo zdravstvenih problema, kroničnih bolesti, pa i ostajanja bez posla i slično. Ponekad međutim (pogotovo nakon što je kćer prekinula trogodišnju vezu) imam jaku grižnju savjesti po tom pitanju, pa poluozbiljno znadem predbacivati ženi da smo ih premalo učili samoživosti a previše povjerenju; gdje god da se nađu bježat će glavom bez obzira kada nanjuše i najmanji trag suprotnoga.

Klinci u obitelji uče primjerom, a ne riječima, pa se – govorim iz osobnog iskustva – možeš postaviti na trepavice od pričanja, ali ako on vidi da nešto skrivaš, da radiš nešto iza leđa, da trošiš pare na sebe, skrivaš karte koje imaš, ili varaš na neki drugi način, ili ne obaviš posao koji si trebao obaviti, bilo doma ili vani, gotovo je. Sve gluposti i loše poteze, krive procjene, lijenosti, sve bedastoće što smo ih počinili, a nije ih bilo malo – počinili smo zajedno, i u svemu smo tome bili skupa. Tako klinci postaju dosljedni, pa makar i u glupostima (jer, kako veli Mujo, valja cijeniti trajne vrijednosti), a dosljednost je valjda najvažnija stvar kojoj ih se može naučiti odgajajući ih: da nema odustajanja i predaje, jer dužan si sebi i drugima ispuniti ono što si obećao. Previše su se mojih teško jestivih uradaka klinci najeli i previše neispeglanih ali opranih majica nanosili kročeći tim putem, dok je Najdraža radila do kasno navečer, a da ne bi sada cijenili trenutak kada ona ispeče najfiniji domaći kruh kojeg su ikada u životu okusili. I nitko tu previše nije pitao za aktivu ili pasivu, jer kada si vidio da onaj drugi podmeće leđa, bilo te jednostavno sram pobjeći i ne podmetnuti malo i svoja. Oh, kako sam samo glup bio kada sam primjerice sa trideset vukao obitelj na raznorazne izlete, planinarenja, bježanja (ne kažem da im je bilo mrsko; teško je žabe u vodu natjerati :); držalo me u životu neko ludo i naopako saznanje da negdje drugdje teče život, a ne doma; da su ljepote koje ćemo vidjeti važnije i veće od onih koje bi nam mogli donijeti neki, ne znam, obični trenuci zajedništva, i trebala je čitava jedna bolest, koje nije udarila osobno mene po riti, nego tamo gdje je najbolnije, pa da me dovede pameti i da počnem cijeniti i ona obična, tiha popodneva koja se provedu kod kuće, jer tako zahtijeva neki redovan i normalan život u kojemu se polako ide naprijed.

Ili, kako sam znao malome reći kada je razočaran propašću vrtićkog koncepta života, kretao u školu: žalosno veliki dio života čovjek će provesti radeći nešto što ne želi, okružen ljudima sa kojima ne želi provesti dvije minute više nego mora. Ali zato, nauči cijeniti one trenutke kada radiš ono što želiš, jer ako budeš znao prepoznavati koji su to trenuci u životu, bit će milijun puta vredniji i davat će ti daleko više snage za sve ono što moraš podnijeti.

Nisam još do kraja siguran, ali negdje sada, duboko u šestom desetljeću, vjerujem kako nisam pogriješio kada sam im na onim prvim mobitelima, gdje se to dalo namjestiti, postavljao pozdravne poruke tipa – dobro se dobrim, a zlo zlim vraća.

Zato nekako vjerujem da će ovi dugotrajni boravci obitelji u četiri zida rezultirati nečim pozitivnim čak i kod onih koji do sada nisu mogli provesti petnaest minuta zajedno; da će ljudi naučiti da je zajedništvo, pogotovo u nevolji - dobra stvar i da povlačenje vode na svoj mlin ne može uroditi nečim dobrim. Nisam ja to izmislio, nipošto; još kao sedamnaestogodišnjaka me se snažno dotakla Camusova „Kuga“, u doba kada mi je baš svaki atak na moj sustav vrijednosti bio bogohulan i nedopustiv. Ljudima koji su sami sigurno je sada teže, ne samo fizički, pogotovo ako je ta samoća stvar njihova osobnog izbora i nije rezultat bježanja od zla i spašavanja u nuždi, već - ajmo to tako reći - običnog nepristajanja na kompromise. Teško je uočljiva, katkad i nevidljiva i neraspoznatljiva ta granica u životu i ljudi su skloni olako ocjenjivati nasiljem ono što je autoritet, snaga, postojanost, samo zato što se nešto ne uklapa u njihovu spoznaju bitnoga. A upravo u tom trenutku i na tom mjestu leži raskršće koje nam određuje što i kako dalje: ako se spirala sukoba pojača, iz toga ništa dobro neće proizaći. Nipošto pri tome ne zagovaram život u obitelji kao recept za sreću; da me se krivo ne shvati; svatko znade najbolje što je za njega pravo; ali imam dojam da je iza ljudi u vremenu u kojem sam od djeteta postajao starac ostalo previše naglo zalupljenih vrata i riječi koje je netko vrištao, a nije ih imao tko čuti u tom nekom, prošlom životu, za kojeg svi sada poprilično sigurno znamo da odlazi, prestaje i da se otiskuje sa ove obale kao čamac bez putnika, da bi zauvijek otišao nošen neumitnim i snažnim tijekom te velike rijeke. Zakoračili smo na drugu obalu; ne znamo što nas tu čeka, a u rancima što smo ih na brzinu spakirali nema puno toga. Dosta suza i gorčine, nekoliko osmijeha i vrijednih uspomena i još malo što drugo; tko misli da ćemo se kroz tri tjedna vratiti ponovno na drugu obalu bojim se da se vara – to ne govorim i ne gatam ja osobno, već puno pametniji od mene, eto primjerice gospon Rudan, oko kojeg smo se ovdje u priličnoj mjeri usuglasili da zna što piše.

Neću više ni zrna o katastrofi. Nije, naime, kao što sam vjerojatno i uspio u stanovitoj mjeri argumentirati gore, katastrofa to što nam slijedi. Ili nije samo katastrofa, ako tako hoćete, i ako možete s mirom pustiti taj čamac da otplovi. Drugi put ću o boli, strahu, neizvjesnosti. Sada toliko, o onome što živimo. Naime, za kraj, siguran sam da se ne varam kada kategorički tvrdim kako bi u životu svakoga od nas ključno ipak moralo biti jedno, jedino pitanje. Ono u sebi sadrži tešku i na prvi pogled nerazumljivu kontradikciju, jer govori o vremenu koje mi nećemo doživjeti, a koje bi nam moralo biti najvažnije. U suprotnome, život postaje samo razdoblje obrane od boli i vješte kolekcije ugoda. A čak je i veliki Epikur tvrdio kako je put do sreće tek duhovno uživanje, odnosno prijateljstvo i znanje kao vrlina.

To pitanje glasi: po čemu će nas pamtiti oni koji nas pamte?

24.03.2020. u 19:06 • 18 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.