Svojevremeno se na balkanskim prostorima pojavio "punk" i zbunio narod odgojen na kulturi lomljenja čaša i krvavih ruku. Frontmen benda "Pekinška patka" je bio profesor njemačkog jezika i radio u školi. Imao je i naušnicu na jednom uhu. Narod je bio zgrožen, kako jedan takav može raditi u školi, biti uzor njihovoj djeci, imao je velikih problema na radnom mjestu.
Onda se pojavila javnost u vidu par novinara i intelektualaca, bilo je malo poduke i iz Europe i punk je čak i ovdje prihvaćen, u Rijeci je jedan drugi nastavnik postao simbol, koji je svirao razdrapanih hlača i nosio odjeću punu ziherica, to su bili "Paraf", u ZG je odmah ublažena stvar s "Kazalištem".
Iako mukotrpno, neki su i na ovim prostorima počinjali razumijevati slobodu izričaja i razlikovati javno i privatno. Mile Kekin je isto tako profesor njemačkog jezika, novinari ga nazivaju pankerom i nema baš problema svojih kolega, pionira tog izričaja.
Nedavno sam pisao o iranskoj blogerici koja se obnažila na blogu boreći se za pravo na akt. Htio sam tu fotku ponovo objaviti, ali je ne mogu naći jutros među dokumentima, možda sam i obrisao. Izuzetno hrabro, pogotovo kad znamo kakav je režim u Iranu.
Vidim na primjeru kolegice Durice, s čijim pravom na metafore i blog se potpuno solidariziram, da se kod nas žele i basne zabranjivati. Iznenađen sam i u nevjerici, nastavak slijedi...
p.s.
Samo sam preletio tekst, nisam skužio o čemu zbori gospođa Mrkvić, no moram pripomenuti da je mrkva vrlo korisna, a daje i lijepu boju pireu.

Pokušat ću kronološki rekonstruirati bitnije događaje. Prvo se prestao sušiti pršut u Gorskom Kotaru, nije baš zabolilo, tad se još moglo i kupiti kvalitetnog pršuta. Onda se prestalo redovito vrtiti prase za dan Republike, nisam baš plakao, ionako mi je razmaženom bilo premasno, janjetina je bila bolja. Onda se prestala raditi zimnica, ma ionako se pisalo da se tako gube vitamini, a i jeftinije po dućanima, doduše ajvar je daleko od onog nekadašnjeg, al jbga. Krvavice su među zadnjima kapitulirale, sad sam doduše svjestan, tko je dobre jeo, jeo je, kapitalizam i dobre krvavice ne idu jedno uz drugo.
Eto to su mi prve asocijacije uz dvadesetdeveti studeni. Da mi je netko onda pričao da će se sarma održati i preživiti jača no ikad, rekao bih mu, ma daj, sarma je zadnja.
Krivo, sarma je prva i sve bolja, čudno, majstori prevare ne nalaze instant rješenja za uništavanje kvalitete življenja i na ovom području.

Evo da završim priču s jučer spomenutim grofom Tolstojom, dijelio sam s njim i temeljno političko uvjerenje, čak sam prošao i eksperiment s komunom, nešto što nove generacije mogu samo sanjati, nema nikakve veze s ovim kršćanskim zajednicama odvikavanja od droge , preživio i proživio, iskušao se i u politici s mladim piratima, dobio skoro dvjesto osobnih iliti preferencijalnim glasova prvi put, skoro sve redom diljem lijepe naše od blogera, jer nemam rodbine, a baš ni prijatelja, kod nas to, za razliku od Berlina gdje sam se navukao, nije ni imalo smisla, ali i tamo propada, ideja nije prepoznata, pijetao prerano zakukurikao, ipak ostao doživljaj par zanimljivih ljudi.
Navodim to zbog kritike da kako mogu kontra tog i tog jer je uvijek bio na "našoj strani", ja baš ne znam nekog na čijoj sam strani bio i jesam, čak mi je i takozvani socijalizam, bio znatno privlačniji u staljinističkoj DDR nego u Titovoj Jugoslaviji, a kapitalizam, ne znam da li bi ga i uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka moglo učiniti dovoljno prihvatljivim, iskoristim doduše, ako se može i ukaže prilika, hedonističku dekadenciju.

Meni je teško s nekim pričati o zadnjem ratu s nekim tko nije pročitao Tolstojev "Rat i mir", a knjigu nije gotovo nitko od poznanika čitao jer je predebela. I ja sam je čitao relativno kasno, a vidim po dnevnicima i Thomas Mann u pedesetosmoj. Tamo sve piše o ratnim pobjedama.
Doduše žrtve su u svakom ratu originalno nove, to ratove valjda čini privlačnim za male ljude, naravno uz ljude zvijeri iz suprotnog tabora i nevine stradalnike.
Zanimljivo kako ankete o uzrocima bijega sirijskih izbjeglica sad daju znatno drukčije rezultate nego na početku, sad ih najviše bježi od predsjednika Assada. Zanimljivo i da se u zapadnom javnom mijenju sadašnje ankete smatraju vjerodostojnima.

Dan relativno zanimljivih razgovora. Možda najzabavniji s bivšom učenicom, potvrđujem joj sve što je čula da je lošije u novoj zgradi škole, potvrđujem joj da su se neki ljudi negativno promijenili, s tim da je ispravljam, pokazali konačno prava lica, potvrđujem joj da nemam svoju učionicu, jedino joj ne mogu potvrditi da je lošije nego što je bilo, dapače, zgrada mi je čak na dohvat nogu, a i može se relativno normalno raditi.
Drugi razgovor s dragim prijateljem, vječnim pobunjenikom, umjetnikom i savješću grada, prodaje svoje brodiće i veseli me čuti, ide mu. Iznosi mi ideju što misli u tom smislu poduzeti, podržavam ga. O pobuni i borbi za bolji svijet drugi put, kao i trećem razgovoru s jednom zanimljivom tezom koju možda i posvojim.
Ručak je bio bolji nego što izgleda na fotkama.

Iziritirala me jedna moralna vertikala svojim tekstom, ponovo o ratnim događanjima. Površan je kao kad spominje Kurdkinje u feredžama, al to mu se prašta jer se radi o poeziji. Svi koji su u ratu kritično pisali su danas idoli, nitko im ništa ne propitkuje. Meni ponekad sliče na onog kom su se hrabro izrugivali.
Napisao sam jedan ozbiljan post al mi ga se danas gadi objaviti, ono pitanje, koga išta uvjeravati, možda sutra, možda preksutra. Vjerojatnije ne.

"Hitlera smatraju mekanim, kompromiserskim i povodljivim. Velika, velika odgovornost svom težinom leži na ovom plemenitom čovjeku, ovom reprezentantu donjeg sloja srednjeg staleža. Njegovu misao nesumnjivo prevashodno zaokuplja unutrašnja politika, vanjska politika jedva da ga interesira i daleko je od toga da želi materijalni rat, koji se međutim priprema svim snagama..."

Čitam dnevnike Thomasa Manna, tako jedan njemački odvjetnik u gostima u Švicarskoj kod odbjeglog književnika, opisuje 1.10. 1933. stanje u domovini. Sjećam se potpuno pogrešnih procjena inače mnogo pristojnijih ljudi od mene i devedesetih i danas. Moraju se naći opravdanja za barabe, socijalizirani smo ljudi.
Ne trudim se fotkajući i primjeti se, sad mi žao što sam nesmotreno odrezao dekoraciju kolača, dan završio sa sladoledom vani, imamo ponovo Arte na satelitskom programu, znači nije loše. Laku noć!

Imao informacije za roditelje, gledam te mikrosvjetove, te obitelji, mnogo grublji odnosi nego u društvu, s jasnijim hijerarhijama, nego u državi kad nekog ipak možeš smijeniti, kad ono baš pretjera s budalaštinama, ili se iživljava poput satira...

Ako se izvučemo iz bezizlazne situacije i čak je potpuno preokrenemo u svoju korist, gušt pobjede je veći, kad nije samo plod puke slučajnosti, što najčešće većim dijelom ipak jest, nego je ipak i dio neke vlastite strategije. U šahu tako ja namjerno sebe dovedem i u vremenski katastrofalnu situaciju, tkz. Zeitnot (cajtnot)kad sam izgubljen, gdje moram jednostavno munjevito odigravati poteze. Trik je razmišljati dok protivnik koji nema problema s vremenom razmišlja o svojem potezu. Protivnik to primjeti i vrlo često pravi kardinalnu grešku, umjesto da igra na svoju poziciju, on igra na moje vrijeme, kad bih ja u toj izvanrednoj situaciji neodlučno bar tren zastao, pala bi mi zastavica na satu i ja bih izgubio partiju. To se naravno izuzetno rijetko dogodi. Danas sam bio ponosan na sebe jer sam imao kako mi se činilo cijelo vrijeme te munjevite igre genijalnu viziju preokreta, jedan pješak koji dobiva četiri. I sve se fantastično odigralo, imao sam vremena čak i kopipejstati partiju nakon završetka, prije nego što je nestala.
Analiza poslije je i mene iznenadila, i nakon izmjene svega bio sam izgubljen, al trebao je malo razmisliti, ne igrati odmah naizgled najlogičnije. Počastio sam se s Necom Falk i "svi ti ljudi žure, u čudne avanture..."
Neću nikad razumiti od kuda dolazi to zadovoljstvo potpuno beskorisnim pobjedama.

Odvratan odbolovan dan, osim tri izlaska s Jinom i jedan dućan. Zahladilo. Jeli nabujak od kelja. Sva sreća da i zdrav zadnjih godina uživam u čajevima. Nikakve volje za fotkanjem. Zbilja šteta ovako izgubiti jedan od dragocjenih neradnih dana kad se inače daju kvalitetno osmišljavati.

Budući da mi se često događaju nevjerojatne stvari već počinjem sumnjati u postove prije par godina. Volim ja ono sve nekako ukrasiti. Odmah da ne bi bilo nesporazuma, pjesma od jučer, o liku koji šeta sa sjekirom u ruci, je autentična i lik je krivično prijavljen, cure su navodno bacile opuške ispred njegove avlije, jedan od onih umirovljenih policajaca.
Zato volim i fotografski dokumentirati, tko bi mi naprimjer vjerovao da gola cura šeće psa po krčkim stijenama.
Hotel Kvarner u Opatiji je zatvoren kao i većina ugostiteljskih objekata, no eto, danas je ispred bila grupa njemačkih turista penzića s, kako mi se činilo, mladom, u svakom slučaju šareno odjevenom vodičkinjom. Kako se ništa u tom mondenom zimovalištu ne događa, pokušao sam opaliti snimku na slijepo, ispalo je potpuno mutno pa sam se približio. Gledao sam klasično na jednu stranu hotela, dok sam fotić lagano okretao prema grupi na drugoj strani. Onda me dama zbunila obrativši se, oslovivši me poput konobarice iz Andreine priče :"Poznajemo li se mladi gospodine?" na odličnom njemačkom. Stresao sam se, naravno ne, odakle samo ideja, Vi ste znatno mlađi. Smijeh, jeste li kad radili u Kvarner Expresu, jesam kao student, to je to, ja još kao učenica. Tek tad sam primjetio da je ipak nešto starija nego što izgleda, Vi živite u Opatiji, pitao sam, ne više, u Srbiji, ovdje odradim koju grupu, učinilo mi se da sam se nečeg sjetio, no nisam htio provjeravati, pa sam pozdravio i otšetao, pas me je vukao očito ka nekoj kuji.
p.s.
Fotke nisu uspjele, treba s pravom sumnjati u ovu čudnu storiju.

tip sa sjekirom hoda
centrom grada
ništa neobično
ovaj barem valjda neće pucati
ko masa onih
koje mi iz drugog vremena
ne razumijemo.

te dijagnoze
za besplatne lijekove
drogirana masa.

Zanimljiva raspravao hedonizmu na twitteru između dvije moje mlade berlinske frendice, prelazi u raspravu o međuodnosu hedonizma i kapitalizma. Obje efektno poantiraju. Da sam tamo preporučio bih Feyerabenda i "Protiv metode" kako je kod nas prevedeno ili "Protiv metodske prisile" kako bih ja preveo. Doktor fizike i filozofije Feyerabend osporava između ostalog da je Einstein označio kraj Newtonovog vremena, jer Newton je sve izveo besprijekorno, bez greške, ali Einstein je bio u pravu, navodim ovo po tumačenju jednog poznanika filozofa koje mi nije nelogično.

Che Guevara na upaljaču i križ oko vrata, ogovaramo političarku iz društva koje večeras nema. Mijenjaju mi se društva, mislim da ću aktualno morati uskoro napustiti, spava mi se, a sad odrađujem blognu kvotu. Navodno sam na blogu znatno prije ostalih imao ne samo selfije nego i slike hrane, tog drugog se baš ne sjećam, do Dražena i Alexxla nisam baš pratio blogove s hranom ako ih je bilo. Jin izmjenu gostiju koristi za ponovno privremeno zauzimanje terena. Prelistavanje blogoknjige i pohvala za dva teksta, teza da smo falili, po jedan primjerak je kao trebao za gradsku knjižnicu, neki bi se ponekad opuštali uz blogove, a previše ih ima, knjiga bi im bila orijentir, kažem da postoje liste na naslovnici, gospođa tvrdi da ni najmanje ne pomažu

Dugo mi je omiljeni gitarist bio Eric Clapton, još uvijek mi je jedan njegov ne baš cijenjeni album "461 ocean boulevard" jedan od najdražih albuma uopće. Znalci pak vole analizirati stvari koje su zajedno snimali on, Page i Beck, sve idol do idola. Razne su verzije jednog intervjua s Claptonom iz tog vremena, po onoj meni tad uvjerljivoj, novinar je Claptonu rekao da dobar dio publike smatra da se tu večer na zajedničkom koncertu Jimi Page pokazao kao najbolji, ne samo tad nego i uopće, Clapton je odgovorio da ak je po novinarima, možda je zbilja Hendrix najbolji, al da netko tko tako nisko drži gitaru kao Page, ne može uopće svirati dobro, a kamoli biti najbolji. Page je otprilike konstatirao da je bila dobra zabava, a ionako nitko nikog nije slušao niti pratio.
Nema to nikakve veze s današnjom šetnjom i primjedbom znalca u društvu da jednostavno na način koji snimam ne mogu napraviti dobru fotku, možda se neka desi, drugo je npr. Lupino koji se proračunato bacao i uvijek imao dobru aparaturu.
Želio sam se samo pohvaliti kakve bedastoće pamtim i eto ubacujem u kontekst nekog sasvim drugog miljea i vremena, čemu, ne znam baš.
p.s.
Zadnje tri fotke su snimane "normalno", u slast mister Bug, ne sjećam se kad mi je post nastao navečer preživio jutro.

Dio mojih inače intelektualno dobrodržećih frendova se pogubio, eto što znači živiti na ovim prostorima, čitati novine, portale i gledati teve. Dakle podsjećam, zločin u petak su počinili nedojebani teroristi ispranih mozgova, uvjereni da im je eto sad mrtvima bolje i ako nekog treba prezirati, to su oni, koji ionako nisu ni znali ni željeli živiti, a ne one koji na, istina prilično nespretne načine, izražavaju empatiju prema žrtvama. Znam da me neće razumiti ti, koji znaju da su židovi za sve krivi, neugodno mi im na fejsu napisati, da su oni, koji kao eto posjeduju dublje razumijevanje problema, vjerojatno isto izmanipulirane budale, pa ću to iznijeti ovdje, jer oni su toliko blesavi da više ne prate ni moj blog.
Grah je bio dobar.

Žurba jučer, trk od termina do termina. Došao filmaš iz Praga, došla blogerica iz Vukovara, oboje kao važne frendove brojim. On se uklopio, ide s nama u Opatiju, nju oteli za brzinsko snimanje u polumraku ispred poznate riječke građevine u čijoj je ispunjenoj svečanoj dvorani, vidio poslije na fejsu, uspješno nastupila, predstavljajući roman. Kaže, čekajte tren, samo da se fotkam s blogerom, bloger, kaže netko iz brojne pratnje, jel to Krule, nije odgovaram, mnogo gori od njega.
Jin me ne pušta samog na književnu večer, njemu nije dopušteno. Kasno navečer idem pogledati još jednom face i twitter, na fejsu vidim štono kažu, napustio nas još jedan prijatelj za kojeg desetljećima nisam čuo, a nekad smo imali toliko dozornih bdijenja, opraštaju se na jednom zidu s "The End" od Doorsa, lajkaju sve neka poznata imena i prezimena, za koja eto, sad imam informaciju da žive. Na twitteru prvo vidim status od poznate pokerašice da je glupo izgubila, zatim pratim uživo zbivanja u Parizu, jedan njemački poznanik je tamo na stadionu gdje se puca, na kraju opet status pokerašice koja se sad pak osjeća glupo zbog prethodnog statusa, ona bijesna zbog izgubljene igre, a toliko ljudi je istovremeno izgubilo život.
Jutro je, spremam se van, čuo sam da je blogerica književnica prenoćila u Rijeci, da li ponuditi kavu, ma nema smisla, nema ona vremena, sad je već dio velikog projekta. Idem sad najprije po kruh i ostalo nužno, najvažnije, šetnja s Jinom, je obavljeno i on mirno opet spava.

Šetam gradom
ubijam poeziju
metafore bezglavo bježe
mostovi preklinju nebo
oblakoderi im se smiju
neki što puše po cesti
kunu smrad sprženog vremena
neke što me vide
spominju roman o izbavitelju
meni se sve ispremiješalo
jesen je bojanjem
inkognirala tablete
ja sam brojanjem
impregnirao susret
s autoricom romana
o životu i smrti.

Danas ne radim
pa mogu preskakati
umnožene ispraćaje.

Ne znam zašto vjerujem svom ukusu ali vjerujem, isto kao dok su se još pisala pisma, sviđala su mi se moja, jer sam znao da nisu lažna, da su, recimo tako, autentična. Da sam smio gledati kroz objektiv dok sam fotografirao, možda bi fotografije bile bolje, vjerojatnije baš i ne...

Ne volim kad se život važnih ljudi ukrsti s mojim životom. Vidim njima je obično neprijatno, a meni glupo. Najgore kad im treba usluga od nevažnog mene, ukrade mi vremena neophodnog za zijevanje. Ispada da nezahvalan ne znam cijeniti njihovu znatnost.

Mislio sam da je to davno završilo, sad vidim na naslovnici, nešto se poništavalo, super, prvi sam glasovao, al to više ne vrijedi, baš me zanima mogu li što zagužvati. Cijeli dan vani u ebenom realnom životu, samo jedna neiskorištena fotka, eto neke koristi, stvarno ne znam kakav bi post danas pisao, a postati se mora!

I prođe još jedna fešta, i bilo je znatno veselije nego na fotkama, i još se nismo survali u ambis, a stalno smo na rubu, i primjećeno je da sam odsutan, šutljiv i sjetan, i ništa više ja ne razumijem što se događa, a kamoli kao prije da pogađam, znam da će nam trebati jako puno sreće i sve je neizvjesnije no ikad prije.
Znam i to da nikad nećemo priznati da su nas budale nadigrale, jel koliko god svi mi sve relativizirali, ovo je vrijeme, kad su se zvijeri, posebno hijene, otrgle kontroli i plešu svoj ples tapšane od zečeva koji im jure prostrti tepihe, no moj pas se nikog ne boji, kako je sinoć u parku samo nadmoćno zarežao ka mraku, prepunom neugodnih šumova.

Išetali se, odglasali, valjda opcija za koju sam se u zadnji moment odlučio neće pobjediti. Gosti pomalo dolaze, feštamo naknadno drugaricin rođendan, o tome sutra. Zanimljiv pire jučer.

Evo nešto šaljem za natječaj ak budem znao postaviti link, preletio komentare pa baš vidim da neki poznati znalci ne znaju. Sreća, kuća, zemlja, drvo, igralište, pogled... Naravno da to baš i nije moja osobna sreća, al ne dam Jina na natjecanje na kojem nisam siguran u njegov uspjeh . Neki se pitaju možda, pa zašto onda sudjelujem, pa želim glasovati, i to za dijasporu, a drukčije ne mogu .

Drugu stvar sam tek danas nakon ovih jedanaest i pol godina primjetio i malo me štrecnula oko tih fotki na blogu. Naime imam ih već na stotine, kod sebe u dokumentima većinu odmah brišem, ne imenujem ih baš logično i izgleda da su se počela događati sranja, ak ja npr. nazovem fotku ab, a pod tim nazivom je objavljena jedna druga prije par godina bolje da ne znate što će se dogoditi. Sva sreća da sam odmah očvrsnuo na početku virtualnog življenja još valjda u prošlom stoljeću kad se gašenjem zajednice red7.de ugasila i sva moja arhiva na njemačkom jeziku, tako da sam sranje s ImageShack ili ImageDreck kako ga Nijemci nazivaju primio relativno mirno. Ipak bode oči da se ti alati ovdje još reklamiraju, a ovdje i druge stvari osim Buga zovu na oprez.

Update:

Evo skinuo sam druge fotke, ne bi li bilo sve po pravilima natječaja, ionako ih nitko nije posebno komentirao :D

Skupili smo snage otići na juhu, jednu od boljih u okolici. Meni je juha naravno zadnja opcija pa sam je ignorirao, toliko slab još nisam. Ipak super se osjećam zajedno s bližnjima na takvim mjestima, kao da je sve normalno. Prošle godine sam se zezao, ne znam što je gore, neoliberali ili nacisti, preksutra će mi to biti opcije za zaokružiti. Inače maloprije skreće mlada Julia Schramm na fejsu pozornost na iživljavanje perverznosti općeprihvaćeno normalnih ljudi, šef prosvjetnog sindikata upozorava zabrinuto Njemice da se ne upuštaju u seks s zgodnim izbjeglicama, kad mu se oprezno skrene pozornost da baš izjava nije primjerena i čak moguće govori više o njemu i njegovim fantazijama, galami da mu nisu uspjeli začepiti usta i u mnogo opasnijim vremenima, neće ni sad, živila demokracija!

Svi su bolesni
pokušam djelovati
mrak me pokriva.

p.s.
Ručak iz supermarketa izuzetno loš, zbilja doma nitko nije dobro, drže nas rođendanski kolači, ni ne fotkam baš, jednu opalio, ono jer je besmisleno.

Težak dan, svi su od mene nešto očekivali, a ja baš i nisam za očekivati. Ovaj fotić me definitivno iznenađuje više od prethodnika na koji način zna viditi stvari. Približavanje noći ga zbunjuje kao već sve češće i mene. Iznenadim samog sebe odabirima kad biram obrok samo za sebe.

Već barem dva sata mi se nepodnošljivo spava, pokušao odigrati šahovsku partiju na schacharena.de, izgubio s tipom sa skoro za 300 slabijim rejtingom, jednostavno previdio topa, kad sam ga stalno fintirajući uspio čak i vratiti, previdio pješaka i više nisam mogao spasiti stvar. Obradovalo me inače danas, u gradskoj knjižnici naletio na dnevnike Thomasa Manna, doduše na srpskom, ne bi me smetalo kad bi bio siguran u prijevod. Inače diplomirao sam na tim dnevnicima, čitao ih pak u originalu, gušt se podsjetiti tog štiva koje je uzor mom blogu, kako sam autor kaže, bez ikakve literarne vrijednosti. Sad je i drukčije čitati, slavnog neznatno starijeg čovjeka, zabavljaju me ti bezvrijedni detalji, malo malo pa se ujutro kupa, ne sjećam se baš toga, a i nelogično mi po tim kak sam piše hladnim svratištima, vjerojatno se pere ili tušira, razmišljam koji bi to mogao biti glagol što prevodilac prevodi kupati, ne pada mi ništa na pamet. Slično meni postupno se odriče svih suvišnih obveza i priznanja, kod Hesseovih, žena i on gosti u lijepoj poklonjenoj kući od nekog mecene iz Züricha, uz dobru večeru piju bijelo francusko vino, nažalost ništa ne piše o čemu je diskutirao s Hermannom Hesseom. Kako je samo dobro to silno podcjenjeno štivo. Usput previše je slušao Bacha za moj ukus...

Umara nam se pas, kad god netko probdije dio noći, on mora paziti na njega. Jutros smo obavili šetnju tradicionalno nešto iza šest, al se on poslije neuobičajeno zaputio na sad već prazan dio kreveta i zaspao.
Slučajno sam šetajući naletio na zadnjih dana po portalima hvaljene armadine grafite, nisam imao pojma gdje se nalaze niti su me posebno impresionirali, više su mi pomalo zastrašujuće djelovali neboderi u pozadini, a razmišljao sam o vidljivom općem povlađivanju "svojim" navijačima, nek ne bude zablude, i ja se smatram navijačem Rijeke, ne baš da pratim, al ipak.
Često sad prolazim pored medicinskog fakulteta, danas sam osjetio da dolazi veća grupa s predavanja, nisam ni pogledao, samo sam opalio snimak, obradovalo me doma kad sam vidio da uopće nije loš.
Sranja nas prate, neke odluke se čekaju, drugarica je imala danas rođendan, izostanak dijela čestitara isto nešto govori, nisu svi nespretni i smotani poput mene, tko ih šljivi, život i borba idu dalje.

Obišli obiteljske grobove u Rijeci, Gorskom Kotaru, na Krku. Inače ne volim posjećivati groblja, za razliku od npr. junaka Heinricha Bölla, mog omiljenog pisca. Grobovi prijatelja su mi ionako daleki i nedostupni, drugaricine posjetimo kad stignemo, ne na ovaj praznik. Semu, s kojim sam najviše probdio noći tulumareći, su u ratu doslovce masakrirali "naši". Barbaru s kojom sam se družio u tom Varešu sa željeznom rijekom kod Sarajeva zadnju noć, kad sam bio tamo prije trideset i kusur godina, usmrtili su geleri valjda srpske granate, dok je čekala evakuaciju iz opkoljenog grada. Co, najbolji tamošnji didžej i isto veliki frend, poginuo je još prije rata, Perkan koji me vozio nedopuštenom brzinom ogromnim kamionom i slušao istu glazbu, razbolio se i otišao isto prije, Dado, Pubin brat, se objesio, ne znam baš za normalne smrti. Ove novije za koje saznam preko fejsa ne brojim, trebao sam s imenjakom putovati na proslavu valjda 35 godina mature, jako me nagovarao, za sljedeću godišnjicu će biti tko živ, tko mrtav bio mu je glavni argument, on više nije živ. Sad mi je uglavnom lakše, više baš i nemam više od dva tri prijatelja.
U stvari već dugo se na ovaj dan posjećuje samo obitelj, mada je i ta okupljanja pokojni otac pokvario glupostima zadnjih godina, no na njegovom primjeru sam najbolje shvatio koje nečovječno govno od sustava imamo.
Sutra je dan kad se meni bliskima prijeti ozbiljnim stvarima, blago onome tko je danas na miru mogao odati dužno poštovanje onima koji su otišli...