Nachtfresser

Nacionalni identitet je po logici stvari nešto što ujedinjuje lijevo i desno u jednoj naciji pa valjda i u narodu. Kod Hrvata je to koliko vidim ljubav prema Krleži i ljubav prema vegeti. Ni lijevi ni desni ne podnose jela u punoći svojih sastojaka pa ih moraju dodatno začiniti najpopularnijim hrvatskim izvoznim proizvodima.
Marlboro je zahvaljujući izvrsnoj reklamnoj kampanji pokorio prvo Ameriku pa onda i cijeli svijet (kako ono ide originalan tekst njemačke himne prve polovice dvadesetog stoljeća). Kao što je čitateljima bloga poznato upravo čitam Franzenove eseje, i njemu konkurencija, Winston cigarete, smrdi.
Marlboro je u svakom podneblju drukčiji, i to je dio mita i brižne brige za pušače. Tvrdilo se da je sarajevski Marlboro najbolji u ovom dijelu Europe, zbirka "Sarajevski Marlboro" je Miljenku Jergoviću učvrstila status najprevođenijeg ovdašnjeg pisca.
Jučer se jedan Talijan odvojio od turističke grupe i uz vidnu sjetu fotografirao s nekadašnje granice Rijeke i Sušaka, Hrvatske i Italije.
Sinoć se na divanjenju o velikoj pjesnikinji Vesni Parun okupila ovdašnja kulturna elita, Velid Đekić nije nepitan propustio u društvu Daše Drndić i Drage Glamuzine napomenuti da je društveni angažman Miroslava Krleže bio mnogo izravniji od onog Vesne Parun.

Ilustracija 1:

Talijan na Mrtvom Kanalu



Ilustracija 2:

Još jedan marginalni proizvod, rijetko tko od ozbiljnih pivoznanaca zna da i Talijani kao i Hrvati svoje konje za trku imaju.




p.s.

Često zadnje vrijeme uz smrdljiv tibetanski čaj namjeravam nešto ozbiljno sročiti, na kraju napišem samo nešto mutno, primjereno nivou ovog bloga, fućka mi se za to