Već barem deset godina nemam sportski paket. Nemam zapravo nikakav paket. Televizija mi služi za gledanje filmova sa sticka i eventualno nekih koji se dadu gledati na državnoj televiziji, otprilike pet puta mjesečno. Ionako iz sve možeš sa zakašnjenjem pogledati na hrti-ju. I još dvije ili tri utakmice mjesečno, koje valjaju. Među njima i neka košarkaška drama, recimo Zabok i Škrljevo, jednom u pet godina u borbi za peto mjesto u ligi. I još par dokumentaraca, pokoji Peti dan, Puls, filmski dodaci (kako se već zove ona emisija na Trećem). I to vam je to, moje gledanje televizije. Naravno da smo prije petnaest godina imali tv paket sa svim Barcelonama i Legranesima, i Tv Historyima i Nickelodeonima i ostalim čudima, i da smo ga u međuvremenu otkazali zajedno sa fiksnim telefonom koji se pretvorio u mišju rupu za telefonske prodavatelje. Shvatio sam, naime, kako mi je klinac rastao, da će subotnja popodneva početi provoditi uz Redse i Blackburn, pa sam odsjekao tu granu i njemu, a bome i sebi. Sada radije jednom godišnje kada je kakvo pravo polufinale Lige prvaka odem sa frendom na cedevitu ili čaj u birtiju. U mojoj hiži stoga lebdi duh nad vodama; jedino što imamo je flat internet za stotinjak kuna mjesečno.
Nekad to nije bilo tako. Zalud je bilo svim Cihlar Nehajevima i Bergmanima i Tarkovskom i Ristovskom, jer kad su Pjesnici u kvalifikacijama lovili Drugu ligu Zapad, ja sam bio na istoku među dvadeset tisuća duša stisnutih u elipsi Kranjčevićeve protiv Orijenta, ili kada je GOŠK Jug gostovao u borbi za povratak u društvo najboljih, pomakao sam spoj sa Najdražom za sat vremena, Bog mi je svjedok; a tek debi sa Subotičanima u travnju 1980. ... pa to je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu. Što me nosilo, ja danas stvarno ne znam reći, još otkad me djed odveo na prvu utakmicu protiv nezgodnog Famosa iz Hrasnice. Bilo je tu i uspona i padova, i cura i gomile knjiga i filmova, sve bi me to trenutno znalo zabljesnuti i odvesti nekud dalje, više, dublje; noći provedene po Kinotekama i Tuškancima, ali se i sa nastave, ako treba, bježalo gledati gostovanje Csepela u Srednjeevropskom kupu 81. Ajde, zalomila se tu i koja Cibona protiv Bugara u borbi za ligu Kupa prvaka, ili neki odlazak u daleki Maksimir, ali nogomet u Ulici pjesnika bio je zakon.
Patetično i sasvim frazerski mogao bih sada lamentirati o nekakvoj romantici; na koncu, u tih petnaestak godina ja sam možda pogledao ne više od trideset utakmica, ali bilo je to jako, istinski jako življenje u nekom krugu virtuale, puno jačem od onoga koji danas klince vuče prema ekranima. Ono čega se zapravo najjasnije sjećam sa te prve utakmice u kojoj su Hrasničani sačuvali bunker a djed i ja razočarani otišli na gemišt, odnosno sok kod Justina, jest to da je negdje nedaleko, par stepenica ispod nas, na štokrlu sjedio neki deda, oslonjen o svoj štap, a da je ispred njega gomila bila razmaknuta kako bi deda vidio čitav travnjak. I čak je i taj deda, kao što bih i ja sada, kada bi bilo prilike i kada bi Pjesnici igrali u Ulici, a ne negdje daleko, uz savski nasip, govorio da je sve otišlo kvragu i da danas najobičniji bek ne zna dodati na tri metra jer je čitavu mladost proveo trčeći krugove oko igrališta.
Nogomet je u moj život donio još nešto, a to su Sportske Novosti. Nikada neću prežaliti što nisam gosponu Redeu, kada sam ga znao viđati uživo, smogao hrabrosti reći u lice da su me zapravo on, Ivanišević i Nikolić opismenili još tamo sa šest godina, kada sam djedu naglas čitao izvještaje sa Trofeja Marjan, a da bi bez njih sav trud profesorica iz hrvatskog ostajao bez ikakva učinka. Tko bi se još sjećao što su ti neimari pisane riječi stvarali nakon Mundiala, ili nakon Juanitove Coca Cole, ili nakon Panenke? Pa nije bilo te pripovijetke ili tog romana koji bi nosio takvu snagu i dubinu analize, paralele i povezanost sa stvarnim životom, politikom, kulturom, takvu istinitost i takvu uvjerljivost. Ili, treba li naglašavati kako su Valai i Ibrišević čovjeka učili uočavati detalje i gledati puno šire slike od onih običnih?
Jedini nogomet, nakon svih taktičkih bitaka, strateških razrađivanja, neljudskih grubosti i posljedične dosade koja je tom igrom zavladala kako sam postojao stariji, jest onaj kojeg sam negdje devedesetih znao viđati na afričkim nogometnim prvenstvima. Bila je to igra, a ne posao; svečanost a ne obaveza; nepredvidivost i zanesenost. Kada sam početkom ovog stoljeća shvatio da nikada više neću, osim sasvim slučajno, vidjeti nogomet koji bi odgovarao tim kriterijima, ukinuo sam i one pakete s početka ove priče. I prepustio se konačno knjigama, filmovima, blogovima.
Stalniji posjetitelji utakmica po zagrebačkim stadionima osamdesetih i pogotovo devedesetih odmah će znati o čemu u nastavku ove priče govorim kada ih podsjetim na dva lika: prvi, to je onaj jači, bradati gospodin, negdje sa sredine tribine; uvijek je oko njega bila praznina, a evo i zašto – jer negdje u drugoj minuti svake, ali baš svake utakmice, taj je lik uvijek poštovao svoj ritual i iz petnih žila bi tada povikao „igraj, igraj!“... Na utakmice na koje sam znao kasniti, recimo, srijedom popodne, da vam dočaram snagu tog uzvika, čulo bi ga se sasvim jasno negdje već iza Tehničkog muzeja kada si zadihan žurio Savskom pa skretao desno, bez obzira na snažnu vrevu tramvaja i automobila u bučnom gradskom prometu poslijepodne radnog dana. I danas, kada me sa Cibonina tornja na tom mjestu zabljesne kakav trak jutarnjeg sunca, sjetim se tih dolazaka, pa mi se učini da negdje daleko, tamo već kod podvožnjaka koji odvaja Končarevu (pardon, Ozaljsku) vidim frenda u bijeloj majici kako žuri na istok. Neupućeni gosti u našem gradu, ili oni koji bi tek doselili, nenaviknuti na ovaj ritual, znali bi se zabuniti, pa veseli sjesti na mjesto kraj tog lika na tribini, radujući se kako su uhvatili dobru poziciju.
Tako je i moj prijatelj, Hajdukovac, tek doselio u Zagreb iz Rijeke negdje početkom ovog stoljeća, pa je naravno otišao pogledati Bile kao gospodin, poslije posla, u ajncugu, na zapad, i upao u crnu rupu; kada je ovaj zavikao i preplašio mog priku, nikada neću zaboraviti kako je to ovaj poslije godinama sa stravom u očima pričao uz kavu: žile mu na vratu poiskakale, a ja od straha odskočio dvije stolice dalje... Naravno da me njegova epizoda tjerala na smijeh, ali u njegovom je pričanju uvijek bilo dovoljno poštovanja, poniznosti, obzira da bi čovjek shvatio kako je u stvari bio razočaran time što ne zna za taj ritual i da je u tome poanta njegova doživljaja. Radi se, da se razumijemo, o intelektualcu, načitanome, obrazovanome liku sa dvoje djece; čovjek u pedesetima svira klavijature u jazz-bendu; no i on je u toj epizodi bio običan klinac osupnut veličanstvenošću arene i njenim svetim protokolima.
Drugi, lik, glavni junak ove naše priče, to je Zeko. Kako vama koji ne znate ništa o tome malom ali bogatom svemiru, objasniti tko je Zeko? Udarite na Youtubeu - Zeko komentator ili nešto slično, pa ćete vidjeti legendu koju su zadnjih godina snimali namjernici. Čovjek je zapravo običan kibic, ali ono što ga čini besmrtnim i odvaja od nas ostalih jest to što su već svi delegati svih utakmica bez obzira na rang znali da se zapisnik piše/printa u jednoj kopiji više i odmah kada se napiše, pruža gore na zapad, Zeki, koji će ga marljivo kroz čitavu utakmicu držati u rukama i pomoću njega naglas komentirati čitavu utakmicu, I tako godinama, desetljećima, sa istim žarom i radošću. Dapače, Zeko je uvijek znao držati letvicu visoko, pa bi, kada intenzitet događaja na travnjaku padne, znao upotrebljavati i fraze za koje bi uvod glasio otprilike „što bi znale reći kolege sa hatevea...“ ili nešto slično. Urbana legenda, svoj je zenit dostizao već daleko iza doba kada sam ja kao školarac ili student hodočastio na te betonske stepenice, a obično je moj posjet značio i odlazak na suprotnu tribinu, onu na kojoj će ti pogled najjače zaslijepiti jarko popodnevno sunce baš kada snaga borbe na travnjaku bude na najvišem nivou. No, nisu to bile utakmice na kojima bi se navijalo u tisućama; takve su utakmice igrali moćni i bogati; moje su utakmice bile one na kojima si tišinu mogao rezati nožem kada bi Putanec, Kurbaša ili Jurčević davali for po boku; čulo se tupo udaranje lopte vanjskom, dahtanje nedoraslog beka, a u pozadini i besmrtni Zekin nazalni uzdah. Njegova pognuta figura nad listom papira, šilterica nad debelim naočalama i uvijek neskriven osmijeh, nadvladali bi svu dramatiku trenutka i najbolniji poraz znali pretvarati u čarobnu utjehu. Pričalo se o Zeki svašta, da je nepriznati brat pravoga Zeke i tko zna što još, ali meni je kod njega potpuno jasno bilo jedno: da je on ona hrabra verzija mene. Naime, kada sam imao osam ili devet ili deset, omiljena igra bila mi je u sobi igrati nogomet ping-pong lopticom. Bile su to čitave utakmice; turniri, prvenstva; uz noge pisaćeg stola bile su ispletene mreže za krumpir; sve su utakmice, naravno, bile praćene mojim nadahnutim komentarima i zapažanjima. Zeko se od mene kada sam imao osam godina razlikuje samo u jednome: što je dovoljno hrabar živjeti svoju igru i sa pedeset, i to naglas, pred svima, na pravome mjestu; tamo gdje je sve igra i gdje nema stida i obzira i podsmijeha koji bi bio jači od strasti igre.
Zašto ja, pitate se, nisam postao Zeko? Zato što sam imao nešto drugo što ću u životu pretvoriti u igru dovoljno jaku i strasnu da bi zamijenila ovu? Zato što sam sa deset godina sam u kući, dok su starci bili kod susjeda, bez daha odgledao Kubrickovu Odiseju, ili sa petnaest pročitao Raskoljnjikovljeve avanture? Zato što sam odrastao, i postao predvidiv, obziran, zatvoren, ukalupljen? Zato što mi znanja koja sam u međuvremenu stekao i snobizam kojim sam se tako mogao zaraziti, a možda i nisam, ne dopuštaju razotkrivati se, nego šutjeti?
To pitanje, na kraju, često i ne sasvim bez zadnjih namjera, postavljam svojoj Najdražoj, kada umjesto da navečer dreždim uz kakav Rapid ili Belenenses, mrznem s njom na verandi, dok ona dimi još onu posljednju prije spavanja, pa gledajući u kristalno zvjezdano nebo, na njen neskriveni užas odmah sam sebi odgovorim: zbog tebe, anđele moj, zbog tebe.
Post je objavljen 14.03.2020. u 19:39 sati.