Nachtfresser

Prije par godina sam pisao o jednom nepoznatom pjesniku i davnom druženju s njim te ga imenovao. Javila mi se gospođa koja je post pronašla preko Google tražilice i napisala da je zanima ak što još znam o njemu, istražuje njegov lik i djelo, a na tražilici se spominje samo u kontekstu Bregovićeve krađe njegove pjesme i u mom postu. Danas sam dobio povratnu informaciju, 2003. je pronađeno u stanju raspadanja njegovo tijelo, odavno je bio napušten i od žene i kćeri, općina ga sahranila, sad eto ide akcija da mu se obilježi spomenik, ipak je bio veliki pjesnik.
Ponosan sam bio 2002., pamtim godinu zbog brojeva, u tražilici tko je upisao "Barbara Bitenc" mogao je naći i moju pjesmu o dotičnoj pisanu na njemačkom jeziku i objavljenu na zajednici red7. Zajednica je u međuvremenu ugašena i nestala je s tražilice, mogla se samo saznati sad preko iste da je osoba tog imena i prezimena poginula 2.10.1992. u Sarajevu, podatak koji se i danas može naći skinut, mislim sa servisa bloger.ba. Sad se može izgooglati i neka nova živa osoba istog imena i prezimena koja ima i fejs profil.
Barbari Bitenc, toj poginuloj, je učiteljica svojevremeno bila Milena Kauzlarić, rođena na sutrašnji dan, koju Google tražilica, danas sam provjerio, ne prepoznaje, iako su mi osim Barbare barem tri osobe koje su me dodale na fejsu, te jedna mama sadašnje učenice, pričale sve najbolje o njoj kao svojoj bivšoj učiteljici. U tom Varešu u kom je svojevremeno podučavala radila je npr. isto još uvijek hvaljena Rasema Hasanagić, njemački mi je predavala odlično Mahira Zečević, a zadnju večer dosad u Varešu, dosta prije rata, sam proveo u društvu u kojem je bila i Barbara, možda je i to znakovito.
U Opatiji je bio lijep sunčan dan, pikantnije fotografije s javnih mjesta uz more danas ne objavljujem.

Galame žene, pogledaj žive su, mada nema govora, osim ovih iz uzgoja, očito se ribe, kad god ulovljene, čuvaju za petak. U državi u kojoj pokušavaju izuzetno uspješno sve mjeriti i uprosječiti, najmoćnija institucija je ispropagirala da se riba jede petkom i tako bi. Gužva na ribarnici, ljudi se drže pravila, riblji igrači dolaze na svoje.
Zanimljivo, sve što sam mislio da se ipak i kod nas ne bi moglo dogoditi, događa se.

Ocu bi danas bio rođendan. Razmišljam eto, od njega sam ipak dosta naučio: da je titula doktora znanosti uglavnom besmislena u ovako koncipiranom društvu i da nosi samo probleme ako nemaš političku pozadinu. Da i pametni ljudi u ovakvim društvima glasuju kao idioti, ej, postojalo je jedno glasovanje između Tuđmana, Tomca i Gotovca, pucam sad već od smijeha koje su izgovore imali oni koji se smatraju intelektualcima i koji su stali uz stado uključujući mog oca, tu nije bilo ni izbora ni opravdanja ali je pomoglo u otvaranju očiju. Da će ga kapitalizam koji je simpatizirao i država koju je želio sjebati kad posljedično ostaneš star i sam vjerujući u novac, nekretnine i ostale govnarije, jer eto to će zadržati ljude uz njega. Ipak pratio je moj blog dok mu nisu ukinuli internet, shvatio je moj post o lešinarima oko njega, uspio ga je čak uvrijediti, to je bilo još vrijeme kad je tinjalo malo nade da bi mogao doći sebi no onda je odabrao i lešinari više nisu riskirali.
Ja za njega ionako nisam imao svoj stav jer i on je kao ogromna većina realnih Hrvata znao da postoji izbor samo između Tomca i Tuđmana, između dvije bogomdane partije, oni koji su se "brinuli" za njega imali su nažalost svoj stav, koristili su sustav koji je odjebao starce i nemoćne.
Šteta što je doživio pobjedu sustava kojeg je zagovarao.
Post kasni, usavršavali su me.

Nažalost nisam promijenio posao kao što se Annaboni ponadala, u ovo vrijeme u ovim godinama na ovom prostoru posao se može samo izgubiti, još uvijek imam razredništvo i jedan broj sati, zahvaljujući bivšoj učenici sam u konkurenciji za jedan prijevod. Pokušavamo samo preživiti. Zanimljivo je da tom kapitalizmu, iako u njemu uživa izuzetno mali broj ljudi, jer od onih koji i imaju materijalno bogatstvo, većina je preglupa da bi znala uživati, dakle tom kapitalizmu uopće ne smetaju njegovi neprijatelji, antisustavni filmovi osvajaju nagrade, protivnicima kapitalizma sustav daje ipak pozornost, doduše perfidno ih ismijava, ne pratim teve pa naknadno saznajem što se događa, kažu mi danas da sam mlađi da bi me krstili hipsterom, nemam pojma što su hipsteri, znam samo da se sustavno rugaju jednoj kategoriji, ona stara priča, ja sam pravi pobunjenik, ti, pogledaj se, da se nisi usudio pisnuti, mislim da sam kod Žižeka shvatio, sad već miješam što je čije, nisu više stvari jasne ko u vrijeme Sartrea i Camusa, znači da sam kod njeg shvatio da kapitalizam voli one eksponirane antikapitaliste, tržišna im vrijednost veća.
Inače htio sam komentirati kod Neverina da je moja generacija popušila u svim sustavima, bolje da nisam, eto popodne saznah da je i Karamarko moja generacija. Grka Syriza ima odlične ideje za one iznad pedesete te povezano s tim za mlade, apsolutno se razlikuju od naše dvije jedine stranke, odlične ideje oni imaju još uvijek, nitko se ne zgraža u Europi njihovim izjavama jer im se ne daje pozornost, sačekajmo da vidimo što će eventualno uspjeti sprovesti.
Ah da, Opatija, nikakav luksuz, spašavanje glave. Danas se iz nje vidio i krčki most.

Dan je počeo maglom, jutros sam i primjetio da se iz malo dimnjaka dimi iako je hladno. Jinu nije smetala, kao ni kiša večeras, otima vrijeme provedeno vani. Prevodim nešto danas veći dio dana, skeptičan sam iako se radi o velikoj firmi.
Barem tekst zasad nije dosadan. Da, to bi za mene, već zbilja prilično asocijalnog, bio pravi posao, sedam sati prevoda doma, ostalo vrijeme šetnja i drugi gušti. Grčka vlada spominje bezuvjetni temeljni dohodak, Švicarci će možda već ove godine na referendum, kreće se. Najbolji su, čitam na forumu, ovi što brinu za pojedince koji bi tako nešto propili, ma jebe se meni što tko ima i radi, puca mi za profitere vlasnike mercedesa ko i za ostale budale, samo da ne moram misliti na osnovnu egzistenciju, dok se ne steknu uvjeti da raja počne razmišljati ko u Grčkoj, tješi fakat da su do sad oslobađanja u povijesti bila zarazna, nitko nije otok.
Nije ni svjetlosna raskoš trgovačkih centara beskorisna, sve dok s psima smijemo boraviti na susjednoj zelenoj površini.

Malo me ipak ljuti što sam uobzirio čuvare morala i ipak se držim određene autocenzure pri objavljivanju na blogu. No treba biti zadovoljan, zahvaljujući tamošnjem Orbanu moralistička javnost je još uvijek manje primitivna nego u Mađarskoj, brzo ćemo mi to nadoknaditi, mislim da smo prvaci po cenzuri na javnim računalima, izuzmemo li naravno Tursku, ona je blizu, ali ipak nije u Europi.
Fotkam isključivo ono što je meni na bilo koji način zanimljivo i to na javnim površinama. Većina onih što komentiraju, e kad bi mene netko snimio, nema šanse za biti snimljena, uglavnom sama ideja da netko žudi baš tebe snimiti bez dopuštenja govori o određenoj prepotenciji. Ništa dalje od istine da je samo naglašena seksualnost zanimljiva, danas mi je osim mog okruženja zanimljivo izgledala samo dama s prve fotke, takav je boležljiv nekakav bio dan, svi su bili kašljucavo sivkasti..
Naravno da je teško to razumiti jer se baš ne da svesti na izbor između komunjara, četnika i ustaša.

Jedna pobjeda, jedan remi, jedan poraz, točno tim redom, sve naravno na prvoj ploči, remi s ovim bjelokosim veteranom s rejtingom preko granice od 2000 u partiji punoj šokova i preokreta. Između partija sam po kišici vrijeme provodio uz more, koje je par koraka od hotela, meditirao uz morsku pjenu i razbijanje valova. Opet sam odabrao jednokrevetnu sobu tako da je bilo dosta suočavanja sa samim sobom. Cure slovenskog ženskog valjda nogometnog kluba (ne znam koji bi drugi ekipni sport bio na "n") su bile za nijansu premlade za idiote u gostima na blogu, bilo je "slikanja". Par pripitih Talijanki je oko ponoći pokušalo ući u sobu do moje, u njoj su bili fanatici koji nisu prekidali brzopotezni šah, uspostavilo se da su fulale kat i da imaju ključ sobe za jednu stotku većeg broja.
Opet se jedan očekivani šahist nije pojavio, rak, s druge strane praznik mladosti, kći velemajstora Cvitana Ena je porasla i već je ženska majstorica, prva na slici ženskog tima, više mi je žao što je danas izgubila nego zbog svog poraza, bila je totalno remi pozicija ali tip je čekao, čekao, mladost je nestrpljiva i na kraju joj se dogodio pad koncentracije. I ona je prva ploča, već me rejtingom prešišala, možda dođe jednom i do našeg sraza.
Partija što sam je izgubio je kratko trajala, brzo sam previdio pješaka i jednostavno mi se više nije dalo.
Doručak u hotelu Pula zbilja je svjetski. Ručak na prvoj slici je doma prije puta.

Eto jučer slučajan susret, slučajan razgovor u Opatiji, slučajna spoznaja da me prošle godine lopovskom mahinacijom zeznulo hadezeovsko upravljačko govno, meni je više sličilo esdepeovskom upravljačkom govnu, al eto kad si stalno u kloaci ne razaznaješ više smradove. Kako mi se da trošiti vrijeme kojeg nemam na blog, dobivam pitanje, uzvraćam, kak ti se da trošit vrijeme na život kojeg nema, vrijeme što svojevoljno bacam je dragocjeno ali samo zbog te činjenice slobodnog izbora, nažalost moramo veći dio vremena trošiti na ispunjavanje tablica koje smišljaju oni koji su školovani da ne bi znali što će sa sobom i svojim životima.
Eh, uvijek se sjetim da sam i sam smatrao dnevnike najbesmislenijom pisanom formom, dok se za diplomski nisam pozabavio najbesmislenijim od besmislenih, onim Thomasa Manna, što reče jedan umni kritičar, za razliku od Brechtovih dnevnika iz ovih ne možeš ništa naučiti, e to je to, to se traži!
U 13 je dogovor da se putuje na šah u Pulu, sutra ujutro ako sve bude išlo kako treba, probudit ćemo se u različitim gradovima zbunjeni moj pas i ja.

I dok ga u zraku lovim snima...
Znam da će mi rijetko tko povjerovati da sam fotografijom htio dokumentirati zabunu koja se meni rijetko događa, malo mi neobično kod zanimljive dame ispred u dućanu izgledao dizajn torbice za koju sam bio siguran da je desigual, kad ono vidim izbliza Moschino.
Rutinski bih obavio stvar snimanja, al u tom lancu dućana kao zaštitar mi radi bivši učenik, koji me već par puta pratio preko kamera, zato je valjda nakon male nespretnosti fotić skliznuo i izgledalo je da će pasti. No eto, ništa se nije dogodilo osim mutnine

Razgovor danas, otvaraju se kao nove mogućnosti. Nevjerojatno kako sam skeptičan, al dobro, pružit ćemo si još jednu priliku, odavno slabo što imamo izgubiti, možda se kao nekad prevodilački naradimo. Sutra ponovo Opatija, subotu i nedjelju bi trebao igrati šah u Puli, načelno smo se dogovorili ali nismo još prevozne detalje. Idem guglati danas, nešto mi došlo, to vikend natjecanje, i vidi vraga, postavljeno na netu, tu su i sastavi ekipa, i vidi vraga, nismo se tako odnosno uopće dogovoravali, prijavljen na prvoj ploči, inače sam godinama na petoj. Nije dobro, na prvoj se ne dobiva, a meni trebaju pobjede, vidjet ćemo o čemu se radi, jesam realno najjači, al to nema veze, bio sam i lani...

Jučer još jedno jedinstveno iskustvo po našoj želji, marendali smo tik uz semafor na terasi restauranta "Kaneta" u Opatiji, točnije na valjda najprometnijem raskršću s kojeg se skreće u Opatiju. Parkirali smo besplatno, što je tamo teško naći, u blizini groblja. Hrana je bila ukusna i jeftina, moje faširke s prilogom i salatom 25 kuna. Ponovo se nametnula jedna tema, inače ne služe hranu na terasi jer je malena i nehigijenski je jesti uz prometno raskršće, tu sam ja uvijek pristaša one "na svoju odgovornost", odnosno meni ne smeta, ne smeta nikom drugom, u čemu je onda problem.
Sladoled smo naravno poslije pojeli u "Krašu".
Nevezano s ovim rasprava o psećem zakonu u Berlinu je jedna od najdužih i najzanimljivijih i pokazala kako se mogu nalaziti rješenja i među najnepomirljivijim stajalištima. Znači u principu psi moraju biti na lajni ali uz izuzetke... Među njima su i oni,po prijedlogu pirata, koji polože ispit i dobiju dozvolu, proširio se krug onih koji mogu izdati dozvolu koja će u principu koštati 5-10 eura. Vlasnici kod sebe moraju imati vrećice za izmet, neki se ljute da je pobijedio plastični lobi. Gradske četvrti su obavezne osigurati određeni postotak površina za istrčavanje. Zakon bi trebao biti donesen ovih dana, ali će vrijediti od iduće jer treba donijeti i jedan broj podzakona. Još od prije važi da se psima može uskratiti ulaz u prostore kojima se služi hrana. Zeleni još pokušavaju izlobirati da svi psi moraju polagati ispit, jer bi se eto moglo dogoditi da komšija ima dozvolu, a ja ne, a moj pas je pitomiji, to nije pravedno, a ako ispit vrijedi za sve, morat ću naći i ja vremena testirati svog psa i dobiti dozvolu.
Logika meni jako naopačka, kao da se radi o mentalitetu ljudi s naših prostora. Baš je doživljaj jesti uz semafor.

Blogerica Lastavica je ponovo aktualizirala pitanje blogerskih nickova (na slovo, na slovo "n"). O svom nicku sam već davno pisao, međutim u međuvremenu se i promijenila generacija blogera, ovdje pišem od 2004. pa ću, budući da je u pitanju i novi jubilarni post, obnoviti gradivo. Sve češće se pojavljuje teza da mi koji virtualno trošimo stvarno vrijeme nemamo svoj život pa ću se i na to osvrnuti. Bavimo se filozofiranjem o stvarnosti umjesto da je pokušavamo kreativno mijenjati, grintanje nikamo ne vodi.
Ovako, ja sam do 1999. godine prošao sve i svašta, proživio par života kako ih današnji mali Perica zamišlja, te mi se učinilo znakovito kad me kolegica pozvala na hodočašće u Rim, isto je vodio, između ostalog, župnik kojeg sam ja još kao bogoslova vodio s riječkim srednjoškolcima jedne ratne godine u Neuss, grad prijatelj Rijeke. Prva i logična asocijacija mi je bila "vidi Rim i umri", dosta mojih znalaca sličnog načina života već su orali nebeske njive, a preostali su se povukli ili na liječenja ili u obitelji.
Meni se pisalo, s prepjevom Janka Raščupanka sam osjetio kako znam i kako je s mojim talentom lako uspjeti, no s druge strane se u postratnoj duhovno opustošenoj Hrvatskoj baš poeziju i nije moglo lako plasirati, a pisati sam morao.
Internet je počeo nuditi svakakve mogućnosti, doduše uglavnom na njemačkim portalima, počeo sam pisati na njemačkom, lutao, dok 2001. nisam otkrio zajednicu u usponu red7.de. Tad sam prvi put morao birati nick, a nisam imao pojma ni što to je, pa sam izabrao nekadašnji nadimak iz boljih vremena Gogi, u igri je bio i Grof ali sam u novinama tih dana pročitao da je to bio nadimak i tada poznatog političara Željka Lužavca pa sam ideju s rezignacijom odbacio.
Red 7 zajednica je izuzetno brzo rasla, postala je treća po značaju virtualna zajednica u Njemačkoj, a ja sam po broju bodova, tamo se i bodovalo, upao među deset. Objavljivao sam poeziju i polemizirao politički, bruseći svoj njemački, posebno s Eierkoppom (jajastom glavom). Na chatu sam često bio s Regentänzerin, plesačicom na kiši, te pjesnikinjom nicka Mausele01 (mišica), ženom koja je pisala nevjerojatno dobro, štoviše i u takozvanoj reali nisam znao za veću umjetnicu riječi, ja joj sa svojim rupama nematerinjeg jezika nisam mogao parirati. Na jednu staru godinu skoro do 23 sata sam bio na chatu s meni najjačim nickom tamo Traumfresserin (žderačica sna).
Zajednica se, već izuzetno velika, podijelila u dva tabora, pobijedio je onaj kapitalistički umješnijih, prodana je medijskom divu pro7 koji ju je na kraju pripojio i ugasio red7.de, preko noći je sve nestalo stvarano tih par godina, ja naravno skoro ništa nisam imao sejvano, jedino sam tih dana kupio printer i isprintao prije nestanka za probu dvadesetak pjesmica.
2004. nakon kratke virtualne pauze sam čuo za blog.hr, prvo sam se doduše registrirao na blogg.de al sam zaboravio lozinku, a i postavio sam si glupo sigurnosno pitanje na koje nisam znao odgovor. Najprije sam mislio uzeti nick Traumfresser, no brzo sam shvatio da tuđe nikamo ne vodi, nisam želio biti tipičan Hrvat pa sam iskovao Nachtfresser, riječ koju tad google još nije poznavao (noćojelac, žderač sna, više je mogućih varijanti prijevoda), onda sam još bio i od noćnih tuluma. Ostalo je hrvatska blog povijest.
Blog i šah mi održavaju mozak u formi, nekad je za to služilo moje stvarno zanimanje, bilo je to vrijeme osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su nam gostovali predavači iz Njemačke i Austrije i poticao se kreativan rad u nastavi njemačkog jezika. Onda su pobijedili birokrati kojima je bio cilj ukalupiti naredne generacije s debilnom filozofijom mjerljivosti, došao je kapitalizam, došao je taj stvarni život šarene laže.
Šok s nestajanjem zajednice red7 me pripremio na vrijeme koje dolazi, shvatio sam Kafkinu želju za uništenjem rukopisa, bio je svjestan vrijednosti svojih rukopisa za prosječnog čovjeka.
p.s.
Razmišljam jučer, to bi valjda trebalo biti to društvo blagostanja, nikad deblji štakori nisu šetali središtem grada.

Posjetiteljkama i posjetiteljima ovog bloga je poznato da smo uvijek kad je moguće ljeti drugarica, Jin i ja u gradu našeg izbora Berlinu. Nikad nikome nisam propustio pohvaliti ni život pasa u toj metropoli, svukamo mogu, od raznolikog gradskog prijevoza do robnih centara. Spominjao sam i inicijativu mojih pirata za izdavanje pseće dozvole, psi polažu ispit mogu li se oslobođeni od lajne kretati gradom. Ni s fotografiranjem, mojim hobijem, nije bilo većih problema svih ovih godina. Grad živi u opuštenom ležernom ritmu.
Zadnje vrijeme prateći preko twittera događaje tamo strepim od inicijativa nekad mi najdraže stranke Zelenih. Profilirali su se kao stranka zabrana i natječu se u idejama što bi mogli zabraniti. Jedna od originalnijih je npr. zabrana kofera na kotačiće u dijelu grada kojim upravljaju Zeleni zbog buke koju isti proizvode. Zabranu roštiljanja su uspjeli izboriti na zbilja malo područja. Sad su pak postali zbilja opako dosadni s inicijativama zabrana prilaska psima berlinskim jezerima, s kojima čak na nekim velikim područjima imaju i izgleda na uspjeh.
Mladež njihove stranke je još uvijek progresivna i uglavnom se srami i svojih odraslih.

Samo sam projurio ovaj put, obećao sam Jinu da ću brzo doći doma, nije jutros bio baš najbolje. Vrijeme je prekrasno, dojam je da je više pijanih i tužnih nego obično.

Danas popodne u Opatiji opet meditacije o smislu i promašenosti, o igračicama i igračima, o samozavaravanjima i definiranjima, o najjačima i najslabijima, samo što dalje od prilagođenih kojima nas čudna sila neodoljivo vuče, o Isadori, Erici, Buku i Friedu, koji je to freak bio, cijela Njemačka traži ženu s glavarinom stoljeća, a ona odmara u njegovom londonskom stanu, o ekipi koja nas je ostavila i odšetala u vječnost, a nakupilo ih se već, imali smo i taj jebeni rat, al i samopresude, nismo se baš ostvarili sve u svemu, nemilosrdni prema sebi previše smo štedili druge i u suštini smo izgubili, iscjediše nas oni koji kojima ne bismo dopustili ni da nam prozore peru...
p.s.
Bukowski je zbilja besprijekorno ubadao, al njegove mačke svejedno ne bi impresionirale mog psa.

Iznajmljuje se prostor koji je koristila moja bivša frizerka. Mesna štruca je bila odlična, a i sladoled je legao poslije. Priča američkog taksiste koja kruži fejsom uopće nije loša. Žurim s postom jer se ide u Opatiju. Koliko je ljudi umrlo jer je štedilo na sebi? Vladajućooporbena banda izglasala zakon i traži 1500 potpisa da bi i i drugi mogli sudjelovati u njihovoj igri. Meni je trebalo tri dana dežuranja kod Konta za 500 potpisa kontra outsourcinga, ove dvije stranke samo obiđu zgrade gradske i državne uprave. Eh, u Grčkoj su nemiri po ulicama trajali godinama i godinama dok nisu svoju bandu smijenili, kod nas je hladno. Jin se probudio, pio vodu i sad i on požuruje dok mi imamo vježbe opuštanja.

Kao da nemam dovoljno neprijatelja u životu naslućuju se novi potencijalni, dobronamjerni i realni. Ne mislim na blogere koji vjeruju da je i kod nas u principu svatko kovač svoje sreće, ljudi imaju pravo na svoje stavove, a onima iznad dvadeset iluzorno je i pokušati ih mijenjati. Postoje oni koje naprosto zanima kako uspijevaš držati glavu iznad govana i indirektno pokušavaju otkriti u čemu griješe oni koji ti pokušavaju to ne dopustiti, čuvari sustava, pa da im informaciju diskretno proslijede, razumijem ih.
Kolegina žena mi je danas pred Lidlom rekla da je na birou nakon 35 godina rada, godina do mirovine, naknada ipak preko tisuću kuna, preživjet će se, djeca su odrasla i nisu na cesti.
U Berlinu je izuzetan uspjeh doživjela predstava "FuckUp Night" u kojoj je nastupala i moja sad već realna poznanica Julia Schramm, sve je bilo pretrpano, ljudi su sjedili i po podu, o ljudima koji su su doživjeli veliki uspjeh da bi im se odjednom sve sjebalo, u modi su mladi simpatični gubitnici, jedan je izgradio carstvo s čokoladom, Julia je bila mlada politička zvijezda, taj treći je isto imao neku opaku firmu, koncepcija je da na pozornici pokušavaju opisati što im se to izdogađalo mada ni njima samima baš to nije jasno, Julia veli da je netko primjetio da kad se gugla "shitstorm" njeno ime najčešći rezultat.
Društvo i sustav sam vape za simpa gubitnicima, oni koji ih nemaju moraju se zadovoljiti s nama kojima te igre baš i nisu posebno zanimljive.
Zadnja fotka je iz prospekta, naravno nije moja, nikad od mene redatelja.

Sinoć sam, uspavljujući se preliječući njemačke portale, osjetio zadovoljstvo, čitajući, mislim na Spiegelu, o presudi europskog suda za ljudska prava u svezi ugrožavanja privatnosti i povrede ugleda i časti fotografiranjem bez dopuštenja i objavljivanjem fotografije na jednom portalu. Optuženi je oslobođen optužbe, a jedan od ključnih argumenata je bio da snimatelj ne poznaje niti ima pojma tko je uopće ta dotična osoba koju je snimio na javnoj površini. Odmah nakon kratkotrajnog što bi se reklo osjećaja ugode na fejsu me podsjete gdje živim, sud u Varaždinu je kaznio čovjeka s 1000 kuna jer je na svom fejs profilu podijelio karikaturu Popaja s indijskom konopljom. Eh koliko stepenica treba preći doći do tog europskog suda na kojem će valjda suci crkavati od smijeha kakvih budala ima na Balkanu, da budemo pravedni, uz Mađarsku novijeg vremena i standardnu Rumunjsku.
A zašto snimaš kad ti to može donijeti neugodnost, pita jedan komentator, zašto trošiš lovu kad je baš i nemaš, pita s pravom drugi, a budućnostti je neizvjesna? Neugodnosti ne mogu pobjeći kako god se ponašao jer živim gdje živim i jer je sustav jednostavno tako postavljen da pogoduje psihićima, s roditeljima sam se uvjerio da u ovom društvu ne vrijedi štediti jer će ti organizirani lešinari,uz pomoć sustava opet, sve s blagoslovima svih institucija opljačkati.
Opet odoh od teme, i u mom Berlinu se raspravlja o dopustivosti fotografiranja ljudi u parkovima i ovisi tko je u kom kvartu na vlasti, u dva su eto pirati presudili sa svojim vijećnicima, nema zabrane. Tamo gdje naših nema, pravilo je da se ne smije portretirati osoba bez njenog dopuštenja, ako fotkaš npr. teve toranj, a oskudno odjevena osoba ti se nađe u kadru, njen problem.
U Opatiji se uređuju zidovi, ipak je to mjesto KaKa kulture. Telly Savalas je već dobio po piksi, pofotkah Isadoru ponovo, tko zna hoće li je idući put biti. Zna se red, samo galebovima nije još zabranjeno srati po spomenicima.

p.s.
Nije bilo pretoplo, osim Jina i vježbačice svi smo bili zabundani.
p.p.s.
U Mađarskoj bih mogao biti kažnjen i zbog jučer snimljene fotografije koju imam, a eto neću je objaviti, samo kad bi netko saznao njen sadržaj i prijavio me, torta s marcipanom je u postu jer akcija još traje...

Ne znam jesam li već naveo na blogu da limun nabavljam kod bivše učenice kad ga ima. Danas me dočekala da je odvojila odmah par komada čim me u daljini vidila, da joj lijepa grana, ne bi je skidala ako mi ne smeta, al bez brige, odbit će mi od cijene.
Hrvatska politika je meni u stvari uvijek bila dosadna i predvidiva, berlinska pak zanimljiva i napeta suptilnim nadmudrivanjima, mada sam ja oduvijek podržavao tamo mlade radikalnije uglavnom bivše pirate, sad i frendove, neki su i u parlamentu. Jedna od najsimpatičnijih mi je svakako bivša članica predsjedništva Julia Schramm, koju su zbog bistrine i zbiljske radikalnosti među prvima eliminirali.
Od nje, iako je izuzetno mlada, učim i o jednom od najsloženijih problema, židovsko-arapskom. Nije mi bilo jasno zašto ogorčena reakcija da u komisiji ministarstva unutrašnjih poslova za probleme antisemitizma nema židova, ne moram biti katolik da bi razumio materijalnu problematiku katoličke crkve.
Kaže, zamisli da naprave konferenciju o mržnji prema Islamu bez muslimana, o ženskoj diskriminaciji u društvu bez žena, istina, bilo bi skandalozno, teror i ustrajne kampanje, ili jedno ili drugu, sigurno mijenjaju javno mijenje i dovode i nas koji se ponosimo svojom neovisnošću u opasnost nelogičnog sagledavanja problema.
p.s.
Apartmani na fotki pripadaju našoj blogerici koja je nekad u Veneciji, nekad u Dalmaciji, fotka "da ne bude da se barem ovako nisam javio kad sam prolazio"...

Kaže teta što pere stubišta da ne osjeća više prste. Ljudi koji joj otvaraju vrata, a to su uglavnom nezaposleni luzeri ili penzići pune joj kante hladnom vodom. Štede. Većina vjerojatno ako se pere, pere se na parne i neparne dane. Ne daju ono malo skupljene tople vode.
Ni naši mukljaroši te neće lako zaposliti u Njemačkoj. Visina zakonski izglasane minimalne dnevnice im je problem, a u Njemačkoj je skupo ne držati se zakona. Mi s faksom imamo opet problem dobiti željeni posao ispod kvalifikacije jer oni koji ga nude procjenjuju da radeći ga nećeš previše gristi ni biti presretan, a takvi se traže.
Čitam da su se strojevi odlično pokazali u čišćenju vecea i ljudskih govana.
Fotić i na automatskom odabiru ima neke svoje fore u biranju boja i zanimljivo je tako.
Teško onima koji ne navijaju za svoje.

Jučer je sve išlo dobro, danas uglavnom loše, toliko o stabilnosti i sigurnosti. Ponovo me love paranoje kad ljudi na sastancima na moj osmijeh ne odgovaraju osmijehom. Na prijateljski savjet odgovaram da ja na poslu nemam prijatelja, samo kolege. Odvjetnik se ne javlja. Prehlađen sam, grlo se bori uz pomoć čajeva i sladoleda. U udruzi branim radikalne stavove, nadoknađujem sve one sindikalne kompromise. Simpa su cure i dečki na twitteru, pitaju danas njemačke stranke zašto sve teže punoj zaposlenosti i ima li to smisla :

Wieso wird so stark an Vollbeschäftigung festgehalten? Und wozu Vollbeschäftigung? Und vielleicht noch wichtiger: wozu alles andere? /st

— ProgressivePlattform (@pplattform) 9. Februar 2015

Ručali smo relativno kasno da bismo obišli dvije međunarodne manifestacije danas u Rijeci, dječji karneval i izložbu pasa. Za ručak je bila patka, nije mi se dalo fotkati pa sam opalio samo jednu brzu s boka, u svakom slučaju i Jin je dobio svoju porciju, jedno od njegovih omiljenih jela. Izvrsno.
Približavajući se riječkom Korzu zapahnula nas je gužva. Meni ubila volju za fotkanjem, nervozne mame uz djecu pekmezastu u svojim filmovima. Odmah smo skrenuli na desert, i jbga, valjda jedino mjesto na Korzu s kolačima koje nema i sladoled. Konobaričina maska zato može proći. Umjesto mene, primjetio sam jedući čokoladnu kocku, svi fotografi koje znam, osim Mora Ljubavi, bili su u akciji. Zauzeti da bi obratili pažnju na birtijske luzere.
Umjesto daljnjeg probijanja kroz Korzo uputili smo se na Zamet na finale izložbe pasa. Bilo je puno ljudi, proglašenje pobjednika drugog dana, nisu me uopće oduševili, jedan jazavčar mi bio simpa, ak se ne varam druga nagrada, al nisam vadio fotić. Westija nije više bilo, mi smo se potajice nadali naletiti na Jinovog oca koji suvereno pobjeđuje po ovakvim manifestacijama, ništa od toga. Jin se volio s dvije kujice, svađao s dva muška, oduševio par posjetiteljki, kad je jedna rekla kako je divan, demonstrativno digao nogu i pomokrio se.
Događa se Rijeka, ajd dobro.

Na putu za Opatiju odjednom nesigurnost jel ugašena cigareta, naime teve se sam upalio nakon što je ugašen, mi smo kasnili, uzevši jednu platnenu vrećicu srušio sam nešto drugo da bi Jin doskočio na gomilu knjiga na fotelji i prouzročio lavinu, u toj zbrci smo kretali, i onda ta nesigurnost. Pokvarilo ljepotu pojavljivanja sunca uz još neutihlu buru. Nismo se vratili ovaj put i ovaj put je sve prošlo oke.
Danas je u Opatiji bila promocija nekih studenata, a sreli smo i nekoliko Ruskinja, onih domoljubnih, a koje bi se šetale po Europi. Neke priče koje ne kužim niti me zanimaju o prosperitetu Bjelorusije, što je po jednoj plavoj dami jedini rezultat europskih sankcija, te ponavlja valjda Njemici, Rusija je velika zemlja, jako velika. Htjedoh dodati, i opasna, čitam da se Putin, koji zadnje vrijeme troši ogroman novac za prorusku propagandu na Zapadu, igra razmiještanjem nuklearnih glava.
Nisam naravno ništa rekao, smiješio sam se dok se goli Jin zabavljao s kujicama odjevenim po valjda zadnjoj psećoj modi, i žao mi bilo širokih duša slavenskih, i glupih Amera i Hrvatica, i Srpkinja i svih ponosnih zemljakinja, za ove diplomirane dame u odorama mi već bilo manje više svejedno, ionako diplome više s duhom nikakve veze nemaju.
Ima jedan genijalan film, ne znam kako se zove, gledatelj osjeća vremenski nužnost završetka, a radnja se ne raspliće i onda eksplozija, teroristi ubijaju protagoniste i the end.

Razbijam snove
može uz neki popust
suzbijam bijes.

Varaš se blento
meni nije dosadno
nosi vrijeme.

Smijenjen je sad
nije ni riskirao
mogući trijumf.

Maškare vrište
car ima ružnu kitu
kitimo buru.

Da nije ta teta zaspala u autobusu bio bi zbilja prazan dan. Eto mene budalu svašta veseli. Polako ali sigurno gubim poslovno nadigravanje.
Tip me pokušao uvjeriti da je sindikat zdravstva bolji od mog sindikata, kao da mene ta rasprava i najmanje zanima. Neobična ponuda prijateljstva na fejsu od žene 30 godina mlađe od mene, bez zajedničkih prijatelja, guglam, šefica kabineta moje nekad omiljene političarke, spominjao sam tu njemačku političarku prije par godina na blogu, ova je možda guglala, a možda je i u toj mojoj progresivnoj platformi, vrag će ga znati, a možda sam je i u Berlinu upoznao, drugarici se čini, al nas dvoje smo odavno eliminirali kategoriju sigurnosti.
Ajde barem pun mjesec izgleda prolazi mada vidim da su neki još uvijek pretjerano razdražljivi. I jako sami sebi važni...

Diplomski rad je definitivno ispao jedno od zanimljivijih iskustava mog života. Ne zato je što rezultat natprosječan, zbog mnoštva kompromisa, s odmakom gledano, ispada jedva dobar, s obzirom na uložen trud, niti takav. Ipak mislim da se višestruko isplatilo.
Inzistirao sam da pišem završni rad svog školovanja o Nietzscheu u vrijeme kad su dotičnog proglašavali pretečom, a neki ideolozi ni manje ni više ideologom nacionalsocijalizma. Želju mi je prihvatila samo jedna od strožih, izuzetno temeljita profesorica M.Đ. kod koje su tek rijetki, njene zahtjevnosti radi, pisali radove.
Prvi kompromis odnosno sugestija je bio da u uvodnom dijelu citiram Krležu ili nekog od naprednih mislilaca koji su voljeli Nietzschea, tu mi je već bilo loše, jer mi se Krleža nikad nije sviđao. No natjeralo me na istraživanje pa sam nekako iskopao Ivu Lola Ribara, intelektualca i narodnog heroja.
Drugo je bilo, budući da profesorica predaje njemačku književnost, treba naći njemačkog književnika na kojeg je Nietzsche znatno uticao, a naravno poželjno da mi nije odbojan poput Krleže. Pjesnik Gottfried Benn je u startu otpao zbog početnog koketiranja s nacizmom i u krajnjoj liniji liječničke službe u nacističkoj vojsci, pokušao sam prošvercati omiljenog mi Hermanna Hessea, al profesorica je dotičnog više vezala uz Istok i budizam.
Koga Vi predlažete, meni je uostalom samo Nietzsche važan u toj priči, zavapio sam na kraju i ona me opet na prvu neugodno iznenadila izvukavši iz rukava Thomasa Manna. Manna sam poznavao kao onog što je ustvari i bio, reprezentanta njemačke književnosti i kulture, građanskog književnika uvijek u odijelima šivanim po mjeri. Za razliku od njega ja sam uvijek bio neugledne vanjštine, kosat (sic ;)), bradat, prljavih traperica i šlampavih jakni u društvu s još gorim odrpankama i odrpancima od sebe, uvijek na travi i alkoholu, vikendom ponekad i tabletama, šarenim trokutićima.
Odmah me smirila obrazloženjem, razmišljala je (u to vrijeme su stvarno neki profesori i razmišljali, vjerujte mi na riječ) i zaključila, upravo su bili posmrtno objavljeni dnevnici Thomasa Manna, da će meni ta forma pisanja leći za analizu, za razliku od npr. romana, koje kako oboje znamo, površno čitam. Da, ali odmah sam reagirao, kako ću braniti tezu u koju osobno ne vjerujem, da je Nietzsche nešto posebno uticao na Mannov način strpljivog vođenja dnevnika.
Imala je odgovor koji je rezultirao nazivom diplomskog isto kao rezultat dijaloga "Trag Nietzscheovog uticaja u dnevnicima Thomasa Manna 19-- - 19--", već sam objavio da sam zaboravio godine, a konkretan rad je izgubljen u brojnim seljenjima.
Za razliku od fakultetskih godina koje su mi prolazile besmisleno u smislu duhovnog i intelektualnog razvitka i svodile se mehaničko udovoljavanje uglavnom besmislenim stereotipnim zahtjevima, diplomskim radom sam se bavio i uopće nisam žurio s obranom koja mi je na koncu donosila diplomu, ono što sam bio dužan roditeljima i društvu, te sebi samo kao jednu od niza prilagodbi društvu, nešto prije sam i obrijao bradu, koja mi je nekad predstavljala zaštitni znak i dobar dio bliskog društva nije me na prvi mah prepoznavalo na ulici.
To je bio i jedan od kompromisa s pokojnim ocem doktorom znanosti koji je želio da to beskorisno odgađanje koje mi nikad neće koristiti niti će čemu služiti u životu, kao ni cjelokupna njemačka književnost, što prije završi, a brada ga je iritirala van svega asociranjima njegove generacije na četnike, prljave hipije i ostale jebivjetre. Mislio je da ću jednog dana shvatiti da je bio u pravu.
Nietzsche me odveo u umjetnost i filozofiju koji su potpuno promijenili moju perspektivu gledanja na životne vrijednosti. Thomas Mann me oduševio kad sam shvatio kolike se unutrašnje proturječnosti bore u bogatoj unutrašnjosti tog reprezentanta i obiteljskog čovjeka, sam način pisanja dnevnika u kojima ništa posebno ne mudruje nego strpljivo bilježi svakodnevne banalnosti me inspirirao na ideju ovakvog vođenja bloga. Ravnopravan i partnerski odnos rada s mlađima je ono čemu sam konstantno težio, dok je sustav dopuštao ikakvu autonomnost.
Dopuštao ne dopuštao, bila korisna ili ne, treba je, rečeno današnjim jezikom koji svi razumiju, konzumirati.

Par jučerašnjih opatijskih fotki nakon besmislenog školskog natjecanja, prije pljuska koji je lijepo okupao mog psa i mene, prva asocijacija uz prvu, vidi, ploča s poukom.

Imam problem kad ljudi kojima u slobodno vrijeme dopuštam pristup počinju realistično sagledavati stvari. Realizam može biti prihvatljiv onima koji su ufurani u to da im je budućnost sigurna i da mogu eksperimentirati, nama kojima je svaka igra egzistencijalni rizik to je nedopustivo. Nema veze s optimizmom ili pesimizmom, te kategorije su nebitne onima koji se trude živiti sada i ovdje.
p.s.
Jelo žlicom je doprinijelo dužoj meditaciji u sanitarnim prostorima.

Plastik: Lako je sitome biti demokratičan. [ 02.02.2015. u 01:20]

Sit se jedini može boriti za bolje sutra i to dok je još sit. Gladan se bori za preživljavanje i ako je još još ponosan spreman je i ubiti, u krajnjoj instanci i sebe. Marcuse je odavno skužio da se u ovom društvu, koje je usput rečeno, od njegovog vremena znatno degeneriralo, realno mogu buniti jedino studenti kao radno neovisne kategorije, studenti su dosta dugo to činili i demonstrirali između ostalog i u ime radnika i potlačenih, kad su vidjeli da ih ti isti jadnici zahvaljujući novinama i televiziji čak i osuđuju okanili su se ćorava posla i bacili na alkohol i druga sredstva za uživanje.
Mi koji se ne mirimo s postojećim stanjem smo bili na mukama, shvatili smo da socijalizam ne može biti realna alternativa zahvaljujući ljudskom neutaživom egoizmu. Shvatili smo i da ne treba težiti boljem životu nego živiti ga dok i je ikako moguće, jer sutra ne postoji, kapitalizam se rita poput bijesnog konja, štednja i odgovornost su kategorije s kojima se oni što znaju više s razlogom podruguju
Fulao sam smjenu i bijesan sam. Izgubio sam par sati dragocjenog vremena. Jutros sam napisao članak za moje progresivce s kojim sam djelimice zadovoljan. Previše je ozbiljno za blog. S druge strane ne volim mudrovanja poput uvodnog pa eto iskoristih bijes koji sad objasnih za brzinski odgovor (deset minuta za deset redova). Sad idem mirniji dalje u radni nespokoj.

Nedjeljom ujutro obično Jin i ja šetamo sami u zaspalom naselju, produžimo šetnju barem dvostruko jer nema drugih šetača smetača niti žene vire kroz zavjese ne bi li psa ulovile pri obavljanju nužde. Jako često pri tim prozaičnim šetnjama se sjetim Nietzscheovih samotnih šetnji iznad Genove, te Mannovih sanatorija, pa mi se nakon bolesti fino nadoveže njegova uloga reprezentanta njemačkog naroda suprotstavljenog Hitlerovom stadu. Talijanka Rita koju sam upoznao za vrijeme studijskog boravka u DDR-u mi se svojevremeno javila razglednicom Genove na kojoj se jako dobro vidi i prekrasna okolica, tako da mi je te šetnje i lakše vizualizirati.
Odluka da ne predajem diplomski rad ("Trag Nietzscheovih uticaja u dnevnicima Thomasa Manna"- fali od kad do kad, zaboravio sam) dok ne istražim svu literaturu i ne budem zadovoljan, iako su roditelji željeli da konačno eto diplomiram, bila mi je jedna od boljih odluka, do tad sam sav taj dosadni studij u kojem sam se najviše mučio s latinskim i poviješću indoeuropskih jezika traljavo odrađivao bez volje ikakvog učenja i zapamćivanja. Više sam naučio o intelektualnom razvoju Ive Lole Ribara, koji je dobro poznavao Nietzscheovo djelo, pišući diplomski rad u kojem je ILR inače bio praktično nebitan, nego o Nibelunzima kojima smo se morali dugo baviti.
Meni su i inače zanimljive te za širi puk nebitne stvari, razmišljao sam tako šetajući kako argumentirati kritiku grčkog premijera jer mu u kabinetu nema žena, iznio sam je jučer na mail listi progresivne platforme i kako rušiti odgovore tipa da je i pozitivna diskriminacija diskriminacija, te da prvo rješavati ekonomiju pa onda građanska prava i ostale sekundarne stvari.
Nakon šetnje obavljam nabavu, a Jin za svaki slučaj netko vrijeme štiti moj dio postelje.