marchelina
30.04.2009., četvrtak
Bilježnica Robija K.
|
Piše: Viktor Ivančić STUDEMSKI PLENUM Moj dida sa Šolte je došao malo kod nas kod kuće da bude za prvi maja. Samo kod nas je bila malo tugost i komatoza zbog radi Damjaninog rođendana. To je zato jer pošto je Damjanica za rođić dobila dva ista plišana medića. Jednog plišanog medića su Damjanici donili oni Kragići. Drugog plišanog medića su donili oni Bezmalinovići. Samo medići su bili skroz isti istijasti. Damjanica je zatvorila se u sobu i jeckala je. Mi drugi obitelj smo sidili u kužini u tugosti i komatozi šta je Damjanica u tugosti i komatozi. Najprvo je mama odgibala u sobu da Damjanicu utješka. Onda je ona vratila se i rekla je: „Ma kakvi, totalno je neutješna!” Onda je tata odgibao u sobu da Damjanicu utješka. On je vratijo se i rekao je: „Ma kakvi, neutješna je trista posto!” Onda je moj dida pitao: „A da pođem ja da je utješkam, a?” Mama je njemu rekla: „A probaj ako oćeš, samo ićeš zakurac, ka i mi!” Onda je moj dida ugibao u sobu. Damjana je ležala na krevi i držala je plišane mediće u krilu. Plus je imala nafunjenu facu. Dida je sijo do nje na krevu i pitao je: „Šta je bilo, zlato didino?” Damjanica je rekla: „Dobila sam za rođić dva ista medića! To je maloj koma!” Dida je pitao: „A zašto ti je koma, zlato?” Damjana je rekla: „Zato šta su skroz isti! Šta će mi onda dva? Mogla sam dobit jednog medića i jednu barbiku, a ne dva ista medića!” Dida je nju pitao: „Pa kako moš bit tako sigurna da su isti?” Damjanica je rekla: „Pa vidi se da su isti! Nema među njima ništa razlike!” Onda je moj dida uzeo plišane mediće i malo ih je razgledavao. Onda je on rekao: „Hm, hm, koliko ja vidim oni pare isti, al su istovremeno i skroz suprotni!” Damjanica je pitala: „Kako to misliš?” Dida je njoj pokazivao plišane mediće u livoj i desnoj ruki i rekao je: „Pa viš, ovi ima klempave uši, a ovi klempave uši ima! Razumiš? Isti su, a skroz suprotni!” Damjanica je gledala u didu sa lakšim ošamutom. Dida je njoj rekao: „Ili naprimjer primjera, ovi ima veliku glavu, a ovi veliku glavu ima! A?” Damjana je pitala: „A osim ušiju i glave?” Dida je rekao: „Pa viš, zlato, da su ti u svemu isti, a opet i skroz suprotni! Naprimjer primjera, ovi ti je prilično puknut, a ovi ti je puknut prilično!” Damjana je pitala: „Šta to znači?” Dida je rekao: „Znači da ovi melje pizdarije, a ovi pizdarije melje!” Tu je Damjanica zatrepćala sa trepuškama. Dida je nju pitao: „Jel sad bereš razliku, zlato didino?” Damjanica je klimnila glavom i rekla je: „Berem!” Dida je rekao: „Eto viš! A plus toga ti se medići i različito zovu!” Damjana je pitala: „Kako se zovu?” Dida je rekao: „Čičak i Banac!” Moji mama i tata bili su turbo hepi šta je dida izlječijo Damjanicu od tugosti i komatoze. Onda je dida njima rekao: „E a sad ja i moj unukić idemo u grad do pravnog faksa! Tamošmo dat podršku studemtima šta su ustali protiv izrabljivalačkog i zločimačkog režima!” Tu je moja mama samo zakolutačila sa očima. Tata je njemu rekao: „Kakoš ti sa dva miljona godina ić štrajkat sa studemtima, čoviče?” Dida je rekao: „Neću ić štrajkat, nego ću im samo dat podršku! Plus toga, oni ne štrajkaju, samo su zauzeli zgradu i ništa ne rade! Razumiš? Lukavi su do ludila! Jebu režim u glavu sa mirom i dostojamstvom!” Tu je i moj tata zakolutačijo sa očima kao mama. Onda smo za po ure ja i moj dida otišli u grad na pravni faks. Na pravnom faksu je bilo masu studemata i studemtica. Oni su šetali po hodniku i sjedili su po sobama. Plus su smješkali se i ćakulali su. Plus su neki držali noge na stolu i pričali su baze i viceve. Plus su neki sidili ispod ponistra i čitali su knjige i stripove. Plus su neki imali vokmene na ušima i klimali su glavom na dobru mjuzu. Plus su se neki u grupicama kikoćali. Plus su neki skupa čitali novine i komentirali su vjesti. Moj dida je meni rekao: „Pogleaj ih kako su dobro orgamizirani, čoviče! Ne jebu živu silu! Samo su lipo zauzeli zgradu i ponašaju se totalno kul!” Onda je dida dignijo šaku u zrak i viknijo je: „Bravo ekipa! Sjebali ste im znanje! Samo tako nastavite! Mirno i dostojamstveno!” Studemti i studemtice su gledali u dida i smješkali su se. Neki su isto i prema nama klimali glavama. Onda je moj dida rekao jednom studemtu u hodniku: „Evo ja i moj unukić smo vam došli dat podršku! Svaka vam čast, momak!” Studemt je smješkao se i rekao je: „Aj baš vam fala...” Dida je rekao: „Sjebali ste im znanje trista posto! Zauzmete zgradu i ne radite kurca tebe! Prva liga! Nenasilni otpor! Svaka čast, momak!” Studemt je rekao: „Fala lipo, baš vam fala...” Dida je rekao: „A ako vam uleti murija, vi ništa! Samo sidite svi na pod, pa nek vas govna iznose! Razumiš? Samo im možete reć - šta je, govna, šta ste došli, vidite da ništa ne radimo, nikakvi nered ne pravimo, samo ovdi sidimo i ladimo jaja a vi nas oćete hapsit, e pa akošte nas hapsit ondašte nas morat iznit odavde, govna usrana! Jel tako?” Studemt je rekao: „Je, je... A zašto mislite da će nam doć murija?” Dida je rekao: „Ma neće doć, nego to govorim samo za slučaj slučaja! Klinac će oni doć, usrali su se ka grlice! Super ste se vi orgamizirali! Nema drinkanja, nema pušenja, nema nereda, prva liga! Samo lipo zauzmete zgradu i ništa ne radite, pa nek se oni misle! Svaka čast, momak!” Studemt je rekao: „Fala, fala...” Dida je njega potapšao po ramenu i rekao je: „Samo izdržite, svi smo uz vas! Doćemo ja i moj unukić i večeras na plenum da vam damo još malo podrške! Kad je to, u osam?” Studemt je rekao: „Mi smo tu do pet, pa onda idemo ća!” Dida je pitao: „A kad je plenum? Nije valjda plenum maknut za ranije popodne?” Studemt je pitao: „Koji plenum?” Dida je rekao: „Pa studemski plenum, jebaga patak, koji drugo!” Studemt je rekao: „Ušli ste u općinu, šjor! Pravni faks vam je zgrada do!” Robi K. (IIIa) Preneseno sa portala e-novine |
29.04.2009., srijeda
U krivo vrijeme, na krivom mjestu
|
Ima turista koji dođu na more isključivo zbog sunčanja i kupanja. Ima ih koji vole razgledavati povijesne spomenike. Ti uglavnom dolaze u predsezoni i podsezoni. Postoji i posebna vrsta turista, oni koji vole pješačiti. Za takve turiste agencija mora osigurati i posebne vodiče. Fizički izdržljive, sa znanjem jezika, te poznavanjem nekih općih a i manje općih geografsko-povijesnih činjenica o kraju kojim se kreću. Takvi vodiči su bile Maja i Branka. Zajedničko im je bilo znanje jezika, dobra fizička kondicija, zaljubljenost u otok po kojem su vodile svoje grupe, i ljubav prema meračenju uz kavicu i cigaretu. Ta meračenja su upražnjavale u pauzama posla, obično kad bi, nakon iscrpljujuće ture od nekih 15-ak do 20km pješačenja po temperaturi od 30-35 stupnjeva celzijusovih, grupu dovele do neke mirne, usamljene vale gdje bi se umorni i preznojeni turisti-hodači oduševljeno pobacali u more. Maja i Branka su voljele svoj posao. Poznavale su svaku stopu dragog otoka, i koliko god puta da su prošle istim stazama, uvijek bi ponovo uživale u ljepoti tako običnih stvari kao što su maslinici, loze, bunje, kameni zidići i stare, napuštene kamene crkvice i kapelice koje su bile razbacane po otoku kao male oaze hlada i kontemplacije. Za pravo reći, taj posao čovjek nije ni mogao raditi ako nije bio zaljubljen u njega. Koji bi inače normalni stvor pješačio po vrletima dalmatinskog krša 20 km dnevno, usred najžešćeg ljetnog «zvizdana» tijekom cijelog šestog, sedmog i osmog mjeseca, kad su i cvrčci padali u nesvijest od vrućine. Branka je bila starija, a posao turističkog vodiča je radila već dugi niz godina. Obožavala je taj posao, i bila sretna kako već jesu ljudi koji rade ono što vole. S obzirom da je bila kreativac poetske prirode, ona je predstavljanje svoje Dalmacije turistima, dovela do razine umjetničkog performansa, nakon kojeg bi turisti ostajali omamljeni, opijeni, i zaljubljeni u more, kamen i kadulju gotovo jednako strastveno kao što je to bila i Branka. Maja je bila i član ekološke udruge, otokom je hodala pažljivo, brižno pazeći da netko od turista ne bi nečim ugrozio ravnotežu ljepote i, na pojedinim mjestima, djevičanske divljine tog raja na zemlji. Posebno se živcirala kada bi po tlu nailazila na odbačene opuške cigareta, skupljala ih u svoj ruksak da bi ih potom bacila u neki koš za smeće, ponavljajući: "Sram ih bilo, sigurno se doma ovako ne ponašaju...". Branku je raznježivala ta Majina angažiranost i ljubomorna skrb za prirodu otoka, pa joj je pomagala skupljati opuške, papire, prazne pivske boce, zapanjena i sama tako drskom nebrigom ljudi za ljepotu kojom su prolazili. Jednog od onih sunčanih, vrelih srpanjskih dana, prolazeći sa grupom turista kamenitim krajolikom prošaranim vinogradima i maslinicima, Branka u daljini ugleda crni, masni stup dima koji se prijeteći uzdizao prema nebu. Šokirana, uzviknula je Maji: "Majo, tamo nešto gori! Pobogu, sve će se zapaliti!" Ne krzmajući niti sekunde, zgrabila je svoj mobitel, i, ne mogavši se sjetiti broja vatrogasaca, nazove policiju i panično ih obavijesti o onome što je vidjela. Nije prošlo niti pola sata, onaj stup dima se pretvorio u požar koji je proždirao sve pred sobom. Tada je, u tom požaru, izgorjelo pola otoka. Dva dana kasnije, obje su bile pozvane na razgovor u policijsku postaju maloga otoka. Misleći da je pozvana kao svjedok koji pomaže u istrazi i potrazi za osobom koja je eventualno skrivila požar, Branka se odazvala pozivu i iskreno ispričala sve okolnosti koje su prethodile onom trenutku kada je nazvala policiju i prijavila požar. Između ostalog, ispričala je i kako su putem imale jednu čik-pauzu, naravno, strogo kontroliranu, upravo zato što su obje bile svjesne koliko malo je potrebno da se, nepažnjom, u suhoj makiji izazove katastrofa. Kao i uvijek, nakon popušene cigarete, pobrinule su se, svaka na svoj način, da opušci budu temeljito ugašeni, uništeni i pospremljeni. Nije bilo šanse da se Maji i Branki dogodi nepažnja kojom bi ugrozile ono u što su obje bile zaljubljene, i što im je, na kraju krajeva, bilo sveto. Policajci su ih ispitivali zasebno, vodili ih na mjesto događaja, Branki je postajalo sumnjivo sve skupa. Naime, pitanja su bila postavljana na način da se nekoga jednostavno MORALO optužiti. U jednom trenutku, na pitanje "Da li je još netko prolazio tim područjem u to vrijeme, da li su ikoga srele?", Branka je odgovorila: - Da, prošao je jedan čovjek na traktoru - Onda joj je policajac postavio nevjerojatno pitanje: - A što mislite, je li taj čovjek izgledao kao netko tko bi zapalio takav požar? Branka se prvo zaprepastila, a onda se počela smijati: - Haha, zezate me? To vi hoćete da ja osumnjičim čovjeka da je izazvao požar? A, kako inače izgledaju ljudi koji bi mogli izazvati požar? Imaju neke posebne fizičke karakteristike? Ne budite smiješni! Policajac se nije nasmijao. Sutradan, Branka i Maja su bile udarna vijest svih medija u zemlji. Osumnjičene da su izazvale požar ogromnih razmjera, što se tretira kao teško kazneno djelo. Upale su u noćnu moru apsurdniju od Kafkinog "Procesa". One, koje su skupljale opuške za neodgovornim posjetiteljima otoka, one koje su štitile, opominjale, bdjele nad svakom maslinom i lozom, one koje ni u gradu, nasred asfalta ne bi mogle baciti ni papirić, a kamoli opušak, odjednom su bile optužene za nezamislivi zločin. No, nije bitno. Bile su krive, jer su prolazile tuda, jer su pušači, i zato jer su prijavile požar. Isto tako je mogao, da je Branka bila mudrija, za požar biti osumnjičen i čovjek koji je prolazio na traktoru. Zašto? Pa, zato što je prolazio. I zato što je vozio traktor. A zna se da ti traktoristi imaju mračne porive i strasti prema gorućoj makiji. Čim ih ispustiš iz vida na pet minuta, oni nešto zapale. Branka, u mjesecima koji su slijedili, u jezivoj priči kroz koju je morala proći, dokazujući nevinost, sjetila se bezbroj puta upozorenja svoga djeda koje je on često ponavljao svojim unucima: "Dico moja, nemojte na sud ni ka svidoci!" Sada je znala i shvaćala svu utemeljenost te djedove mudrosti. Kao što je shvatila i to da od tada, pa nadalje, što se nje tiče, može izgorjeti pola planeta pred njenim očima. Nikada više, ali nikada, neće obavljati svoju građansku dužnost..... |
Safe sex
|
Evo mi je Blue prigovorila da san zanemarila najvažniju temu u zadnje vrime i da san se prikoviše bacila u politiku, pa da se vratimo elementarnin pitanjima u životu. S obziron da nan prite svakojake gripe i recesije, neko triba počet mislit o nastavku judske vrste prirodnin putem. Nema mista panici, dok ima onih stvari. Vrime je da se muški i ženski rod izmiru, za dobrobit ciloga čovječanstva. A nema bojeg načina za usklađivanje stavova, od dobroga, sigurnoga seksa. Iako neki kažu da u današnje vrime ništa nije sigurno, pa tako ne more bit ni sigurnog seksa, ja san optimista po prirodi, a i po cilomen tilu, pa san sklona virovat da sigurni seks još uvik postoji. Šta se tiče ovih naših muških ovdi, ako žena oće da joj seks bude siguran, onda muškome nikako ne bi smila spominjat sigurni seks. Većina njih kad in spomeneš zaštitu, zaprepasti se i šokirano te pogleda ka da si mu u najmanju ruku rekla da uzme britvu i odcvika ga. - A?? – tupi pogled. - Kažen, koristiš li kakvu zaštitu? - A od koga ću se štitit bogati, vid' me ka od brda san odvaljen, ko smi na me! - Ne, pitan te imaš li kakvu zaštitu ...za njega? - Za njega? Misliš, misliš..aaaa, haha...- polaskano će on - pa dobro, znan da san dobar, ali sad da ću ga ić osiguravat...a šta misliš, na koliko eura bi mi ga procijenilo, a? - Slušaj, redikulu, pitan te koristiš li kondom!!!! E, to je oni ključni momenat, di ženi seks automatcki više i nije tako siguran. Dotični se prikrsti livon i desnon rukon i blene u tebe uvriđeno. - Kondom? A koju će mi gospu? - Pa..znaš, da ne bi štagod uteklo, mislin, plodni su mi dani, razumiš....? - E blago se tebi kad su ti plodni dani a cili svit krepaje od recesije! - Ma ne to...znaš, ovajj..ne bi tila ostat u drugon stanju...a kad već spominješ svit, znaš, na zapadu ti je to judima normalno, mislin, koristit te kondome i to.. - A bogati, kad su smotani, pa ne znaju pobić navrime, naravski da in tribaju kondomi! Daleko su oni od nas, ćerce moja! Tajming, tajming je bitan!! I još govoru da su oni napredni! Nego, oćemol' mi radit štagod il' ćemo pričat o zaostalon zapadu, a?? Nastavi li žena insistirat na kondomu, seks, koji joj je do maloprije bija takoreć siguran i zagarantiran, pritvori se u propalu stvar. Jerbo je falila u tajmingu. O sigurnon seksu, naime, sa muškima triba pričat tek poslin seksa. Ta in priča izaziva traume, a i oni su samo judi, ko more pod traumom radit dobro bilo kakvi posal? |
28.04.2009., utorak
IZBORI
|
Ovi izbori me uvik zbunu. Nema šanse svatit ko je pobjedija. Kad god upalin televiziju, na ekranu se kočoperi pridcidnik neke stranke, koji sritnin tonom objavi da su oni pobijedili. Ja pomislin, nu, opet oni pobijedili, kadli 5 minuti iza toga pridcidnika stavu na ekran drugog pridcidnika, od druge stranke, koji sa skroz istin moton ka i oni prije njega, ponosno u eter izjavi da su on i njegovi pobijedili!?! Čekaj, bogamu, mislin se ja, pa ne morete svi bit pobjednici?? E, pa mogu. Naime, naučila san s vrimenon da postoju obični pobjednici, i moralni pobjednici.Oni šta izgubu izbore su ka moralni pobjednici, a oni šta zaozbijno pobjedu su onda vajda nemoralni pobjednici. Kako bilo da bilo, ja bi priporučila ovima šta su gubitkon izbora morali ne svojon voljon postat moralni, da se ne jutu, nego da lipo do idućih izbora istrpu i pravu se da jesu moralni, a onda imaju opet šansu pobjedit i postat nemoralni ka i svi normalni političari šta pobjedu. A ja ću, ka i svaki put, svatit ko je pobjedija tek par miseci nakon izbora, suptilnon metodon osluškivanja voxa populi, tojest po tomen kojon stranci narod najviše puta dnevno...spominje, daprostite, mater. … "...a ja san sad vozio brzo zbog nekog razloga koji je moj razlog...egh...ako mogu usporedit recimo sigurnije je ovo auto koje ja vozin kad iden tih 195 nega neko auto koje ide 70, tako da... egh... ja kad vozin...egh...ako san vozija to brzo...egh... i kad vozin brzo ja nevozin brzo da bi napravio i ugrozio promet..egh...jer volin vozit brzo sportski vozin znači kad...egh...vozin nit pijen nit ... jeden da mogu vozit dobro odnosno sigurno, a što se tiče vašeg pitanja to...ja kažen vozija san brzo i kriv san... ovaj ali uglavnom mene vozač vozi kad iden za zagreb, tako da ovaj ja baš i neman nekih prekršaja kao šta su oni naveli u medijima...ja vozin uvijek...toliko...he nemogu ja vozit...egh...nije to...mislin kako ću vozit ja 190 je normalna vožnja sad to... a to je ograničenje stotr...135...misin...šta sad pričat da ja vozin 130 kad nevozin...vozin...200" ...... reče naš jedan budući gradonačelnik! (Peška 28.04.2009. 16:41) Peška, volin te :) |
ras, dva, tri
|
Mi smo ljudi na čekanju u kolektivnom ufanju da leći će plaća, plaća koja jedva poplaća oni naramak daća Poslali su nas doma proizvodnja nam je koma a mi smo radili i ništa nismo shvatili Bilo je i robe, i tržišta i kupaca kako nam je to firma postala ničija štraca? Prodalo nas strancu on nas je drža na lancu dok nas nije pridavija dok nije jamija jamija Prodala nas vlastita mater ka tuđe, ka neželjeno dite prodale nas naše lipe Pantovčačke svite Sad smo na kolektivnom odmoru odnija nam je vrag sriću Jebapasmater onome šta je upalija sviću.... |
za moju dušu
|
Moja duša namiguje Svemiru pa krilima nemoći zalepeta Kasnije od pada ošamućena ostaje u sebi samoj zapretena. |
27.04.2009., ponedjeljak
Životinjska karma
|
Jedva smo preživili ptičju gripu, evo ti sad i svinjske. Truckam se jutros u autobusu i onako krmeljava na po uva slušan vijesti sa radija i poželin razbit taj isti radio ali mislin da se šoferu to ne bi svidilo. U firmu san jutros došla nakon prisilnog godišnjeg, jerbo ćemo prosvjedovat. Ovo je već drugi prosvjed, i već mi je dosadilo. Okupit ćemo se tamo i neki će vikat, a neki pušit i samo onako gledat. Ja se u tom događanju radnika osjećam ka ovca koja bleji a vune ne daje. S obziron da smo sad jedno obično izgubljeno stado, pitan se oće li nas prije ubit besparica ili ova gripa od prasaca. S obziron da je sve u znaku beštija, glavon mi prolazu izvjesne misli vezane za vladu, njihove matere, i pase. Ajte bog, iden prosvjedovat. Izvješće sa prosvjeda-1. Došli smo u firmu, izpozdravljali se jedni sa drugima, skoro pa veselo, kao đaci kad se vrate sa litnjih praznika. Žamor, uzvici "O, pa di si ti...!" Tu i tamo koja cinična primjedba. Isplaćen nam je dio plaće. Kažu radnici, to nam je ka apaurinčić dok prođu izbori. Da nas se malo smiri, da ne radimo nerede po ulici, dok se gospoda ponovo ne ustoliče. Onda su sindikalci zakazali prosvjed sutra isprid županije. Onda smo išli ća. Nas nekoliko smo onda išli na kavu. Kaže kolegica, ajmo ća na kavu, glupo mi je ić doma, pa ponedijak je. Glas joj je tjeskoban. Ja u autu pivam uz radijo. "Blago se tebi, ti uvik pivaš", kažu mi ostale kolegice u autu. Ja in ništa ne odgovaran jer bi onda morala pristat pivat. Onda smo sili za jedan okrugli stol u kafiću. Na pazaru. (Šparoge - 25 kn, salata putarica- 12kn.) Došli su nam i neki kolege. Raspravljamo o sudbini svita generalno. - Eto, spizdilo nas, a? - E, sad ćedu poravnat teren, i napravit golf igralište. - Jel', a šta sa nama, malin dioničarima? - Ništa, kad poravnaju teren, ja ću tražit svoja dva kvadrata zemlje i onda ću tamo sadit kupus, kapulu i krunpir. - Bogami, neko će stavit lipe pare u đep, na račun naše muke. - A neće ni oni dugo uživat, vidiš da sve ide kvragu. - O, oće, još ima mesa, ne brini. Još će se oni nakesat. - Ma odakle, pa oglođali su sve, do kosti? - Nisu, nisu. Imaju još prodat Hrvatske vode, pa Hrvatske šume, a koliko je još hrvatskih otoka ostalo neprodano, moj čovik!? - E, dobro i govoriš...jebainpasmater lopovsku. Ajmo ća. - Ajmo. |
26.04.2009., nedjelja
maledetta come me
|
U proljeće je dobro voljeti makar i bilo koga Čisto da se nebo ne uvrijedi i da sunce ne pomisli kako njegov sjaj sa godinama blijedi. U proljeće je dobro voljeti i sebe Čisto da se ne naljuti Boga i da svemir ne posumnja u čaroliju stvaratelja svoga. U proljeće je dobro proljeće voljeti ako treba od ljubavi malko i umrijeti tek da Životu damo do znanja da ono nešto čisto u nama još uvijek leti i živi, i sanja... |
25.04.2009., subota
Split personality
|
Split personality - (“A relatively rare dissociative disorder in which the usual integrity of the personality breaks down and two or more independent personalities emerge”.) Ime je znak. Definitivno. Naprimjer ja. (mi, end majself). Sposobna sam tužno tulit prijatejicama u stilu „uuuuuuuu jaaadnaaa jaaaa nikooo meee neee vooliiiii“, žalit se na grdu usamljeničku sudbinu, sanjarit o tomen kako će doć neki princ i osvojit me i usvojit me, sposobna san pisat jubavne stihove pune čežnje i nemira i misečine i zunbula i kadulje i kupusa i raštike i plavih obzora, sklepat cilu elegiju o samoći...a kad se princ, suprotno svim mojim podsvjesnim očekivanjima, stvarno i pojavi, pobignem glavom bez obzira vrišteći „Neeee, ja ooćuuu mojuuu slooobooduuuuu!!!“ E, to je zato šta u mom imenu riječ sloboda zauzima veći dio prostora. Tako je i sa ovin ludim gradom u kojem živim. „Split personality“, dakle, za one koji ne govore engleski, znači otprilike – rascijepljena, podijeljena, podvojena ličnost. Ovih dana, kad cila zemlja, sa većim ili manjim očekivanjima, prati studentske prosvjede, u mome lipom gradu se čak i po tom pitanju događa cijepanje i podvojenost. Među splitskim studentima se desija raskol! Čitan to u novini danas, i ne mogu virovat! Ciljevi su im isti, dakle, ukidanje školarina. E, ali su se međusobno posvađale dvi različite studentske opcije. Naime, prva opcija misli da se triba borit ovako, a druga opcija, da se triba borit – onako. Ovo san vam sažela problem. Pa dobro, jebemu maloga miša, jesu li Splićani mogli bar u ovin prosvjedima ostat..na okupu? Jesu li se opet morali rascipit? Ma, sigurna san da su se rascipili iz čistoga dišpeta, jer zašto bi ovi prvi mislili ka oni drugi! I nema veze ako cila stvar propadne, i ako sve ode u vitar, bitno je da su se oni rascipili na dva dila (najmanje), jerbo moraju opravdat ime svojega grada! Tako smo dozvolili i da nan rivu „urede“ (e bogami su je pošteno sredili, neće više nikad doć sebi). Po grada je vikalo da nan ne diraju rivu, i da nećemo tehnobetonske ploče po njoj, a onda je drugi dil, u skladu sa podvojenošću imena i grada, počeja govorit da šta fali tehnobetonu i da je krajnje vrime da se rivu sredi! I onda san, tužna i razočarata, pratila kako je grad, koji slovi ka simbol dalmatinskoga „dišpeta“, dopustija da mu usrid onih starina, isprid Dioklecijanovih vrata, montiraju neke tamo tehnobetonske pločetine bez duše i lipote, da nan uništu srce grada, ma, svetinju su nam oskrnavili, a „dišpetni“ Splićani su lipo činili fintu da nisu njihova posla! Ma šta bi tek bilo da nismo tako dišpetni?? I evo, sad će, stoposto, studentski prosvjedi uspit u ciloj zemlji, ali neće, zna se di. U Splitu. Jer su se splitska dica rascipila, nacipalo ih nako berlave! Uskoro ćemo, kako izgleda, dobit i šefa grada, koji, za početak, ima taj simptom rascipljenosti na glavi, svaka dlaka kose mu svoju politiku vodi. Zato ima i cili vozni park isprid kuće, za svaku svoju rascipljenu ličnost po jedno auto. Naravski da je ka stvoren za gradonačelnika rascipljenog grada. Zato mislin pokrenit inicijativu da se Splitu promini ime. Ne mora to bit neka radikalna promjena. Neka ono „Split“ ostane, ali morali bi dodat još par slova da izgubi ono značenje koje ta rič ima. Recimo, moga bi se zvat.. . Splitiždin, ka Varaždin. Ili Splićak, ka Sisak. Ili Splićenik, ka Šibenik. Tako, neko normalno ime, ka i drugi gradovi u lipoj našoj. A ne ovo rascipljeno. A mogla bi i ja prominit ime, pa se napokon udat. Ali, tu iman podvojene stavove. Jedan dil mene, oni donji, bi, a oni drugi..ne bi...hehe. |
24.04.2009., petak
Čuvaj doli
|
Bile su to one lipe, mirne godine, rat se još nije ćutija u zraku. Bar ga ja nisan ćutila. To je valjda povezano sa nekom mojom uvjerenošću da se rat ne može nikako događat na par metara od mora. Ka, neprirodno je. Kao da nije podjednako neprirodan rat u planini, ili u ravnici. Ne znan odakle mi takvo smišno uvjerenje, ali eto, pomagalo mi je da ne vidin šta su već svi vidili. Ja san ka neka vrsta morskog noja. Zabijen glavu u more, i ne vidin ništa šta ne želin vidit. Bila san nezaposlena, i tu i tamo bi potpuno neuvjerljivo obilazila Zavod za zapošljavanje. Naravno da posla nikad ne bi našla, ali bi zato srela stare prijatelje iz školskih klupa, pa bi sa Zavoda završili na nekoj kavici i zafrkanciji, i, sve u svemu, bila je to jedna vesela i lagodna nezaposlenost. Međutin, pred starcima i još nekim ozbiljnim ljudima san povremeno znala odglumit kako mi besposličarenje teško pada, pa bi ka nagradu, ili točnije, ka kaznu za to jadikovanje, dobila hrpu savjeta bez kojih sam sasvim sigurno mogla. Jedan od tih savjeta je bija nešto u stilu „Neće posao pronaći tebe, dok sjediš u kući, nego ajde lipo od vrata do vrata, negdi će upalit“ Tako san ja, uopće ne virujući u to, krenila od vrata do vrata, bolje rečeno, skupila san hrabrost i zakucala na vrata jedne jače građevinske firme u Splitu, osjećajući se totalno smišno, ali eto, da mi se posli ne prigovori da nisan pokušala. Ja sa građevinom nemam ama baš nikakve veze, ali su moji aduti, ka i obično, bili strani jezici, a te građevinske firme su uvik imale neke poslove vanka, pa san se vođena tom mišlju i zatekla u uredu „kadrovika“ dotične firme. Gospođa kadrovik me osmotrila, i zapitala: - Govorite francuski? - Govorin. - A jeste li spremni putovati van zemlje? - Otkad znan za sebe, odgovorin spremno. U glavi mi se već vrtilo tisuću svjetala Pariza, zgodni mladi Francuzi koji će u meni otkriti utjelovljenje mitske femme fatalle, i šansone i Edith Piaf i Champs Elisee i.... - Odlično. Treba nam prevoditelj na našem gradilištu u Pragu. - U..p..p..Pragu? - Da. - A..kad bi tribala otputovat? - Sutra. - Može. Sutradan, dok san se naslonjena na prozor vagona truckala u pravcu Prahe, tješila san se mišlju da Vltava sigurno ima svojih draži baš kao i Sena i da uostalom ni Prag ne može biti tako daleko od Pariza po lipoti. Osim toga, eto mi prilike za naučit još jedan novi jezik, pa ću, logikom kojom san dobila i ovaj posal, jednog dana možda kao prevoditelj za češki završit u... Parizu. Gradilište u Pragu je bilo prava mala internacionalna košnica. Gradija se luksuzni hotel u centru, investitori su bili Francuzi, moja firma je bila izvođač grubih radova (otud potreba za prevoditeljem), jedna firma iz Srbije je bila kooperant zadužen za sve keramičke poslove, bilo je još puno, puno raznih kooperanata iz Češke, Poljske, Rumunjske. Kad sam prvi put stupila nogom tamo, samo šta nisam zapivala jedno spontano „Hej Slaveni...“. Pretpostavljam da je to bija zadnji put da je iko sa ovih prostora vidija na jednom mistu okupljeno toliko Slavena. Kancelarije su nam bile smištene u improviziranim barakama kakve se već smontiraju na takvim gradilištima, a uredi francuskog investitora su bili ipak prava palača koja se kočila na samom ulazu u gradilište. Odma do Francuza smo bili mi, a odma do nas su bile kancelarije kooperanta iz Srbije. Bili smo poslagani ka lego kocke, rukom nekog nestašnog diteta sa pomalo perverznim smislom za humor. Tako san ja počela svoju karijeru prevoditeljice za francuski, na gradilištu hotela u centru Praga, a u Jugi su se baš nekako tad otprilike, zakotrljali prvi balvani po cesti.... Moj zadatak je bija prevođenje, ali zbog specifičnih i osebujnih različitosti između hrvatskog i francuskog mentaliteta, često mi je zadatak bija i da- ne prevodim. Odluku o ne-prevođenju sam donosila metodom slobodne procjene, a najčešće sam je primjenjivala u situacijama poput ove: Šef gradilišta, Francuz, ulijeće u naše prostorije, bisan ka pas, i ljutim, živčanim tonom drekne: - Recite vašem šefu južnoga dijela gradilišta da podhitno pomakne onu dizalicu i krene sa nalijevanjem betona na drugoj razini, jer po ugovoru već dobrano kasnite i zahtijevat ću da vam se naplate penali zbog tog kašnjenja! Ja to prevedem. Naš šef južnoga dila gradilišta, taman zabavljen marendavanjem, odvrati: - Ma ko te jebe, tebe, i tvoju dizalicu, i ugovor, i penale! Oš me pustit da na miru marendan, redikulu vrancuski? Mala, prevedi. Okrenem se prema Francuzu, i prevedem: - Najdublje se ispričavamo zbog kašnjenja, već smo poduzeli sve mjere da se to nadoknadi, i uskoro će sve biti riješeno na obostrano zadovoljstvo. Francuz me pogleda sumnjičavo: - Njegov ton mi se nije činio baš tako ljubazan kao vaš prijevod? - Mediteranski temperament, otpovrnem ja, šireći ruke nemoćno. Francuz zakoluta očima, al' se smiri, zahvali i ode. Naš šef južnog dila me pogleda, i zadovoljno će: - Jes' vid'la, mala, kad in se malo podvikne, odma se nauče redu ti vrancuzi, a? Ja dignen palac gori i uz prigodno fascinirani izraz lica, napustin njegove odaje. Vani je hotel nicao, polako ali sigurno, uz povremene neočekivane obrate kojima smo mi, kooperanti sa Balkana, unosili živost, ali i zbunjenost u skoro pa idiličnu atmosferu gradilišta. Tako je jedan dan, kao nagovještaj nemira iz daljine, na drugom, taman izniklom katu budućeg hotela, osvanija natpis: OVO JE HRVATSKA! Taj natpis je traja koliko je tribalo da nikne treći kat, a zajedno sa trećim katom, sa zida nam je dobro jutro poželija natpis: OVO JE SRBIJA! Srbija je, naravno, ukinuta već na četvrtom katu, da bi na petom opet uskrsnila, i ko zna dokle bi išlo to rušenje jedne i stvaranje druge države, da jedno jutro, na šestom katu, nije osvanilo iznervirano: OVO JE ČEŠKA, IDIOTI!!!!! Šteta što je to bija ujedno i zadnji kat, jer je mene živo zanimalo šta bi idioti na to rekli. U drugu ruku, bilo je dobro što nije bilo više katova. Jer se jedan radnik, baš s tog zadnjeg kata, jedno jutro strmoglavija. To je bila jedina nesreća na radu koja nas je zadesila u šest miseci mog boravka tamo, ali je ostala zapamćena po nevjerovatnoj pribranosti radnika koji je bija njen glavni akter. Dakle čovik, inače Bosanac, padajući sa šestog kata prema doli, vika je staloženo: „Čuuvaaaaj dooliiiiiiii!“ Izgleda da je njegovu obzirnu dušu Bog nagradija time što je proša bez ijedne ozbiljne ozljede, pavši tačno na neke naslagane stiropore koji su tu ležali već danima, a za koje su nas sitničavi Francuzi stalno tlačili da ih više primistimo, bilo di. Naravno da naši šefovi posli nisu propustili Francuzima nabit na nos kako bi se bilo sve završilo da su kojim slučajem reagirali i stvarno makli te stiropore. Tako su se Francuzi s vrimenom okanili ćorava posla, i prestali nas požurivat i plašit kaznenim poenima zbog kašnjenja. Jedino šta su još zahtijevali, bilo je da se na gradilištu ne raspiruju nacionalne netrpeljivosti. Ja san im u ime Hrvatske, Srbije, i svih ostalih država tadašnje Juge bila svečano obećala da ćemo bit dobri, objašnjavajući im istovremeno da se mi volimo tako malo prepucavat, sa kata na kat, ali da se iz toga nikad ne izrode neki žešći sukobi. Kako sam im samo lagala. Zalud je naš Bosanac vika „Čuvaj doli“. Nisu ga čuli....doli. |
šezdesete, osamdesete, devedesete...
|
Svratila ja do Gustirne, kad tamo...nostalgija, stare fotografije...e je me strefilo..zna Gustirna satrat čovika, virujte mi na rič...I eto, puklo i mene..uvatila stare albume u ruke, pa privrćen..pa mi sve nekako i lipo i tužno oko srca..u biti, ne volin gledat stare slike..ma, ni nove, barem ne svoje..ali tuđe da :) pa da vidimo šta san iskopala: Ja, na plaži Bačvice, šezdesetih godina, u neodoljivin bilin mudantama...  jope ja, nekih dvanaestak godina kasnije, držim u rukama moju sestru (da, mlađa je od mene punih 16 ipo godina)  pa nekih 6-7g kasnije, nakon povratka iz Ženeve, kao turistički vodič. Slika je nastala na hidrogliseru na relaciji Dubrovnik-Korčula...  Pa još nekih 5-6g kasnije, moj Dječak. Pogledajte tu monstruoznu dudu! naime, kad je jedanput završija u bolnicu, tamo su ga hranili na bocu sa ovakvom dudom, i od tada se više nije tija odvojit od nje. ma, zalud sam mu pokušavala uvalit sve moguće Chicove anatomske super ultra fensi modele...ovo je bila duda njegovog života!:)))  i, glavni junak puno mojih priča, moj brat. ovo mu je prirodna frizura, molit ću lipo. hehe, Kerum je šalamala za njega...  |
23.04.2009., četvrtak
KRAAAAAAAAAAAAAAAAAAJ!
|
U Švicarskoj žive najposlušniji i najažurniji građani na svijetu. Ako niste pristojni, ako ičim kvarite njihov tradicionalni red, rad i mir, prijave vas vlastima dok ste rekli keks, tojest čokolada. Ja sam ipak, eto, uspjela pune dvije godine proživjeti tamo a da nikad nisam bila izložena neugodnostima zbog boravljenja i rada „na crno“. Lude, smantane i pijane, Bog čuva, reklo bi se. Kad je došao taj (nesretni) trenutak nostalgije, ništa me više nije moglo zadržati. Do kraja mog boravka, još sam toga doživjela, samo lijepoga; bila sam se čak i zaljubila na mjesec dana u jednog Talijana, zvao se Pasquale i bio je pravi „cosa nostra“ izdanak. Mogla bih vam također pričati i o putovanju u Italiju, dolje, u Molfettu, kraj Barija, o vožnji u kombiju koji je bio kuća putujuća, o mom prijatelju Silvanu koji je govorio 5 jezika i svirao isto toliko instrumenata...ali onda bi ovo potrajalo tamo negdje do Božića... U svakom slučaju, kako se počela u meni stvarati želja za odlaskom, tako sam počela razmišljati o najboljem načinu na koji bih to izvela. Bila sam, naime, čula, da kad vas Švicarci uhvate bez papira u njihovoj zemlji, da vas jednostavno i po kratkom postupku strpaju u prvi vlak za vašu pripizdinu i vrate vas dakle kući o njihovom trošku. Taj mi se aranžman jako svidio, pa sam počela činiti sve što sam mogla ne bi li me netko od nadležnih uhvatio bez papira. Kako je Ženeva na francusko-švicarskoj granici, tako sam ja, recimo, počela redovno pješke prelaziti granicu kad bi išla kupiti kruh ili cigarete. Prelazila sam granicu najmanje dva puta dnevno, buljeći graničarima pravo u oči, drsko im se smješkajući, sve u nadi da će me zaustaviti, otkriti da nemam papire i lijepo me besplatno vratiti kući. Ali, jok. Prokleto pristojni švicarski graničari su na moje uporno javljanje i smješkanje ljubazno odklimavali glavama i otpozdravljali srdačno na moj „Bon jourrrrr!“. Počelo me to bilo frustrirati, vrijeđali su moja ljudska prava bogamu! Želim da me uhapse i ukrcaju u vlak! Inače su tako ažurni, zašto samnom prave iznimku? Oni, sa svoje strane, vjerojatno su mislili da nitko normalan, tko nema papire, ne bi prelazio granicu tako često i tako uporno, i još im se tako razgaljeno javljao. Koliko god puta ja prolazila, oni su mi se sve ljubaznije javljali, pa sam shvatila da jednostavno nema šanse da me itko od njih zaustavi i pregleda papire koje..nemam. Mogla sam im izgleda skrenuti pažnju na sebe jedino tako da pokušam opljačkati neku banku, ali onda me ne bi stavili u vlak nego u zatvor, pa sam odustala. Neću vam pričati o oproštaju sa Suzy, Georgom, Danyjem i Elyjem, jer mi je dosta prigovora kako sam vas rasplakala. Dobro, sjećam se da su Danyjeve plave lokne ispod crne kapice nekako tužno svjetlucale pod neonskim svjetlom željezničkog kolodvora. Sjećam se također kako je Ely prkosno stisnuo usne i tvrdoglavo suzdržavao suze koje su virile iz kutka njegovih očiju. Sjećam se...no dobro.... Pratilo me još najmanje 20 ljudi. To je bila moja Ženevska banda, moje društvo iz „Lord Nelson's Pub-a“, moja ekipa iz dvadeset različitih država svijeta...Onako kako su mi dvije godine prije moji prijatelji na splitskom kolodvoru vikali „Ostani! Ne idi! (sunce tuđeg neba..hehe)“, tako su mi sada isto dovikivali oni, ovdje...Ali ja, kad mi to nešto dođe, odlazim... Na kolodvoru u Zagrebu me dočekao isti onaj moj brat koji je većini ovdje poznat iz mojih priča o njemu. Kad sam izašla iz vlaka, i nakon što smo se brzo i suzdržano zagrlili, jer ja i moj brale nikad ne govorimo velike riječi jedno drugome, pogledao je znatiželjno moju putnu torbu i upitao:“A šta si donila iz Švicarske, a?“ Ja na to otvorim torbu, i iz hrpe odjeće izvukoh ploču, longplejku. Sva ponosna pokazah mu je. Na njoj je pisalo: BRYAN FERRY&ROXY MUSIC. Zinuo. - Jel' ti to sve šta si stekla u pečalbi? - Je - odvratim ja, i dalje ponosno. - Jesan li ti ikad reka da si blesava? - Jesi - - Dobro. Ajmo ća doma sad... Došli smo doma, u Split, nisam ni uspjela spustiti torbu na pod, a na vratima je netko pozvonio. Otrčala sam ih otvoriti, jer mi je , eto, i to nedostajalo, otvoriti vrata gostima u vlastitom domu. Na vratima je stajao...na vratima je stajala moja Sudbina. Tada sam shvatila zašto sam se morala vratiti.... |
22.04.2009., srijeda
Putovanja- Predzadnji dio, majkemi :)
|
Kažu neki ljudi da treba otići kad je najbolje. Ne znam baš na što se precizno to odnosi, ali ja sam iz Ženeve otišla baš kao vođena tom izrekom. Otišla sam kad je bilo najbolje. Dany se vratio iz bolnice slab, ali bez posljedica po svoje zdravlje. Život se mogao nastaviti svojim uobičajenim tokom, mislila sam. A onda su me strefile te...noći. Po danu više nisam previše dozivala u sjećanje nemilu epizodu sa konvulzijama, ali po noći, u trenu kad bih ugasila svjetlo i zaklopila oči, moj um bi mazohistički počeo producirati, u fleshevima, one prizore koji su valjda najdublje zarezali moju dušu. Flesh za fleshom, Dany se, modar, trza i grči na podu, flesh, iz Danyjevih usta kipti bijela pjena, flesh, Dany ukočen i ne diše, flesh, flesh, flesh.... Neprospavane noći su na moje lice utisnule duboke podočnjake, počela sam po danu biti odsutna duhom, sapletena u svoju traumu, prestravljena od one pomisli „moglo se i drugačije završit'“...Suzy i George su shvatili da je vrag odnio šalu, pa su me počeli nagovarati da si olakšam bar pijući neke tablete za smirenje. Iako sam imala urođeni otpor prema svim, kako sam ih ja zvala, „zamagljivačima mozga“, pristala sam, iscrpljena i na rubu živaca. Mjesec dana sam pila te tablete, a onda sam ih odbacila. Ja sam od onih koji vole pošteno odraditi svoje boli. Pa što košta, da košta...Tablete su ipak pomogle da ponovo počnem spavati, a nakon nekog vremena nosila sam se sa sjećanjem na sve to poprilično dobro. Ipak, znala sam, taj dan, dan kad sam sa obamrlim Danyjevim tijelom na rukama vriskom pozvala Boga da urgira, kad sam mu se obratila onako bijesno, nimalo smjerno, ali istovremeno očajnički, nešto se u meni zauvijek promijenilo. Ne mogu ići tako daleko pa reći da sam doživila prosvijetljenje, ali nešto se u meni...pomaklo. Zakoračila sam u neku dimenziju života koja mi je do tada bila nepoznata. Otvorila su se jedna vrata. Ne znam im ime, ne znam što točno iza njih ima, ali znam da me je taj ožiljak, taj vrisak, obogatio i učinio senzibilnijom na stvari koje, kao, ne postoje. Da, rezimirano, mislim da sam nakon tog događaja jednostavno počela vjerovati u čuda. Svi oni događaji prije, sa čovjekom koji mi iz čista mira ostavi svoj broj telefona, pa me onda spasi iz totalne nevolje, njegovi roditelji koji samo što nisu i mene usvojili, policajac koji me je prvo uhapsio, a potom pustio iako me je mogao prijaviti da sam u Ženevi „na crno“, razmažene blizanke iz prve obitelji koje su mi na kraju pružale ruke i očima me molile „nemoj otići“, Juliette i Emily koje su me voljele usprkos svojoj mami....sve su to bile staze koje su me vodile prema onom danu kad sam, tri sekunde nakon što je Dany u bolnici proplakao, pogledala prema nebu, i rekla:“Ima nešto“. Ništa me od ružnih događaja tada nije okrnjilo, moja prirodna vjera u ljude samo je narasla, i ta vjera je bila puno, puno jača od osjećaja razočarenja nakon što bi me neki od tih ljudi izigrali i povrijedili. Čovjek cijeli svoj život raste, a najviše raste kada se svjesno odriče prestrogih kriterija u ocjenjivanju drugih ljudi. Vjernik, nevjernik, Židov ili katolik, budista ili musliman, svugdje se Bog pobrinuo ostaviti one komadićke Dobrote koji dokazuju da smo svi jedno Čudo, prilično nesavršeno, ali ipak Čudo.... Tisuću puta u životu su mi ljudi znali reći:“Nastradat ćeš zbog svoje naivnosti, ne možeš hodati svijetom kao dijete, noseći srce na dlanu...“ Istina, bezbroj puta se dogodilo da je netko to moje srce zgrabio, bacio ga na pod i potom gazio po njemu. Ali, umjesto da to moje srce usahne i zatvori se, ono je, kao kad gazimo grožđe da bi iz njega iscijedili nektar, iz sebe pustilo sok kojim se moja duša poslije opijala slaveći Dobrotu...to žešće, i to upornije, što je više puta bilo zgaženo...što žešće gaženje, to gušći, jači, slađi nektar... Iako sam nekoliko puta bila bijesna na Suzy zbog njenih povremenih bešćutnosti u slijeđenju vjerskih ograničenja, i iako često nisam razumjela kako netko može baš toliko robovati nekakvim pravilima utvrđenim prije tisuće i tisuće godina, ona, i njen muž George, prema meni su pokazali nevjerojatan stupanj tolerancije, i, često su se više oni prilagođavali mojoj ateističkoj, anarhičnoj prirodi negoli ja njihovom ortodoksnom načinu života. O, da, poštivala sam sve to, ali poštivali su i oni sve ono moje. Voljeli su me, a i ja njih. I prvi put otkad sam u Ženevi, bila sam doslovno član familije u kojoj sam radila. Toliko, da mi je Suzy jednog dana rekla:“Nemoj se vraćati još u Jugoslaviju. Ostani, upiši se u školu za prevoditelje pri UN-u, ja ću ti pomoći i financijski i na svaki način ...“ Poslušala sam je i otišla se raspitati o uvjetima upisa. Prvo sam se razveselila, jer sam čula da je osnovni uvjet bio da moraš govoriti tečno bar dva svjetska jezika. Ja sam ih govorila tri, dakle, već sam se vidjela upisanom. Međutim, poslije sam saznala da ti, za upis, jedan od ta 4 svjetska jezika mora biti materinji...koji apsurd! Tada sam se razočarala i rastužila. A opet, ne previše. Naime, u meni je počela bujati nostalgija. Jaka, prava, patetična nostalgija za domom. Bilo mi je dosta uredne, savršeno uređene Švicarske. Poželjela sam se naći na jednoj balkanski i mediteranski neurednoj rivi, gdje ću, ispod šašavih, šarenih suncobrana ispijati svoju kavu, a pogledom bludjeti, onako, dalmatinski lijeno, po obrisima Šolte i Brača, poželjela sam se svoje nirvane usred svoga najdražeg nereda na svijetu...ispod najplavijeg neba u Svemiru, poželjela sam se probuditi u Splitu... |
20.04.2009., ponedjeljak
Putovanja-Kraj-IMA NEŠTO
|
Imala sam dvadeset godina, o dječjim bolestima nisam imala pojma, a pogotovo ništa o nekakvim febrilnim konvulzijama. Ono što sam znala, bilo je to da stojim nasred nečije kuhinje, u Ženevi, da su vrata frižidera ostala otvorena, da je vani padao gusti snijeg, a da se predamnom, na podu, grči, potpuno modro, nečije dvogodišnje dijete. Dijete koje sam ja čuvala, koje je meni bilo ostavljeno na brigu. Dijete, koje sam voljela kao da je bilo moje. Prizor je bio jeziv. Ne znam koliko sekundi sam stajala u šoku. Onda sam skočila, zgrabila ga u naručje, vičući i ponavljajući njegovo ime, kao da će ga moje uporno, očajničko dozivanje vratiti k svijesti. - Dany, Dany, Dany, Dany, Dany....! – Dany, sa pjenom na ustima, trzao se još nekoliko trenutaka, a onda se ukočio. U mene su gledale njegove razrogačene oči, i tad shvatih da je prestao disati. I tada, nakon dvije godine u Švicarskoj, tijekom kojih nisam niti jednom progovorila svojim materinjim jezikom, jer nisam imala s kim, zavapih, na hrvatskom: - Bože, molim te nemoj njega! Molim te nemoj njega, uzmi mene!!!! Nikad se u životu, Bogu, u kojeg nisam vjerovala, nisam tako ozbiljno, oštro i iskreno obratila. U svakom slučaju, moj vrisak, moj vapaj je očito bio tako jak i uvjerljiv, da mi je netko ili nešto dao snage, pameti, snalažljivosti, ma, nemam pojma čega, da napravim ono što sam potom napravila. Kao da mi je netko šapnuo, uputio me, kao da me nešto vodilo, jurnula sam u kupatilo, Danyja spustila u kadu, zgrabila tuš, odvrnula vodu, hladnu, i mlaz uputila direktno na njegovu glavu. Ne znam koliko je stupnjeva bilo u zraku, vani je bio snijeg do koljena, voda je znači bila mrzla, držala sam tuš u ruci i netremice promatrala Danyjevo lice. Nekoliko sekundi dugih kao paklena vječnost nije reagirao, a onda sam vidjela ono što sam željela vidjeti - Dany je trepnuo. Isti čas sam ga ponovo zgrabila, jurnula s njim u naručju put sobe, tamo uzela nekakvu dekicu, prekrila ga njome, izletila na hodnik zgrade vičući: - U pomoć! Neka mi netko pomogne! Molim vas neka mi netko pomogne! Nitko. Nitko nije niti provirio, a spuštala sam se, trčeći, sa kata na kat, lupajući uz put na sva vrata. Nitko. U prizemlju kroz jedna vrata proviri jedna sijeda glava. Starica, od svojih 80-ak godina, škiljila je oprezno u mene, a ugledavši obamrlo dijete na mojim rukama, ostala je otvorenih usta i počela opet zatvarati vrata. Ubacila sam nogu spriječivši je i naložila joj: - Zovite nekoga, molim vas, zovite nekoga boga mu!!!!!! Dijete mi umire!!! Starica preplašeno dohvati telefonsku slušalicu u hodniku, ali ja nisam imala ni vremena ni živaca čekati, pa odjurim iz zgrade i nađoh se na ulici, u snijegu do koljena. Cijelo vrijeme te jurnjave uspijevala sam pratiti, više instinktom nego vidom, da li Dany diše. Ta ulica je bila jako prometna, zaletila sam se i ukopala nasred nje, nastala je škripa automobila koji su kočili u zadnji čas da nas ne pregaze, a prvo auto koje je stalo, vozila je neka žena. Uletih s Danyjem u to auto, i šokiranoj ženi zavikah: - U bolnicu, molim vas, vozite u bolnicu što brže!!! – Sva sreća, gospođa je bila izgleda od prisebnijeg soja, nije ništa zapitkivala, samo je dala gas i vozeći luđački brzo stigosmo do bolnice. Nikada neću zaboraviti tu vožnju, Danyjeve plave oči ukočenog pogleda, moje pipanje njegovog bila, moji strahovi da je vožnja uzaludna jer ionako već neko vrijeme držim u naručju mrtvo tijelo.... U bolnicu sam utrčala vrišteći, bila sam u stanju jakog šoka, to znam po tome što mi je jedna sestra pokušala uzeti Danyja iz ruku a ja ga nisam htjela pustiti. Shvativši da nisam pri sebi, sestra mi zvizne šamarčinu, eh, te sestre, tako su pragmatične i praktične...kako me pljusnula, tako sam popustila stisak, i ona mi otme Danyja i trčeći nestane s njim u nekoj od bolničkih prostorija. Netko me je uhvatio ispod ruke, posjeo me na neku stolicu, pokušao komunicirati samnom, ali ja nisam mogla govoriti. Jer, ja sam osluškivala. Ja sam čekala. Čekala sam samo jedan zvuk, čekala sam kao što nikad ništa u životu nisam čekala. Znala sam, ako ne čujem taj zvuk, da sam zakasnila, da je gotovo, da je moj život nepovratno promijenio svoj tok, i da više nikad neću biti normalna...čekala sam, koncentrirano, na ivici ludila, Danyjev plač. A onda sam ga čula. Dany je zaplakao. U tom trenutku sam znala da je spašen, i tad počeh i ja plakati, i tresti se, u međuvremenu tu su se stvorili i Suzy, i George, i policija (poslije sam doznala da je ona bakica pozvala policiju, hitnu pomoć i vatrogasce)...kao kroz maglu sjećam se doktora koji mi je prišao, pitao me što je bilo, ja sam nekako uspjela ispričati tijek događaja, mucajući kroz suze, a on mi je onda rekao: - Svaka čast. Napravili ste jedino što ste u datom momentu, kao potpuni laik, i mogli napraviti. Spasili ste mu život. Ali isto tako, mogli ste ga i ubiti. Bilo je samo pitanje snage Danyjevog organizma kako će podnijeti šok od hladnog mlaza vode. Hrabra ste vi mlada žena... Eto, tako sam saznala sve o febrilnim konvulzijama. Saznala sam da djeca do dvije godine, pri visokoj temperaturi, mogu dobiti te konvulzije. Također sam saznala da takavi napadi mogu uzrokovati oštećenja na mozgu, iz kojih se kasnije razvije epilepsija. Dany nije imao nikakvih posljedica. Ali, ja jesam. No, o tome kasnije... Saznala sam tada puno stvari. Na primjer, kako nikad ne znamo što sve krijemo u sebi dok nas neka izvanredna situacija ne natjera da iz sebe izvučemo to nešto. Nekada otkrijemo u sebi snagu za koju nismo znali da je posjedujemo, a nekada otkrijemo i slabosti za koje smo mislili da se nama ne mogu dogoditi. Otkrila sam tada i to da nitko ne može u Boga vjerovati tako jako kao što može - nevjernik. Jer, mislim, lako ti je vjerovati u Boga kad već jesi vjernik. Al', ajd' ti vjeruj kad si nevjernik. E, za to, ipak, treba posebna snaga vjere. Ipak, najvažnije što sam tada otkrila bilo je: Ima nešto..... |
18.04.2009., subota
Putovanja-Kraj-4.dio
|
I kao što kaže pjesma, zatvaram oči, samo na trenutak...i vraćam se u Ženevu moje mladosti, onakvu sjajnu, bogatu, urednu, savršenu. Ženeva je bila dobra prema meni, usprkos svim onim peripetijama u koje sam povremeno upadala. Svako putovanje u životu nas uči, obogaćuje, sva dobra i loša jutra, sve pijane i trijezne večeri... Ženeva je mene naučila kako ništa u životu ne možeš predvidjeti, niti znati što bi učinio u određenoj situaciji, dok ti se ta situacija ne dogodi. Onda tek otkriješ u sebi neke druge...tebe, pa se iznenadiš. Suzy, kao ni Dany, nije voljela jesti, a ni njen muž. Jeli su tek toliko da se negdje valjda ne sruše od pothranjenosti. Jedini koji su sa guštom jeli u toj obitelji tada, bili smo Ely i ja. U skladu sa svojom nezainteresiranošću za hranu, Suzy mi je rekla da nisam dužna kuhati ako ne želim, a isto tako da nisam dužna raditi išta osim brinuti se za Elyja i Danyja. Međutim, baš zato što nisam morala, ja sam sa radošću obavljala i kućanske poslove, i kuhala, sa čvrstom namjerom da te ljude naučim uživati u hrani, pa makar mi zadnje bilo. Veću pažnju hrani posvećivali su jedino u vrijeme Sabbatha, period od petka popodne do subote popodne, koji je njima bio ono što je katolicima Sveta nedjelja. Tada su za njih prestajale sve aktivnosti, nisu smjeli ništa raditi, spremala se posebna hrana, okupljalo oko svečanog stola i posvećivalo molitvama. U te dane nisu smjeli koristiti električnu energiju, ništa od modernih civilizacijskih dostignuća, kao da su se vraćali u neka davna vremena u kojima je kontempliranje o Bogu i životu bilo lakše zbog nedostatka zvukova radija, televizije, telefona...Isključivali su dakle telefone, televizija je u vrijeme Sabbatha bila strogo zabranjena, nisu koristili ni zvono, eventualni gosti su tada samo smjerno kucali na vrata; meni je to sve skupa bilo malko neprirodno i smiješno, ali sam poštivala zabrane, tim više što sam ja u svojoj sobi smjela slušati radio, skakati, plesati, sve što god sam htjela. Bili su tako tolerantni ortodoksni vjernici. Jedne subote ujutro vraćali smo se iz šetnje Suzy, djeca i ja, i kad smo stigli do zgrade u kojoj su stanovali, krenuli smo stepenicama na njihov treći kat, jer nisu smjeli koristiti ni lift u te dane. Dany, umoran od šetnje, raširi ruke prema Suzy tražeći da ga ona ponese. Ona mu odgovori da ću ga ja ponijeti. On je međutim insistirao, počeo plakati, ali ona niti da trepne. Objasnila je zbunjenoj meni da, kad je Sabbath, mora se kloniti svih težih napora i rada, a nošenje vlastitog dvogodišnjeg djeteta uz stepenice do trećeg kata je spadalo pod takve zabranjene akcije, također. Tada sam se prvi put zaista zgrozila, i naljutila na Suzy. Boljelo me srce slušajući Danyjev plač, osupnula me njena hladnokrvnost i neosjetljivost na njegove suze. Ljuto sam joj rekla da čisto sumnjam da Bog može imati takve sumanute i okrutne zahtjeve prema svojim slugama, protestirala sam noseći Danyja koji je cijelo vrijeme plakao i otimao mi se iz ruku. Kakva bešćutnost! I opet se potvrdio onaj moj dojam o tome kako, što je netko bliže Bogu, to je dalje od Čovjeka. Tu pojavu sam primjetila bez razlike kod vjernika svih religija, to je bilo tako apsurdno i dijametralno suprotno temeljnim postavkama svih tih religija. Nisam baš na "ti" sa Bogom, ali mislim da je temelj svake religije Ljubav, bogamu! Naravno, ovime ne generaliziram, znam da ima puno ljudi koji Vjeru i shvaćaju, i provode kao Ljubav. Ali takvih je bilo puno i među onima koji sebe nisu nazivali vjernicima... Suzy i George nisu nikad svoju djecu fizički kažnjavali, ali su prema njima bili okrutniji na momente nego neki stanovnici siromašne Dalmatinske zagore u dalekoj Jugi...Nisam cijeli vikend progovorila sa Suzy, ali sam se na kraju primirila i pomirila, kao što su se na kraju pomirila i njena djeca. Nisam tu mogla ništa mijenjati, niti im se upletati u sudbinu... Jedno jutro, Suzy me nazvala sa posla i rekla mi da joj se prije odlaska na posao učinilo da je Dany malo zažaren i vruć; bio je pod nekakvom virozom, pa me zamolila da obratim pažnju. Ja, pragmatičnošću nekoga tko je odrastao tamo gdje se djecu znalo i mlatnuti, ali i nositi ih na rukama i tridesetšest katova ako je trebalo, bila Sveta nedjelja ili ne, upitam je gdje joj u kući stoji toplomjer. Ona otpovrne da uopće nemaju toplomjer. Tu sam se iskreno zaprepastila. Mislim, ne imati toplomjer u kući u kojoj se podiže dvoje male djece?!? Pola sata kasnije, kad se Dany probudio, opipavši mu dlanom čelo, zaključih da sigurno ima bar 38 stupnjeva, i zabrinuh se. Pomislivši kako ga to jutro pogotovo neću uspjeti natjerati da bilo što pojede, čuh njegov glasić: - Ja sam gladan. Uvjerena da nisam dobro čula, zapitah: - Moooolim?!? - Ja sam gladan – ponovi Dany stojeći u pidžamici ispred mene, i gledajući me svojim velikim plavim očima ozbiljno. On je gladan?? Dany traži jesti?!? Ovo neće na dobro, pomislih. Tek što sam to pomislila, i posegnula u frižider za nekakvom hranom, začujem iza svojih leđa neprirodan, jezivi zvuk. TUP. Okrenem se. Dany je ležao na podu, na ustima mu je bila pjena, trzao se, i bio potpuno modar... |
17.04.2009., petak
Samohrana jadikovka :)
|
Po danu jurišam hrabro na vjetrenjače, dok ne dođe noć i ostanem sama, a onda se sklupčam kao dijete malo, i poželim nekog... kome je stalo. Danas sam uspješno odradila sebe mamu sebe tatu ja i moj Dječak smo velika, sretna obitelj nitko nas ne gnjavi nema nikog da nas prestravi al' niti da nas tješi mi smo sada mirni i svoji ali... ponekad bih da nas netko samo na trenutak oboje usvoji... |
glazbeno-jubavni intermezzo
|
Govorija joj je da ne može stat na dva metra od nje a da ga ne pukne uzbuđenje od kojeg je ima želju srušit je na pod i poduzet akciju kakva se već poduzima u takvin kriznin situacijama...smijala mu se a isto je bila i nekako onako ženski polaskana i ponosna šta ostavja takav dojam na njega...jubija bi je potom tako da bi joj suze krenile ka iz čista mira i činilo joj se da su njih dvoje izmislili jubjenje...to jubjenje je bilo jače od svega šta je probala u životu....Ponekad bi joj tako nedostajale te usne..i taj pogled u kojemu su se rušile sve tamne rijeke ponornice...ma..ima je taj neki čvrsti pogled, za kojega se čovik moga uvatit i držat se...i hodat po rubu ponora ali nošen tim pogledom..nikad ne bi pa...bija je od onih rijetkih judi koji malo govoru, ali ono šta kažu to i misle...zastrašujuće stvaran je bija taj njegov način...bija je vajda jedini čovik u njenom životu kojem je virovala kad joj je reka da je voli..ma, bija je jedini koji to nije ni mora reć...zastrašujuće je bilo kako je on nju volija..kako ju je želija...a ono šta je ona njemu davala..to je bilo savršeno predavanje...stalno mu je, smijući se, zarivala nos iza uva pa zubima ispitivala..on bi za osvetu usnama kliznija do onog spoja vrata i ramena...volija je njen smij ...govorija da mu je to najboji afrodizijak...rijeka u rijeku, voda u vodu..život u život...ronili su jedno drugome ispod kože...i izronili na različitim obalama. A rijeka još teče. |
16.04.2009., četvrtak
Putovanja-Kraj-3.dio
|
Suzy je bila visoka, vitka, velikih modrih očiju, duge pepeljasto plave kose. Podsjećala me na srnu. George je bio nizak, mršav, crne kose i tamnih očiju. Ona je svoju lijepu kosu sakrivala perikom, jer po nekim pravilima njihove vjere, udanoj ženi kosu je smio vidjeti samo njen muž. Sjećam se komičnih trenutaka kad bi Suzy šetala po kući opuštena, u kućnom ogrtaču i raspuštene kose, a netko bi pozvonio na vratima. Panično bi pobjegla u svoju sobu, a meni naložila da ja otvorim vrata gostima. Onda bi ja zabavljala goste, a Suzy bi se nakon par minuta pojavila, sva dostojanstvena i ozbiljna, kose sakrivene pod perikom. Izbjegavala je pogledati u mom pravcu, jer je znala da bi je uhvatio smijeh, kako je hvatao i mene, jer ja sam poznavala Suzy kakvu uvaženi gosti nisu nikad vidjeli. Neozbiljnu, vrckastu, šašavu, mladu i ludu. Pitala sam se često, koliko je iskreno bila zadovoljna pokoravajući se svim strogim zahtjevima i zakonima svoje vjere...koliko je možda svoju pravu prirodu prigušila i utišala u toj nekoj vrsti dobrovoljnog sužanjstva? Možda se varam, možda je bila sretna. Nadam se da se varam... Njen stariji sin Ely, dječakić od 4g, još je bio premali i nije baš bio oduševljen svim tim zabranama. On i njegov brat Dany nosili su židovske kapice, družili se isključivo sa židovskom djecom, pohađali židovski vrtić. Jednog kišnog dana, kad je Ely poželio nešto što je njihova vjera zabranjivala, a radilo se o nekoj običnoj dječjoj želji, pa kad mu je rečeno da ne smije, upitao je: - Zašto ne smijem? - Zato što smo smo mi Židovi, ljubavi, i to ne smijemo – odgovorila mu je Suzy. Ely ju je pogledao na čas, a onda strgnuo svoju crnu kapicu sa glave, bacio je na pod, i počeo bijesno skakati i gaziti po njoj, vičući gnjevno: - Ne želim biti Židov! Ne želim biti Židov! Nee žeeliiim bitiii Žiidoooov!!!!! Ja sam u tom momentu osjetila sažaljenje prema njemu, došlo mi je da ga zagrlim i utješim, ali što bi mu uostalom rekla? Nisam imala pravo miješati se, njegov život bio je određen samim njegovim rođenjem, kao što je, na neki način, određen i moj, i većine ljudi na kugli zemaljskoj...Čak i kad rastemo i u nekim, ajmo reći modernijim kulturama, kada mislimo da nismo određeni porijeklom na neki način, zar nismo određeni čak i našim prkošenjem onomu što nam je nametnuto rođenjem? Ako sam ja, recimo, vjerovala da su svi ljudi isti, i sve vjere i nacije jednako poštivala, zar to nije bilo određeno samim tim što sam dijete iz "miješanog braka"? Pa kakvo bi drugačije mišljenje i mogla imati? Mislim, nije baš da sam se rodila vičući:"I have a dream!" Taj san sam naučila sanjati jer sam tako živjela, jer sam tako odgajana. A, ako je netko slovio na primjer za "hrvatskog nacionalistu", zar nije to bilo začeto gušenjem hrvatstva dugih 40-ak godina? Možda je otac tog nacionaliste bio na Golom otoku? Kako bi mogao drugačije razmišljati? Ili, ako je netko za svo vrijeme Jugoslavije stasavao u obitelji koja je zaista vjerovala u "bratstvo i jedinstvo", u obitelji koja se nikada nije zamjerila ondašnjoj vlasti, pa samim tim nikad nije došla na udar niti na hitac; u obitelji koja je dobila stan od poduzeća, ljetovala i zimovala i oblačila se po sistemu "sve na kredit, sve za raju, jarane", zar nije onda normalno da danas bude jugonostalgičar? Pa tko ne bi čeznuo za vremenom kad mu je bilo lijepo i lako...? Ely je bio živ, preživ za sva ta kruta pravila, i većinu vremena bio je bijesan. Bio je kao mali divlji bik, vječno zajapuren u licu, divljih plavih kovrča na glavi, koje su stalno iskakale ispod crne kapice, kao da je i njima bilo pretijesno, kao da su se i one bunile... Nasuprot divljem i buntovnom Elyju, njegov dvogodišnji brat Daniel tj. Dany, bio je, duhovno, minijaturna replika svoga oca. Fizički sličan majci, bljedunjav i proziran, gotovo eteričan, lelujao se svijetom kao plaha sjenka sebe samoga. Tih, miran, šutljiv, bio je mali anđeo, dugih, ravnih, plavih vlasi, i ne, nikako nije spadao u vrstu djeteta koje bi bijesno bacilo na pod svoju židovsku kapicu. Jedino u čemu je bio problematičan, bila je hrana. On jednostavno nije volio jesti, i moja glavna zadaća tih 6 mjeseci bila je nagovoriti Danyja da bilo što pojede... To je bio pravi izazov, a ja sam ga prihvatila srčano, ne samo zato što sam bila mlada i hrabra kakvi već jesmo u mladosti, nego i zato što sam, nakon nepunih mjesec dana u toj kući, zavoljela iskreno cijelu tu neobičnu, šašavu obitelj, a posebno, naravno, moja dva dječaka. Sva sreća što sam bila i mlada, i hrabra, i srčana, to mi je, naime, pomoglo da jednoga dana Danyju doslovno spasim život.... |
Putovanja-KRAJ-THE END-FIN-2.dio hehe
|
Suzyn muž George je bio toliko posvećen vjeri da mi je nalikovao nestvarnom vanzemaljskom biću. Njemu je na listi prioriteta vjera bila na prvom mjestu, a sve drugo, posao, žena, djeca, odrađivao je strpljivo i blago, sa odmakom nekoga tko je ionako već «sa druge strane». Jedno jutro ustanem ja tako sa namjerom da odem do kupatila, a do kojeg se dolazilo preko dnevnog boravka. Bilo je 7h ujutro, u stanu polumrak, ja još bunovna od sna. Uđem u dnevni boravak, kad tamo, u jednom mračnom kutu, ugledam nešto u bijeloj plahti kako se njiše naprijed-nazad. Vrisnem prestravljeno, a plahta poskoči. Plahta je imala i glavu, i crnu kapicu, i bradu, i naočale. George!?! Što radi u 7h ujutro zamotan bijelom plahtom? Židov torcidaš? Onda u njegovim rukama ugledam i Svetu knjigu. Čovječe, pa on se moli! Tad sam prvi put vidjela obred moljenja kojeg je George obavljao i više puta dnevno, i s vremenom mi je postalo normalno tako vidjeti ga okrenutog prema zidu kako se njiše i nešto mrmlja… |
15.04.2009., srijeda
Putovanja-KRAJ-THE END-FIN-
|
Moj život, nekih šest mjeseci, sa ljudima koji su bili najotodoksniji vjernici koje sam ikad upoznala, bio je jednostavno pjesma. To je bio život onakav kakvog ga je valjda Bog bio prvotno zamislio, zajednica po kojoj bih i sama mogla napisati knjigu naslova „Svi su ljudi braća“. Da li je to bilo tako zato što sam i sama dolazila iz zemlje gdje su različite vjere živjele u miru, (sve dok se nisu zakrvile), ili zato što sam odgajana tako da su mi svi ljudi isti, ili sam se sa takvim uverenjima rodila? Mislim da je od svega pomalo, ali da ipak najveći dio otpada na moje urođeno uvjerenje o vrijednosti svakog živog bića, ne samo ljudi, nego i životinja i biljaka. Ma, čak i „neživa“ stvorenja sam uvijek nježno i obzirno dodirivala da ih ne povrijedim..oblutke na plaži, na primjer. Imala sam, sasvim sigurno, neko svoje instiktivno poštovanje prema religijama drugih ljudi. Sama za sebe, nisam se nikad osjećala pripadnikom ijedne vjere, pa ni one koja mi je unijeta u papire, za svaki slučaj. Moj otac je pripadnik vjere koja prevladava u prijateljskoj nam i susjednoj državi sa kojom smo bratski ratovali skoro do istrebljenja, pa kad je bilo prvo izjašnjavanje na tu temu u Hrvatskoj, mama mi je onako, kao usput, savjetovala da se izjasnim kao katolik. Jer sam, eto, bila i krštena u katoličkoj crkvi. Nije da me netko pitao želim li se krstiti, jel'te. Rekla sam, it's ok. Bilo mi je, naime, tako svejedno, da sam se mogla izjasniti i kao musliman, ili židov. Ne zazirem od nijedne od tih vjera, niti ijednoj od njih pripadam. Također, svaka me od tih vjera zanimala. Pa kad su mi moji novi domaćini rekli da su „ortodoksni Židovi“, ja sam znatiželjno živnula, i očima sjajnim od uzbuđenja zamolila da mi pričaju o toj svojoj ortodoksnosti. Tako su mi ispričali da je, kao prvo, njihov brak bio dogovoren. Eh, to je bilo za mene tako nevjerojatno, da sam se glasno zaprepastila i pogledala ih zgroženo, što je, znam, bilo nepristojno, ali, kvragu, mislim, u dvadesetom stoljeću čuti nešto takvo.... ************************************************************************ Da, rekli su mi. To je bio klasični, dogovoreni brak. Poslije, kad sam se malko više udomaćila, i kad mi je Suzy postala prijateljica, pitala sam je..kako je mogla? Imala je 25 godina, bila je zgodna, pametna, govorila je 5 jezika, a udala se za čovjeka kojeg su joj izabrali roditelji?! Eh, Suzy, Suzy, zamalo si mi srušila sve stečene ideale o ljubavi i strasti..Suzy je bila najhladnokrvniji ženski stvor na svijetu. Odgovorila mi je pragmatično: - Pa što. Koliko vidim, svi ti brakovi sklopljeni iz ljubavi, uglavnom propadaju, ne? Kad sam prvi put vidjela svog budućeg muža, Georga, pomislila sam, ok, možda nije Brad Pitt, ali nije ni ružan. Pristojan je, drag, pažljiv. Također, vrijedan je, sigurno će se znati brinuti za obitelj. Tako i jest. S vremenom sam ga zavoljela, vjeruj mi, nije teško zavoljeti čovjeka koji te nakon nekoliko godina braka poštuje kao i na njegovom početku. Obožavala sam Suzy. Sve što je u životu radila, bilo je organizirano tako da se ona što manje gnjavi i muči. Mislim da je čak i njeno pristajanje na dogovoreni brak, i prihvaćanje svih uzusa vjere, bilo više stvar njenog komoda, nego iskrene religioznosti. Počevši od posla, kojeg je nekako našla tako da joj firma bude doslovno preko puta zgrade u kojoj je živjela, pa do dobrog, vjeri posvećenog muža, i dogovorenog braka, sve je išlo u korist njene lakoće postojanja i života bez većih drama. Jednom, kad joj je bio rođendan, nazvala je Georga na posao: - Ljubavi, danas mi je rođendan, pa molim te, kad budeš išao sa posla, kupi mi negdje jedan lijepi buket cvijeća. Dobro? Je t'aime! Ja, mlada i naučena da se muškarci trebaju sami sjetiti naših rođendana, a ako se ne sjete da mi moramo biti ljute i razočarane i tužne i mrziti ih sljedećih...ma, bar do idućeg rođendana ili takve neke slične prigode gdje će oni svojom nepažnjom i zaboravnošću opet potvrditi našu sumnju da nas ne vole dovoljno, pogledam je šokirano. - A što se čudiš, draga? Gledaj, ja znam da je George smušenjak, mislim, pa muškarac je, ne? Postoji dakle 90% šansi da će on zaboraviti moj rođendan. Pa bi onda ja bila kao povrijeđena, pa bi mu zamjerala, i eto ti nemira i loše vibre u kući! Ovako, ja ga podsjetim, on će sad naći najljepši buket u gradu, uz to će još biti i kreativan pa će kupiti i neki prstenčić ili ogrlicu, ja ću biti sretna i zadovoljna, on ponosan, i ..život je lijep! Ne pada mi na pamet kvariti svoj rođendan ljutnjom! Pa to je moj dan! Zato, sve što taj dan od njega očekujem, ja mu i kažem! Bila je i jedan od duhovitijih ženskih stvorova koje sam upoznala u životu. Sva sreća što je imala smisla za humor, jer ljudi koji toga nemaju, teško mogu živjeti samnom u svojoj blizini... ************************************************************************************ U danima koji su slijedili, morala sam naučiti komplicirana pravila vezana uz održavanje domaćinstva. Ionako ne baš rođena kućanica, bila sam suočena sa nevjerojatnim, za mene skoro pa enigmatskim načinima funkcioniranja u jednom pravom židovskom kućanstvu. Prvo, oni su imali posebno posuđe iz kojega se jede meso, a posebno ono iz kojega se jedu mliječni proizvodi. Ali ne samo to. Za pranje tog istog posuđa, postojale su zasebne spužve, npr. zelena za pranje posuđa iz kojeg se jedu mliječni proizvodi, a žuta za „mesno“ posuđe. Zgranuto sam slušala Suzy dok me vodila kroz male tajne njihove kuhinje, znajući da ću sve pobrkati još prije nego i dotaknem bilo što u tom prostoru. Već pri prvom pranju posuđa, oprala sam svako suđe sa krivom spužvom, više nisam znala koji tanjuri su „mesni“, koje šalice „mliječne“, koja spužva kojem posuđu pripada, uzdrmala sam im temelje vjere u tri poteza, nastao je opći kaos. Kad bi došlo do pogreške, pa se na primjer tanjur za mliječne proizvode oprao spužvom za mesne proizvode, onda bi Suzy taj tanjur morala nositi u sinagogu, „očistiti“ ga u Svetoj vodi. Ubrzo je tako moja Suzy u Sinagogu nosila sve više i više posuđa, koje sam ja uporno prala sa krivim spužvama. Nevjerojatno je bilo strpljenje i stoicizam kojim je ona to obavljala. Valjda se bila pomirila sa sudbinom...s vemenom su u svojim dnevnim obredima imali stalnu stavku odnošenja posuđa u Sinagogu. Sigurna sam da je njihov rabin bar jednom pomislio kako sam ja to namjerno radila, kako sam ubačena u tu obitelj da opstruiram njihovu vjeru, jer nitko, mislio je valjda, ne može slučajno toliko puta pogriješti i sve pobrkati. E pa, nije računao samnom.... |
14.04.2009., utorak
Dosadni blagdani
|
Blagdani su gnjavaža, to san odavno zaključila, i amen. Prvo šta san uočila, to je da se za blagdane žene uglavnom narintaju kuvajući i pečući i kemijajući, a sve to da bi se spremila perverzno bogata trpeza za skromne kršćanske blagdane. Pa onda jedva čekaju kad će završit blagdani da se mogu vratit na posal u firme i odmorit malo. Na primjer, kad je post, bakalar je obavezan. Ka prvo, skup je. Ka drugo, triba ga nešto točavat, pa onda tuć, pa tek onda kuvat. Odustala san od toga, ja bi se negdi u ciloj toj proceduri garant pogubila. Vjerojatno je da bi ga prvo kuvala, pa onda tukla, šta neće da se skuva. Zato san rekla, fala in, ja ne postin, to je skupo i konplicirano. Osim ribe, triba još i spremit dovoljne količine kolača, da bi se cila familija mogla propisno i temeljito ubit kalorijama, masnoćama i cukrom, do te mire da čoviku bude muka od cile te žderačine. Dobro, možda to i je filozofija kršćanskih blagdana, triba se mučit, pa makar i žderancijom. To navodno garantira bodove za raj ili šta ti ja znan. Ja ću onda u pakal, jer za blagdane radin sve obrnuto od normalnoga svita i uživan ne radeći ništa. Za blagdane ja odlučin potrošit na spizu MANJE nego običnih dana. Zabavlja me to. Dok svi panično kupuju, pune frižidere, pod stresom nagomilavaju namirnice, pod stresom ih kuvaju, u panici jer ne moš bez panike i stresa provest mirni blagdan u obitejji, ja lipo sve četri u zrak. Vodi me logika: blagdan, to je za mirovat i odmarat se. Pa ja onda odmaran. Jučer san doduše pekla kruv. Jer nisu radili dućani, a ja krivo procijenila koliko će meni i Dječaku tribat. Nešto nisan dobro napravila jer kad san izvadila to iz pećnice, izgledalo je nekako...prekompaktno. Dječak je proba zagrist komad, odložija ga, i reka: "Mama, ovi tvoj kruv je tako tvrd da moš ubit čovika s njim. Ili prestani peć kruvove, ili nabavi dozvolu za posjedovanje oružja." Eto šta su ti dica. Satareš se, i šta dobiješ? To je razmaženo i nezahvalno, kažen vam. Di ide ovaj svit...? |
13.04.2009., ponedjeljak
Umori me brate ovaj putopis, moran malo odplivat :D
|
ZAIGRANA More moje… došla sam do tvojih obala, samo da bih pogled znatiželjni bacila a onda sam poželjela... uho prisloniti na tvoj val. I zaigrana tako modrim zvukom očarana u pjenu tvog vala zapletena probudim se najednom usred pučine, tobom zarobljena… PLAVO ČUDO Plavo čudo u mojoj zjenici se valja to se more na dnu mog oka gomila kap po kap, suza slana, lipotom očarana... Ne, ja nemam drugog mora osim ovog samo na ovom mistu ja sam živa a ti, stranče, slušaj dobro ovo jugo i buru šta puše pivaju ti o kamenu klesanom mekim dlitom naše duše... Plavo čudo u mojoj zjenici sad spava to se more u mom srcu skriva kap po kap, suza slana, lipotom očarana... |
Putovanja-16.dio-Nitko nije savršen
|
Što je to Dobrota? Mora li imati neki poseban razlog? Moji domaćini su me primili srca otvorenog kao kuća sa širom otvorenim vratima, bez straha da će joj nešto biti ukradeno. Tako su oni davali od sebe, ne bojeći se da će išta izgubiti. Zašto je Samy onaj dan prišao i dao mi papirić sa svojim brojem? Kako to da me je uočio u masi ljudi i obratio mi se? Što ga je ponukalo na to? Neka pitanja nikada ne dobiju svoj odgovor. Ili mi možda u srcu imamo sve odgovore, samo ih se ne usuđujemo pokazati drugima, jer ne spadaju nekako pod kriterije današnje civilizacije? Komuniciramo li sa Bogom ili Svemirom, je li Savršeni um „kriv“ za neke savršene trenutke u našim životima? Samy mi se nije pokušao približiti ni na koji od onih načina na koje bi vaša pokvarena mašta pomislila :D. Svih 10 dana koliko sam provela kod njih, bila sam im kćer, sestra, izgubljeni putnik na njihovom pragu kojeg su napojili i nahranili. Oporavljala sam se brzo i lako, uživajući u ljubavi koja je strujila zrakom te kuće. Da, Samy je bio usvojen. Po mojoj procjeni, u životu je dobio više ljubavi nego mnoga djeca koja su odrastala uz vlastite roditelje. A svu tu ljubav koju je dobio, dijelio je dalje, lakoćom sretnog djeteta. Odrasti tako, u uvjerenju da je ljubav jedini način i da se podrazumijeva, to je čudo i privilegija. Nakon desetak dana, pomogli su mi naći treću obitelj u kojoj ću raditi. Još mi nije bilo dosta, još nisam osjetila potrebu vratiti se kući. Poslije svih nevolja i nezgoda u koje sam upadala, htjela sam još. Kući sam otišla kad sam osjetila poriv, otišla sam kad je bilo najbolje. Često ja to tako... Treća obitelj, eh....bračni par, ona, Suzi, bila je samo dvije,tri godine starija od mene, a njen muž George možda koju više. Bili su ortodoksni Židovi, ona je radila u jednoj američkoj firmi u marketingu, a George je imao svoju privatnu apoteku. Bili su roditelji dvoje dječaka. Ely, koji je tada imao 4 godine, i Daniel, 3 godine.S materijalne strane gledano, oni su bili najmanje bogata obitelj u mom ženevskom nizu, pripadali su švicarskoj srednjoj klasi, ako tako nešto u Švicarskoj uopće postoji. Ja sam, naime, imala dojam, da u toj zemlji nema siromašnih i bogatih. Nego samo bogatih. Nisu živjeli u kući, nego u stanu, na drugom katu jedne stambene zgrade, u sklopu kojega sam ja dobila svoju sobicu. Uselivši se u nju, pomalo strepeći od toga šta me sad čeka, nisam mogla ni naslutiti da upravo počinje moje najsretnije razdoblje u toj zemlji. Dapače, pomislila sam da sam upravo upala u najgoru moguću priču, nakon što su sjeli samnom za stol i počeli mi objašnjavati „pravila igre“. Objasnili su mi da su oni ortodoksni Židovi. Ja sam im rekla :“Pa dobro, šta sad, nitko nije savršen“ Ne zezam se, stvarno sam im tako odgovorila, i isti čas se ugrizla za pogani jezik. Pobogu, jesam li ja normalna, tako se zezati sa tim pitanjem, treba me ubit! Međutim, moj strah je bio bezrazložan, jer su i Suzi, i George, pali sa stolica od smijeha! To je bio onaj trenutak kad sam shvatila da se među nama desio pozitivni „klik“, da su oni, usprkos nevjerojatnim i meni posve ćaknutim zakonima svoje vjere, ljudi koji će oprati obraz svih mojih dotadašnjih „poslodavaca“, a bogme i svih ortodoksnih vjernika koje sam upoznala u životu.... |
12.04.2009., nedjelja
Kick..šta?!?
|
Moran prekinit načas putopisni niz. Naime, moj Dječak je jučer u Varaždinu posta prvak države u kickboxingu i jaaako san ponosna zbog njega. Ovo vam objavljujen ka prvo zato da vas upozorin da pazite kako pričate samnom, jer ako me ko najuti, reć ću svome Dječaku da ga nalema. Ka drugo, ovo vam govorin zato da vam predočin kako je to kad vam se dijete počne bavit sportom kojeg se užasavate :D Dječak je inače sušta suprotnost svojoj mami. Samozatajan od rođenja, ne moš iz njega rič izvuć da se ubiješ. Kad je bija skroz mali dječak, bija je tako šutljiv da san se bojala da ima nekih problema sa govorom i tim stvarima. S obziron da u familiji imamo jednoga velikog vaterpolistu, nisan se puno čudila kad je moj Dječak propliva u dobi od 4 godine. Genetika je jaka stvar, jel'te. A pliva je ka da je svih 9 miseci u plodnoj vodi trenira plivanje. Odma smo ga upisali na vaterpolo, pa je neko vrime, dok smo živili na Čiovu, bija najmlađi vaterpolista ikad. Narafski, vaterpolski zanos ga je brzo proša, i odlučija se za nogomet. To mi se malo manje sviđalo, ali, mislila san, dobro, šta, bit će bogat i oženit će se sa manekenkom, svo zlo u tome. Nisan se stigla dobro ni uživit u njegovu slavnu nogometašku budućnost, on se predomislija, opet. I izjavija da želi trenirat rukomet. Pomislila san, aj dobro, nije tako atraktivno ka nogomet, i ne znan s kim se ti rukometaši žene, ali još uvik je to jedan lipi sport. Nakon nekoliko miseci, doša je doma i izjavija da ga rukomet više ne zanima. Kad smo preselili u Split, njegova potreba za sportskim aktivnostima ga je odvela u..veslanje. Napokon sport koji se mami najviše sviđa! Veslanje je tako...plemenit sport! I fin! I miroljubiv! Nema tu makljaže i ozljeda! Već sam vizualizirala Dječaka kako, dostojanstveno veslajući po, recimo, Temzi, usput i studira u Oxfordu, a Engleskinje plave krvi se otimaju za njega. Moj zanos je, nažalost, kratko traja. Jednog dana dođe Dječak sa veslanja i kaže: - Mama, ne želim više trenirat veslanje. Sutra ću se upisat na kickboxing. - Molim? Upisat ćeš se na kick..šta?!? - Kickboxing – mirno uzvrati Dječak, koji se cilo djetinjstvo nije dva puta potuka. Dječak je inače od malih nogu bija tako nekako izražene volje i čvrstog karaktera. Kažen vam, totalno različit od mame. Miran, tih, šutljiv, samozatajan, i ..odlučan. Znala san, ako je odlučija, to je to, neću ga uspit natirat da promini mišljenje. Meni je to bija pravi šok. Čekaj, mislim, ja ga nisam tukla, a on će sad ić tamo negdi i dobrovoljno primat batine?? Jel' sam mu ja čitala knjige umisto slikovnica zato da bi se on jednog dana mlatija sa tamo nekin mišićavin mamlazima koji si međusobno odgrizaju uši i noseve?? Očajavala sam! Kad je doša sa prvog treninga, a na majici su bile krvave fleke, zaključala san se u kupatilo i plakala pola sata. Nisan se mogla s tim pomirit, i gotovo. Zašto je izabra taj sport? I, kako ću uopće dolazit navijat za njega? Mogu zamislit, sidin u publici dok mi neki nabildani monstrum mlati moje čedo?! Ma, na prvi udarac koji bi primija, znan da bi garant uletila u ring i tome šta ga je opaučija zavrnila vratom! Vičući sucu: - Sudac, faul, svirajte faul, udrija ga je! Inače, nekako u vrime kad je krenija na kickboxing, Dječak se bavija i akrobatskim skokovima sa Sustipana. Sve za fizičku spremu! Tom prilikom njegov život je spasija neko ko je posli poginija. Joško Božić. Danima poslin san plakala i razmišljala o okrutnosti Usuda. Bar da san ja nekako mogla spasiti njega, koji je spasio mog Dječaka. Joško, hvala ti, počivaj u miru. Jučer, dok je Dječak bija u Varaždinu, izgrizla san nokte od nervoze. Samo san molila boga da ne primi puno udaraca. To je ona vječna roditeljska zabluda, da možemo dite zaštitit od udaraca sudbine. Ne možemo. Svako mora svoju dozu udaraca primit. I ostat na nogama. Dječak ne samo da je osta na nogama, nego se vratija doma više-manje neozlijeđen, i sa medaljom. Ja još uvik ne volin taj sport. Ali, videći koliko truda i volje je uložija u to, i koliko je sritan, ne mogu nego prihvatiti njegovo oduševljenje, i bit sritna zato što je on sritan. Nadam se da će sve životne borbe proć sa takvom lakoćom. I bez previše ožiljaka.... |
11.04.2009., subota
Putovanja-15.Dio-Nemaju svi anđeli krila
|
- Halo..?- prozborila sam nesigurno kad se javio. Glas mi je malo podrhtavao, bilo mi je neugodno, i bojala sam se. Osjetivši ohrabrujući ton u njegovom glasu, počeh objašnjavati. Što je bilo poprilično smiješno za čuti, pretpostavljam. Kako objasniti tko sam, nekome koga ne poznajem, i tko isto tako ne poznaje mene, a zovem ga u 3h ujutro sa nadom da će se pretvoriti u mog anđela čuvara? Međutim, čim sam počela opisivati okolnosti našeg susreta, odmah se sjetio, i spremno upitao gdje sam i kako mi može pomoći. O Bože, pomislila sam. Kako je to samo jedan ljubazan manijak, diler, masovni ubojica i silovatelj. Sigurno će me sasvim..obzirno i ljubazno udaviti i raskomadati. No od toga mi neće biti lakše, predmnijevala sam. Nisam mu stigla ni objasniti situaciju u kojoj se nalazim, prekinuo me i rekao:“Stižem.“ Samo tako. Stiže. Izbaviti djevu u nevolji. Tojest djevu u gipsu. Lijepo, ako me napadne, mogu ga odalamiti gipsom, na primjer. Nije svako zlo za zlo, rekli bi stari ljudi. A mogu ga i zbuniti. Tako što ću ga zamoliti da mi se potpiše na gips, u trenutku kad me krene daviti, ili što već rade takvi tipovi svojim žrtvama. Baveći se tako smišljanjem najcrnjih mogućih scenarija, ugledam ga, nepunih 10 minuta od poziva, kako mi se približava kroz bolnički hodnik. To je to, dakle. Moja sudbina mi se približava, smiješeći se širokim osmijehom. Vjerojatno se raduje što sam u gipsu, to će oslabiti moj otpor, mozgala sam. Približio mi se. - Boli li te jako? – upita zabrinutim glasom. Kao da sam samo to čekala, rasplačem se suzama prestrašenog , napuštenog djeteta, suze su padale po gipsu a svaka kap veličine Ženevskog jezera. Jest, noga me je luđački boljela, istina. Ali plakala sam od olakšanja što je netko došao po mene, pa makar to bio i manijak, masovni ubojica i diler. Sreći se ne gleda u zube, kako se ono kaže, jel'. - Ne plači, bit će sve u redu. I ne boj se, molim te.- reče, uhvati drške mojih kolica, odgura me vani do auta, pomogne mi smjestiti se, i krenusmo. Ja sam i dalje plakala, ne više od olakšanja, nego sažaljevajući moj mladi život koji će se garant ubrzo neslavno završiti, vjerojatno u nekom mračnom, opskurnom ženevskom podrumu. Na vratima lijepe obiteljske kućice pred kojom je parkirao, dočekaše nas njegovi roditelji. Ovo je dobar znak, pomislih. Neće me valjda ubijati, daviti, komadati i čerečiti pred vlastitim roditeljima. A opet, nikad se ne zna, ti Švicarci su skloni tim obiteljskim biznisima i to sve. Roditelji su bili u popriličnim godinama, i valjda se iznenađenje vidjelo na mom licu, pa mi on, Samy, mirnim glasom objavi: - Ovo su moji roditelji, koji su me usvojili. One prave nisam nikad ni upoznao. Ostavili su me pred vratima neke crkve i nikada nisu došli po mene.- Nasmiješio se.- Hajde, uđi, i osjećaj se kao kod svoje kuće.- Ušla sam u kuću, uz njihovu pomoć, dok je Samijeva mama, niska, punašna, blaga ženica, brbljala bez prestanka i trčkarala oko nas uzbuđeno i usplahireno. Odnekud je izvukla neku maramicu, i njom mi brisala neosušene suze sa lica, dok su iz njenih očiju tekle njene vlastite suze. Njen muž je za to vrijeme, ispred kauča na koji su me posjeli, namjestio malu stolicu za moju ozlijeđenu nogu, a ja sam, ganuta do nevjerice, pomalo shvaćala da sam napokon na sigurnom.... Natjerali su me da pojedem toplu juhu, potom da popijem toplu čokoladu, pokrili me dekicom, posjedali oko mene i zamolili da im ispričam moju priču. Gledala sam blijedo u njih, umorna, iscrpljena od svih nevjerojatnih, turbulentnih događaja toga dana. Hm. Ovo su anđeli, nema sumnje. Dva postarija, dobroćudna anđela, i jedan usvojeni anđeo, sjede tu i gledaju u mene, tješe me i čuvaju, a da ih zamolim, vjerojatno bi usvojili i mene. Osim toga su još i, očito, solidno situirani anđeli. Ne bi uopće bilo loše dati se usvojiti od njih, razmišljala sam u svom mamurluku opuštenosti i zadovoljstva. Prodisala sam, nisam se više bojala, dapače, osjećala sam se zaista kao drugo njihovo usvojeno dijete. Najednom su shvatili da sam izmoždena, pa skočiše, "nema veze, pričat ću im ujutro kad se naspavam i odmorim", dopratiše me do jedne lijepe male sobice, ušuškaju me u krevet i ja se zadovoljno onesvijestih u mekanim plahtama koje su mirisale na mlijeko i čokoladu... |
10.04.2009., petak
Putovanja-14.dio-Joker «ZOVI»
|
Na središnjem gradskom trgu Ženeve nalazio se irski «Lord Nelson's pub». To je bilo mjesto svih mojih izlazaka, centar svijeta multikulturalnog karaktera. Svi mladi Ženeve su se takoreći tu okupljali, unutra je vladala divna vreva, kakofonija različitih svjetskih jezika, ljepota različitih boja kože i fizionomija. Tu je bio moj mali Raj, tu sam bila «doma», baš tu, gdje su moje društvo činili Švicarci, Francuzi, Talijani, Englezi, Irci, Kinezi, Vijetnamci, Portuglaci, Arapi itd itd… Najbolje u tom pubu je bilo to što nije postojala granica između poznatih i nepoznatih ljudi, ušavši unutra obraćali su vam se ljudi bez potrebe za formalnim upoznavanjem, započinjalo se priču sa prvim susjedom na šanku, poznavali ga, ne poznavali. Tu večer sam bila okružena ipak svojom stalnom ekipom, a, zabavljač po prirodi, taman sam izvodila jedan od svojih performansa koji je uključivao komuniciranje na tri jezika istovremeno, glasan smijeh i lamatanje rukama tj. gestikuliranje svim pokretnim dijelovima tijela. Od kad znam za sebe, ljudi su mi bili najzanimljivija pojava, ljude sam privlačila i upijala, mogla sam komunicirati 25 sati dnevno i uvijek sam htjela još… Na neki način svom tadašnjem društvu sam bila kao neka egzotična atrakcija, dolazila sam iz zemlje i grada za koji nisu nikad ni čuli,a sa svakim od tih ljudi sam mogla razgovarati na njegovom materinjem jeziku. - Odakle si? - pitali bi me. - From Split. - Ha? - Croatia? - Khm? - Yugoslavia? - Yugoslavia...? - Tito..? - Ou, Tito? Yes, yes, howyesnou, I know Tito! Tako sam nakon nekog vremena, na pitanje odakle sam, jednostavno skraćujući muke i sebi i njima, odmah ko iz topa, ko izvlačeći asa iz rukava, odgovarala - Tito! - našto bi znatiželjni sugovornik klimajući potvrdio da zna gdje je to, i mirna Bosna. Eh, da sam bar odmah znala kakav magičan učinak ima to ime na ljude po svijetu, bila bih onim policajcima što su me ispitivali onaj put na sva pitanja odgovorila sa - Tito! - - Odakle ste i što radite u Švicarskoj?- - Tito! - - U kakvoj ste vezi sa dilerom sa kojim ste šetali? - - Tito! - - Znate li da morate pripaziti sa kim šećete? - - Tito! - Inače, Talijanu kraj mene sam se obraćala na talijanskom, Francuskinji preko puta mene na francuskom, Irkinji Barbari do nje na engleskom…računajući i moj materinji,za njih sam ja bila malo čudo koje je govorilo 4 jezika, ma šta govorilo, pjevalo, pjevalo… Kao takva, najčešće sam bila u centru pažnje, pa tako i tu večer, kad sam najednom osjetila, da, baš fizički osjetila nečiji uporan pogled na sebi. Par smeđih, toplih očiju me netremice promatrao, a vlasnik tih očiju ,očito zabavljen, stajao je, sam, na dva metra od mene i mog društva. Nastavila sam brbljati, misleći, ok, slučajno sam mu upala u oko, promotrit će me i skrenuti pogled. Ali ne, nastavio me je promatrati, dugo, dugo je to trajalo, počela sam se već pomalo i bojati. Opečena lošim iskustvima, pomislila sam, aha, ovo je vjerojatno neki poznati švicarski seksualni manijak, silovatelj i masovni ubojica i diler, a uz sve to sigurno doma uzgaja ogromne dlakave dinosaure prerušene u pse. Tad se on uputi prema meni. Ravno prema meni. Pomislih, znala sam, sad će me pitati hoću li prošetati s njim uz Ženevsko jezero. Najbolje da počnem preventivno vrištati, na svim jezicima koje sam znala. Prenosim vam razgovor onako kako je tekao, bez karikiranja i bez uljepšavanja: - Večer- kaže manijak, na francuskom. - Jkftrzyxeqoščldhfgruztqyxžšxsfdrwq – odgovorim ja na jeziku kojim se služim kad sam prestravljena. - Kako se zoveš? – drsko upita silovatelj, masovni ubojica i diler. - Jkftrzyxeqoščldhfgruztqxžšxsfdrwq – ponovim ja distancirano. - Ne boj se. Samo sam ti želio reći, promatram te cijelo veče, i…nešto ima u tebi. Nešto…čemu ne znam ime. Ti si…ja sam..ja sam te morao gledati. Nešto u tebi..ma, evo, (žvrlja nešto po nekom papiriću), ako ti ikad zatreba prijatelj, javi mi se slobodno. Ja se zovem Samy. Laku noć. Okrene se i ode. Ostadoh zapanjeno sa onim papirićem u ruci. Na kraju večeri, pri odlasku iz puba, strepila sam hoće li me možda vrebati na nekom mračnom uglu, a potom, kad se moje društvo raziđe, skočiti mi za vrat, raskomadati me i umotanu u plastičnu foliju spremiti u neku ledenicu. Prevrtala sam dakle papirić sa njegovim telefonskim brojem sjedeći očajna, zagipsane noge, u kolicima, u ženevskoj bolnici, a bila su već skoro 2h ujutro. Nije da sam imala puno izbora, život je rizik, jedna nevolja više ili manje, neš' ti, prolazilo mi je kroz glavu okrećući njegov broj... |
09.04.2009., četvrtak
Putovanja-13.dio-Smaži me nježno
|
Nakon mog striptiza u ženevskoj policijskoj postaji, moj život dadilje vratio se u smirujuću kolotečinu, a ja sam se osjećala kao netko tko je upravo odradio teži dio svoje karme, pa sad može, bar na neko vrijeme, opustiti se i zasluženo odmarati od nesreće. Kriva procjena. Nedugo dakle nakon dilerske epizode, jedne lijepe nedjelje popodne, krenuh u Ženevu na kavu kod prijateljice, također dadilje u jednoj obitelji. Čekala sam autobus, veseleći se unaprijed ugodnom ćaskanju i ogovaranju poslodavaca, kadli na pločniku, 50-ak metara od mene, ugledam kako mi se približava…nešto. Što se više približavalo, to je bilo jasnije da se radi o životinji, pogolemoj, a kako sam za dinosaure znala da su izumrli, bila sam u nedoumici, početi vrištati i bježati, ili stoički izdržati još jedan udarac sudbine, pa ako preživim, poslije o tome recimo…pisati. Nisam stigla odlučiti, moj novi udarac sudbine se zaleti, skoči na mene, sruši me na pod, ja pogledam u plavo nebo pomislivši kako je romantičnije bilo poginuti od skijanja, a potom odlučim hrabro pogledati mojoj sudbini u oči. Ali avaj, moja sudbina je bila prekrivena gustom, dugom dlakom od glave do pete, pa joj se oči nisu ni vidjele. U mene je, dahčući, isplaženog jezika, koliko je mogao kroz dlaku, buljio jedan…pas! Bože, zar je to bila moja karma? Da završim kao pseći kolačić? Pojest će me dlakavo čudovište, neće ostati nikakav trag, pojest će me i nitko neće znati što se samnom dogodilo, ovo je savršeno ubojstvo, policija će me možda neko vrijeme tražiti a onda odustati i proglasiti me nestalom, a bolje i to nego da me proglase pojedenom i probavljenom, misli su mi jurile panično kroz glavu, dlakavo čudovište je otvorilo usta, razjapilo ogromne žvale, zatvorila sam oči, na brzinu postala vjernik i preporučila se Bogu, osjetih vrući dah na licu, sve bliže i bliže i bliže i….fljaaaaap! I još jednom…fljaaaap! Ovo što se dogodilo, bilo je, za moje kriterije još i gore od smrti…prerušeni dlakavi dinosaur me je upravo…polizao! Dva puta! Njegov jezik veličine kineskog zida fljapnuo je od moje brade do čela jednom, pa još jednom, ukočih se od gađenja; stvor, valjda zaključivši da nisam ukusna, veselo zamahne repom i odhopsa nehajno niz ulicu, ko da se ništa nije zbilo, a ja ostadoh ležati ne znajući dal' da se smijem ili da plačem….   Prateći pogledom kako se skakutajuće klupko dlačurdi veselo udaljava, začujem približavanje autobusa, nesigurno se osovim na noge, provjerim jesu li mi svi udovi na broju, otresem prašinu sa sebe i uskočim u autobus. Sat vremena kasnije, sjedeći u stanu kod frendice i prepričavajući događaj kroz smijeh, moja lijeva noga, od skočnog zgloba do koljena, počne naočigled oticati i bujati, dok nije postala duplo deblja od desne noge, to je ona noga koju sam nezgodno zavrnula pri padu, osjetim neizdrživu bol i završih na hitnoj pomoći jaučući. Ok, ništa strašno, stavit će mi neke obloge valjda, dati tablete protiv bolova, i to je to. Opet kriva procjena…..rendgen je pokazao da je nešto u mom zglobu naciklo, puklo, zagipsaše mi nogu, posjedoše me u kolica, i ..:»Evo, sad možete kući, imate koga da dođe po vas?» - O, da, naravno da imam - samouvjereno ću ja. Okrenem broj svoje ženevske obitelji, javi se gazdarica, ja se rasplakah objašnjavajući gdje sam i što mi se dogodilo, zamolim da dođe po mene, a ona..ona mi poklopi slušalicu. Misleći da se veza sama od sebe prekinula, nazovem ponovo, ona se javi, i ledenim glasom mi saopšti da nije ona baš toliko blesava da povjeruje u takvu nebuloznu priču, da mi je opravdanje prozirno, da sam trebala sutradan čuvati djecu jer je ona s mužem imala zakazanu večeru, da sam joj uništila taj izlazak, da sam pokvarena i lažljiva i potom mi opet tresne slušalicu ! Ostadoh tako zatečena sjedeći u kolicima, nepokretna, trpeći jake bolove, napuštena, bez ikoga svoga u velikom gradu u stranoj zemlji; bila je već ponoć, bolničko osoblje me sumnjičavo pogledavalo, znala sam: Ako netko uskoro ne dođe po mene, oni će zvati policiju. O, ne, ne opet, pomislih! Što ću sad? Tko će mi pomoći? Što sam to zabrljala u prethodnom životu da ovako masno plaćam? Nitko mi neće pomoći, ovo je kraj, ovo je kraj…. Počeh prevrtati po svom novčaniku, kao da će iz njega iskočiti neki Superman i spasiti me, među ono nešto malo švicarskih franaka napipah nekakav papirić, rastvorim ga, čitam neki telefonski broj, ma ne, ne mogu ovaj broj zvati, ok, netko mi ga je nažvrljao, i da, rekao je »Ako ti ikad zatreba pomoć, samo nazovi», ali ne, ne mogu zvati….ili ipak..? Kroz maglu počeh se prisjećati tko, i kako mi je nažvrljao taj broj... |
08.04.2009., srijeda
Putovanja-12.dio-Pazi s kim šećeš
|
Bez obzira na povremenu mušičavost moje gazdarice, život u toj obitelji je za mene tekao uglavnom ugodno. Klinke su me voljele, očito im je nedostajalo malo obične, prave dječje igre i raspojasanosti, a samnom su imale osiguranu zabavu. Znale smo trčati po cijeloj kući, hvatati se oko stola ili se sakrivati, uz vriskove , pa bi se Juliettini inače blijedi obrazi zažarili od trke i smijeha, a čak i poslovično ozbiljna Emily bi na kraju popustila dječjem najprirodnijem porivu, onom za igrom. Dobra strana tog posla je bila što su te obitelji na svoja putovanja uglavnom vodile i dadilje, pa sam tako ja, samo napola vjerujući da mi se to stvarno događa, za zimske praznike s njima otputovala u francuske Alpe na skijanje. Tamo su mi uplatili školu skijanja, kojeg sam ja savladala iznenađujuće brzo. Već drugi dan mog samostalnog spuštanja niz padinu izvela sam najspektakularniji pad ikad, otkad je skijanja i skijaša. Naime, nekako sam uspjela da mi se skije ukrste, zapnu i zabiju se u snijeg, izletjela sam kao katapultirana i izvela salto mortale pred očima zaprepaštenih skijača, tresnula na leđa i ostala tako ležati uvjerena da sam paralizirana od vrata nadolje, a možda čak i mrtva. Instruktor skijanja je dotrčao, ja sam ga netremice gledala čudeći se što i tako mrtva čujem glasove. Vikao mi je da pomaknem ruku ili nogu, da dam neke znakove da nisam paralizirana, ali nisam mogla, ne zato što bi bila nepokretna, nego zato što sam mislila da nisam više među živima, pa što ću onda mrdat sa bilo čime. Pomislila sam kako ipak za nijednog Dalmatinca nje baš najsretniji odabir umrijeti okružen Švicarcima, mislim, ne daju ti ni da mrtav ljenčariš. Ignorirajući njegove panične pokušaje da uspostavi komunikaciju samnom, samo sam tako ležala u snijegu i gledala u plavo nebo, razmišljajući kako je to romantično, da baš ja, koja sam toliko žudila za Francuskom, završim svoj kratki, mladi život upravo na padinama francuskih Alpi…Naslađujući se dramatičnim ali i poetičnim završetkom mog jadnog života, zamišljajući kako će ova obitelj, ona moja kod kuće, te svi prijatelji i znanci u domovini tugovati zamnom, shvatih najednom da se iznad mog beživotnog tijela nadnijelo puno glava, od kojih je jedna bila Juliettina, uplakana, a to me tako raznježilo da sam automatski pružila obje ruke k njoj da je zagrlim. Uzdah olakšanja se pronio među zabrinutom skupinom, trenutak kasnije sjedila sam umotana u toplu deku sa šalicom vrućeg čaja u rukama, Juliette se smijala, a instruktor je ponavljao: «Moraš opet na skije, ako sad odustaneš zbog pada, više nikad u životu nećeš skijati!». Poslušala sam ga, sutradan sam hrabro opet stala na skije, i proskijala bez ikakvih nezgoda ostatak tog najbakovitijeg zimovanja u mom životu. Na ljeto sam opet išla s tom obitelji provesti njihove praznike. Išlo se na Azurnu obalu, kod gazdaričine rodbine, jednom riječju, nauživala sam se Francuske, proputovala je a sve bez ijedne kune tojest franka u džepu, dapače, za sve to uživanje i besplatno obilaženje moje zemlje snova sam još i dobivala plaću.. Kad nisam s njima putovala, preko tjedna sam radila po kući i bavila se djevojčicama, a subote i nedjelje sam bila slobodna. Svoj prvi slobodni vikend sam odlučila provesti šalabazajući malo po Ženevi, uz obalu jezera Lac Leman. Šećući tako sama, i pomalo nostalgična za domom, zaustavi me jedan mladić od kojih možda 25 godina, i ljubazno mi se smiješeći započne konverzaciju samnom. Bila su to tipična pitanja:»Odakle si, što radiš u Ženevi» i slično. Pitao me može li šetati malo samnom, prihvatila sam jer me mučio osjećaj usamljenosti. Ugodno ćaskajući naletjesmo na nekog njegovog prijatelja, on se zaustavi na trenutak u razgovoru s njim, a potom smo produžili i nastavili čavrljati, sve dok u jednom trenutku pred nas ne iskočiše dva tipa pokazujući nekakve iskaznice i naređujući nam da pođemo s njima. Bilo je očito da su nas zamijenili s nekim, mislila sam potpuno nezabrinuta događanjem; brinuti sam se počela tek pošto su nas utrpali u auto na kojem je pisalo POLICE i potom nas odveli u policijsku postaju. Ne vjerujući da mi se događa to što mi se događalo, zahtijevala sam objašnjenje i glasno se prepirala sa policajcima. Nisu mi odgovarali na moje zahtjeve za objašnjenjem, razdvojili su nas i mene ugurali u nekakvu malu prostoriju u koju je 5 minuta nakon toga ušla žena-policajka i zatražila od mene da skinem svu odjeću sa sebe…..  Pogledala sam je zabezeknuto. - Vi mora da se šalite? Da se skinem? A zašto? - Moram provjeriti da negdje ne krijete drogu- mirno otpovrne policajka. - Drogu?!? Ahahaha, jeste li vi normalni? Nema šanse!! - Slušajte, možete to napraviti sami, ili ćemo vas mi skinuti. Ali onda ovdje neću biti samo ja, već i moje muške kolege. Pri pomisli da bi sad tu još upali i neki muški policajci, i pri pomisli na primjenu sile, naglo odlučih poslušati policajku. Počeh se skidati, sporo i oklijevajući, obrazi su mi žarili od srama i poniženja, i zaklinjala sam se u sebi da će netko ovo platiti. Kad sam ostala samo u gaćicama, policajka mi reče da stanem, i da se mogu obući. Sa olakšanjem i brzinom munje nabacih odjeću na sebe i ostadoh sama u maloj, klaustrofobičnoj prostoriji, čekajući što će biti dalje. Nakon 10-ak minuta, sigurna sam-smišljene samoće, uđe policajac i stane me propitkivati. Tko sam, što sam, kojim povodom boravim u njihovom gradu. Odgovorih da sam u posjeti kod prijatelja. On me pogleda smiješeći se: - Slušajte, ja ZNAM da niste ovdje turistički, znam čak i u kojoj obitelji radite, i to na crno. Ali, mene ne interesira jeste li u Švicarskoj legalno ili ne. Mene zanima što imate sa tipom sa kojim ste šetali uz jezero. No? - Nemam s tim tipom ništa! Samo sam šetala, on mi je prišao i pitao može li šetati samnom! I to je sve! A vi u Švicarskoj i inače zatvarate ljude koji šeću uz jezero? To vam ko neki folklorni običaj, ili šta?! Šta bi tek bilo da sam recimo…trčala uz jezero? Završila bi na doživotnoj robiji osumnjičena da sam…trčala uz fucking jezero??? Ha? - Mlada damo- opet smiješeći se, će on - ne, ne zatvaramo ljude koji šetaju uz Ženevsko jezero. Zatvaramo samo one koji uz to jezero šeću u društvu najvećih narko-dilera ovog grada, a pogotovo kad taj diler u toj šetnji još i proda oveću količinu kokaina drugoj osobi. Sad shvaćate? - Dddiler..? Ppravi ddiler? Kkkokain? Ppprodao? Kkkome??? - Onome «prijatelju» kojeg je «sreo» šećući s vama. A vi ste mu valjda trebali biti paravan. Got the point? |
07.04.2009., utorak
putovanja-11.dio-Emily i Juliette
|
Kako sam odmah bila upisala školu za strance, zbog učenja francuskog jezika, gazdarica mi je posudila pare, do prve plaće. Stigao je Božić, kojeg oni nisu slavili, pa su otputovali u Izrael, cijela obitelj, osim mačaka. Mene su ostavili sa naređenjem da spavam u kući a ne u svojoj garsonijeri, «da se mačke ne bi osjećale usamljeno». Mahala sam im sa vrata sretno, jer sam već imala pakleni plan evakuacije iz tog dvorca strave. Naime, u školi sam upoznala Doris, curu iz Njemačke, koja je radila kod jedne dobre obitelji, i dogovor je bio da preselim kod njih dok ne nađem drugi posao. Obitelj kod koje je Doris radila bila je spremna ugostiti me dok se ne snađem. Ali sam morala pričekati do iza Božića. To je bio jedan od tužnijih Božića u mom životu. Ja, i dvije zločeste sijamske mačke sivog krzna, sivih očiju, opakog pogleda, koje su se samo oprezno šuljale po kući vrebajući me pogledom svoje gazdarice. Nevjerojatno kako ljubimci nalikuju svojim vlasnicima…. Naravno, nisam spavala u kući s njima, nego u svojoj izbi, u koju bi me nazvala moja mama, pa sam joj govorila kako mi je super u Švicarskoj. A onda bi glavu zabijala u jastuk i plakala dok ne bi zaspala, iscrpljena od suza i usamljenosti. No, koliko god mi teško bilo, nije mi na pamet padalo vratiti se kući. Kad se sretna obitelj vratila iz Izraela, pričekala sam prvu plaću, a onda sa Doris dogovorila i organizirala moj bijeg. Jedne hladne noći, Doris i njen momak su me čekali u pokrajnjoj uličici u autu, ja sam pokupila svoje stvari, ubacila novce koje sam dugovala u poštanski sandučić, i na prstima, tiho, da me ne otkriju, išuljala se iz kruga njihove kuće. Izašavši na snježni zrak, počela sam hodati, pa sve brže, a onda sam stala trčati najednom u strahu da će me otkriti i pokušati me zaustaviti….uletjela sam u auto, na radiju je svirala «Dust in the wind», i otada, kad god čujem tu pjesmu, sjetim se tog bijega, Ženeve, snijega, Doris, njenog momka, i ludog smijeha koji nas je uhvatio kad smo dali gas i krenuli put bolje budućnosti….. Trebalo mi je nepunih tjedan dana da preko oglasa pronađem drugu obitelj. Ovi su živjeli van Ženeve, u nizu slatkih, urednih obiteljskih kućica tipičnih za švicarski malo imućniji srednji stalež. Bili su situirani, daleko manje od prethodne obitelji, ali još uvijek dovoljno da bi se ja osjećala, opet, kao Alisa u zemlji čudesa. On je bio Englez, diplomata, a ona Francuskinja, nije radila, a nije joj ni bila potreba….Imali su dvije kćeri, stariju Emily, od 14 godina, i Juliette od 10 godina. Emily pamtim kao preozbiljnu, suzdržanu tinejđericu, koja se rijetko smijala. Juliette, eh, Juliette, djevojčica sa najzvonkijim glasom i smijehom na svijetu, sa pjegicama po cijelom licu, crna ovca obitelji jer se obitelj furala na intelektualnost, a Juliette, ona se furala na smijeh. Gazda je radio u Ujedinjenim narodima, diplomata, slušao je Stinga, bio je neka vrsta velikog dječaka u odijelu, a sa djevojčicama je bio roditelj-prijatelj. I inače je u toj obitelji vladala «prijateljska» atmosfera, sa djecom se puno razgovaralo, i sa dadiljama, također. Htjeli su da budem «član obitelji», dali su mi malu sobu u potkrovlju, trebala sam se brinuti za djevojčice i za kuću, sve prijateljski, sve moderno i demokratski. Tako sam tada prvi put u životu oprala nečije zahode, bilo je to jedno prijateljsko čišćenje zahoda, nitko me nije prisiljavao, ali mi je bilo, od strane gazdarice, «prijateljski» naloženo. Gazdarica je, za razliku od prethodne, bila ljubazna, jako, bila je tako napadno ljubazna da sam odmah nekako znala da tu nešto ne štima. Promatrajući je diskretno i proučavajući, shvatila sam brzo što nju boli. Bila je, kao prvo, 10 godina starija od svog muža, koji ju je zaista obožavao. Međutim, ona nije obožavala sebe, ni svoje staračke bore, vidjelo se da se utrkuje sa vremenom, pokušava zaustaviti godine, ostati privlačna svome naočitom, mladom mužu. Sav novac koji nije trošila na kućanstvo, trošila je na sredstva za uljepšavanje i pomlađivanje. Raznorazne basnoslovno skupe kreme za tijelo, protiv bora, protiv celulita, protiv staračkih mrlja, panično sakrivanje od sunčevih zraka, fitnessi, pilatesi, joga, a meni se činilo da se od silnog truda da ostane mlada toliko iscrpljivala da je starila još brže nego što inače bi. Bilo mi ju je žao, njeno lice je podsjećalo na «Vrisak», otimanje od starosti, nasilna borba za vječnu mladost, groteska nemirenja sa sobom, godinama, i životom….. |
06.04.2009., ponedjeljak
Putovanja-10.dio-Ruke
|
Šetamo tako po svijetu, i volimo o sebi imati dobro mišljenje, jer smo dobri, jer mi to zaslužujemo. Ponekad našu dobrotu mjerimo količinom dobrih djela, ili količinom neučinjenih loših djela, ponekad ljepotom i suptilnošću izgovorenih riječi. Ali tako je lako skliznuti, tako je lako transformirati se u ono što inače preziremo. Moja osobna mjera za dobrotu bila je – uvjerenje o jednakosti svih ljudi, poštovanje prema svakom ljudskom biću bez obzira na vjeru i naciju. Kao dijete miješanog braka, vjerojatno nisam ni imala puno šanse misliti drugačije, i drago mi je što je to tako. Ako nas netko uvrijedi, a mi se spustimo na njegov nivo, koristeći iste ili slične riječi kao i napadač, jesmo li i dalje jednako dobri? O tome sam mozgala još neko vrijeme nakon prvog, i jedinog verbalnog sukoba sa svojom gazdaricom. A svih ovih godina, dakle više od 20, sramim se zbog izgovorenog. Do sukoba je došlo nakon što mi je ona naredila, jednog kišnog i blatnjavog dana, da očistim cipele, njene, i cipele njene djece, i cipele njenog muža. Usprotivila sam se, rekavši da ja nisam tu da bi njima bila rob ili sluškinja, nego dadilja, i da si izvole cipele očistiti sami. Kao da je jedva čekala tu moju prvu pobunu, podivljala je, obuzeo ju je, meni potpuno nelogičan, bijes, kao da je, obračunavajući se samnom, rješavala neke stare račune sa životom. Usmjerila je pogled onih svojih sivih, hladnih očiju u moje, i procijedila, kipteći: „Sad znam da su istinite sve one priče o Jugoslovenima! „ Ja, najednom zaintrigirana, upitam: „Kakve priče?“ „Priče da ste lijena, jadna, primitivna govna!!!“ E, tu je mene obuzeo bijes. Bez razmišljanja, uzvratih joj, skoro sa zabavljenim smiješkom: „E, a ja sad znam da su istinite sve one priče o Židovima!“ Istog momenta kad sam to izgovorila, požalila sam. . Što mi bi? Kao, ako ćemo se vrijeđati po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, i ja konja za utrku imadem, jel'te? A ima li lakše mete od čovjekove vjere, koju uz to nije ni birao, nego mu je pripala samim rođenjem? Niski udarac, za niski udarac. Gledala me je, nije riječi rekla. Okrenula se potom na peti svojih jahačkih čizama u kojima je valjda i spavala, i napustila prostoriju. Od tog dana među nama je vladala kontrolirana hladnoća, kao da smo obje htjele vidjeti koja će duže izdržati naelektrizirani zrak i potpuni izostanak ikakve humane komunikacije. Naravno, ja nisam mogla dugo tako, a ona je, izgleda, u takvoj atmosferi i odrasla, pa nije smatrala za shodno niti da me otpusti. Za razliku od mog odnosa s njom, moj odnos sa djevojčicama se u međuvremenu bitno popravio, jer sam ih ja zavoljela, eto, takve, bahate, razmažene i drske. Ja djecu ne znam ne voljeti. Iako su me nekoliko puta dovele do ruba suza, iako su njihove riječi boljele više od riječi bilo koje odrasle osobe, praštala sam im i tim praštanjem ih zbunjivala. Praštanje nije uključivalo i pokornost, pa su brzo shvatile da moja mekoća nije i znak slabosti, zbog koje bi me, znam, bile prezrele do kraja. Kao da sam uspješno prošla njihovo nekakvo testiranje, postala sam im mali vjesnik jednog drugačijeg svijeta, u kojem važe neka pravila srca a ne novca, počele su mi se približavati, polako ali sigurno. Koliko je samo straha bilo u njihovim prvim, sramežljivim znakovima naklonosti prema meni! Kao kad su mi jednog jutra, trenutak prije prelaska ulice, plaho, ali spremno, pružile ručice gledajući me s iščekivanjem. Te ručice koje sam primila u svoje dlanove, taj mali stisak prijateljstva, ta neizgovorena čežnja za toplinom, to je bila nagrada za sve moje suze, jedna od prvih lekcija o napuštenosti, tuzi, i o okrutnosti svijeta odraslih prema bićima koja sasvim nezasluženo dobijemo na dar... |
05.04.2009., nedjelja
Putovanja-9.dio- Prva obitelj
|
U Ženevi sam provela dvije godine, i radila u tri različie obitelji, kao „Fille au-pair“. Taj naziv je značio da ste u Ženevu stigli više-manje legalno, da želite naučiti jezik i malo se provesti, a to ste si omogućili radeći u nekoj obitelji kao dadilja i kućna pomoćnica. Ženeva je bila puna takvih djevojaka sa raznih strana svijeta, švicarske vlasti su znale da većina njih tu boravi „na crno“, to je bila javna tajna na koju se Švicarci nisu previše osvrtali, dok god ste bili pristojni i niste upadali u, ili izazivali nevolje. Ja ih nisam izazivala, ali sam bogami upala u svaku moguću i nemoguću nevolju i sam Bog ili tko već (svemirci?) me je čuvao tih godina. Zašto spominjem Boga? Pa, istina je da me svašta gadnoga sustiglo na mojim lutanjima, ali isto tako je činjenica da bi se uvijek dogodilo neko čudo ili neka osoba koja bi mi pomogla kad sam već mislila da mi nitko ne može pomoći. Prvu obitelj u koju sam upala, našla sam preko novinskog oglasa. Živjeli su malo izvan centra Ženeve, oboje su bili Švicarci, Židovi, i ujedno su bili najbogatiji ljudi koje sam ikada upoznala u svom životu. Posjedovali su enormne količine novaca i nekretnina, uključujući i jednu ergelu konja nedaleko grada. Također su imali i troje djece, i dvije mačke. A onda su još dobili i mene. Dogovor je bio ovakav: brinut ću se za djecu (gospođa nije imala vremena, brinula se za konje), plaća će mi biti 500 franaka, imat ću smještaj i hranu, te slobodne nedjelje. Imali su posebno i kućnu pomoćnicu, jednu Portugalku, koja je dva puta tjedno dolazila generalno pospremiti kuću (gospođa nije mogla, brinula se za konjske štale). Moj „smještaj“ je bila luksuzno opremljena garsonijera tik uz njihovu kućerinu, jedna od onih garsonijera kakvih kod nas valjda ima samo na Pantovčaku, Zna se. Porijeklom iz obitelji koja je pola života provela po otužnim, skromnim podstanarskim stanovima, nisam mogla vjerovati da ću moći stanovati u takvom luksuzu od izbe, i još za to i dobivati plaću. U toj mojoj garsonijeri sve je bilo na dugme, čak i komplicirani sistem tuša, a da ne govorim da mi je trebalo nekoliko dobrih dana da bi otkrila kako se odvrću i zavrću pipe za vodu, ili kako se povlači voda u wc-u. Bila sam oduševljena, i puna strahopoštovanja, shvaćajući da sam upravo kročila, na mala vrata, u svijet basnoslovno bogatih ljudi. Moje oduševljenje je potrajalo otprilike sedam dana, dakle točno onoliko koliko je trebalo da pobliže upoznam djecu, i narav moje „gazdarice“. Djeca, dvije blizanke od 10, i dječak od 12 godina, pri prvom upoznavanju su mi sa dosadom i nezainteresiranošću pružili ruke, a potom nestali u svojim sobama, da ne kažem odajama, od kojih je svaka imala svoje kupatilo i garderobu veličine moje garsonijere. Bilo je očito da sam, kao u nekim američkim filomovima ili smiješnim serijama, bila samo još jedna u nizu mnogobrojnih dadilja koje su se, naknadno shvatih, jako brzo, i prebrzo izmjenjivale u tom zastrašujućem dvorcu. „Gazda“ je bio poslovni čovjek, svraćao je rijetko u svoj bogati dom, nije imao pojma tko sam ja kad bi me susreo na hodniku, ali bi mi se uvijek ljubazno i pristojno nasmiješio, za svaki slučaj. Brigu o ženama koje su brinule o njegovoj djeci je vodila njegova supruga, jer, kvragu, morala je i ona nešto raditi. Što se tiče blizanki, moj zadatak je bio da ih budim za školu, te do iste i ispratim, zatim odem po njih, dovedem ih sigurno kući, i poslužim im ručak. Dječak je, kao i njegov otac, bio ljubazan i pristojan, i potpuno ravnodušan na moju nazočnost u kući. O njemu se nisam imala zadatak brinuti. Blizanke su mi već prvi dan odbile poslušnost, naime nisu mi htjele dati ruku pri prelasku jako prometnih ulica na putu do škole, iako je to bio izričiti zahtjev njihove mame. Kad sam ih zamolila da mi dadu ruke, podsjetivši ih na gospođu mamu, prezrivo su mi dobacile:“Nemaš ti nama što naređivati, ti si samo sluškinja.“ Pogledala sam ih zapanjeno, ne, nisu se šalile. Njihova ozbiljna lišca su to dokazivala. I da, one su tako stvarno mislile. Da, one su me smatrale nižim bićem. Osjetih se poraženo, posramljeno, nestvarno. Bila sam premlada da bih se znala nositi sa takvim monstruoznim izdancima bogatstva i groteske, a one premale da bi mislile drugačije od...svoje mame. Slutila sam nevolju u hladnom, snježnom ženevskom zraku, najednom mi bilo ledeno oko srca, najednom se sa čežnjom sjetih mog balkanskog ognjišta i primitivne egzotike od koje sam pobjegla... Na povratku kući ispričala sam uzrujano gospođi mami događaje, na što mi ona, onako s visoka, otpovrnu: „A što se čudiš? Imaš sreće što uopće razgovaraju s tobom. Recimo, moja mama nije uopće razgovarala sa dadiljama, znaš? Mislim, ipak si ti posluga u kući.“ Odvukoh se tužna i u nevjerici u svoju raskošnu garsonijeru, koja mi se sad činila ružna i hladna, kao zlatni kavez, iz kojeg ću, izgleda, morati uskoro tražiti najbrži, i najbezbolniji izlaz.... Našla sam ga, mjesec dana kasnije, ali nisam otišla prije nego što sam mami vještici i zlim malim princezama sasula u lice sve što su, po mom mišljenju, i zaslužile.... |
04.04.2009., subota
Putovanja-8.dio-ExtraterreSTRES
|
Sve ti je u životu stvar tajminga. Napraviti pravu stvar, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, može nekad spasiti cijelu priču, kao u nogometu gol u zadnjoj minuti. Iako ste možda pomislili suprotno, ja u biti nikad nisam bila neka plačljivica. Suze sam u životu puštala rjeđe nego što bi se to od nekog kao što sam ja možda očekivalo, ali zato kad bi me krenulo, slamala sam i najtvrđa srca, zidove i granice. Švicarci, kakvi jesu da jesu, ipak su ljudi, a i muškarci, pa kad sam se ja rasplakala onako stojeći kao ratno siroče sa svojim koferčetom u 4h ujutro na pustom peronu, vratiše me u vagon prethodno izvukavši iz mene čvrsto obećanje da ću samo malko turistički prošetati po Švicarskoj i potom se smjerno vratiti tamo odakle sam i došla. Obećah im spomenuto trepčući vlažnim trepavičicama, a čim su napustili moj kupe, počeh skakati po istome ispuštajući indijanske vriskove i čestitajući samoj sebi na mudrosti i snalažljivosti, iako bi moja mama, znam, taj moj pothvat rezimirala rečenicom koju je često koristila pričajući o meni:“ A šta'š, sritnija neg' pametnija...“. Moji domaćini su me uredno dočekali na stanici u Ženevi, i, kroz snijegom zatrpani krajolik, doveli do svog doma u kojem sam provela udobnih i ugodnih 15-ak dana, ako zanemarimo poneke sitne komplikacije zbog kojih sam ipak, sa uzdahom olakšanja, napustila njihovo gostoprimstvo. Moji domaćini su, naime, pripadali sekti „Extraterrestras“. (o, da, i ja sam pomislila, koji li im je sad pa to vrag?!? Neka udruga za proizvodnju čokolade? Sira? Satova? Franaka?) Bili su sasvim simpatičan, mladi bračni par, ona je čekala bebu, nije bila zaposlena, a on je naravno, radio, a gdje, nego u jednoj švicarskoj banci. Dolazio je kući predvečer, pa bi nas troje zajedno večerali, onda bi još malo čavrljali, pa bi se ja obzirno povukla u svoju sobu za goste, dajući im tako priliku da se neometano posvete jedno drugom prije spavanja. Jednu večer su mi tako, uz jelo, objasnili da je „Extraterrestras“ sekta koja vjeruje u postojanje vanzemaljaca, u druge dimenzije i u prijateljske navade nepoznatih svemirskih civilizacija. Meni je to zvučalo kao sasvim simpa sektašenje, nisam nikad imala predrasuda prema onome što mi je nepoznato ili neshvatljivo. Kao netko tko nije bio pripadnik nijedne svjetske religije, s poštovanjem i znatiželjom sam gledala na sve religije koje sam upoznavala, pa ako je netko umjesto u Boga odlučio vjerovati u vanzemaljce, u tome nisam vidjela zaista ništa ekstremno niti šokantno. Šokantno, za mene, u tim godinama, je bilo nešto drugo. Jednu večer, izlazeći iz svoje sobe u namjeri da im poželim laku noć i odem na spavanje, a prolazeći pokraj kupatila, začujem njjihove glasove i smijeh. Zaključivši da vjerojatno zajedno peru zube i izvode nekakve gluparije i kerefeke ispred zrcala, krenuh natrag, kadli me oni stanu dozivati. Vjerujući da me ne bi dozivali da su bili u nekoj nepriličnoj akciji, banuh na vrata i ostadoh otvorenih usta buljeći u njih dvoje, kako se, goli ko od vanzemaljaca oteti, brčkaju u kadi, zajedno, veselo mi domahujući i pozivajući me da im se pridružim! Tu sam se ja, sasvim kršćanski zgroženo, pozvala na meni bliskijeg vanzemaljca, tojest Uimeocaisinaiduvasvetoga, prekrižila se zgranuto i, okrenuvši se na peti, jurnula u svoju sobu zaključavši vrata dva puta; nije da sam mislila da će baš juriti zamnom, al', štono bi narod rek'o, dvaput je dvaput. Sutradan sam se išuljala plašljivo na doručak, on je bio na poslu, a ona me, ljubazno kao i uvijek, ponudila svježom kavom i pecivima, smijući se i čavrljajući kao da se sinoć ništa vanredno nije dogodilo. Opazivši moje oprezno šunjanje i zbunjenu šutljivost, sjetila se valjda, pa mi stane objašnjavati. Kao, nema ništa prirodnije od ljudskog tijela. Kao, svi su ljudi braća. Ne treba se sramiti golotinje. Ja joj na to odgovorih da se ni ja baš ne kupam obučena, ako je do toga, jel'. Ali da u kadi, osim mene, može još samo biti moja patkica (ok, infantilno, znam, ne cerekajte se), i, eventualno, ako baš mora, neki zanosni muški primjerak koji će mi pomoći pri pranju leđa. Ona, smijući se, zaključi kako smo mi iz te, njima daleke i egzotične zemljice Jugoslavije baš „slatko konzervativni“, a ja, smijući se kao jer eto baš je simpatično kako sam ja to konzervativna, odlučih u sebi da je vrijeme da promijenim adresu, po mogućnosti tako što ću se zaposliti u nekoj zadrtoj, katolički nastrojenoj obitelji, čiji članovi, ako se već i kupaju svi zajedno u kadi, to barem čine potpuno odjeveni..... U sljedećem nastavku: „Jesu li svi Jugosloveni, i svi Židovi, isti?“ |
03.04.2009., petak
Putovanja-7.dio-Zbrka na granicama
|
Adresu bračnog para koji me je pozvao u Švicarsku čuvala sam cijelo ljeto radeći na Šolti kao kuhinjska blagajnica. Kako je to osebujno radno mjesto bilo! Moj posao je bio da kontroliram hranu koja je iz kuhinje izlazila u restoran, uspoređujući naručeno sa tanjurima na kolicima konobara. Svaki konobar je morao na putu iz kuhinje prema restoranu zastati na trenutak kraj mog stola, da bi ja obavila kontrolu. Dotičnu strogu kontrolu ja sam izvodila tako što bi štrpnula po koji komadić zlatnožutog, kancerogenog, neodoljivog pomfrita a onda namignula konobaru da produži. Udebljala sam se tu sezonu bar 3-4 kg, ali sam zato bila najomiljenija kuhinjska blagajnica na cijelom Jadranu. Po završetku sezone, sa zarađenim parama kupila sam voznu kartu za Ženevu. Odluku o putovanju sam donijela doslovno u pola sata. U biti, sva moja putovanja su bila plod trenutne odluke ili poriva, a taj poriv, nezadrživ poput neutažene strasti za bogtepita čime, hvatao me obično na jesen, početkom 11-og mjeseca, točnije, oko mog rođendana. Kažu da se čovjek najbolje osjeća u mjesecu u kojem je rođen, i ja sam poprilično uvjerena u to. U 11. mjesec bi me uhvatilo svojevrsno pozitivno ludilo, i ja sam morala otputovati. Nikad se nisam unaprijed pripremala za svoja putovanja. Nabacala bi bez reda u putnu torbu ono najnužnije, putujući skoro kao da bježim ispred požara, nekoliko osobnih dokumenata, nešto para, nešto rublja, četkica za zube i...bijeg. U tim trenucima ja sam se odvajala od svoje stvarnosti i postajala sebično zaigrana, pogleda lagano zamagljenog od iščekivanja nečega tamo... U Švicarsku sam išla vlakom, iako sam si mogla priuštiti i avionsku kartu, ali to nije dolazilo u obzir. Avion za mene znači uništavanje čarolije putovanja, jer ionako mi destinacija nije bila bitna. Ja sam željela fizički osjetiti putovanje, to je bio smisao, htjela sam se umoriti, htjela sam da mi ruke budu čađave od vlaka, od teških prozora koji se nikad nisu mogli kako treba otvoriti...htjela sam glavu izbaciti kroz prozor i izložiti ga šibanju zraka iz jurećeg vlaka, htjela sam da mi svaka pora na tijelu bude slatko omamljena prizorima stabala, kuća, krovova, magluština, nepoznatih kolodvorskih stanica, a u ušima sam željela rezak zvuk sirene vlaka, ono pištanje..željela sam zaspati uljuljana hipnotičkim kloparanjem kotača vagona..drmusati se...drmusati..i sanjariti. Na put me ispratila grupa mojih radnih kolega sa Šolte, samouvjereno sam im se smješkala sa prozora mog vagona smjestivši se, mahala im dugo kad je vlak krenuo, a kad su mi nestali iz vida, ja sam se, eto, priznajem nakon svih tih godina, doslovno prestravila od straha i zebnje. Mili Bože kud li sam krenula? Što će me tamo dočekati? Imala sam samo 20 godina, krenula sam prvi put u neku stranu zemlju, kod potpuno nepoznatih ljudi, potpuno sama u cijelom kupeu, nije bilo niti slučajnih suputnika koji bi mi nehajnim čavrljanjem olakšali bar početak puta, i u tome svemu, u toj strepnji napravih jedinu moguću stvar koju sam mogla: izvučem iz torbe ogromni sendvič koji mi je mama na brzinu spremila, i smazah ga ko da mjesec dana nisam ništa jela... Mama mi je također, uz sendviče dala i jasne, precizne upute o ponašanju pri prelasku granica. U to vrijeme to je bilo otprilike ovako: Na jugoslovenskoj granici trebala sam graničarima reći da ne iznosim puno para iz zemlje, a na ulasku u Švicarsku upravo obrnuto, trebala sam reći da imam puno para, jer bi inače oni , sasvim ispravno, pomislili da idem kod njih raditi na crno. Naravno, kako sam svaku od tih granica dočekala spavajući, onako, tek probuđena, potpuno sam zabrljala, sve mi se pomiješalo. Doduše, u glavi sam imala nejasno prisjećanje na to da negdje smijem reć da imam para, a negdje ne smijem, ali gdje točno i što trebam reći..pa sam na svakoj granici rekla ono što nisam smjela....na našoj granici ponosno izlanuh da imam naramak maraka, koje su mi onda slovenski carinici revnosno-oduzeli! Na švicarskoj granici, onako bunovna, pojadah se uniformama da nemam para, a najgore od svega, to više i nije bila laž, pa su me oni izveli iz vlaka sa namjerom da me ukrcaju u prvi koji će me vratiti u domovinu. O, da, baš tako. Ali...meni je Švicarska bila suđena, srećom.... Kad su me dakle švicarski graničari u 4 sata ujutro izvukli iz mog kupea, ja sam bila samo djelomično svjesna što mi se to događa. Hladni zrak stanice me međutim naglo probudio. Kroz glavu mi prođe presmiješna pomisao: Ovi stvorovi me namjeravaju vratiti kući! Ukrcati me kao zbunjenu vreću krumpira u prvi vlak za Jugu i riješiti me se bez da sam dobila priliku upasti u hrpu nevolja u njihovoj urednoj, organiziranoj zemlji i tako ih iznerediti da će im i unuci i praunuci još godinama ponavljati“Eh, da, Švicarska je bila zemlja reda, rada i mira, a onda je jednog dana u nju doputovala jedna smušenjakinja...“ |
02.04.2009., četvrtak
Putovanja-6.dio-Počinje avantura
|
Nisam voljela školu. Mrzila sam je u stvari. Školu sam doživljavala kao neki golemi žrvanj u koji te ubace pa te gnječe, gnječe, gnječe, dok u tebi ne ubiju svaki trun zdrave znatiželje a sve sa ciljem potpunog lobotomiranja i kontrole. Jedva sam čekala završiti je, da bi onda mogla krojiti svoj život onako kako ja to želim. Mada su mi svi predviđali karijeru super-ultra-mega intelektualca, ja sam sve njihove nade ubila odlučivši odmah po odrađivanju mature zaposliti se e da bi mogla zarađenim novcima putovati dok drugi mukotrpno studiraju. Svoju glad za znanjem sam rješavala nabavljajući literaturu koja me zanimala, iz područja filozofije, psihologije, sociologije, gutala na tone knjiga, i provela uz njih garant duplo više vremena nego jedan prosječni, vrijedni student. Te knjige sam čitala drndajući se u autobusima, jezdeći na trajektima, klapataklepajući se u vlakovima...vječno u pokretu, živeći neki svoj paralelni život, van svih uzusa i navika, bila sam sretna i ispunjavala svoje životne snove ne hajući niti malo za uobičajeni poredak stvari (škola, fakultet, udaja, posao, slom živaca, artritis, penzija). Još u osnovnoj školi sam dobila nadimak „Divljakuša“, i tako su me zvali sve do kraja školovanja, mada sam bila jedno sasvim dobroćudno, blago stvorenje, bar dok me se ne bi pokušalo zauzdati i ukalupiti, natjerati me da budem „another brick in the wall“. U trećem srednje sam završila čak i na popravni iz hrvatskog, ne zato što nisam imala znanja, nego zato što se profesoru nisam pojavila na satu skoro cijelo drugo polugodište. Bježala sam iz škole poput životinje kad bježi iz kaveza, nisam mogla ništa protiv toga, zaista nisam, to je bio nagon. Na popravnom, profesor me mrgodno pogledao, i zatražio da mu ispričam sadržaj, te poantu i „što je pisac htio reći“ bar dvije školske lektire tog trećeg razreda, a ja sam mu rekla da bi ja rađe, ako može, prepričala lektiru iz četvrtog, jer sam tu za treći, pročitala cijelu još u osmom razredu osnovne. Nakon što sam svoju tvrdnju potkrijepila temeljitom analizom naslova i likova ko da sam te knjige sama napisala, profesor je nemoćno digao ruke smijući se, zaključio mi čistu peticu i rekao:“Hajde, bježi, bježi da te ne vidim...!“ Nije mi trebalo dvaput reć'. Odmah nakon mature upisala sam se u Splitu na sveučilište, tj. centar za učenje stranih jezika, izabravši talijanski i francuski, a znanje engleskog sam već posjedovala. Isto onako kako sam bila totalni tudum za matematiku i brojke, tako sam s lakoćom učila jezike, trebalo mi je u prosjeku oko tri mjseca za savladati neki strani jezik dovoljno da bi me on sigurno vodio kroz moje putešestvije i olakšao mi snalaženje po bijelom svijetu. Još u ranom djetinjstvu sam imala san: Naučiti francuski, i otići u Francusku. Što kad tamo stignem, i zašto, na to još nisam imala odgovor, ali to me nije omelo, neki odgovori dođu sami, u pravo vrijeme, i kad nam najviše trebaju. Odmah po završenom tečaju od tri mjeseca, dobila sam posao u turizmu, na otoku Šolti. Sa tri jezika nisam ionako nikad imala problema zaposliti se gdje god sam htjela, doslovno sam birala, radila točno ono što, gdje, i kad sam htjela. Taj luksuz je bio posljedica moje čvrste odluke da ću si život krojiti sama, i dobro je što sam iskusila taj osjećaj moći nad vlastitom sudbinom, s obzirom u kakav žrvanj upadoh poslije.... Šolta je bila, iako to tada nisam znala, preokret, odskočna daska koja me prebacila preko granica bivše Juge, čudnim spletom događaja, onakvih kakvi ti promijene putanju doživotno... Najgenijalniji, najfantastičniji dio mog života tada je bila činjenica da sam bila izvan uobičajenih životnih tokova i redoslijeda. Ljeti, dok su svi bili po godišnjima i kupali se, ja sam rintala po otocima radeći po 12 sati dnevno, a u jesen, kad su se svi turobno vraćali na posao i u škole i fakultete, ja bi sa zarađenim novcima prhnula kao ptičica preko „grane“ ostavljajući za sobom sivilo jesenske svakodnevice, jer za mene je tek tad počinjao šareni, veseli, uzbudljivi dio godine... Putovala sam zahvaljujući prijateljstvima sa turistima koji bi me na odlasku naivno pozvali da ih posjetim „ako ikad dođem u njihovu zemlju“. Ja bi uzela papirić na kojem su mi nažvrljali svoju adresu i brojeve telefona, spremila ga nehajno u džep, a mjesec dana kasnije osvanula bi im na vratima sa rečenicom:“Evo, prolazim ja kroz vašu zemlju, pa reko', da se javim...“ Prvi ljudi koji su me sasvim ozbiljno pozvali, bio je jedan bračni par iz Švicarske. Rekli su mi da, ako hoću, oni mi mogu naći posao čuvanja djece u nekoj familiji, uz kojeg bi mogla učiti jezik a usput čak i nešto malo zaraditi. Švicarska....pomislila sam. Ali ja želim u Francusku...na to mi oni, kao da su mi čitali misli, obznane da oni žive u Ženevi, tj. točno na granici Švicarske i Francuske, sa francuske strane granice, i da im do Ženeve treba dvadesetak minuta vožnje....Također mi rekoše da je u Ženevi službeni jezik francuski, i da tamo možeš naći posao bez ikakvih problema...nisu ni završili rečenicu, ja sam se već pakirala... Švicarska...to je bio taj preokret, bila sam lansirana, a to još nisam ni znala....najluđe dvije godine mog života u Ženevi, među satovima i čokoladom, u najbogatijem gradu u koji sam ikada stupila nogom, mala „Jugoslovenka“ među diplomatama, Alisa u zemlji čudesa, i bezbroj ćaknutih zečeva..... |
01.04.2009., srijeda
Putovanja-5.dio-Moje tajne ljubavi
|
Nekih desetak godina svog života živjela sam u Okrugu Gornjem, na otoku Čiovu kraj Trogira. Od moje kuće do Trogira bilo je preciznih 5km, koje sam, što pješke, što vozilima, prelazila svaki dan, iz svoje potrebe da dođem do Grada, jer ja volim gradove, volim ih baš zbog svega onoga zbog čega drugi ljudi sve više bježe iz njih. Buka, vreva, gužva, turisti, buka, vreva, gužva, e, to je ono kako ja zamišljam Raj. Meni ljudi nikad ne dosade, ja sam vječno gladna njihovih lica, pogleda, pokreta, hoda, smijeha, postojanja. Pošto sam bila udana gospođa i od mene se očekivalo bar minimum ozbiljnosti i posvećenosti zavjesama, tapetima, loncima, taperverima, cepterima i ostalim stvarima koje nam pomažu da nam hrana liči na praktične svemirske, bezmirisne, frigidne obroke, ja sam, da bi zadovoljila svoju glad za gradom, svakodnevno izmišljala takve nekakve „kućanske“ razloge zbog kojih sam morala neiozostavno otići do grada. Taj dan sam naprimjer izmislila da moram, ali stvarno moram zaimebožje, odšetat da bi na pazaru kupila neki začin bez kojeg nema šanse da završim ručak. Opravši tako savjest pred strašnim inkvizicijskim sudom mame, muža, i svekolikh susjeda, nađoh se u Trogiru, sretna što ću opet onako dječji, ko da kradem pekmez iz smočnice, bar na sat vremena moći lutati uličicama sanjareći i, poput turiste u vlastitom gradu, zadivljeno okom upijati sve one ljepote toga grada kojih je toliko da ih u 10 godina nisam ni uspjela sve otkriti. Trogir je još jedna moja tajna ljubav, koju sam morala kriti ne samo od muža i ostalih ljudi koji su bili odrasli, jer su mene, zbog tih mojih perverznih sklonosti šalabazanju, nazivali nedoraslom, nego i od Splita, jer je moj Split jedan strašno narcisoidni grad ..narcisoidan ne svojom krivnjom, jer sam ga upravo ja razmazila tepajući mu godinama da je „najlipši, najluđi, najdraži, srcu jedini“, ali to je bilo dok nisam vidjela Trogir. Tada sam počela varati Split sa Trogirom, a Trogir sa Splitom, pošto je, zbog mog tepanja, u međuvremenu i Trogir postao onako..carski razmažen i obijestan. Taj dan, dakle, učinivši svoj smušeni đir po malim sanjivim kaletama, nađem se na cesti tik uz autobusnu stanicu, kadli se kraj mene, točno uz rub pločnika, otvore vrata autobusa koji nije silazio u stanicu, nego je svoje putnike kupio na cesti. Otvorena vrata autobusa meni ispred nosa, to je, kad sam ja u pitanju, čista provokacija, rukavica u lice. Ne razmišljajući niti pola nanosekunde, uđoh u utrobu autobusa kao hipnotizirana. Progutalo me, ko kit Pinocchia. Otputovala ja. Nisam znala kud vozi, ni odakle dolazi taj autobus. Vjerna svojoj direktnoj vezi sa Svemirom, ja zakoračim u svako vozilo koje drsko rastvori svoja vrata ispred mene. Za mene, to je poziv, to je Usud, i nema se tu šta oklijevati. Imala sam ja tako nekih trenutaka u životu, kad sam bila kao u nekom transu od ljepote svega oko mene. Zgrade, ljudi, nebo, semafori, gužva, zvonici, ptice, dvorišta, pločnici, dvorišta, prozori, djeca, Bože, kako je mene sve to znalo ostaviti bez daha! Znala sam da sam čudakinja, to sam znala još od malih nogu, a odrastajući, u mojim se grudima kupila neka sitna tuga, tugica, jer sam morala sakrivati svoja vedra oduševljenja kao nešto sramno i neprihvatljivo..kao kad bi me na primjer u gradskom autobusu, u 7h ujutro, uhvatila želja za pjevanjem, među turobnim, umornim, mrkim licima suputnika, pa bi mi note zastale na usnama i ja sam posramljeno gledala u neku točku na podu kraj svojih nogu, kao da su svi znali, a nisu, da sam upravo zamalo počela pjevati na sav glas, zvonko, kao da sam upravo rođena, svježa, neopterećena, neokaljana iti jednom životnom teškoćom i mukom... U transu tako doputovala ja do Makarske, odakle sam se, naglo se sjetivši neskuhanog ručka , sa osjećajem krivnje javila unezvjerenoj obitelji, pokušavajući im mucajući objasniti neobjašnjivo: kako sam to, krenuvši po začinsku biljku na Trogirski pazar, završila u Makarskoj. „Malo sam se zanijela“, to ionako nikad nije kod njih prošlo. A bila je to čista, jednostavna istina. Toliko čista da je zvučala kao laž. Pa bi, da ne bi pomislili da lažem, počela izmišljati i lagati, koprcati se...žena od svojih blizu 40, koja se zanese tako da otputuje neplanirano u susjedni gradić, to je njima zvučalo nevjerojatnije nego da sam im rekla da su me oteli vanzemaljci.... |