vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 09.03.2020.

Bitka na Marici

Izbjeglice. Migranti. Pakao i raj. Zli i oni dobri. Ili, manje zli?

Koliko je ovaj svijet izokrenut najbolje mi je pokazala logika koju sam nedavno čuo. Vele "fala Bogu da nismo neka bogata zemlja, jer bi sad sve ove izbjeglice željele ostati kod nas". Stara pjesma veli, za jedan časak radosti hiljadu dana žalosti. Osobno bih se priklonio Grunfu i radije sto godina živio kao milijunaš, nego jedan dan kao sirotinja. A kao što ćete vidjeti, nije ni to neka posebna vrlina.

Sebičnost, borba interesa, to je ono što vodi ljude kroz život. Malo je mjesta pod neonskim suncem Zapada. S ove strane granice, strah: doći će i uzet će nam sve što smo s mukom stekli: posao, kuću, stan, partnera, djecu, psa, punicu i papigu. S druge strane, kada čujem mladog Afganistanca kako pored obale Marice izjavljuje da mora stići na zapad e da bi ostvario snove, ne mogu, pored sveg njegova prava na sreću, u tim snovima ne vidjeti istu žeđ pod neonom sebičnosti, pohlepe; lcdove, iphoneove i prade; sliku duhovne bijede kakvu gledamo u našem društvu desetljećima. Između, da se ne lažemo, spašavanja golog života kakvo on najvjerojatnije poduzima (pa makar dolazio iz Afganistana, Sirije ili Iraka) i te pohlepe, naravno da postoji čitav svemir, ali poznavajući ljudsku prirodu, neće ni njima dugo trebati do gramzivosti. Isti je to materijal kao i mi sami, kvarljiv, prolazan, potrošan, mekan, pa vidi što je od nas postalo. Naravno i da je lakše doći u neku Njemačku nego od Pakistana stvoriti dobru državu; oportunizam i entropija su osnovna počela svemira i to se ne smije zaboraviti. Nikoga se nema pravo tjerati ni na herojstvo, ni na mirenje sa sudbinom, ni na borbu. Predlažem u tom smislu amandman Konvenciji o ljudskim pravima. Čl. 2: Naslov: Konačni obračun sa šjor Marxom i pokajanje pred gosponom Feuerbachom: Svatko ima neotuđivo pravo oportunistički ne težiti mijenjanju svijeta oko sebe, već sanjati štogod želi, sve dok ne otima ili mu snovi ne postanu pretijesni.

Treba malo strpljenja; samo im dati malo vremena da ih društvo korumpira i pretvori u najamnike i potrošače, topovsko meso mallova i korporacija. Ili, kako je još prije tridesetak godina rekao moj tast, nema te ideologije koju u par godina neće raz.e.ati satelitska antena i kreditna kartica u ženinoj borši. Ili, St. Johnny Of Trnsko: standard je, rođače, pokvario ljude. Jedu g.vna i sanjare.

Eto ti ga na. Ne spominju svi, pa i onaj Afganistanac s početka priče, uzalud snove kao najbitniju stvar. A snovi uvijek dolaze nakon dobre večere. Na prazan želudac se ne sanja, nego umire.

Sve je to pitanje sile; onaj tko će biti jači taj će nadvladati. Iluzorno je ipak misliti da možeš spriječiti milijune da dođu i, kako bi rekao Marko Aurelije, umru s našim bogovima. Jer mi smo takav život u umiranju već odavna odabrali i pokazali da nismo postali bolji. A njima još vjerojatno nije jasno da, ako ne odaberu te, naše, mrtve bogove, bogove umiranja, očaja i praznine, dovest će sa svojim bogom i pakao od kojeg bježe - ravno u mjesto bijega, i to u jednoj generaciji, što se po francuskim slamovima već i zbiva. I onda su džabe krečili.

Tako to valjda mora biti, da se tek njihova djeca, unuci, praunuci sa glavom među rukama pitaju: pa jesu li baš morali onako bezglavo bježati u ovu nevolju?

A kako bi bilo bez moraliziranja? Dakle, nije još u povijesti bilo uspješne države čija vodilja nije bila pragmatičnost, a ne plemenitost i dobrota. Egipat, Rim, Franci, kolonijalne sile, SAD... što bi oni ovdje učinili na mjestu EU?
Dobroj staroj Europi, prefriganoj i još uvijek neodoljivoj, zanosnoj, ocvaloj ljepotici, ne dajem u tom cirkusu tako malo šanse, jer poriv koji bi je mogao natjerati, a već i tjera na prilično aktivno djelovanje jest najbolji od svih, a to je strah za vlastitu stražnjicu. Boljeg nema. Dakle, EU se, ako želi biti politička sila, treba pitati, ne - kako postupiti dobro i plemenito - to će se pitati književnici i filozofi, nego - kakve bi koristi od svega toga moglo biti?
Mogući, nipošto i pravi ili konačni odgovori briselskoj vrhuški: profit za proizvođače žice; pronalazak vss radne snage; eventualna rentabilna ulaganja u Turskoj; lakša reorganizacija EU u pravcu država prvog i drugog reda kao funkcionalnog modela; mrkva i batina za Erdogana, itd itd.
Tu bi najprije pristajao Sir Oliver, šteta za Brexit:.
Na kraju, mali ispravak. Nismo mi svi izbjeglice, kako vele. Svi smo mi astronauti u potrazi za srećom. Ajde, neki i - puninom. Samo što najveći dio nas umjesto pogleda u zvijezde preferira ljepši skafander.

09.03.2020. u 16:21 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.