Putovanje traje, a druga se obala sve više nazire, dok je stara - ona koja nam je iza leđa, sve dalja i bljeđa... Čamac je malen i nestabilan, pretrpan putnicima i prtljagom; svaki nalet vala ili udar matice prijeti ulaskom vode ili potapanjem... No, znamo negdje u dubini svog uma da ćemo se iskrcati i da je ovo samo prijelaz, putovanje, pa se nad njime nadvija sjena tuge i neizvjesnosti. Ne samo da namamo pojma što nas čeka preko; o tome ćemo poslije, drugi put, kada se čamac približi, ili kada uopće stupimo nogom na kakav tvrdi sprud ili barem klizav kamen... polako se pitamo - što smo u rancima koji pretežu naša leđa ponijeli u brzini i nenaviknutosti na nju; zapravo – glavni je problem iz te perspektive – što je ostalo tamo, daleko, iza nas i možemo li se vraćati i vratiti...
Jedna od prvih stvari koje se pitam ovih dana ujutro, kada mi san odlazi sa očiju a blijeda svjetlost ledena jutra ulazi u sobu, jest to – čega se bojati? Što je to što gubimo i nepovratno ostavljamo za sobom; ono čega više neće biti i što će nam biti nedostupno? Da li život sam, ili još nešto u njemu, ili van njega?
Otkad znam za sebe pričalo se o lošim vremenima, krizama i padovima. Stari ljudi uvijek su pričali da je prije bilo bolje, a da danas sve po žveplu i grijehu diši (Šenoa?), kao što i mi danas znamo pričati, jer svijet kojeg gledamo sve nam je teže razumljiv, naporan, hektičan i brz. Prije su ljudi – ide priča - bili skromniji, i posvećeniji drugima, i solidarnosti je više bilo, gledalo se druge i pazilo i pomagalo, a danas toga, je li, vele, nema. E pa ima. Moja baka je još tamo osamdesetih znala ogorčeno vikati na svoje kćeri kako bi ih samo novi rat mogao sjetiti vremena kada su bile gladne i čekale jedna drugu da dođu iz škole, da bi obukle kaput u zimskim danima, a onda troše i bacaju novce na gluposti kao da ih svi vrazi gone. Ali evo, potrebna je samo jedna nevolja, potres, poplava, bolest, pa da se vidi ne tko jest, nego – tko uopće želi biti dobar i prav i pomagati i skrbiti i brinuti, a tko ne. Ima dapače, vijesti kažu, i starih ljudi koji ostavljaju respiratore za one mlađe, iako znaju da im je smrt prilično time zagarantirana. Ili, što me posebno ganulo, unatoč tome što čitam da su Izraelci u Gazi raketama pogodili i njihov centar za Covid, a nisu sigurno ni ovi drugi ostali dužni, je li, gledam fotografiju dvojice sanitetlija u okolici Jeruzalema: Židova i Paleestinca, članova istog tima, što se u vrijeme čekanja novog posla, prijevoza, intervencije mole, okrenuti svako na svoju stranu, svome bogu, ali tako snažni, istiniti, mudri, znajući da samo zajedno, kada riješe te svoje posebnosti, mogu imati i dati neki smisao, utjehu, čin. Ako je išta sigurno, nećemo preko ostati bez dobrote, jer nije pitanje hoćemo li, nego kakvi ćemo tamo osvanuti.
Pričaju ljudi i o ugroženosti sloboda, policijskoj državi, posvemašnjoj kontroli. Ali plavo nebo i zrak nam nitko neće moći uzeti, ma kako nas želio osiromašiti i uzeti nam što imamo. Naravno da su uvijek postojali ljudi, sustavi, grupe kojima je isključivi cilj bio taj da žive na tuđoj grbači i uspostave takav poredak koji će to osmisliti, održavati i opravdati. Dapače, nekakav povijesni razvoj društva upravo i pokazuje mijenu prirode sile koja se u tom pravcu upotrebljavala. Sila se, naime, može koristiti na dva načina, pa tako poznajemo onu običnu, fizičku, apsolutnu - i onu posrednu, dalju, zvanu kompulzivnom silom; ona ti neće zavrnuti ruku ili staviti te u okove da bi nešto učinio ili propustio učiniti, ali će ti biti stavljeno u izgled neko nemaleno zlo koje će snaći tebe ili one do kojih ti je stalo, kako bi to učinio ili propustio. Dapače, od tih se izvora moći, tehnika vlasti već odavna otputila na pučinu umijeća vladanja takozvanom internalizacijom pravila, pa onda zapravo ne vlada gola sila, već strah kojeg ljudi osjećaju. Strah je taj koji paralizira čovjeka i goni ga raditi ono što nikada ne bi, jer se boji, čitavim svojim tijekom i svom dušom svojom, od rođenja pa do smrti, puzeći blatom i prašinom pod silnicima i vlasnicima i moćnicima; strahom se upravlja kao nekim čarobnim duhom iz boce koja se otvara po potrebi kada glave počinju nicati na horizontima.
Strah, to je tkivo ovog svijeta koji je ostao na drugoj, staroj obali. Nova obala morala bi biti i nova šansa okrenuti strahu leđa.
Svatko od nas dobro znade što je strah. Strah za zdravlje, strah od bolesti, strah od operacije srca koja ti slijedi neminovno, kroz par godina, jer jednu si već prošao gledajući pod lokalnom anestezijom svoje srce na ekranu kao Mars (a došao si u bolnicu u ponedjeljak i već si u utorak bio vani), dok su vješti putnici anodama i katodama pržili tvoje nezdravo tkivo što nije očitavalo impulse na pravi način. Strah za najbliže, za tvoju krv i meso, jer dijete ti je kronično bolesno i potreban joj je svakoga dana inzulin da bi živjela, ili je drugome djetetu potreban nekakav prah što ga proljećima udiše da bi lakše podnosio alergije i spriječio astmu; ili te strah za Najdražu kojoj je neki ugrušak iz noge već umalo došao glave, pa je tjeraš svako malo na kretanje i aktivnost. Rekli bi, svi gotovo da spadamo u rizične grupe što se ovog virusa tiče.
Pa, onda, ako smo višak, nekvaliteta, slabost, čovječanstvo uslijed naših gubitaka neće osjetiti ništa, a smrt ionako dolazi; sve što moraš shvatiti jest to da si jednobitan sa svemirom i da nešto drugo, što će od tebe i iza tebe rasti - ne može živjeti dok ti ne umreš, kao što niti ti nisi mogao oživjeti dok nešto prije nije umiralo i umrlo. Tvoje dijete tako prestaje biti tvoje dijete (a dugo već tupim ovdje da niti u roditeljstvu nema ničeg herojskog, sebična je to borba za sebe i svoje, tako dugo i nepravedno prikazivana kao nešto veliko, nesebično i darežljivo), a dijete nikada i nije bilo tvoje vlasništvo, već ti je tek jedna duša povjerena da je uvedeš u ovu pećinu punu straha, nepovjerenja i pohlepe iz koje ga čim prije naglavce naučiti izići valja; konačno ono postaje stvorenje samobitno i svoje, a tvoj posao odgoja prestaje i nestaje. Šutiš i osluškuješ udaranje valova o visoke hridi: samoća postaje mnoštvo, a tmina svjetlost.
Ili, zdravlje na planeti na općem nivou (ne pišem ovo zato da bih obezvređivao trenutni angažman vlasti, nego da bih pokušao ukazati na to kakav je bio svijet na obali koju napuštamo): osam milijuna ljudi u svijetu umire izravno zbog pušenja, od čega su milijun nepušači – odnosno pasivni pušači; milijun i pol ljudi godišnje umire u prometu; šest milijuna djece u svijetu godišnje umire od gladi, bolesti, siromaštva. Pa kakav je to svijet u kojemu živimo i u kojemu razmišljamo o herpesu koji je izišao na usni, dok neko dijete umire od gladi, ili na cesti, ili kao uzgredna žrtva kriminala, ili od cigarete koju sam zapalio uz kavu, kao što je već godinama palim, jedan ili dva puta tjedno, od čista gušta? Zar mi treba biti žao takvog svijeta punog smrti, nesreće, nepravde? Zar moram osjećati strah što mi takav svijet nestaje pod nogama? Bespomoćnost koju će ovih dana osjetiti netko od nas dok bude umirao sam i napušten u grčevima, kašlju, vrućici, na žalost je dobro poznata onima koji još život nisu niti okusili, ali nisu imali privilegiju biti dijelom društva u kojemu ljudi brinu jesu li u zraku dopuštene doze nekih čestica koje bi mogle naštetiti našim plućima, jer umiru od gladi.
Da, zlo. O njemu ćemo drugi put, ali to je najozbiljniji prigovor vjeri. Teško je noću sklopiti oči kada znaš da netko pati, a tebe se ta patnja u stvari ne tiče. Misliš da znaš što su zasluge i vrijednosti, da si spoznao dobro i zlo, da nesumnjivo vidiš što treba, a što ne. U što u stvari vjeruješ? Vjeruješ da imaš punu sliku.
Vraćamo se u čun. Valovi prijete preliti se preko stranice plovila; šume i izazivaju uzdahe suputnika. Sjećaš se dalje. Strah za posao. Dugo si i naporno učinio, polagao ispite, usavršavao se, radio od jutra do mraka za slabe novce i za privatnike i za državu; plivao si u stvari u toj mutnoj vodi u koju nisi ni želio ući, jer si želio studirati i baviti se nečim sasvim drugim, ali su roditelji bili stari i nisu lako spajali kraj s krajem, vičući i kumeći i moleći kroz suze da ne posustaneš i naturajući ti i više straha no što si ga sam imao, vjerujući u to da baš oni znadu što je sigurnost i pouzdanost i spokoj, a ne ti, čiji su osjećaji bura i nered i slabost, tako da si od prvog ispita do diplome došao za tri i pol godine, pa si se mirio sa godinama koje su pojeli skakavci i ratovi i nesposobnosti, jer su se i oni uspjeli uplesti u sve, zadovoljavajući se tek običnim i najmanje skupim stvarima u životu, a napuštajući i ostavljajući sve nedostižne, skuplje, složenije; da bi konačno došao do nekog stadija u kojemu možeš imati kakav-takav oslonac u svome radu.
Ti si slučajan radnik, kotačić sustava, vječiti mašinist; slučajan si tamo gdje jesi, i tvoj angažman je slučajan i malo vrijedan. Nije to stvar samo društva u kome si živio; ovaj svijet ustanovljen je tako da snažni jedu slabije, ma koliko se ljudski rok upirao tvrditi suprotno. Dakle, nije taj posao ništa stalno i sigurno, jer vremena se mijenjaju, pa je jednima sada potrebno jedno, a drugima će biti sutra potrebno nešto sasvim drugo, i sve to ne zato što bi to drugo i novo bilo bolje i kvalitetnije i snažnije, nego zato da bi se znalo da ne treba raditi kako se radilo prije; jer raditi kao prije - to je znak slabosti i poniznosti, a poniznost nije poželjna, kvragu - doći će drugi što već kucaju na vrata i survati nas i baciti u blato čim nanjuše da su jači; tako da i unatoč stalnim učenjima, prilagođavanjima, promjenama i usklađenjima, koja nisu od nekog znanja ili vještine, nego od jednostavne potrebe da znadeš što je novog propisano i zašto i kako, teško od drveća da si ikada mogao vidjeti šumu. Tu ipak, kod toga straha, uvijek si znao da posao nije ništa drugo do li vrijeme koje provodiš zato da bi u nekom drugom vremenu disao, živio, stvarao; nije da si taj posao mrzio, daleko bilo, ali da si ga obožavao – nisi; imao si neku običnu ljudsku satisfakciju kada si vidio da od plodova tvoga rada nerijetko postižeš to da se ljudi u stanovitoj domeni njihovih života i moguće patologije ne pobiju.
Dakle, strah radi smrti od gladi, radi loše društvene evaluacije tvoga rada, radi manjeg ugleda u očima ljudi koji ti istinski nisu važni. Je li to strah koji je opravdan? Trebaš li se bojati što o tebi misli netko do čijeg ti mišljenja nije stalo? Imaš li strah od svijeta u kojemu ti bližnji u pravilu ne želi dobro i misli o tebi da si manje vrijedan? Da, to je svijet u kojemu smo živjeli, kroz kojeg smo se provlačili i u njemu se tješili sićušnim krijesnicama radosti. to je svijet kojeg se bojiš napustiti, samo iz razloga jer do prije par trenutaka pojma imao nisi da li je jedini ili nije.
Ovo postaje mračno? Nepodnošljivo? Bolno? E pa, nisam ja to sve smislio. Posljednjih godina, na svoju sramotu, pročitao sam ipak manje knjiga nego li što sam pogledao filmova ili serija, a u tim filmovima i serijama našao sam često ono što sam ranije češće znao nalaziti u knjigama, a to je potreba autora da se stvar sagleda iz ptičje perspektive, cjelovito, a opet jednostavno. Premalo sam knjiga pročitao, pa tako nigdje nisam naišao na onu već mitsku igru puta milosti i puta prirode što je plete Terrence Mallick u uvodu svoga Drva života. A za potrebe ovog napisa, sjetit ćeš se nečeg drugoga, što opet rijetko da si našao u kakvoj knjizi: gledaš u ovo doba tišine i tuge, valjda već po treći put - prvi nastavak kultne prve sezone True Detectiva u kojemu legendarni Rusty Cohle (Matthew Mc Conaghy) zbori: „Priroda je stvorila ljudsku svijest kao vlastiti aspekt odvojen od sebe. Mi smo stvorenja koja ne bi trebala postojati prema prirodnim zakonima. Mi smo stvari koje vjeruju da imamo "ja", stvarajući mnoštvo osjetilnih iskustava i osjećaja. Programirani smo u uvjerenju da je svatko od nas netko, a zapravo, svi su nitko. Mislim da bi časna stvar za našu vrstu bila da odbacimo naš program, prestanemo se razmnožavati i da zajedno izumremo.“
Kada ga partner, zaprepašten onime što je upravo čuo, upita zašto se onda diže iz kreveta svako jutro, Rusty odgovara kako si utvara da je svjedok, no pravi je odgovor da je očito programiran i nedostaje mu hrabrost za samoubojstvo.
Dapače, kasnije na upit o vjeri, Rusty svisoka odgovara: „If the only thing keeping a person decent is the expectation of divine reward, then brother, that person is a piece of shit.“
E pa eto, mister Rusty, taj sam, potonji. Nestat ću da bi se novo rodilo, i dobit ću tu nagradu, i bit ću taj i takav, nizak, bezvrijedan i ponizan u tvojim i svačijim očima osim jednih; baš taj i takav kakvog si me pronašao i usudio osuditi me, jer nema u meni nikakve veličine ni značaja ni snage, do li čekanja.
Ako me pitate čega se sada, kada očistim sve te naslage nepotrebnoga i suvišnoga iz života, istinski bojim, rekao bih vam - malo se bojim toga da neću umirati u trenutku, nego polako i bolno. Ali, nije ni to tako strašno. Bojim se, zapravo, istinski, potpuno i nepopravljivo, samo jedne jedine stvari: da bih ikada mogao gledati svijet bez svoje djece (a upravo je to svijet kojeg Rusty u seriji mora gledati ostatak života, i nekako sam slobodan zaključiti da zato tako crno i zbori). Nemam nikakvog razumskog objašnjenja niti utjehe za taj potencijalni užas, i ne mogu ga se riješiti, nikako. Radije biram umrijeti i umirati istog časa, sata, dana, mjeseca, nego li doživjeti takvo što. Eto, u obje varijante ishod je isti. Nestajanje, da bi novo postalo.
Tu se na koncu mogu složiti i sa gosponom Rustyem. On, naime, sumanuto istražujući i uspoređujući policijske fotografije umrlih, probodenih, ustrijeljenih, obješenih pronalazi na njihovom izrazu lica jednu jedinu zajedničku crtu. ne odmah na samom početku, ali – otprilike kaže - upravo u posljednjem trenutku njihovih umiranja, nalazeći taj neporecivi izraz olakšanja, sagledavanje toga kako je lako bilo konačno pustiti se, vidjeti što su bili, uvidjevši vas, sebe, cijelu ovu veliku dramu, koja nije bila ništa do opsjene, sazdane od pretpostavki i volje, a tako se je lako otići napokon sada, kada se više ne moraju držati tako čvrsto znajući da čitav njihov život, sva njihova ljubav, sva njihova mržnja, svo njihovo sjećanje, sav njihov bol... u potpunosti jest jedna te ista stvar. Isti san, kojeg su sanjali unutar zaključane sobe: san o vlastitoj osobnosti.
Da, shvatili ste dobro. Osim toga što sam napisao, nema me čega drugoga biti strah, iako bi se čovjek sav grčio od straha; tješim se, ako uopće mogu tješiti se takvim užasom. Neću se više osvrtati za drugom obalom, jer na njoj ništa vrijedna niti dobra nije baš ostalo. Oni koji vjeruju u povratak u normalu imaju se za čime osvrtati, jer imaju što napustiti. Ili barem tako misle. Snaga, ljepota i vrijednost ljudi u ovom času nije u tome koliko čuvaju ono što je ostalo u starom svijetu, nego koliko toga mogu u njemu ostaviti, usredotočeni na to da na drugoj obali izgrade neki bolji i vredniji; svijet u kojem će biti manje nas, a više jednobitnosti, jedinstva, jednostavnosti, lakoće. Ako nas u međuvremenu matica ove goleme rijeke ne ponese svojim putem.
Sjedim na verandi u tišini prevrtljive proljetne noći, među vjetrovima i rijetkim svjetlima i glasovima u daljini. U našu stvarnost dolazi daleka i potrošena svjetlost nedostižnih zvijezda, u stvarnosti – davna i nikada viđena prošlost. Poznati svijet pretvara se polako u nju.
Post je objavljen 30.03.2020. u 08:48 sati.