Nachtfresser

Böll je imao biljar u pola jedanaest, ja plivanje na bazenu četvrkom navečer s društvom. Usput komuniciramo, jučer sam glazbeniku benda “Mali s velikim”, inače friškom profesoru, obrazložio sumrak poučavanja, jednostavno je takav duh vremena, poslije plivanja smo žrtvovali par kuna na mobu da bismo glasali za njegov bend u nemampojmakakvom natjecanju.
Petkom ujutro idem na masažu i akupunkturu. Poslije tržnica i krug Korzom.
Dvije cure, očito umjetnice, piše im na čelu, nešto izvode. Koliko shvaćam nezadovoljne su statusom plesa kao umjetnosti koja očito lagano umire.
Doma kasni doručak s krumpir salatom od jučer i namirnicama iz frižidera.
Počinje produženi praznik rada, lijepo je kad su praznici barem korisni.
Možda Otok?
Uživajte !
p.s.
Primjetih na naslovnici apel za smjenu sindikalnih leadera jer imaju velike plaće i ne žele prosvjedno šetati, smjenimo ih, odmah će nam biti bolje

Prihvaćam svijet
drogiran tim neredom
`nakav kakav jest.

Nacionalni identitet je po logici stvari nešto što ujedinjuje lijevo i desno u jednoj naciji pa valjda i u narodu. Kod Hrvata je to koliko vidim ljubav prema Krleži i ljubav prema vegeti. Ni lijevi ni desni ne podnose jela u punoći svojih sastojaka pa ih moraju dodatno začiniti najpopularnijim hrvatskim izvoznim proizvodima.
Marlboro je zahvaljujući izvrsnoj reklamnoj kampanji pokorio prvo Ameriku pa onda i cijeli svijet (kako ono ide originalan tekst njemačke himne prve polovice dvadesetog stoljeća). Kao što je čitateljima bloga poznato upravo čitam Franzenove eseje, i njemu konkurencija, Winston cigarete, smrdi.
Marlboro je u svakom podneblju drukčiji, i to je dio mita i brižne brige za pušače. Tvrdilo se da je sarajevski Marlboro najbolji u ovom dijelu Europe, zbirka "Sarajevski Marlboro" je Miljenku Jergoviću učvrstila status najprevođenijeg ovdašnjeg pisca.
Jučer se jedan Talijan odvojio od turističke grupe i uz vidnu sjetu fotografirao s nekadašnje granice Rijeke i Sušaka, Hrvatske i Italije.
Sinoć se na divanjenju o velikoj pjesnikinji Vesni Parun okupila ovdašnja kulturna elita, Velid Đekić nije nepitan propustio u društvu Daše Drndić i Drage Glamuzine napomenuti da je društveni angažman Miroslava Krleže bio mnogo izravniji od onog Vesne Parun.

Ilustracija 1:

Talijan na Mrtvom Kanalu



Ilustracija 2:

Još jedan marginalni proizvod, rijetko tko od ozbiljnih pivoznanaca zna da i Talijani kao i Hrvati svoje konje za trku imaju.




p.s.

Često zadnje vrijeme uz smrdljiv tibetanski čaj namjeravam nešto ozbiljno sročiti, na kraju napišem samo nešto mutno, primjereno nivou ovog bloga, fućka mi se za to

Miran dan, osim kratkog boravka u Ustanovi i još kraćeg u domu svom, čitav vani. Marenda za 25 kuna na suncu u konobi Arlecchino na Škurinju, jelo i salata od rajčice, prihvatljivo, meni pokvareno kao i na većini mjesta u gradu s vegetom ili vegetastim začinima. O tome će ići poseban post, u svakom slučaju marenda obilna i vrijedna svoje cijene.
Večeras na predstavljanju knjige "Posljednja volja Vesne Parun", prisutan autor i ugledne face, meni malo dosadno, nazočne zanimaju ljubavni život velike pjesnikinje i pravne zavrzlame oko njene ostavštine, kao i Krleža, pa snimam onu što sa zanimanjem sluša i snima. Idemo dalje, utipkano da ne bi bio preskočen današnji datum.















Sudeći po hladnjaku sutrašnji dan iako naporan obećava.

Kratko i po običaju kaotično ću se osvrnuti na par kritika ovog bloga pušača općeprihvaćenih vrijednosti, od pizdarija o voajerstvu i neovlaštenom fotografiranju, do narušavanja privatnosti, a malo i o nabacivanju raznolikih bezveze fotki koje jednostavno ne pašu u isti post, nešto u tom stilu sam shvatio komentar jedne drage blogerice s kojom i na fejsu divanim.
Četiri su delikta narušavanja privatnosti po uvaženom pravniku D.W.Prosseru od kojih je najdiskutabilniji četvrti, prisvajanje mog izgleda bez mog pristanka. Znači kad fotkam ja kradem nečiji izgled. Smiješno jer u suštini se meni jebe za isti i uglavnom nemam pojma o kojoj i kakvoj se osobi radi, čak i ako je ta osoba kao što često jest privlačna ne pada mi na pamet pokušati s njom stupiti u kontakt. Nije mi jasan argument izlaganja nečije privatnosti javnosti, pa fućka se javnosti za osobnost nekoga kog nikad neće upoznati. Možda bi se od Prosserovih prekršaja na ovaj blog mogao odnositi i onaj o publicitetu koji neku osobu predstavlja u lažnom svjetlu, tu bih se jedino mogao s Alexxlom složiti da često uz druge greške pri fotografiranju griješim i sa svjetlom.
Meni je privatnost bila narušena za studija u Sarajevu u kvartu gdje su se svi međusobno poznavali, komšije u slobodno vrijeme virile kroz zavjese, tako da bismo se približavajući stanu djevojka i ja razdvajali da bismo drugim putevima ušli u isti stan.
Danas i ovdje nitko ničiju privatnost ne jebe, štogod o tome mediji pisali, osim u svrhe zloupotrebe na poslu ili u politici, meni je prvi susjed, inače mlađi od mene, barem tjedan dana ležao mrtav u svom stanu, a nitko to nije znao. Vlast svojim mjerama može ugroziti osobni integritet pojedinca ali to je već druga priča.
A sad nešto u obranu općeprihvaćene kritike mojih blog fotki.
Razinu nekih mojih portreta sterilni kritičari i majstori nikad neće postići, najžalosnije je da npr. ovaj nije objavljen na jednoj web stranici jer je uredniku te iste tog dana pokazano jedno inače uspjelo dupe s mog bloga.



Ulične fotografije su različitog kvaliteta, meni je bitna kroničarska aktualnost istih, a jučer sam namjerno objavio i dvije ružne s određenom svrhom koju sam imao u svojoj glavi, osobna odluka autora bloga.



Kod fotkanja hrane često se gledatelji prevare, ova npr. sigurno nikad nije objavljena.



Maloljetnike izuzetno rijetko objavljujem, ovo je bila moja demonstracija rada autoportreta koji se nekima začudo sviđaju.



Golotinju na blogu ne objavljujem do daljneg
I nemojte mi one primjedbe, kad bi mene tako fotkao, neću Tebe tako fotkati, dosadna si mi !

Ha,ha, opet sam u defanzivi, bit će toga još kad ne znam nikoga majstorski odjebati u stilu Hrvoja Klasića jučer na predstavljanju knjige, ja baš sa svakim pokušavam voditi dijalog.

Onako usput za jedan dan ljudskog života razmišljanje o temeljnim ljudskim potrebama na tragu Agnes Heller, slušanje i promatranje suvereno nadmoćnih neomarksista koji su došli osporiti jednu od verzija šeesetosme, a zločesti pisac kad mu se ne želi prihvatiti traženi odgovor na postavljeno tribinsko pitanje kaže dobro i ne želi se svađati. Htjedoh viknuti, vratite nam pare, ali "Kičma" je besplatna.
Prva fotka je znakovita, uvijek nam se neki novi glavonje prepriječe u samoostvarenju, ovaj put srećom samo kroz fotografiju. I da post bude revolucionarima prepoznatljivo konfuzan, pita me danas maturantica zašto ne volim jednu osobu, odgovaram joj bogata je i vozi porsche, a ja volim druge aute, jebiga, drukčiji odgovor ne bi razumjela, a ja baš i nisam lagao.

Jučer se ručala domaća koka.



Sve ostale partije su odlučene, neriješeno je, meč Krk-Mali Lošinj, ova odlučuje o konačnom pobjedniku, bloger je opomenut da slučajno ne bi fotografirao konačnicu, a pobjednik/ca naravno je...

Hodanje, trčanje, borilačke vještine, šah. Jutros sam igrao protiv jednog, za razliku od ovih simpa cura, opakog muškog i remizirao, popodne zadnja prilika ovaj vikend da me netko u trećoj lizi pobijedi, igramo protiv Senjana, bit će burno.

Snimljena na dan kad je gubila, kad sam svojevremeno selektirao turnirske fotke za objavu na zvaničnoj stranici odbacio, koliko je takvih koje nikad neće biti objavljene.

Malo sam danas popodne prepotentno komentirao svoju novu netom izborenu šahovsku pobjedu u ekipnom natjecanju mada me to ni najmanje ne veseli, pokušao sam brzo remizirati ali protivnik je želio više. Inače mi pobjede zadnje vrijeme niti išta znače niti me dodatno motiviraju. Sutra još dva meča, s ovom unutarnjom prazninom ne znam kako će završiti. Danas sam najjednostavnije doručkovao (na fotki nije mlada kapula, a vide se i mrvice od kruha), za ručak sam izabrao mišiće u tradicionalnom Mornaru, jednostavno mi se grašak jeo, slatko danas ne slikam, a na odlasku se nabavilo i malo cvijeća, usput se mobitelno živcirao, zbog stvari o kojima sad ne bi. Ipak brže se vraćam u ravnotežu nego ranije, opušteniji sam, Sloterdijk bi bio zadovoljan.
Na zadnjoj fotki je loše snimljena fotka nakon mog poteza crnim figurama Tf8, brzinska u trenutku nakon što sam ustajući vidio kombinaciju za preokret, na fotki se moj top i kralj do njega nažalost ne vide.

Ujutro masaža kod Koreanca žešča nego ijednom do sad, potpuno me razmrdao tako da sam popodne lijepo odrijemao što u zadnje vrijeme nemam običaj. Za vrijeme akupunkture, ležim naime dvadesetak minutama s iglama u sebi uz ambijentalnu glazbu, razmišljao sam o postu koji nisam ujutro zbog cajtnota objavio, o razgovoru s drugarom iz mladosti, riječkim neonacistom, koji već dva desetljeća radi profesionalno na kruzerima po svijetu kao snimatelj, dan počinje često mojim blogom, voli naime kad ga se živcira stavovima, a opuštaju ga žene naturšćici.
Zanimljivo da naciste živcira isto ono što i naše blog ljevičare.







Zatim šetnja gradom, nabava girica uz uobičajene salate i nareske na tržnici, te seksi desert doma.







Navečer prezentacija časopisa "Re", pratio stojeći, povremeno listajući knjigu našeg blogera jumfera, ali sam ipak kupio Franzena s malo pristojnijim popustom. Naslov mi je fora, a baš me i zanimaju njegovi eseji.

Rijeka ima već tradicionalnu Kičmu, upravo otvoren knjiški sajam, unatoč tome što su organizatori od svog grada dobili čitavih nula kuna, a Županija se isprsila s većom svotom, skoro ravnoj mjesečnoj plaći ravnatelja srednje velike škole.
Glavni financijer i suorganizator je VBZ al nisu mi doveli Skasku pa čak ni našeg blogjungfera, te ih nemam zašto ovdje reklamirati.
Brzo mi je baterija došla na prag crkavanja pa su zbog damskih prioriteta umalo Gradonačelnik, Predsjednik društva hrvatskih književnika te drug Glamuzina popušili fotku na kultnom blogu. Večeras vam se dame i gospodo predstavlja književna zvijezda Vedrana Rudan, izvolite, bujrum, tko želi biti viđen treba požuriti.
Pitate se tko su ova dva kršna momka na četvrtoj fotki ?
Krivci za priču koja usprkos svemu još nije završila.

Pokušavam ispitati koliko se nisko mogu spustiti.

Dugo nisam bio zadovoljniji nakon jedne partije. Cijelo vrijeme su se smjenjivali osjećaji da lošije stojim i da sam izgubljen iako sam igrao bijelim figurama. Partija je djelovala tako nestvarno, pozicija mi je djelovala lošije sve do zadnjeg poteza i predaje izuzetno jake igračice. Efektne žrtve narušile su njen čvrst sustav obrane.





Update :

Raspizdio me Alexxl komentarom, prvi iz mog užeg blogerskog društva koji nije skužio bit mog posta "I drugi rigaju, zar ne" i pohrlio u zagrljaj bezrezervnih konstrukcija blogera Pero u šaci.
Ostaje mi samo crtati kao što crtam učenicima koji se pitaju zašto imperativ ne postoji za prvo lice.
Kod Pere spomenuta Baba Ljutica je (bila),( iako prija Zone Z., dodao NF), odlična blogerica.
Jebe se Peri.
B.LJ. piše izuzetne priče kao uostalom ona o zeki koju je Pero citirao.
Jebe se njemu.
B.LJ. je izuzetno tolerantna u polemikama.
B.LJ. je Vukovarka, jebe se Peri kao što se i jednoj od njegovih sudružica s elitnog lijevog krila jebe za Perin Zadar.
Da bi se etiketirala Baba Ljutica i još jedan njen "desni" sudrug svrstava ih se u kolonu mirčoida.
No ni stvari među Perinom ljevičarskom blogerskom elitom, gdje se našao i moj drug Alexxl, svaka čast, stvari nisu potpuno čiste, to je u svom komentaru spomenula blogerica Turimtikitu. Eto to bi bio moj prvi crtež za pačiće male.

Drugi dio:

Na kraju ćemo svi nastradati od nezadovoljnih radnika. Nabavili smo u dijelovima ormar za kupaonicu, igrali se sklapanja i vidi vraga, razmak među rupama na prvoj fotki je manji nego što bi morao biti.



Ipak smo ga nekako sklepali, tko još ima vremena za reklamacije i proceduru borbe za svoja prava, ako neki gost baš ne bude imao sreće možda mu padne na glavu.



Par fotki, da ne bude da smo slijepi za modne detalje.





Inače ova dva dana se, ne brinite, nisam nezadovoljan, jede fast food.





Lijepo sanjajte, ne brinite za mene, odmah sam se odljutio, baš sam se zadnjih dana ufurao u te istočnjačke trenige mada ni ne zanemarujem konstantni trening uspravnog hoda.

Dakle moj sinoćnji komentar na vlastitom blogu je završio u bespućima internetske zbiljnosti i dakako da ću to shvatiti kao znak za povlačenje iz polemike koju ionako ne mogu dobiti jer me sustižu kritike čitatelja i u fejsu i u zbilji da su mi zadnja dva posta predugačka.
O tome razmišljam praveći prvu jutarnju limunadu koju pijem natašte, pravljena je od domaćih limuna koji koštaju 20 kuna kilo i mirišu i ne mogu biti isti kao ovi što se već mogu dobiti za šest kuna, isto kao što je logično da Joopovoj toaletnoj vodici na akciji nešto fali ako se može naći ispod 20 eura.
I jučer sam fotografirao umorne ljude u autobusu i žene koje tako jure Korzom da ih ne uspijem ni snimiti, vjerojatno usput mozgaju o vukovima i kokošima u politici .

Čovjek se oblikuje dosta rano, poslije se nastoji samo definirati i uklopiti do prihvaćenosti u širu okolinu. Istovremeno traga za identitetom kojeg je negdje usput izgubio. Svojim traganjem zaluta i u bespuća bloga.
I na blogu je, kao uostalom i u životu najzanimljivije, ali i najopasnije, kad te sudruzi blogeri trpaju u ladice vlastite proizvodnje pa mi je zato zanimljiva klasifikacija blogera Pero u šaci u zadnjem predugačkom postu znakovitog naziva "Rigoletto" :
"Između Teze jednog tabora koji je ''čavoglavce'' bezrezervno osuđivao (Modesti, Fra gavun, Neverin, Alexxl, Buha, Annabelle, Mina...) i Antiteze drugog koji ih je bezrezervno opravdavao (Vidi pisme ove, Stari mačak, Promatram razmišljam, Blenderica, Maxflu, Bocacciozg, Baba ljutica...), kao i onih koji su pali s marsa (Luki, Jahve, Sick of it all), specifičnu poziciju – hegelijansku Sintetičarsku – ''treći put'' – zauzeli su u duetu bloger Nodus i blogerica Zona."
Znam barem jednu osobu iz oba tabora uz koju ne stoji riječ bezrezervno, ali upotrebljena je, da bude zanimljivije.
Odmah ću odagnati moguće nedoumice zašto reagiram na post koji me u ovim jutarnjim satima tjera na zijevanje, zašto sam se zamislio.
Prije par dana me u realnom životu osoba koju sam nekad cijenio etiketirala da nemam svoje ja. Sad me opet nigdje nema, iako sam koliko se sjećam redovito komentirao kod Babe Ljutice koju volem, kao uostalom i Minu iz "suparničkog" tabora, i fale mi obje na blogu, eto izrekoh nešto, je li to dovoljno da bi bio stav i jel bi se npr. smjelo izreći da su mi se "Čavoglavi" svidjeli na prvo slušanje, a da daljnji opus izvođača te pjesme ne zarezujem.
Nije dovoljno, jer idioti su u napaćenoj domovini u većini, treba ih dodatno barem na blogu obilježiti, možda razmisle i osvijeste se, ako ne oni onda njihove pristaše, teza je našeg Pere. Mislim da je iluzorno očekivati promjenu nekog tko ima više od 3x6 godina, pogotovo Mamićeve i Ćirine "djece", jednog dana se sjetiš da si kao dijete igrao šah protiv prvaka svijeta Petrosjana, sad nastupaš u trećoj lizi, da su u trećem gimnazije tebi i ekipi pozirale za fotkanje najrazvikanije cure generacije, sad snimaš samo potajice, da si pušačku karijeru započeo s najboljim cigaretama, završio s najgorim smećem.
Ne tješiš se da su ti sukrivci za to jadni gore spominjani statisti, kao ni jedini pravi imbecil na blogu.hr, starčić s milijun nickova.

Jučer je bio dan za još jedan obračun s vlastitim iluzijama. Išli smo na lice mjesta, u Trst. Prvo smo naravno uživali u domaćim jajima jer toga tamo nema, bez obzira koliko se na hrvatskom trudili trgovci koji su se udomili u inozemstvu. Nismo išli s namjerom kupovine, odavno je u sustavu sve kupljeno. Ovaj put sam promatrao i poslugu te goste restauranata s pet zvjezdica, ništa fascinantno. Doduše drugarica je usput pokušala nabaviti i cipele, odmah smo primjetili iste u prvom izlogu, nije nas ovaj put bilo briga ni za eventualnu cijenu, ali mi smo odrasli na Balkanu, naši su nožni kalupi drukčiji. Foto reportažu započinjem onim nužnim tamo, fotografiranjem adrese gdje smo ostavili auto i prve birtije u blizini kao orijentira, jer na Zapadu se lako pogubiti. Neizbježna pizza na mjestu blizu onoga gdje je bio Ponte Rosso, mjesto na kojem su nas domaći sa smješkom u prolazu promatrali, valjda s mišlju, vidi njih, kako samo mi dobro živimo. Sve je to i onda kao i sad bila šarena laža, mada se svi trudimo iz te laže izvući ono najbolje, kao i ja u ovoj reportaži koju sa slatkim svršavam.
p.s.
Drugarica je kupila Amarige, no nisam ga fotografirao, previše cura prati ovaj blog da bih dodatno reklamirao svjetle strane imperijalističkog društva.

"Kifanje" doma, što bi švabe rekli, čekanje na Žabici, krug Korzom, seksi auti, malo za promjenu čitateljkama bloga Škoti, pa pijaca na najopušteniji dan. Neću fotkati koliko sam mlade kapule dobio kod legende Dragana za "kvarat" kile jer su danas zvijezde povrća mirisne makedonske rajčice. Obnovio zalihu Mataš pršuta, i tu imam povoljnu cijenu, dobro je imati svoje ljude na tržnici.

Održan je riječki antifašistički prosvjed, prosvjednika je bilo malo, crnolegijaša okolo isto toliko, nešto potpuno irelevantno i beznačajno, ne bi bilo ni zabilježeno, da prvi put nisam doživio prijetnje kod snimanja, drugi snimatelj koji je snimao samo organizatore prosvjeda nije imao taj problem. Da se mene pita odbio bih od mirovine profesionalnim antifašistima, nitko se nije pojavio pa je ovih drugih s crnim majicama, bilo okolo jedan, dva više.
Pomislio sam, baš bi mi trebalo popiti batine zbog izlapljelih prdonja pa sam odšetao dalje (prijetio je mladi visoki tip, recimo ovako, ograničene face, da ne bi bilo zabune).











Uputio sam se na rivu na marendu.





Na usidrenom brodu dečki hrabro rade.



Čekajući bus odabrao sam djevojku dana.

Sinoć sam nakon škole, prije bazena, ulovio nešto sunca i jeo u Mornaru.





Jutros se držim onog, ako nemaš kruha jedi kolače.





Opet promašio temu posta. Jučer ujutro prije odluke vlade zamoljen sam da na blogu najavim današnji antinacistički skup u Rijeci, u 12 sati ispred radija Rijeke na Korzu u organizaciji udruge Vox. Najava mi nije otkazana, ja ću se vjerojatno pojaviti jer mi je usput, u 10 sam na masaži i akupresuri kod Koreanca. U mom društvu su podjeljenja mišljenja oko zabrane nacističkog marša, meni je samo jasno da nacisti pomažu premijeru da skrene pozornost javnosti od trenutno većih problema.

Parafraziram Selimovića, blog je besmisao kao i život. 2616 postova, recimo svaki deseti dobar, brzo ga preplave novi, neke najbolje čitatelji ne stignu ni vidjeti. Pišem redovito i brzo da ne bi netko pomislio da uobražavam da radim nešto antologijski važno. Kronika malih trenutaka svakodnevice.
Jučer sam pojeo kobasicu pa sam sređivao ormarić. Ponovo mi je ispala levantica. Otišla je prije mene mada smo prije zadnje rasprave i prekida blogoodnosa tipovali drukčije.
Danas sam jeo bolje, ali to je već za jedan drugi post, možda još danas, tko bi to planirao, tek izlazim u nespokoj.





Ups, Gradonačelnika uslikah i skoro ga zaboravih staviti !

Jedna od mojih omiljenih tema za razgibavanje moždanih vijuga. U realnom životu divlji nam kapitalizam ubija i zadnje iluzije o mogućnosti njene opstojnosti. Svakodnevno, na svakom mjestu, nam prijeti ugroza. Lako za to, uglavnom smo svjesni ljudske ranjivosti i krhkosti.
U šahu kao jednom vidu bijega pokušavam zadnje vrijeme prvo osigurati nemogućnost poraza. U ligaškom natjecanju sam prvak remija, u virtuali sam jučer stvorio kao crni poziciju, koju, kako sam konstatirao, čak i da previdim damu, što mi se inače događa u oba vida života, realnom i virtualnom, teško mogu izgubiti.

Previdio sam da su među opcijama dva gumba sa sličnim riječima : "Pat" i "Pfad".

Jučer već opisana ali majstorski pripremljena jeftina riba, šarun u pećnici , za ručak, popodne lovili sunce, dospjeli do "Amela" na Drenovi, super terasa, neloš mali šiš za večeru, romantiku jedino kvari okolno društvo iz sportskih kladionica, ovaj će onog razbiti kad se prvi sljedeći put napije.
Danas preporučeni najbolji roštilj u gradu, zanimljivo, pica skuplja nego ražnjići od tri vrste mesa, slanine i šunke.
Ne znam jesam li više u bedu od ponovnog utapljanja u svakodnevnu socijalizaciju ili najtežeg šahovskog poraza u zadnjih nekoliko godina jučer na fejsu, izgubio sam i potpuno nadigran bijelim figurama u otvaranju u kojem sam se osjećao izuzetno siguran i praktično nedodirljiv i to od nekog Indijca, a nije Anand. Onako grogiranog našao me na chatu bivši učenik čiji je razred imao maturalnu zabavu u noći 9. na 10.travanj 1992. kad sam konačno shvatio kako je i najinteligentniju mladež lako izmanipulirati, da ne spominjem potencijalno topovsko meso ovih današnjih mladih iz kladionica.
Dečko je još uvijek izuzetno duhovit i općekulturan, čak je u jednom momentu chatanja primjetio da su to što sam upravo priopćio riječi Marine Perazić, što sam mogao komentirati nego, e jebiga sad !

Zapravo se, iako to već traje, nisam potpuno privikao na novi životni ritam, lijeganje po mogućnosti u 23, ustajanje u 6.
Sve mi je čudno i novo pa i te praznične jutarnje šetnje. Nisam fotkao jer je ribarnica bila sablasno prazna, a ne želim poziranje, mlada teta mi je očistila četiri šaruna za 20 kunića, ha,ha, i praznoću treba doživjeti dok puk grije tople krevete.

Danas sam imao dogovoren susret s roditeljem u gradu. Izašao sam iz gradskog basa kod autobusnog kolodvora znajući da tamo radi kiosk, a možda nešto i snimim. Dvije mlade Njemice čuvaju hrpu ruksaka, prisutan kad dolaze ostali suputnici i govore nešto u stilu, nigdje ništa. Korzo je prazno, nalazimo se, prijedlog starijeg je kavana grand hotela Bonavia, upravo su od tamo izlazili i uslikavali se mladi Azijati. Šipak, ne možemo dobiti pijaču u restaurantu, nudi nam se u foteljama ispred njega, da ne bude zabune sve je prazno, a Bonavia koliko znam pripada grupaciji japanskih luksuznih hotela. Odbijamo i završavamo u isto tako praznoj belgijskoj pivnici, snimam barem zanimljiv lavabo u veceu.

Čuo sam dio Bozanićeve poslanice i nisam načisto čime je nezadovoljan, ja sam inače pristaša teorije da se čuvši ili pročitavši dio teksta može naslutiti bit istoga. Primjetio sam da vlasnici pekarnica u Virovitici i Rijeci sve više zapošljavaju i zanimljive mlade djevojke, kojima dio njih u skladu s dominantnim konzervativnim svjetonazorom daje otkaze zbog npr. zelene boje kose ili rinčice u nosu, ustanova prvospomenutog bi trebala biti zadovoljna. Sva sreća da vlasnik jedne popularne pekarnice ne zna da mu namještenica četvrtkom navečer posjećuje i konzumira bazen na Kantridi.
Dosta sporednih životnih stvari, moram se pohvaliti da si još uvijek mogu priuštiti bogatu uskrsnu trpezu, da sam mlađi ne bih morao ni egzistencijalno strepiti, njemačko gospodarstvo cvjeta.

Ugodna jutarnja šetnja, sreo neke izuzetno drage ljude, pita me cura, kak to da si mal promijenio navike, dijelom citiram pokojnog vršnjaka džamonju, dijelom dodajem svoje, bio sam u delirijumu, izuzetno lijepo se izgradio, vratio se isprobati malo drukčiji put. Ha, blog se prati, pa odmah prelazim na zaštitni znak, mutne fotke,svježe, tek ubrane

Muka na Veliki petak, čeka li je novi uskrsni početak ?
Sretno svima koji bilo što ovih dana slave, kršćanima, židovima, Sarajlijama ...

Napokon jedan zanimljiv američki roman, kod nas u kioscima i po pristupačnoj cijeni, 99 kuna za 519 stranica napetog štiva. U jednom momentu sam i zaplakao što je svakako preporuka. Odlično iznijansirani likovi, svatko je munjen na svoj način, zanimljiva tematika, uvijek aktualni problemi u doba moralnog relativizma, manipulacija idealistima i onima što pokušavaju nešto spasiti u shemi masovno promašenih života. Iako dobro barata govnima, igrom slučaja i prstenovi i oca i sina su završili u i oko njih, autor je po mom mišljenju zasrao sa uvjetno rečeno sretnim završetkom.
Ipak Franzenu se mora odati priznanje za majstorstvo vođenja priče, meni je samo kratko na početku dok se nije zalaufao bio malo dosadan, asocijacije na Tolstoja mogu biti u ovim vremenima samo kompliment, odnosi ptica i mački sjajno razjašnjeni, čitajte "Slobodu" ako je već ne možete doživjeti kao što nisu ni neki junaci ovog majstorskog djela.
Žao mi je samo što autor za boravka u Zagrebu nije imao dostojanstvenijeg sugovornika osim neizbježnog Ace Stankovića na nacionalnoj televiziji, puno je pitanja koja bih mu ja sad rado postavio...

Vratih se, par dana intenzivne vodene masaže na svježem zraku i vrućih kupki, izvanredno. Ne da mi se zasad ništa pisati, fotke su nakon prve dvije uglavnom kronološki, od ručka na Viškovu i polaska do povratka u maglenu svakodnevicu, pogledajte koliko je fotograf mali prema Tuđmanu, psa s kojim sam se družio, malo neizbježnog podravskog zdravog načina pripremanja hrane, šutim, baš mi se ništa opširnije ne da pisati...