Marketing
Trieste je naš
Jučer je bio dan za još jedan obračun s vlastitim iluzijama. Išli smo na lice mjesta, u Trst. Prvo smo naravno uživali u domaćim jajima jer toga tamo nema, bez obzira koliko se na hrvatskom trudili trgovci koji su se udomili u inozemstvu. Nismo išli s namjerom kupovine, odavno je u sustavu sve kupljeno. Ovaj put sam promatrao i poslugu te goste restauranata s pet zvjezdica, ništa fascinantno. Doduše drugarica je usput pokušala nabaviti i cipele, odmah smo primjetili iste u prvom izlogu, nije nas ovaj put bilo briga ni za eventualnu cijenu, ali mi smo odrasli na Balkanu, naši su nožni kalupi drukčiji. Foto reportažu započinjem onim nužnim tamo, fotografiranjem adrese gdje smo ostavili auto i prve birtije u blizini kao orijentira, jer na Zapadu se lako pogubiti. Neizbježna pizza na mjestu blizu onoga gdje je bio Ponte Rosso, mjesto na kojem su nas domaći sa smješkom u prolazu promatrali, valjda s mišlju, vidi njih, kako samo mi dobro živimo. Sve je to i onda kao i sad bila šarena laža, mada se svi trudimo iz te laže izvući ono najbolje, kao i ja u ovoj reportaži koju sa slatkim svršavam.
p.s.
Drugarica je kupila Amarige, no nisam ga fotografirao, previše cura prati ovaj blog da bih dodatno reklamirao svjetle strane imperijalističkog društva.
Post je objavljen 15.04.2012. u 08:04 sati.