Na središnjem gradskom trgu Ženeve nalazio se irski «Lord Nelson's pub». To je bilo mjesto svih mojih izlazaka, centar svijeta multikulturalnog karaktera. Svi mladi Ženeve su se takoreći tu okupljali, unutra je vladala divna vreva, kakofonija različitih svjetskih jezika, ljepota različitih boja kože i fizionomija.
Tu je bio moj mali Raj, tu sam bila «doma», baš tu, gdje su moje društvo činili Švicarci, Francuzi, Talijani, Englezi, Irci, Kinezi, Vijetnamci, Portuglaci, Arapi itd itd…
Najbolje u tom pubu je bilo to što nije postojala granica između poznatih i nepoznatih ljudi, ušavši unutra obraćali su vam se ljudi bez potrebe za formalnim upoznavanjem, započinjalo se priču sa prvim susjedom na šanku, poznavali ga, ne poznavali.
Tu večer sam bila okružena ipak svojom stalnom ekipom, a, zabavljač po prirodi, taman sam izvodila jedan od svojih performansa koji je uključivao komuniciranje na tri jezika istovremeno, glasan smijeh i lamatanje rukama tj. gestikuliranje svim pokretnim dijelovima tijela.
Od kad znam za sebe, ljudi su mi bili najzanimljivija pojava, ljude sam privlačila i upijala, mogla sam komunicirati 25 sati dnevno i uvijek sam htjela još…
Na neki način svom tadašnjem društvu sam bila kao neka egzotična atrakcija, dolazila sam iz zemlje i grada za koji nisu nikad ni čuli,a sa svakim od tih ljudi sam mogla razgovarati na njegovom materinjem jeziku.
- Odakle si? - pitali bi me.
- From Split.
- Ha?
- Croatia?
- Khm?
- Yugoslavia?
- Yugoslavia...?
- Tito..?
- Ou, Tito? Yes, yes, howyesnou, I know Tito!
Tako sam nakon nekog vremena, na pitanje odakle sam, jednostavno skraćujući muke i sebi i njima, odmah ko iz topa, ko izvlačeći asa iz rukava, odgovarala - Tito! - našto bi znatiželjni sugovornik klimajući potvrdio da zna gdje je to, i mirna Bosna.
Eh, da sam bar odmah znala kakav magičan učinak ima to ime na ljude po svijetu, bila bih onim policajcima što su me ispitivali onaj put na sva pitanja odgovorila sa - Tito! -
- Odakle ste i što radite u Švicarskoj?-
- Tito! -
- U kakvoj ste vezi sa dilerom sa kojim ste šetali? -
- Tito! -
- Znate li da morate pripaziti sa kim šećete? -
- Tito! -
Inače, Talijanu kraj mene sam se obraćala na talijanskom, Francuskinji preko puta mene na francuskom, Irkinji Barbari do nje na engleskom…računajući i moj materinji,za njih sam ja bila malo čudo koje je govorilo 4 jezika, ma šta govorilo, pjevalo, pjevalo…
Kao takva, najčešće sam bila u centru pažnje, pa tako i tu večer, kad sam najednom osjetila, da, baš fizički osjetila nečiji uporan pogled na sebi. Par smeđih, toplih očiju me netremice promatrao, a vlasnik tih očiju ,očito zabavljen, stajao je, sam, na dva metra od mene i mog društva. Nastavila sam brbljati, misleći, ok, slučajno sam mu upala u oko, promotrit će me i skrenuti pogled.
Ali ne, nastavio me je promatrati, dugo, dugo je to trajalo, počela sam se već pomalo i bojati. Opečena lošim iskustvima, pomislila sam, aha, ovo je vjerojatno neki poznati švicarski seksualni manijak, silovatelj i masovni ubojica i diler, a uz sve to sigurno doma uzgaja ogromne dlakave dinosaure prerušene u pse.
Tad se on uputi prema meni. Ravno prema meni. Pomislih, znala sam, sad će me pitati hoću li prošetati s njim uz Ženevsko jezero.
Najbolje da počnem preventivno vrištati, na svim jezicima koje sam znala. Prenosim vam razgovor onako kako je tekao, bez karikiranja i bez uljepšavanja:
- Večer- kaže manijak, na francuskom.
- Jkftrzyxeqoščldhfgruztqyxžšxsfdrwq – odgovorim ja na jeziku kojim se služim kad sam prestravljena.
- Kako se zoveš? – drsko upita silovatelj, masovni ubojica i diler.
- Jkftrzyxeqoščldhfgruztqxžšxsfdrwq – ponovim ja distancirano.
- Ne boj se. Samo sam ti želio reći, promatram te cijelo veče, i…nešto ima u tebi. Nešto…čemu ne znam ime. Ti si…ja sam..ja sam te morao gledati. Nešto u tebi..ma, evo, (žvrlja nešto po nekom papiriću), ako ti ikad zatreba prijatelj, javi mi se slobodno. Ja se zovem Samy. Laku noć.
Okrene se i ode.
Ostadoh zapanjeno sa onim papirićem u ruci. Na kraju večeri, pri odlasku iz puba, strepila sam hoće li me možda vrebati na nekom mračnom uglu, a potom, kad se moje društvo raziđe, skočiti mi za vrat, raskomadati me i umotanu u plastičnu foliju spremiti u neku ledenicu.
Prevrtala sam dakle papirić sa njegovim telefonskim brojem sjedeći očajna, zagipsane noge, u kolicima, u ženevskoj bolnici, a bila su već skoro 2h ujutro. Nije da sam imala puno izbora, život je rizik, jedna nevolja više ili manje, neš' ti, prolazilo mi je kroz glavu okrećući njegov broj...
Post je objavljen 10.04.2009. u 09:13 sati.