Adresu bračnog para koji me je pozvao u Švicarsku čuvala sam cijelo ljeto radeći na Šolti kao kuhinjska blagajnica. Kako je to osebujno radno mjesto bilo! Moj posao je bio da kontroliram hranu koja je iz kuhinje izlazila u restoran, uspoređujući naručeno sa tanjurima na kolicima konobara. Svaki konobar je morao na putu iz kuhinje prema restoranu zastati na trenutak kraj mog stola, da bi ja obavila kontrolu.
Dotičnu strogu kontrolu ja sam izvodila tako što bi štrpnula po koji komadić zlatnožutog, kancerogenog, neodoljivog pomfrita a onda namignula konobaru da produži. Udebljala sam se tu sezonu bar 3-4 kg, ali sam zato bila najomiljenija kuhinjska blagajnica na cijelom Jadranu.
Po završetku sezone, sa zarađenim parama kupila sam voznu kartu za Ženevu. Odluku o putovanju sam donijela doslovno u pola sata. U biti, sva moja putovanja su bila plod trenutne odluke ili poriva, a taj poriv, nezadrživ poput neutažene strasti za bogtepita čime, hvatao me obično na jesen, početkom 11-og mjeseca, točnije, oko mog rođendana.
Kažu da se čovjek najbolje osjeća u mjesecu u kojem je rođen, i ja sam poprilično uvjerena u to. U 11. mjesec bi me uhvatilo svojevrsno pozitivno ludilo, i ja sam morala otputovati.
Nikad se nisam unaprijed pripremala za svoja putovanja. Nabacala bi bez reda u putnu torbu ono najnužnije, putujući skoro kao da bježim ispred požara, nekoliko osobnih dokumenata, nešto para, nešto rublja, četkica za zube i...bijeg. U tim trenucima ja sam se odvajala od svoje stvarnosti i postajala sebično zaigrana, pogleda lagano zamagljenog od iščekivanja nečega tamo...
U Švicarsku sam išla vlakom, iako sam si mogla priuštiti i avionsku kartu, ali to nije dolazilo u obzir. Avion za mene znači uništavanje čarolije putovanja, jer ionako mi destinacija nije bila bitna.
Ja sam željela fizički osjetiti putovanje, to je bio smisao, htjela sam se umoriti, htjela sam da mi ruke budu čađave od vlaka, od teških prozora koji se nikad nisu mogli kako treba otvoriti...htjela sam glavu izbaciti kroz prozor i izložiti ga šibanju zraka iz jurećeg vlaka, htjela sam da mi svaka pora na tijelu bude slatko omamljena prizorima stabala, kuća, krovova, magluština, nepoznatih kolodvorskih stanica, a u ušima sam željela rezak zvuk sirene vlaka, ono pištanje..željela sam zaspati uljuljana hipnotičkim kloparanjem kotača vagona..drmusati se...drmusati..i sanjariti.
Na put me ispratila grupa mojih radnih kolega sa Šolte, samouvjereno sam im se smješkala sa prozora mog vagona smjestivši se, mahala im dugo kad je vlak krenuo, a kad su mi nestali iz vida, ja sam se, eto, priznajem nakon svih tih godina, doslovno prestravila od straha i zebnje.
Mili Bože kud li sam krenula? Što će me tamo dočekati? Imala sam samo 20 godina, krenula sam prvi put u neku stranu zemlju, kod potpuno nepoznatih ljudi, potpuno sama u cijelom kupeu, nije bilo niti slučajnih suputnika koji bi mi nehajnim čavrljanjem olakšali bar početak puta, i u tome svemu, u toj strepnji napravih jedinu moguću stvar koju sam mogla: izvučem iz torbe ogromni sendvič koji mi je mama na brzinu spremila, i smazah ga ko da mjesec dana nisam ništa jela...
Mama mi je također, uz sendviče dala i jasne, precizne upute o ponašanju pri prelasku granica. U to vrijeme to je bilo otprilike ovako: Na jugoslovenskoj granici trebala sam graničarima reći da ne iznosim puno para iz zemlje, a na ulasku u Švicarsku upravo obrnuto, trebala sam reći da imam puno para, jer bi inače oni , sasvim ispravno, pomislili da idem kod njih raditi na crno.
Naravno, kako sam svaku od tih granica dočekala spavajući, onako, tek probuđena, potpuno sam zabrljala, sve mi se pomiješalo. Doduše, u glavi sam imala nejasno prisjećanje na to da negdje smijem reć da imam para, a negdje ne smijem, ali gdje točno i što trebam reći..pa sam na svakoj granici rekla ono što nisam smjela....na našoj granici ponosno izlanuh da imam naramak maraka, koje su mi onda slovenski carinici revnosno-oduzeli!
Na švicarskoj granici, onako bunovna, pojadah se uniformama da nemam para, a najgore od svega, to više i nije bila laž, pa su me oni izveli iz vlaka sa namjerom da me ukrcaju u prvi koji će me vratiti u domovinu. O, da, baš tako. Ali...meni je Švicarska bila suđena, srećom....
Kad su me dakle švicarski graničari u 4 sata ujutro izvukli iz mog kupea, ja sam bila samo djelomično svjesna što mi se to događa. Hladni zrak stanice me međutim naglo probudio.
Kroz glavu mi prođe presmiješna pomisao: Ovi stvorovi me namjeravaju vratiti kući! Ukrcati me kao zbunjenu vreću krumpira u prvi vlak za Jugu i riješiti me se bez da sam dobila priliku upasti u hrpu nevolja u njihovoj urednoj, organiziranoj zemlji i tako ih iznerediti da će im i unuci i praunuci još godinama ponavljati“Eh, da, Švicarska je bila zemlja reda, rada i mira, a onda je jednog dana u nju doputovala jedna smušenjakinja...“
Post je objavljen 03.04.2009. u 18:58 sati.