Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/nachtfresser

Marketing

Korisno i beskorisno

Diplomski rad je definitivno ispao jedno od zanimljivijih iskustava mog života. Ne zato je što rezultat natprosječan, zbog mnoštva kompromisa, s odmakom gledano, ispada jedva dobar, s obzirom na uložen trud, niti takav. Ipak mislim da se višestruko isplatilo.
Inzistirao sam da pišem završni rad svog školovanja o Nietzscheu u vrijeme kad su dotičnog proglašavali pretečom, a neki ideolozi ni manje ni više ideologom nacionalsocijalizma. Želju mi je prihvatila samo jedna od strožih, izuzetno temeljita profesorica M.Đ. kod koje su tek rijetki, njene zahtjevnosti radi, pisali radove.
Prvi kompromis odnosno sugestija je bio da u uvodnom dijelu citiram Krležu ili nekog od naprednih mislilaca koji su voljeli Nietzschea, tu mi je već bilo loše, jer mi se Krleža nikad nije sviđao. No natjeralo me na istraživanje pa sam nekako iskopao Ivu Lola Ribara, intelektualca i narodnog heroja.
Drugo je bilo, budući da profesorica predaje njemačku književnost, treba naći njemačkog književnika na kojeg je Nietzsche znatno uticao, a naravno poželjno da mi nije odbojan poput Krleže. Pjesnik Gottfried Benn je u startu otpao zbog početnog koketiranja s nacizmom i u krajnjoj liniji liječničke službe u nacističkoj vojsci, pokušao sam prošvercati omiljenog mi Hermanna Hessea, al profesorica je dotičnog više vezala uz Istok i budizam.
Koga Vi predlažete, meni je uostalom samo Nietzsche važan u toj priči, zavapio sam na kraju i ona me opet na prvu neugodno iznenadila izvukavši iz rukava Thomasa Manna. Manna sam poznavao kao onog što je ustvari i bio, reprezentanta njemačke književnosti i kulture, građanskog književnika uvijek u odijelima šivanim po mjeri. Za razliku od njega ja sam uvijek bio neugledne vanjštine, kosat (sic ;)), bradat, prljavih traperica i šlampavih jakni u društvu s još gorim odrpankama i odrpancima od sebe, uvijek na travi i alkoholu, vikendom ponekad i tabletama, šarenim trokutićima.
Odmah me smirila obrazloženjem, razmišljala je (u to vrijeme su stvarno neki profesori i razmišljali, vjerujte mi na riječ) i zaključila, upravo su bili posmrtno objavljeni dnevnici Thomasa Manna, da će meni ta forma pisanja leći za analizu, za razliku od npr. romana, koje kako oboje znamo, površno čitam. Da, ali odmah sam reagirao, kako ću braniti tezu u koju osobno ne vjerujem, da je Nietzsche nešto posebno uticao na Mannov način strpljivog vođenja dnevnika.
Imala je odgovor koji je rezultirao nazivom diplomskog isto kao rezultat dijaloga "Trag Nietzscheovog uticaja u dnevnicima Thomasa Manna 19-- - 19--", već sam objavio da sam zaboravio godine, a konkretan rad je izgubljen u brojnim seljenjima.
Za razliku od fakultetskih godina koje su mi prolazile besmisleno u smislu duhovnog i intelektualnog razvitka i svodile se mehaničko udovoljavanje uglavnom besmislenim stereotipnim zahtjevima, diplomskim radom sam se bavio i uopće nisam žurio s obranom koja mi je na koncu donosila diplomu, ono što sam bio dužan roditeljima i društvu, te sebi samo kao jednu od niza prilagodbi društvu, nešto prije sam i obrijao bradu, koja mi je nekad predstavljala zaštitni znak i dobar dio bliskog društva nije me na prvi mah prepoznavalo na ulici.
To je bio i jedan od kompromisa s pokojnim ocem doktorom znanosti koji je želio da to beskorisno odgađanje koje mi nikad neće koristiti niti će čemu služiti u životu, kao ni cjelokupna njemačka književnost, što prije završi, a brada ga je iritirala van svega asociranjima njegove generacije na četnike, prljave hipije i ostale jebivjetre. Mislio je da ću jednog dana shvatiti da je bio u pravu.
Nietzsche me odveo u umjetnost i filozofiju koji su potpuno promijenili moju perspektivu gledanja na životne vrijednosti. Thomas Mann me oduševio kad sam shvatio kolike se unutrašnje proturječnosti bore u bogatoj unutrašnjosti tog reprezentanta i obiteljskog čovjeka, sam način pisanja dnevnika u kojima ništa posebno ne mudruje nego strpljivo bilježi svakodnevne banalnosti me inspirirao na ideju ovakvog vođenja bloga. Ravnopravan i partnerski odnos rada s mlađima je ono čemu sam konstantno težio, dok je sustav dopuštao ikakvu autonomnost.
Dopuštao ne dopuštao, bila korisna ili ne, treba je, rečeno današnjim jezikom koji svi razumiju, konzumirati.

Par jučerašnjih opatijskih fotki nakon besmislenog školskog natjecanja, prije pljuska koji je lijepo okupao mog psa i mene, prva asocijacija uz prvu, vidi, ploča s poukom.






Post je objavljen 04.02.2015. u 12:12 sati.