Bit će belaja, zaspao sam na udaru klime, već kišem i šmrčem, dok Jin, na svojoj rezervnoj fotelji, isto pod udarom, i dalje bezbrižno spava. Nikad pameti kod nas dvoje, kao što nikad pameti na vrhu države, pameti tamo se doduše nađe, al uglavnom lopovske.
Jučer sam glupo birao i ručak, računao sam da po onoj vrućini ne treba ništa obimno niti što kažu teško, al carpaccio i to riblji, baš i nije neki izbor za glavni obrok, svejedno sam odlučio dio ponuditi prijatelju, nije htio ni primirisati, moj pas, sad već razmažen i opak sudac.
Išli smo zatim u trgovački centar već uvjereni da nećemo naći ono što tražimo, i bilo je tako, nekako ispada da još ljetnu robu najvjerojatnije nađeš, ako naletiš da još ima brojeva, u Lidlu, uz špeceraj. Ne žele trgovci zaraditi novac, nudi se samo izuzetno skupo ili izuzetno jeftino. Nema veze, Jinu i meni nije mrsko čekati drugaricu i promatrati prolaznice kako jure.
Završavamo na utješnom piću, konobarica outfita reklamne lutke. Nema veze, mnogo više tangiraju cijene pića, ono barem dvije tri kune više u odnosu na iste u uobičajenim kafićima.
Nije sve crno, na račun sjela jubilarna nagrada na koju sam već i zaboravio, e sad još da mi se potvrdi rezervacija stana u Berlinu i moći će se mirno obavljati završna administracija ljetnog dijela školske godine, danas završava produžna nastava, te očekivati rezultate upisa, hoće li biti učenika koji uče njemački jezik.

Već me malo zamaraju ta napuštanja bloga. Pišemo i objavljujemo u prvom redu zbog sebe, jasno da dijelu nas naš servis nije baš od pomoći s čuvenim bugom, nas nekolicina preostalih starijih smo godinama bili maltretirani ignoriranjem il neuvrštavanjem na cool i almost liste, al eto, tu se zbilja ništa nije moglo napraviti, očekivati da se netko tko je bio poslovno pametan registrirati domenu blog.hr razumije i u vrednovanje blogova bilo bi previše, obično tko se snalazi s novcem, nema pojma o estetici, vrhunac osjećaja za lijepo mu se zaljubiti u vitku plavušu po našim karikaturalnim standardima.
O čemu ja to, pa jedna blogerica je ponovo povrijeđena i ne piše, ništa više, ništa manje, da je nemam na svim tim drugim društvenim mrežama možda ni ja ne bih primjetio, kao što to normalno nitko ni nije...
p.s.
I škampi su odlični u tom ribastanu ili kak se već zove, kojeg smo slučajno otkrili odlazeći na uobičajene ćevape.
p.p.s.
Sretoh i jednog našeg poznatog odvjetnika i pjesnika, koji je izrazio želju da mu na jesen kad izda novu knjigu vodim kampanju na društvenim mrežama, moj stari frend, uvijek je upravljao karijerom, sad eto i živi u Zagrebu.

Igrom slučaja poklopilo se da planirani odlazak u Berlin pada par dana prije svjetske konferencije piratskog pokreta koji će eto desetu obljetnicu postojanja tamo proslaviti i na čiji susret smo i mi pozvani. Lijepa prilika za staviti točku na "i" jednog razdoblja života, ravna onoj kad sam u Amsterdamu prije petnaestak godina prestao pušiti.
Svugdje se za razliku od mlađih suboraca polako opraštam, nemam rezervne stranke, sindikate, budućnost.
Točke čekaju za lagano završavanje Igre.

p.s.
Fotke posvećujem progresivnom razvoju ludila u hrvatskom društvu, antihrvati, valjda ti jebeni orjunaši koje netko spomenu, naplačuju kazne po kafićima gazdama koji primaju na terase kućne ljubimce, diverzija na početku turističke sezone, sve po nekom drkadžijskom zakonu, tako je bilo i tridesetih godina proteklog stoljeća negdje drugdje.

Moj mladi splitski frend je primjetio, a ja i dokumentirao da postoji i demokracija širenja tangi, odnosno nose je širi ženski slojevi nego ranijih godina, što meni ni najmanje ne smeta, no mladi ko mladi ipak pomalo i grintaju. Meni tange nikad nisu bile pretjerano zanimljive, no puritanizam je dosta oduvao čistu golotinju uz more, pa eto, šetam po principu, daj što daš. U dva odlaska na kupanje, temperatura mora je taman, vidio sam samo dvije naturistice, no obje znaju ležati, pa niti privlače pažnju, niti ih se odmjerava, ove u tangama itekako.
Nikad neću razumiti tu hrvatsku kuharsku školu, gdje god dođeš, barem ti nešto presole.

Vrućine mi znaju biti jedino s vremena na vrijeme estetski podnošljive. U svakom slučaju su bolje od poznatih dosadnih riječkih kiša, ono u stilu, kad Britanci odlaze iz Europe nek ponesu i svoju klimu sa sobom. Druženja u hladu uz more, to da. Nije više jednostavno ni do hlada.
Kažu da je kod nas vlast privlačna jer se još može dobro prodati i voda. Zbilja se teško odlučiti, želiš li da zarade oni koji su za rađanje novih ratnika ili oni koji bi i drugima, ne samo eliti, dopustili malo bluda i razvrata.

Gotove i mature. Za ponedjeljak glazbeni se srećom nitko nije prijavio. Vrijeme za predahnuti od ustajanja zbog moranja, slijede ustajanja po želji par minuta kasnije. Asfalt gori al nema svejedno previše razgolićenih po Rijeci. U gradu su očito oni koji rade i tu moraju biti. Planirano je bilo da odmah zbrišemo na put nakon ručka, al ovaj put nam se nešto nije dalo, jako sam zadovoljan jer nas osjećaj nije iznevjerio. Fejs i instagram su puni fotki onih bespomoćnih koji su po paklenim temperaturama zaglavili u kolonama na magistrali na kojoj se kao nešto radi. Nazdravljam uz komp u njihovo zdravlje da nekako izdrže do odredišta, mi ćemo vjerojatno kasnije, a možda ni ne, Jin je dahtao u autu par kilometara do ručka, i to ne u koloni. Uzeo sam hobotnicu na salatu u konobi koju smo nedavno otkrili u centru i gdje smo jeli odlične lignje, nije bila naročita, i zanimljivo, prvo jelo koje je moj mali pas samo pomirisao i nije htio ni probati.

Zapravo kad si u silaznoj putanji najbolje je pad gledati s visine. Ne valja ako netko pomisli da ti je stalo, po svemu sudeći, koliko sebe poznajem, ni nije. Mnogo me više iritiraju mobbing što drugarica trpi te Jinove alergije i stalno češkanje.
Berlin je postao upitan zbog novog rigoroznog zakona o iznajmljivanju vladajućih vlastodržaca, samo nam to treba, da ta tri srpanjsko kolovoška tjedna trunemo u domaji.
Ljudi nas želili počastiti, ne kuže da je bokal vode uz glavno jelo stvar izbora, ajd, popio sam jeger poslije da ne bude uvrede. Neki nas pamte iz boljih dana.

Eto, i jutarnji odlazak po osnovne namirnice, kruh i tamnu čokoladu, može biti zanimljiv. Hrvatska modno više nije kraj svijeta i nikad ne znaš kad ćeš biti iznenađen, to je dobro. Fotografije slijede jutarnje razbuđivanje fotografa, a druga kombinacija lignji je greškom ispala iz jučerašnjeg posta.

čekamo da poluvrijeme prođe
možda će doći
do potpunog preokreta
a možda će netko opet pucati
jer mu je dosta igre
i nema razumijevanje
za sve nas.

Čim počne ljeto turistička mjesta uz more postanu meni dosadna. Pretrpane plaže zguranih tjelesa u uglavnom antiseksi kupaćim kostimima, cijene do nebesa, osmišljavanja kako nas pokrasti na svakom koraku, da se razumijemo, nije to samo naš specijalitet, Česi, iako još i bez mora, su u tome bez premca.
Izuzetak su jutarnje šetnje s Jinom, tko još ne zna, gospodinom psom. Ustajemo nekad i prije šest i tad se obično i nešto događa. Pijana mladež nakon neprospavane noći, jutarnja kupanja, buđenja i jutarnja higijena onih koji su prespavali pod vedrim nebom, joggeri i tjelovježba, uglavnom nalijećeš na pojedince, koji se što dan odmiče, pretvaraju u masu.To su često u pojedinci i u raznim ćudorednim prekršajima, ali moralna policija još spava.
Tada počinju raditi i čistači, smetlari, spremači, komunalci ili kako god želite. Cijeli život sam bio u zabludi, a to je bilo i uvriježeno mišljenje u onom sustavu, da su to uglavnom ljudi koji nisu uspjeli u životu. Moj pokojni splitski stric je volio govoriti za mene, još tad jako mladog, da ću kad odrastem biti ili predsjednik države ili smetlar, i te kako je fulao, za ovo prvo posve sigurno, navodim kao ilustraciju u kojim se kategorijama razgovaralo.
No eto, mi smo dobili rat, kapitalizam, prevrednovanje svih vrijednosti. Ljudi se tuku za koncesije tko će čistiti preko sezone koji dio turističkih mjesta. Imam što viditi koga Jin u ranu zoru radosno pozdravlja, davnih godina smo nas trojica uvijek zajedno kulerski operirali preko sezone, teme su nam bile od vrhunaca rock glazbe do filozofije, konzumirali smo sve što su konzumirali urbani mladi, sva trojica iz tkz. uglednih obitelji. Treći je oženio ljepoticu i živi, kako sam igrom slučaja čuo, sretno i uspješno u inozemstvu.
p.s.
Sjetio sam se jednog uvaženog blog kritičara, koji mi je znao zamjerati, da ne znam završiti započetu priču, pa zbilja ne znam

Dan u četiri fotografije, bez utakmice.
Prva asocijacija nakon prekida utakmice mi je bila da će neki od vinovnika događaja završiti u pariškom zatvoru o kojem mi je pričao zanimljiv bivši bloger koji je za nick uzeo puni naziv svog bivšeg zatvora s jednom pravopisnom greškom. Ponovno me ponijelo razmišljanje mijenja li zbilja mjesto prisilnog boravka trajno pojedinca, kako je navodno u mom slučaju ili je samo izgovor za promjenu, uglavnom negativnu. Vojska je znatno blaže iskustvo i ja sam je npr. stvarno iskoristio kao elementarnu nepogodu, koja mi je uzela godinu i tri mjeseca života, beskoristan i skoro besmislen neželjeni period, koji međutim nije izazvao nikakvu traumu, samo pojačao već postojeći prezir prema organizaciji svih državnih institucija. Kod mog prijatelja je Merogis ipak doprinio nastanku nekih vrhunskih pjesama, što i našim huliganima želim, s tim da ih ne želim bezrezervno osuđivati i presuđivati tko je stvarni krivac, što do ovakvih stvari dolazi, s nužnom opaskom, nasilje se da znatno korisnije iskoristiti.

Eto dočekali kratku pauzu s sjednicama i maturama, poslije klasičan nezdravi ručak, te se na kraju dogovorili za večernji izlazak na botel, brod hotel, iako sam lijepo kihao cijeli dan i brisao nos. Botel je jednostavno izbor jer su psi u centru grada i izuzetnom ambijentu dobrodošli, te se redovito organiziraju zanimljivi programi.
Danas je svoju knjigu predstavljao putopisac Hrvoje Ivančić, izguglao sam poslije prezime, voditeljicu Ivanu Krtinić smo odmah prepoznali. Meni su naročito bile zanimljive priče o Iranu i Siriji, te stavovi mladog svjetskog putnika. On kako sam kaže ne želi biti površan već dubinski shvatiti ono što se događa, dok s druge strane prenosi klasične medijske spinove kao analizu.
Nisam znao da Assad vješa protivnike po trgovima, iako se u ratu gleda svrsishodnost, nije pametno za image onoga, koji bez obzira na američku antipropagandu, ipak uživa poštovanje kao borac protiv zatucanih vjerskih fanatika. Priče o ludim provodima u Iranu između četiri zida, uz odličan alkohol i opijate, dok su vani žene npr. bića drugog reda, su već desetljećima postale dio ofucanog folklora. Lijepo je bilo pogledati slajdove, u društvu zanimljive publike, no da me mladac baš impresionirao, pa i nije. I najavljena sljedeća destinacija Indija, nije mi u njegovoj režiji previše zanimljiva, u svakom slučaju su mi npr. putopisni postovi blogerice Ani Ram, iz tih krajeva, zanimljiviji.

Sutra kod nas nema mature, pišu manjine, nitko nije prijavljen. Kad mogu biram dežurstva na najvišem katu, dosta mi je u svakodnevnom životu suženih vidika. Tko želi viditi svašta vidi i svakakve mu asocijacije padaju na pamet, meni sa samim sobom isto nije dosadno. Naspram škole je dom, sad uglavnom ispražnjen. S najvišeg kata se vidi i more, fotić nažalost u punoj mjeri ne prepoznaje današnju prljavštinu. Zastave se suše za veliku pobjedu u petak i sve će opet biti u redu. Mene sutra možda opletu oni koji nemaju pametnija posla.

Zanimljiv i čudan dan. Na državnoj maturi konačno malo muvinga, stigao nadzor, inače drugaričina bivša učenica. No eto, dobro da se smjenjuju te velike face koje imaju ovlasti u našoj svakodnevici. Stigli malo i razmijeniti te priče o nama, usponu i stagnaciji.
Poslije ručak od koje se Odmakici diže kosa na glavi. Luk naknadno donešen, konobar na moj upit zbunjen, valjda kuharica jednostavno zaboravila.
Pri povratku domu svom odlučio sam, pokazalo se pravilno, u šetnju s Jinom. Zatekao nas prvi pljusak danas, skrenuli u natkrivenu garažu u blizini. Imao sam piće u torbici, pa rekoh, napravit ćemo tulum dok ne stane. Krenuo sam i sjesti na zidić gdje je najbolje natkriveno. Možeš misliti što je bila fešta, garaža iako otvorena sa svih strana osim po dimnim plinovima zaudara i po mokraći, tu valjda i veće ekipe znaju tulumariti.
Sve funkcionalno poput lijepe naše. Srećom uspjeli smo, prije sljedećeg pljuska, koji je posjećao na dolazak općeg potopa, odjuriti doma.

proći će i to
kao da ima smisla
i čekat ćemo.

Kišna dosadna nedjelja, ajd barem sam obavio veći dio administracije u e-matici, odnosno ono što se zasad da obaviti. Danas uzeo polpetu vani za promjenu, Jin nije htio ni probati. Početak Utakmice zatekao nas pred Billom, vidio dva muškarca kak se tam muvaju, nekako mi prirodno došlo, da bi ih trebalo nekome prijaviti, domovina igra, muško treba barem doma davati primjer svojim navijanjem.
Sutra opet prerano ustajanje, ispit koji najviše deprimira komisije, traje tri sata, a obično prvi sat, nakon što vide kako testovi izgledaju, više od polovice ih izađe. Na fejsu se nasmijao, dobivam obavijesti sa stranica na kojima sam još uvijek formalno admin, mada samo jednu još stvarno uređujem, objavili ovo kako je Slavonija šaptom pala, za bušenje spremna, tip odmah komentira da je takav naš narod, prva ozbiljna investicija u Slavoniji nakon desetljeća pa mu ne valja, drugi dodaje da se domoljubima zagorčava zadovoljstvo nakon briljantne nogometne pobjede, ja mislim da se ipak barem jedan od dvojice šali, ali ne bih stavio ruku u vatru i mnogo veće gluposti su se pokazale realnošću.

Zapravo starosti se nadao nisam
napisao sam doduše negdje s dvadesetak
pjesmu "Stari hipik" i dosta predvidio
jedino nemam baštu s cvijećem
tko je mogao pomisliti da ćemo imati
lopovski kapitalizam
i da će mi bolesnog starog opelješiti
lešinarske kurbe i da neću imati
što naslijediti, toga prije nije bilo.

Zapravo neki iz ekipe su nas iznenadili
prešišavši nas koji smo se baš trudili
u toj trci samouništenja.
bilo je tu i vješanja, ratnih pogibija,
pogibija na motorima onih najspretnijih
a ja sam omamljen iskočio s jednog
koji je nepogrešivo jurio u ambis
i nisam znao što se dogodilo
sigurno te netko iz drugog smjera zabljesnuo
da, mora da je tako bilo.

Zapravo tko bi mogao pomisliti
da ću ostariti tako pristojan i fin
izbrijane glave poput nacističke stoke
s komunikativnim frazama "Recite!" "Izvolite!"
"Ma ne, Vaše dijete nema problem."
da ću u krugu ignorirati najbolju travu
među ljudinama na marihuana marševima
jer ja eto ni ne pušim više.
Pitam se u stvari, čemu još i
zašto svejedno ljudima još smetam,
jer mene ovo vrijeme ni najmanje ne zanima
i samo se trudim ignorirati ga.

Zapravo još uvijek marširam
ali to nikog ne zanima
jer sam odjebao sve funkcije i priznanja,
a starci anonimci su poput jesenjeg lišća
nevidljivi i slabošuštavi pod čizmom novog vremena
primjećuju ih samo histerično uplašene mame
s dječicom uzgojenom za kaveze.
Drugi su igrom slučaja otišli
sjećam se napušenog razgovora o zadnjim željama
baš nikom nijednu ispunili nismo,
bez brige, ja sam se svoje odrekao,
patetične iz nekih drugih vremena.

Izuzetno iscrpljen, već dva puta zaspao popodne, usput u nevjerici, sutra neću morati ustati prije šest. Nastavlja se matura i iduće tjedne, skoro ništa mi ne znači što više nema nastave. Dodatno me maltretira pokošena trava okolo, a i Jina smetaju neke vjerojatne alergije. Sve knjige za koje u knjižnici mislim da će me zanimati nakon par stranica postaju dosadne, nije to baš uvijek bilo tako. Definitivno mi za nijansu presporo okida fotić, al za te pare...

Sve je bilo dobro, no žalosno je da mi to baš više ništa posebno ne znači. Kad vidiš da oko sebe imaš hrpe budala kojima je gušt pokušati ugroziti tuđe egzistencije, i koje jedino zanima uočavanje neke tvoje slabosti, odvikavaš se od izražavanja zadovoljstva na javnim mjestima. Moglo se sasvim komotno bez današnjeg pretjerivanja, ali zašto ne.
Sutra će opet od jutra raja juriti sa sitnim zagorčavanjima, ne umije se drukčije, odgajaju mediji zadnjih par desetljeća.
Zato danas tko ih jebe, sutra isto, al pozdravljati će se opet morati...

Danas je ručak, iako munjevito pripremljen, bio izvrstan, s zamrznutim povrćem, ako autoritet poput Dražena nema ništa protiv, tko sam ja da propitkujem. Naporno je ovo s državnom maturom i nastavom istovremeno, a i ne vidim neki smisao, al eto, valjda su neki ekspertni timovi to smislili. Bitno je da me više ne živcira što je sustav na državnoj razini po mom mišljenju izuzetno glupo organiziran, kod nas na mikro razini još i funkcionira, ali nije na svim školama tako.
Imao sam i razgovor o tom, kao porazu ideje bezuvjetnog temeljnog dohotka, mislim da je u pitanju samo činjenica da je ljudima komplicirano jednostavno razmišljati, nikome nije u interesu to ih vježbati, no neki način da se zaštite osnovne potrebe kapitalistički nesnalažljivog stanovništva mora postojati, inače politika nema smisla, a socijalizacija završava logično antagonizmima i terorom. Ipak, ne vesele me više kao nekad nadmudrivanja "argumentima", znam da bi u Međimurju porastao broj ciroza jetre i to me ni najmanje, kao ni poštapalica "realno", ne zanima.

Odlazak Mrvička me prilično dotakao, upoznao sam ga na predstavljanju blogerskog zbornika, uvjerljivo je čitao tekst o mami, u jednom od zadnjih postova nam predstavio, osim sad već naše Gordane i lijepu kći. Borivoja sam isto tako sretao, on je imao nešto drukčiju furku od moje al smo se poštovali, razgovarajući o njemu me zaprepastilo ono što sam saznao o situaciji intelektualaca, zajedničkih poznanika. Nestaju ljudi prirodnim putem iz tvog okruženja, s nekim obrazovanijim od sebe si i zajedno radio i onda saznaš ovakvim povodom da žive na egzistencijalnom rubu. Odvratan sustav takozvane demokracije i slobode s podanicima ispranih mozgova, tko ne radi ne treba ni da jede, pogotovo ako je i nemoralan po sudu recimo npr. žutog tiska, nećemo vrijeđati neke osvjedočene moralne vertikale.

Obljetnica, ništa bitno, nema više baš ni blogova, ogromna većina slučajnih posjetitelja nije me ni najmanje razumila, osim dva tri mjeseca, kad sam zbilja dobio nekoliko dolarskih čekova za klikanje, nikakve koristi od pisanja nije bilo, imao sam samo nevolje zbog tužakanja bivšem nadređenom i stalkanja izuzetno netalentiranih budaletina, sve u svemu, nije blog bio pravi medij al nisam ni imao izbora, još od prije kad sam se pridružio njemačkim internetskim zajednicama, ona u kojoj sam bio najduže, nestala je, i nikom ništa. Osjećao sam potrebu za iluzijom ostavljanja traga i eto, nije to bilo baš neko kalkuliranje, jednostavno osvajanje prostora, daj što daš.
U sve se istina uklopilo par divnih prijateljstava, ne osporavam, a uspio sam se i približiti najzanimljivijim osobama ovdje, tako da možemo dati prolaznu ocjenu izgubljenom vremenu.

Oblaci se ovih dana baš nekako nude za fotkanje, a i jednostavnije ih je uloviti nego pušačice, moj stari dragi motiv...
ps.
Doma već vlada nervoza od dolaska idućeg radnog tjedna, meni malo popravio atmosferu jedan video, stavio ga na fejsu pod javno.

Možda nije samo prehlada, mogla bi biti, jutros mi pri šetnji s Jinom palo na pamet, alergija na tu pokošenu travu svugdje naokolo. Uglavnom neugodno. Neugodno je i u Francuskoj, ljudi se bune, i bez struje su, i atomskee elektrane su obustavile rad, medije baš briga, o ishode njihove borbe protiv novog zakona o radu ovisimo naravno i mi. U Švicarskoj sutra referendum o bezuvjetnom temeljnom dohotku, isto cijela Europa iščekuje rezultat, osim Balkana, nas naravno to ne zanima. Nažalost propaganda protiv se zadnjih dana jako pojačala, vidjet ćemo. Mislim kod nas je glupo i pokušavat se baviti politikom, treba pratiti one što znaju i čekati u slučaju sretnog ishoda domino efekte.
Bio sam protiv odlaska na Krk, krenuli smo u Opatiju, ponijeli i kupaće, vrijeme se promijenilo i mi smo promijenili smjer, završili u Mučićima, ručak skup, pljeskavica nije naročita, okrenuli se ponovo prema Rijeci, primjetili Bombonetu, čuli za te kolače i stali, uzeli splitsku, crnobijelu i grešnu tortu te japanski vjetar, tri od četiri super. Uh, još sutra, pa ponedjeljak.

Zbilja je sve nepredvidivo. Čeka me izuzetno težak tjedan, svako jutro osim utorka matura, popodne nastava, mislio sam se opustiti ovaj vikend, kad ono, nos, curi li curi, jedva gledam, Jin se češe, ma nitko nije dobro, i refleksi su mi slabi, nitko ne bi pogodio zašto sam vadio fotić zbog ove dvije dame. Isprobali smo za ručak Bosanca, netko je, mislim Oda preporučila kad smo imali post s Trsatike, zbilja su cijene povoljne, a nije loše, jedino malo pogleda fali. Drugarica iznenađena, kapućino pet kunića. Barem sam se jutros opskrbio na tržnici kivijem i narančama ako bude stani pani.

polemiziram
nije mi jasno zašto
ne trebam pažnju.

Prosvjed je bio izuzetno dostojanstven, govorili su stručnjaci, nastupali Šerbedžija, Urban i druge zvijezde, uglavnom prilično predvidivo i dosadno s obzirom da se, po metodologiji računanja kak nas je naučila jedna policajka, za vrijeme davnih anonymous demonstracija, skupilo oko 4 tisuća ljudi. Sve je bilo pod kontrolom, provokatori i jedne i druge političke opcije su bili autirani, okruženi mnoštvom koji ih nisu ni primjećivali, meni se čak tip s natpisom "Ništa ne valja" uklapao u dominantno mnoštvo, no mama bivše učenice mi je rekla da su on i njegov kolega mjesni plaćeni nacisti, inače lijepe za sitniš plakate za muškoženski brak i te stvari, protiv nakaza.
Meni je svejedno skup bio izuzetno zanimljiv, odmah na početku nije mi bila jasna crvena zastava (u Rijeci su autentične na prosvjedima samo crvenocrne kojih nije bilo.) Brzo sam ukapirao al neću o tome, dosadna igra. Po prvi put sam vidio zajedno nekolicinu ideologa, recimo hrvatske ultra ljevice, držali su se sa strane potpuno neupadljivo, nikad ne bih rekao da međusobno komuniciraju, jedan je vidjevši me iznenađenog rekao: "Bok, gospon doktor", uvijek miješa te titule, ja sam odgovorio "Zdravo druže komesaru" i to je bilo to, ostali su me samo odmjerili. No neću više o stvarima koje nikog još ne zanimaju, apsolutno najatraktivnija i simbol skupa je bila djevojčica u sredini na očevim ramenima sa svojim transparentom, mene je odmah na početku iznenadio jedan izuzetno dobro sročen, isto tako transparent, no nisam mu se od gužve mogao približiti, na kraju sam uspio, ma tko bi drugi bio autor nego naš maestralni Marin.
Naletio sam i na društvo iz svoje škole, isto tako zanimljivo po sastavu, no i to je za ovaj blog irelevantna priča, kao zasad moja prognoza tijeka eventualnog sljedećeg prosvjeda, provokatori koji su ovaj put samo verbalno razdraživali ljude, tobože im se spontano obraćajući, bili su izuzetno uspješni. Kad smo Jin i ja odlazili sa skupa, prvi prizor koji sam ugledao i odmah ufotkao, mi je bio znakovit.