Nachtfresser

Obišli obiteljske grobove u Rijeci, Gorskom Kotaru, na Krku. Inače ne volim posjećivati groblja, za razliku od npr. junaka Heinricha Bölla, mog omiljenog pisca. Grobovi prijatelja su mi ionako daleki i nedostupni, drugaricine posjetimo kad stignemo, ne na ovaj praznik. Semu, s kojim sam najviše probdio noći tulumareći, su u ratu doslovce masakrirali "naši". Barbaru s kojom sam se družio u tom Varešu sa željeznom rijekom kod Sarajeva zadnju noć, kad sam bio tamo prije trideset i kusur godina, usmrtili su geleri valjda srpske granate, dok je čekala evakuaciju iz opkoljenog grada. Co, najbolji tamošnji didžej i isto veliki frend, poginuo je još prije rata, Perkan koji me vozio nedopuštenom brzinom ogromnim kamionom i slušao istu glazbu, razbolio se i otišao isto prije, Dado, Pubin brat, se objesio, ne znam baš za normalne smrti. Ove novije za koje saznam preko fejsa ne brojim, trebao sam s imenjakom putovati na proslavu valjda 35 godina mature, jako me nagovarao, za sljedeću godišnjicu će biti tko živ, tko mrtav bio mu je glavni argument, on više nije živ. Sad mi je uglavnom lakše, više baš i nemam više od dva tri prijatelja.
U stvari već dugo se na ovaj dan posjećuje samo obitelj, mada je i ta okupljanja pokojni otac pokvario glupostima zadnjih godina, no na njegovom primjeru sam najbolje shvatio koje nečovječno govno od sustava imamo.
Sutra je dan kad se meni bliskima prijeti ozbiljnim stvarima, blago onome tko je danas na miru mogao odati dužno poštovanje onima koji su otišli...