marchelina
23.04.2009., četvrtak
KRAAAAAAAAAAAAAAAAAAJ!
|
U Švicarskoj žive najposlušniji i najažurniji građani na svijetu. Ako niste pristojni, ako ičim kvarite njihov tradicionalni red, rad i mir, prijave vas vlastima dok ste rekli keks, tojest čokolada. Ja sam ipak, eto, uspjela pune dvije godine proživjeti tamo a da nikad nisam bila izložena neugodnostima zbog boravljenja i rada „na crno“. Lude, smantane i pijane, Bog čuva, reklo bi se. Kad je došao taj (nesretni) trenutak nostalgije, ništa me više nije moglo zadržati. Do kraja mog boravka, još sam toga doživjela, samo lijepoga; bila sam se čak i zaljubila na mjesec dana u jednog Talijana, zvao se Pasquale i bio je pravi „cosa nostra“ izdanak. Mogla bih vam također pričati i o putovanju u Italiju, dolje, u Molfettu, kraj Barija, o vožnji u kombiju koji je bio kuća putujuća, o mom prijatelju Silvanu koji je govorio 5 jezika i svirao isto toliko instrumenata...ali onda bi ovo potrajalo tamo negdje do Božića... U svakom slučaju, kako se počela u meni stvarati želja za odlaskom, tako sam počela razmišljati o najboljem načinu na koji bih to izvela. Bila sam, naime, čula, da kad vas Švicarci uhvate bez papira u njihovoj zemlji, da vas jednostavno i po kratkom postupku strpaju u prvi vlak za vašu pripizdinu i vrate vas dakle kući o njihovom trošku. Taj mi se aranžman jako svidio, pa sam počela činiti sve što sam mogla ne bi li me netko od nadležnih uhvatio bez papira. Kako je Ženeva na francusko-švicarskoj granici, tako sam ja, recimo, počela redovno pješke prelaziti granicu kad bi išla kupiti kruh ili cigarete. Prelazila sam granicu najmanje dva puta dnevno, buljeći graničarima pravo u oči, drsko im se smješkajući, sve u nadi da će me zaustaviti, otkriti da nemam papire i lijepo me besplatno vratiti kući. Ali, jok. Prokleto pristojni švicarski graničari su na moje uporno javljanje i smješkanje ljubazno odklimavali glavama i otpozdravljali srdačno na moj „Bon jourrrrr!“. Počelo me to bilo frustrirati, vrijeđali su moja ljudska prava bogamu! Želim da me uhapse i ukrcaju u vlak! Inače su tako ažurni, zašto samnom prave iznimku? Oni, sa svoje strane, vjerojatno su mislili da nitko normalan, tko nema papire, ne bi prelazio granicu tako često i tako uporno, i još im se tako razgaljeno javljao. Koliko god puta ja prolazila, oni su mi se sve ljubaznije javljali, pa sam shvatila da jednostavno nema šanse da me itko od njih zaustavi i pregleda papire koje..nemam. Mogla sam im izgleda skrenuti pažnju na sebe jedino tako da pokušam opljačkati neku banku, ali onda me ne bi stavili u vlak nego u zatvor, pa sam odustala. Neću vam pričati o oproštaju sa Suzy, Georgom, Danyjem i Elyjem, jer mi je dosta prigovora kako sam vas rasplakala. Dobro, sjećam se da su Danyjeve plave lokne ispod crne kapice nekako tužno svjetlucale pod neonskim svjetlom željezničkog kolodvora. Sjećam se također kako je Ely prkosno stisnuo usne i tvrdoglavo suzdržavao suze koje su virile iz kutka njegovih očiju. Sjećam se...no dobro.... Pratilo me još najmanje 20 ljudi. To je bila moja Ženevska banda, moje društvo iz „Lord Nelson's Pub-a“, moja ekipa iz dvadeset različitih država svijeta...Onako kako su mi dvije godine prije moji prijatelji na splitskom kolodvoru vikali „Ostani! Ne idi! (sunce tuđeg neba..hehe)“, tako su mi sada isto dovikivali oni, ovdje...Ali ja, kad mi to nešto dođe, odlazim... Na kolodvoru u Zagrebu me dočekao isti onaj moj brat koji je većini ovdje poznat iz mojih priča o njemu. Kad sam izašla iz vlaka, i nakon što smo se brzo i suzdržano zagrlili, jer ja i moj brale nikad ne govorimo velike riječi jedno drugome, pogledao je znatiželjno moju putnu torbu i upitao:“A šta si donila iz Švicarske, a?“ Ja na to otvorim torbu, i iz hrpe odjeće izvukoh ploču, longplejku. Sva ponosna pokazah mu je. Na njoj je pisalo: BRYAN FERRY&ROXY MUSIC. Zinuo. - Jel' ti to sve šta si stekla u pečalbi? - Je - odvratim ja, i dalje ponosno. - Jesan li ti ikad reka da si blesava? - Jesi - - Dobro. Ajmo ća doma sad... Došli smo doma, u Split, nisam ni uspjela spustiti torbu na pod, a na vratima je netko pozvonio. Otrčala sam ih otvoriti, jer mi je , eto, i to nedostajalo, otvoriti vrata gostima u vlastitom domu. Na vratima je stajao...na vratima je stajala moja Sudbina. Tada sam shvatila zašto sam se morala vratiti.... |