marchelina
30.03.2009., ponedjeljak
Putovanja-4.dio-Kristalna kocka vedrine
|
Neki trenuci u životu ostanu čovjeku zaleđeni, zaustavljeni u memoriji i nikakve ih godine ni starost ne mogu izbrisati. To su trenuci, bar u mom slučaju, koji graniče sa nevjerojatnim, trenuci van svih zemaljskih društvenih i moralnih zakona, van i onih vlastitih, svojeručno nametnutih principa. Moje vodičke putešestvije odvele su me i na Korčulu, naime šef vodičke službe je jednog dana rekao da nam na Korčuli fali dvoje vodiča sa francusko-engleskom kombinacijom jezika, tražio dobrovoljce, i ja odmah digla ruku. Kad god je u mom životu netko tražio dobrovoljce koji bi zbog potrebe posla, ili bilo čega, trebali promijeniti grad, ja sam prva dizala ruku. Na Korčuli me agencija smjestila u privatni smještaj kod jedne starije gospođe koja je živjela sama. Iznajmila mi je skromnu, malu sobicu na katu svoje kamene kućice, sa plahtama uštirkanim do rezanja, a bijelima do bljeskanja. Iznad drvenog, starinskog kreveta na zidu je visio križ, i ja sam se, samim ulaskom u taj sobičak iz prošlih vremena, automatski osjećala smjerno i nevino, i taj me osjećaj beskrajno zabavljao i zanosio. Gospođa je živjela sama, muž joj je prije više od 25 godina otplovio jednim brodom kao pomorac, i nikada se više nije vratio. U stvari, vratio se, baš tog ljeta, kad sam ja tu stanovala. Naravno da se baš tad vratio, naravno da se samo meni takve priče događaju. Čovjek ode, napusti ženu i dijete, nema ga 30-ak godina, i, gle čuda, najednom uskrsne iz morskih dubina, jer je morao doći na moj put. Da ja nisam došla u taj kućerak kao podstanar, ni on se valjda nikad ne bi bio vratio. Često sam se pitala zašto i otkud svi ti neobični ljudi i događaji u mom životu. Jesu li zaista bili neobični? Naime, ja sam ih svih ovih godina smatrala normalnima, dok jedno veče, u dobrom društvu i pod utjecajem još boljeg crnog vina, nisam počela pričati neke od ovih priča. Pričam ja te priče tako, lakonski, dok ne shvatim da se moji slušatelji čudom čude i zadivljeno podcikuju, da bi onda počeli sa primjedbama tipa „Ti moraš sve to napisati, jebote, pa to je nevjerojatno..!“ Jesam li ja privlačila te događaje? Ili su oni privukli mene? Jesu li mi se neobične stvari događale zato što sam u svojoj glavi imala prirodno uvjerenje o tome kako su čuda moguća, tojest da čuda nisu čuda nego da se podrazumijevaju, pa mi Svemir spremno i uslužno slao baš ono u što sam i vjerovala? Ne znam, ali kad se dakle izgubljeni pomorac nakon cijelog jednog života pojavio na vratima skromne kućice u centru Korčule, ja sam, vjerujte mi, bila više iznenađena i šokirana nego njegova vlatita žena. Ona, ona je, sa istim onim tihim stoicizmom otočke žene sa kojim je podnijela njegov nestanak, primila i njegov nenadani povratak. Kao da pauze nije ni bilo, stajala je samo trenutak bez riječi na otvorenim vratima, a onda promrmljala:“Jesi li gladan? Uđi, sidi.“ Molim?!? Čekaj, mislim, tip se izgubi na tridesetak godinica, a ona mu kaže „Jesi li gladan?“. Zurila sam u taj prizor bijesna ko da je mene osobno napustio u cvijetu mladosti, svjesna da bi ga JA u takvoj situaciji ponudila večerom jedino ako bi na umu imala neko trovanje koje garantira sporu i bolnu smrt dotičnoga... Sutradan ujutro gospođa je pokucala na vrata mog sobička, i tihim glasom me izvijestila da ne mogu više biti njen gost. Gledale smo se trenutak, jedan dugi trenutak u oči, a ja sam dobila iznenadni poriv da zagrlim njena mršava, koščata ramena i da je pogladim po sijedoj kosi. Ono što sam u njenim očima tada vidjela, usjeklo mi se doživotno, cijela misterija muško-ženske vjekovne sage, sva ljepota i patnja ljubavi i lojalnosti, svo trpljenje koje je ženama suđeno bile one strpljive otočke ženice ili obijesne urbane feministice, na kraju se sve svodilo na neizrečene riječi u njenim očima.... Agencija me prebacila u neki mali hotelčić, bez duše i bez uštirkane posteljine, a ja sam se bacila u otkrivanje Korčulanskih kafića i traženje svog omiljenog kutka u kojem bi, po povratku sa izleta, na miru ispijala svoj kapuccino i promatrala vrevu oko sebe. Tu oazu pronašla sam u centru mjesta, blizu rive, mali zgodni štekat sa šarenim suncobranima, naoko neugledan pa samim tim i zaštićen od gužve. Turisti su tu rijetko svraćali, bio je više kao neka meka lokalnim kafićomanima, i, naravno, meni. Kad sam prvi put nabasala na taj kafić, ušavši unutra sa dnevnog svjetla, par sekundi nisam ništa vidjela, dok mi se oči nisu privikle na polutamni interijer. Šank je bio smješten u sredini, i bio je kružnica, usred koje je stajao konobar-šankist, i...gledao u mene. Tu počinje najčudnija, najluđa i nikad razjašnjena avantura mog života. Gleda on mene, ja gledam njega, šutimo, ja trepćem, on se smješka. Bio je sve samo ne moj tip muškarca, krhke građe, više mršav nego vitak, moje visine, a možda čak i nekoliko centimetara niži. Običan poput običnog popodneva na štekatu. Obična smeđa kosa, obično lice. Jedino čime me prikovao, bio je taj pogled. A gledao me je kao da je upravo, po prvi put u svom životu, vidio žensko stvorenje. Tako je, predmnijevam, Adam onomad gledao Evu kad mu ju je Bog tresnuo posred Rajskog vrta onako, s neba pa u rebra. Ili u ONO rebro. U normalnim prilikama meni bi takvo netremično buljenje para muških očiju izazvalo nelagodu, ili nervozu, ili koketnost, ovisno o vlasniku pogleda. Ovaj put međutim, ne samo da nisam skretala pogled, nego sam uronila u njega smiješeći se isto onako kao i on, kao da smo godinama tražili jedno drugo, i eto, našli se tu, baš na Korčuli, u opskurnoj polutami jednog bezveznog kafića. Tako je počelo najsavršenije ne-događanje u mom životu. Ja sam dolazila svaki dan poslije raznih izleta, sjela bih za svoj stol, on bi bez riječi došao i donio mi moje omiljeno piće, i...ništa. Povremeno bi jedno drugom upućivali poglede koji su se međusobno grlili, smiješili se krajičcima usana i nismo se niti pokušali zbližiti. Ja sam u međuvremenu doznala da je on zaručen i da se krajem ljeta, u 9. mjesec ženi. Poštujući tu činjenicu, održavala sam tu neku toplu, obazrivu distancu između nas, i ta, najbizarnija ljubav u mom životu trajala je puna dva mjeseca. Nismo se približavali jedno drugom niti kad su svi uvjeti bili ispunjeni, kad u kafiću nije disao nitko osim naše dvije duše. Najtočniji opis našeg stanja bi bio da smo bili jednostavno, mirno sretni u tom, i takvom nečinjenju. To nevjerojatno prepoznavanje duša, na takav način, to zadovoljstvo samim postojanjem onoga drugog, bez čak i one najmanje potrebe da se dodirnemo, to valjda spada u sferu SF-a, nečeg nadnaravnog i teško objašnjivog. Nijedna od riječi koju sam ovdje napisala nije niti blizu toj savršenoj emociji, toj čistoći pogleda i osmijeha, toj djetinjoj oduševljenosti i vedrini. Danas, nakon svih bura i oluja, nakon svih „nesretnih ljubavi“, pomišljam da bi ljubav trebala biti upravo to, ta Tinova „kristalna kocka vedrine“, ništa više i ništa manje od toga. Sve one patnje i sve one strasti nesretnih ljubavi sad mi se čine kao puko zadovoljavanje naših mazohizama, sebičnosti i posesivnosti. Negdje otprilike dva-tri dana prije njegovog vjenčanja, sjedila sam kao i obično u svom kutku prelistavajući novine i srčući kapuccino, kad se u daljini čulo tutnjanje nadolazeće nevere. Nevere su na Korčuli bile čarobne i silovite, sa puno teških oblaka sa mora i prijeteće grmljavine...negdje je valjda udario grom, nestalo je struje, i kafić je potonuo u potpuni mrak. Ostala sam zatečena, a onda sam osjetila dodir ruke u kosi...sljedeći trenutak ljubio me je kao da će nakon tog poljupca umrijeti, ljubio me je kao da pije, kao da više nikad neće nikog poljubiti, nekoliko suludih, divljih minuta, onda je došlo svjetlo, on se vratio za šank, bez riječi, ja sam ostala sa prstima na usni koja je gorjela, pogledi su nam se oprostili, dva dana poslije on se oženio, tri dana poslije ja sam se večernjim trajektom vratila u Split...Nisam ga nikad više vidjela, niti išta čula o njemu. Da smo nas dvoje bili u onom vrtu, the Jabuka možda nikada ne bi bila ubrana, a možda bi bilo pojedeno cijelo stablo, skupa sa korijenjem. To nikad neću saznati, znam. A ako je tako, znači da je tako i trebalo bit...jer me valjda negdje čeka neka druga, samo meni namijenjena, kristalna kocka vedrine. apdjejt: CRVENKAPA I EDU SU SE ZAJUBILI, TRALA LA LA LAAAAAAAAAAAAA APDJEJT2: ZBOG SVOJEVRSNE PETLJANCIJE EKONOMSKO-EGZISTENCIJALNOG KARAKTERA U ONOME ŠTO NAZIVAMO "STVARNI ŽIVOT", NIJESAM MOGLA PRATITI KOMENTARE NITI ODGOVARATI NA NJIH, PA VAM SE OVAKO ODJEDANPUT ZAHVALJUJEM SVIMA ŠTO STE BILI DOVOLJNO MAZOHISTIČKI RASPOLOŽENI I STVARNO ČITALI MOJE VODIČKO-JUBAVNE TRAKAVICE TE SE POZITIVNO O NJIMA IZRAZILI :) |
Putovanja-3.dio
|
Grupa turista traži izgubljenog vodiča Nekako smo stigli do Mostara, u kojem nisam nikad bila, i ja sam se cijelim putem psihički pripremala odglumiti grupi iskusnog, samosvjesnog vodiča koji poznaje svaku stopu grada Mostara, svaki kamen Staroga mosta i svaki sjenoviti kutak u kojem je Pero Zubac volio jednu Svetlanu. To su ujedno bile jedine dvije stvari koje sam ja znala o Mostaru: da tamo postoji najljepši od svih starih mostova na svijetu, i da se tamo čovjek može zaljubiti tako da o tome poslije napiše pjesmu zbog koje Mostarske kiše mirišu drugačije od svih drugih kiša. Za početak, šofer mi je objasnio kojim putem ću od parkinga najsigurnije stići do Staroga mosta, što sam ja smatrala najbitnijim dijelom te avanture, a poslije, kad pređeš taj most, sve će valjda biti lakše, kao i inače kad se pređu nekakvi mostovi u životu. Imala sam naravno i jednu knjižicu, mali vodič kroz Mostar, iz koje sam na brzinu memorirala nekoliko bitnih povijesnih činjenica, pa sretno doševrdah sa svojom grupom i nasred Mosta ponosno i samouvjereno ispričah zadivljenim turistima priču koja bi se slobodno mogla nazvati "Mostarske bajke za velike i male". Mislim da sam upravo tad, stojeći na tom mostu pred grupom od 40 naivnih turista, razvila svoj literarni dar, jer sam morala od desetak rečenica izvučenih iz turističkog priručnika, stvoriti cijeli niz neizmjerno zanimljivih priča, nakićenih dozlaboga i sklepanih u hodu, a sve kako se taj most ne bi za mene pretvorio u Most srama. Inače, na početku moje vodičke karijere, šef vodičke službe je meni i ostalim novim vodičima objavio vodički zakon broj jedan: Nikad, ni po cijenu laganja, ne smijete turistu na postavljeno pitanje odgovoriti sa "Ne znam". NIKAD! Tako je jednom tamo u Nekropoli stećaka Radimlja pored Stoca, usred moje priče o stećcima, neka debela Amerikanka ubrala neku travurinu, zamahala mi njom ispred nosa i pitala da Koja je to biljka? Ja panično, znajući da ne smijem reć da ne znam, izvalih prvo što mi je palo na pamet -"Majčina dušica!", tj. na engleskom "Mothers soulić!" - What?!- drekne debela Amerikanka - Mother's little soul!- panično ću ja opet. - O, čudno ime za biljku?- podigne obrve hamburgerka. Tad , da bi naziv ostao vjerodostojan, izmislih na brzinu priču o nekom zlom sinu koji je baš tu, na toj ledini, eto baš tu gdje vi sad stojite gospođo, (našto ona odskoči preplašeno sa tog mjesta) dakle ubio svoju majku jer mu je branila da se oženi siromašnom ali njegovom srcu dragom djevojkom...Kokakolovki se orosiše okice od ganuća. Zahvali mi se tronuto i odgega od mene a ja sam se sljedećih dvadesetak godina smijala svaki put kad bi netko spomenuo majčinu dušicu... No trenutno, u sebi sam proklinjala agenciju za koju sam radila, i njihovu bezbrižnost i hrabrost kojom su slali ljude tj. vodiče same u gradove koje nikada prije nisu niti vidjeli, a kamoli da su još mogli kroz njih provesti grupu turista a da ne ispadnu totalni idioti! Što je najgore od svega, to mi nije bilo prvi put, isto su mi bili smjestili jednom i u Zadru. Srećom, ispred nas je bio autobus kolega iz iste agencije, vodič je imao grupu engleskih turista, i poznavao je Zadar bolje nego vlastiti stan. Pa sam tamo riješila problem tako što sam sa svojom grupom u stopu pratila njega i njegovu grupu, prisluškivala što on govori na engleskom, u glavi to prevodila na francuski i izbacivala svojim gostima a da ovi nisu ni u jednom momentu posumnjali u moje temeljito poznavanje grada i njegove povijesti. Doduše, jedan me turist zapitao zašto stalno idem za kolegom, a ja sam mu ponosno rekla da nam je takav sistem rada u agenciji, drug do druga, rame uz rame, i da nam je to ostalo još iz NOB-a, i da smo zato i uspjeli sačuvati sve tekovine SFRJ-a, i bratstva i jedinstva, i Prozor mora pasti i ranjenike ne ostavljamo i bila bi mu ja još svašta nabrojila, i Kozaru i Sutjesku i Neretvu, ali se jadničak naglo ispričao da mora podhitno u wc i nije se vratio saslušati do kraja objašnjenje. Takvi su ti turisti, postavljaju pitanja, a kad se ti slomiš odgovoriti im, oni te izignoriraju. Nakon što sam dakle strastveno improvizirajući napričala svojoj grupi sve što sam znala, a i ono što nisam, pređemo most, i ja im dam slobodno vrijeme. Oni se raspršiše po gradu, a ja krenuh, omađijana vrućinom, i šarenilom Mostarske čaršije, razgledavati štandove i dućane. Brbljava, znatiželjna i komunikativna kakva već jesam, u roku od pola sata sam već udomaćeno sjedila ispred jednog dućana tepisima, srkala vruću, slatku i jaku kavu te razglabala sa vlasnikom dućana o svemu o čemu se već razglaba sa ljudima koji te ne znaju ali ti ponude kavu i obraćaju ti se sa „Ti“ ko da ste skupa rasli i skakali sa Mosta. Vlasnik dućana je bio muslimanske vjere, dućan mu je bio pun malih tepiha i stoličica za sjedenje, pa sam ja u prvom momentu bila u dilemi što se tu prodaje, tepisi, ili stoličice? Objasnio mi je da su stoličice za goste, a kad je shvatio da neću kupiti nijedan tepih, ponudio mi je stoličicu i skuvao kavu. Razglabajući s njim o svemu dakle, dođosmo i do pitanja vjere, pa se on povuče u mrak dućana, i vrati sa Kuranom u rukama, jer sam ja naravno htjela vidjeti kako ta knjiga izgleda. Njemu se to valjda svidjelo, jer me ponudio i rakijicom, a ne možeš odbiti rakijicu koju ti ponudi čovjek koji prodaje tepihe na 10 metara od Starog mosta u Mostaru. Nakon prve rakijice, još je nezgodnije odbiti drugu, i treću, baš nekako idu uz Most, uz stoličicu, uz Kuran i uz onu prvu, jel'te. Kako je rakijica klizila niz moje grlo, tako sam i ja klizila sa stoličice, slova u Kuranu počeše skakutati i plesati, tepisi samo što nisu onako šareno poletjeli, i ja zaključih da je vrijeme da , kao svaki odgovorni turistički vodič, krenem upoznavati grad kako bi eventualno kasnije iz njega znala i izaći. Izgrlih se i izljubih sa mojim dobrim domaćinom, i odšetah ženstveno teturajući niz kaldrmicu, prateći nizove dućančića i restorančića, te zavedena tajnovitošću malih uličica otkrih još tajnovitije male uličice koje su se račvale u opet neke nove i zavodljive i mirisne i...i ....više nisam znala gdje sam. Najednom mi se u glavi vrtilo od svih vijugavih malih uzbrdica i nizbrdica, balkona i prozora i cvijeća i Turskih kuća; Mostar se vrtio oko mene vrtoglavom brzinom, temperatura zraka je bila plus 40 Celzijusovih, a u meni još toliko alkoholnih, bila sam izgubljena, potpuno i beznadno, usred Mostara, usred behara, nasmiješena i tupava, ne bi mi glava, ne bi mi glava... Bauljala sam nezabrinuto, jer ja se nikad nisam brinula u nepoznatim gradovima, valjda je nečeg čergarskog bilo u meni, a i imala sam neko uvjerenje o Usudu i sličnim stvarima u životu. Drugim riječima, smatrala sam da ako se čovjek negdje izgubi, mora se i pronaći, a ako se ne pronađe, nije se ni trebao pronaći, što znači da se onda u stvari nije ni izgubio. Tu i tamo bi nekoga zaustavila i pitala za Stari most, prolaznici su mi ljubazno ali i, za moje stanje, nedovoljno precizno pokazivali "Tamo", ali ja do tog "Tamo" nikako, uvijek sam se nekako vraćala "Ovamo", što je nezgodno jer stvari koje tražimo su uvijek "Tamo", i nikad, baš nikad "Ovamo". Pa tako i mostovi. Neki od tih prolaznika su se i glasno smijali objašnjavajući mi, pa sam razgaljeno razmišljala kako je veseo taj svijet u Mostaru, zaboravljajući da mi je na košulji bio prikačen bedž na kojem je velikim slovima pisalo "VODIČ". Malko me je ipak brinulo što će reći ovi u agenciji kad im se turisti vrate bez vodiča, a poznavajući sklonosti šofera istim porocima koji su pomogli i mom gubljenju, moglo bi se lako desiti da se vrate i bez šofera. U glavi sam već slagala nadrealistični scenario i onako, supijano, pomislila kako valjda netko od tih francuskih gostiju zna voziti autobus, i kako je sreća u nesreći što to nisu engleski turisti, jer bi oni vozili krivom stranom, što bi izazvalo pometnju na cestama...odoše moje misli kao pijani leptiri i cijelo to vrijeme ja sam i dalje hodala i hodala čekajući strpljivo da se Usud odluči trebam li se ja izgubiti u Mostaru na duži rok ili ću se ipak pronaći. Drago mi je što se ipak nisam na duže tamo izgubila, jer bi onda možda bila dočekala i rušenje najljepšega starog mosta na svijetu, a gorčinu tog prizora mi, znam, nikakva rakijica više ne bi izbrisala iz pamćenja. U tom bauljanju naletjeh i na neke turiste, Francuze, i baš sam pomislila kako puno turista i to baš iz Francuske šeta po Mostaru, kadli me jedan od njih zaskoči : „Dobro, pa gdje ste vi?? Mi smo došli u dogovoreno vrijeme kraj Mosta, ali vas tamo nije bilo! Tražimo vas već sat vremena! Što se dogodilo??“ Navikla na momentalne improvizacije, kao i svaki vodič, objasnih nervoznoj grupi kako je šofer otkrio neki gadan kvar na autobusu, i bla bla truć truć, i nakitih autobusni kvar takvim poletom i inspiracijom da su turisti na kraju bili neizmjerno zahvalni mom požrtvovnom izbivanju tijekom kojeg sam, naravno, tražila pomoć i rješenje za kvar, i ovo i ono... Držala sam se u sredini grupe i pričala im bez prestanka dok nisam s njima sigurno doplutala natrag do Mosta, mahnula u prolazu svom domaćinu i njegovoj rakiji, prešla preko Starog mosta još jedan put, te na povratku u autobus probudila hrkajućeg šofera koji je spavao snom pravednika niti ne sluteći iz kakvoga sam strašnog kvara spasila i autobus, i sebe, i njega, i Jugoslavenski turizam.... |
28.03.2009., subota
Putovanja-2.dio
|
Kao turistički vodič, spadala sam u onu rijetku grupu ljudi koji rade ono što vole i uz to još sasvim pristojno zarađuju. Svaki put kad bi dobila plaću, ja bi začuđeno pomislila:“Ček, oni me za OVO još i plaćaju?!?“. U to vrijeme „Mraka“, tojest dok je Bog još hodao zemljom, moja mjesečna primanja iznosila su skoro tri plaće moje mame. I ne samo moje. Sjedište agencije za koju sam radila nalazilo se u Dubrovniku, odakle sam odlazila na jednodnevne izlete sa engleskim, francuskim i talijanskim turistima. Ponekad čak i sa sve tri nacije odjednom. Naime, u turizmu se tada dosta improviziralo, pa sam tako i ja jednom, nekim čudnim spletom okolnosti, završila u autobusu kao vodič za tri govorna područja, a destinacija nam je bila Mostar. Tako ćaknutog i uvrnutog izleta turistička povijest vjerojatno ne pamti. Kako pričati o povijesti zemlje na tri različita jezika, u jurećem autobusu kojeg vozi malko „veseo“ šofer (svi su šoferi te agencije bili skloni čašici, kako sam naknadno otkrila) i pri tom ostati normalan? Kao što vidite, nikako. Sjećam se momenta kad smo se autobusom približili spomeniku Stjepana Filipovića (narodni heroj Stjepan-Stevo-Filipović(27.1.1916.-22.5.1942) bio je Jugoslavenski partizan.Proglašen je narodnim herojem nakon Drugog Svjetskog rata)  Moj vodički performans na tri jezika je zvučao otprilike ovako: Englezima: "Dragi turisti, na vašoj desnoj strani uskoro ćete vidjeti spomenik narodnom heroju Stjepanu Filipoviću...itd itd..“ Francuzima: „Dragi turisti, sa vaše desne upravo vidite spomenik Stjepanu Filipoviću..itd..itd..“ Talijanima: „Dragi turisti, sa vaše desne strane ste prije par minuta mogli vidjeti spomenik narodnom heroju Stjepanu Filipoviću ..itd..itd...“ Naravno da većina turista nije uspjela vidjeti spomenik, jer je šofer prebrzo vozio, jer ih je zbunjivalo moje prebacivane sa jezika na jezik, i jer sam ih, okrenuta prema njima, upućivala na moju desnu stranu, koja je njima bila lijeva, tojest na moju lijevu, koja je njima bila desna, tojest..no dobro, shvatili ste. Inače, šoferi te agencije su bili mahom sasvim osebujni likovi, i, kao što rekoh, skloni čašici, a ko ne bi bio sklon čašici da recimo tijekom 20 godina svog radnog staža vozi uvijek istim destinacijama i sluša uvijek iste priče? U stvari ne znam zašto su šoferi bili skloni piću, ali znam da sam zaključila da su istu sklonost imali i piloti, i šoferi kamiona, i svi pomorci koje sam poznavala u životu. Zbog čega, pitam se? Zar putovanje to čini? Taj njihov profesionalni perpetuum mobile? Činjenica je da su zbog te blage sklonosti alkoholu svi šoferi vozili malko prebrzo, što je rezultiralo time da su svi naši turisti po povratku bili zaista i doslovno sretni. Što su stigli živi . Taj izlet u Mostar je bio poseban i po tome što sam ja dakle tamo vodila grupu od 40 ljudi, no to samo po sebi nije problem. Problem je bio što sam na vođenje tog izleta uletjela neplanirano jer se vodič koji je inače trebao to odraditi, razbolio. Ni to nije neki problem. Problem je bio u tome što ja nikad do tada nisam bila u Mostaru....a o čemu ćete čitati u nastavku, pod naslovom" Grupa turista traži svog izgubljenog vodiča"... p.s. Zahvaljujem vam se svima na klikanju, obožajen vas :) |
27.03.2009., petak
Putovanja – 1. dio
|
Moje prvo putovanje preko granica bivše Juge zbilo se u mojoj dvadesetoj. Znam, znam, kasnila sam. Moji vršnjaci u to vrijeme već su iza sebe imali bezbroj shopping putovanjca do Trsta, i nije bilo nikoga u Splitu ko se nije bar jednom zaletio tamo po rabatinke i patike. Ja sam čak i za ondašnje kriterije, bila luzerica koja nijedan strani horizont nije vidjela. Do svoje dvadesete. Nisam ni osjećala da mi nešto nedostaje, doduše. Kao prvo, bila san dite iz partizanske porodice, i slušajući ono legendarno "Trst je naš!", smatrala da ako je Trst naš onda mi je ista stvar putovala do njega il' do, štajaznam, Kaštel Gomilice. A kao drugo, sezone sam odrađivala kao vodič na čelu kolone turista kao neki turist-Tito, zanesena i zaljubljena. Drugi vodiči su pričali o godinama i imenima, a ja o blitvi, točavanju kruva, briškuli i trešeti, balotama, klapama, i blago me bolila neka stvar za povijesne podatke. Problem je u tome što moj mozak automatski odbacuje informacije u obliku brojki i šifri. Tako sam recimo vodala turiste po crkvama i pričala im sve legende koje sam znala vezane uz gradnju dotičnih, ali, kad je točno pojedina bila sagrađena, koje godine, u kojem stoljeću, e, ništa od toga. Turisti su se inače, po mom iskustvu, dijelili na dvije grupe: Oni koji nisu imali pojma ni gdje, ni zašto su pobogu došli, i oni koji su prije dolaska u Hrvatsku pročitali o njoj sve što su uspjeli naći, te su po dolasku pod moju vodičku palicu, znali o Lijepoj našoj više i od mene i od nekih naših najboljih povjesničara. Dobro, nije neki problem znati više od naših povjesničara, s obzirom da se povijesne istine kod nas ionako neprestano mijenjaju i prilagođavaju trenutnom , vladajućem sistemu. Bez obzira na moju potpunu nezainteresiranost za kronologiju bitnih povijesnih događaja, moji su me turisti uglavnom obožavali, jer sam bila vodič-zabavljač. Unosila sam se u prepričavanje starih splitskih i šibenskih funcutarija, napola istinitih anegdota lokalnih redikula, a posebna specijalnost mi je bila prevođenje i živopisno prepričavanje viceva o Muji i Hasi. Jednom sam tako na Braču, usred Vidove gore, na +40, grupi od 15-ak umornih, preznojenih francuskih turista, pričala ono kako je Mujo javio Hasi u Njemačku da mu se mačka strmopizdila sa krova kuće i blagopreminula. Pola grupe se valjalo od smijeha, a pola ih je ostalo zgroženih lica, mrmljajući nešto o „okrutnom balkanskom crnom humoru“. Jebiga, kakav nam život, takav i humor. U svakom slučaju, kao vodič-zabavljač ja sam uglavnom šarmirala turiste do te mjere da su zaboravljali postavljati glupa pitanja tipa:“A jel'te, a kad je točno sagrađena ova divna crkva?“ i slično. Moj slalom kroz nezgodna pitanja sam uspješno izvodila zahvaljujući dva univerzalna kvisko-odgovora, na sva meni mrska pitanja. Naime, dva najčešća pitanja koja su turisti postavljali, bila su vezana za ZIDOVE i CRKVE. Gdje god da bi ugledali kakav zidić, željeli su znati tko ga je sazidao. Mogu se kladiti da su takvih zidića u vlastitim im domovinama imali na tisuće, i garant su prolazili kraj njih svaki dan na putu do posla, nikad se ne zapitavši tko i zašto je dotičnog izgradio. Kao što uostalom svi mi tako prolazimo našim gradovima ne videći neke divne i zanimljive detalje, jer to je tako nekim nepisanim zakonom zadano; sve što je naše, podrazumijeva se, a ono što se podrazumijeva, postane nevidljivo i nebitno. Međutim, čim se odmetnemo u neke tuđe zemlje, najednom turističkim okom sokolovim vidimo ono što domaćini sami nisu nikad vidjeli, i, naravno, počnemo sa glupim pitanjima. Dakle, moj multi-praktik odgovor na sva pitanja o zidićima bio je (uz prigodnu smrtno ozbiljnu, mudru facu):“Ovaj zidić su sagradili stanovnici ovog pitoresknog mjestašca za vrijeme opsade Turaka“. Kad spomeneš Turke, malo je onih koji se usude posumnjati u taj podatak, jer se zna da su Turci harali i činili pizdarije po cilome svitu. Tako je po meni, svaki zidić sklepan usred i bogu nezanimljive mediteranske makije, bio posljedica junačke borbe protiv napasnih Turaka, pa tako čak i onaj zidić šta ga je moj dida u Šibeniku bija sazida samo da susjedovom psu onemogući obilježavanje terena po svom kupusu i salati. Drugi moj joker odgovor je bio „ Šesnajsto stoljeće“. Naravno, to je bio odgovor na , meni najomraženije od svih pitanja:“A jel'te, a koje je godine sagrađena ova crkva?“ Zatekla sam se tako jednom u jednoj ulici u centru Šibenika, a u njoj brate crkava ko u priči. Crkva do crkve, zvonik do zvonika, grupa znatiželjnih turista, i ja kao vodič, to je ono kako ja zamišljam noćnu moru. Prelistavši ovlaš povijesne knjižice, tehnikom brzog čitanja i prilagođenog shvaćanja, zaključila sam odavno da su se sve te gradnje odvijale tako nekako tijekom šesnajstog stoljeća. Pa sam za prvu crkvu u nizu odlučila onako, od oka, da je izgrađena početkom, druga sredinom, a sljedeća krajem šesnajstog stoljeća. Zadovoljni turisti, zadovoljna ja, jedino šta su se možda graditelji prevrtali u grobu, ali šta sad, ne možeš cijelom svijetu ugodit. Nakon što sam odradila taj mukotrpni dio mog vodičkog posla, dovela sam grupu pred glanc novoizgrađenu robnu kuću „Šibenka“. Ta robna kuća je bila izgrađena, tj. dovršena baš te godine, i još takoreći mirisala na svježu boju i plastiku. Objavim turistima da sad imaju slobodno vrijeme za shopping, dogovorim vrijeme ponovnog sastajanja na istom mjestu, i, taman kad sam krenula put rive na zasluženu kavu, jedan ozbiljni Englez mi priđe, nagne mi se nad uho, i prošapće:“ Khm, skjuzmi maj ingliš, a jel' i ova robna kuća potječe iz šesnajstog stoljeća?“ Zemljo, otvori se..... ............................................................ apdejt apdejt apdejt! Vi koji ste čuli moju pismu, "More ljubavi", u izvedbi POP ART benda, a ako vam se svidila, (nemoj da se nekom nije svidila, hehe), morete glasat za prolazak iste bliže finalu, ovdje: kljik kome tribaju dodatne info, nek me emajlira na bobamorska@gmail.com fala in :) More ljubavi | Upload Music |
26.03.2009., četvrtak
Picigin jubavnici
|
To van je vako bilo. Imala san jednu prijatejicu Zagrepčanku , zvala se Živana. E, Živana je imala rodicu Jagodu, Splićanku, koja jon je stalno činila gricule na račun toga šta ona živi na moru, a Živana u prip..u Zagrebu. Bidna Živana cilu godinu čeka onih petnajst dana godišnjeg za doć se malo okupat. Čin joj godišnji završi, i ode nazad gori, Jagoda joj stane slat smsove. Sadržaja sljedećeg: „Alo, ša ima? Kako je gori? Evo ja na Baćama, brčkan se malo, pa rečen sama sebi aj da se javin rodici“. Sidin ja u Jagodinoj kužini i pitan je da kome to šaje poruke. Jagoda, do laktova s rukama u lavandinu, perući suđe poslin obida, odvrati: „Ma nikome, Živani se javjan, da smo na Baće“. „Kako smo na Baće, kad smo u tvojoj kužini?“ „Ajde bogati, oli Živana zna di smo!“ Pa tako svako malo. Bija je već deveti misec i nas dvi u školi na prvon roditejskon dici, a ona javja Živani da smo na Kašjune, da nan je lipo, jedino šta ima puno svita, ima li kiše kod vas, lipi pozdrav. Niki dan, Jagoda se posvađala s mužem, pobigla kod matere u Radunicu, sidi za stolon, puši, pije kavu, plače i pozdravja Živanu sa Zlatnog rata. Ili je nazove i uzdiše i govori joj kako se točaje u plićaku i gušta od miline dok je mali fjakasti valići škakju po cilomen tilu. Ova gori ne more od muke. A ne mogu ni ja. „Slušaj, Jagoda, pa nije red tako ženu lagat i mantat i vadit joj mast.“ Jagoda pune dim u mene, i dišpetno će: „E, neka. Šta će ona meni pizdit kako je Zagreb kulturan, kako su gori judi vridniji, kako se zna red i sto čuda. Eto jon sad. Nek oni budu vridni, i nek znaju red, a mi ćemo se vako bez reda lipo kupat!“ „Jagoda, jebemu maloga miša, ti se zadnji put okupaš petnajsti sedmog kad je tenperatura mora i zraka izjednačena, 30:30. I vako stvaraš oni animozitet. Nismo mi Torcida pa ćemo se pripucavat sa njima gori. A uostalon Živana ti je baš smišna, ka da nije njihova. Aj nemoj joj više slavat nakve poruke“ „Neka nisan Torcida, od sada jesan! Svako ko je ovdi, Torcida je, jel' ti jasno? I sici ti mene ovdi (kažiprston zariže zamišjenu crtu priko gućka), ako neću oma danas kupit dijonice!“ „Jage, dijonice ne kupuju torcidaši, oni nemaju kuna, zato se i cipaju“ „Cipaću se i ja.“ frkne ludača. Vidin ja da je vrag odnija šalu, sidnen i napišen Živani pismo. Draga Živana, Znan da ti Jagoda svako malo javja kako se brčka u moru čekajuć da je koji valić malo pomazi, i uzdiše ka da je naletila na idelnog jubavnika. A jel' ti misliš da je to normalno da žena mora imat zamjenskog jubavnika kraj toliko navodno tenperamentnih dinaroidnih-mediteransko-mačoidnih muških u ovin krajevima? Ležat u plićaku i fantazirat da je to neki šta te jubi od-do? A šta nan drugo preostaje. Kad par metara dalje naši muški troše i ono malo dragocjene voje i snage na...picigin. Ozbijni i u takozvanin zrelin godinama, itaju se za balunčićen. Umisto da se itnu po nama. Zato Jagoda i leži satima tako. Sve se nada da će se neki malo žešći itnit i past na nju. Drž' se ti svojih žveltih po Zagrebu. Ovi ovdi u mladosti potroše svu snagu na mavanje bilin lancunima na Pojudu, a u poznin godinama jedini baluni koje još mogu stisnit su oni od picigina. Točavala bi se i ti, moja Živana, da si na našen mistu.... |
25.03.2009., srijeda
Kad bi svi ljudi na svijetu...
|
Batina nije iz Raja izašla…. Slušajući podatke o porastu nasilja među djecom, u školama i na ulici, kao roditelj, često sam dolazila u situaciju da preispitujem sebe, pogotovo kad sam hodala onim rubom, onom tankom linijom između čiste ljubavi i…čistog roditeljskog totalitarizma. Što mi to točno mislimo, kad djetetu kažemo..”volim te”? Jer to se rijetko kaže onako, čisto, kao opis činjeničnog stanja. To prečesto dolazi kao opravdanje nekom obliku bilo fizičkog, bilo psihičkog maltretiranja. Ili kao uvod u isto. Pogledajte samo jadnu djecu. Za njihovo dobro ih mlatimo. Za njihovo dobro vrištimo na njih. Za njihovo dobro ih zapostavljamo i prepuštamo na čuvanje, obrazovanje i oblikovanje kojekakvim spodobama koje ih opet za njihovo dobro vrijeđaju, podcjenjuju i kažnjavaju i govore im da nikad od njih ništa zato što nisu u stanju na satu hrvatskog napisati onakav sastav o voljenoj domovini kakav trenutno vladajući sistem misli da trebaju napisati.. I kažu im da će gorit u paklu. Ako ne nauče napamet Očenas i Zdravo Mariju. Ako uredno ne pozdravljaju na ulici čak i one uvažene predstavnike odrasle vrste kojima se ni kišne gliste više od gađenja ne javljaju kad ih sretnu... Za dobro naše djece mi s tom istom djecom više uopće ne komuniciramo pošto nemamo vremena, a nemamo vremena jer puno radimo, a puno radimo za njih, zbog njih i u ime njihove budućnosti. Pa onda riknemo kad shvatimo da nam se djeca umjesto nama povjeravaju izmišljenim likovima iz Pokemona i njima sličnih likova koji možda i nisu stvarni, ali su zato na raspolaganju takoreć 12 sati dnevno, dovoljno je pritisnuti dugme jednog običnog tv-a, videa, dvd-a, play-stationa... Samim tim što ih mogu pozvati i prizvati kad god im trebaju, svi ti izmišljeni likovi postaju puno stvarniji i dodirljiviji od uvijek užurbanih, uspaničenih i autističnih roditelja. Onda se idemo igrati pedagogije pa se na brzinu raspitamo kolika je dnevno dozvoljena količina sati provedenih ispred TV-a ili PC-a za, recimo, jedno sedmogodišnje dijete, pa kad nađemo podatak, postavljamo se u odnosu na to i ograničavamo im vrijeme sjedenja ispred prokletih aparata, na što oni normalno pružaju otpor jer im zaboravimo ponuditi ono najvažnije: Alternativu. Znači, umjesto 60 minuta TV-a, ponuditi im 60 minuta nas. Mislim, ja roditelje ne proglašavam krivima, jer čak i u kaznenom pravu krivnja se umanjuje ako ispred djela ne stoji svjesna namjera da se ošteti nekoga. Još bi bilo i dobro da su nam propusti svjesni i namjerni. Onda bi nas se moglo zaustaviti, i uvjeriti da moramo nešto promijeniti. Ovako, stvar je skoro pa nerješiva, jer svi mi uistinu mislimo da radimo ono što, i kako je najbolje za dijete. A pošto smatramo da radimo dobro, zašto bi to dobro mijenjali ?Po našem mišljenju dajemo sve od sebe, zaklinjemo se na bezuvjetnu ljubav iako svaki, čak i nematerijalni poklon djeci započinje sa onim obaveznim ako... i kad. "Ako prođeš sa tom i tom ocjenom dobit ćeš biciklu. Ako se ponašaš onako kako Ja i društvo očekujemo od tebe dobit ćeš poljubac i pogladit ćemo te po toj pametnoj glavi. Kad budeš i Ti roditelj jednog dana shvatit ćeš da smo te morali kazniti." Opaliti ti pljusku. Jer, kad napraviš nešto dobro, onda je to naša zasluga. A kad napraviš nešto "loše", onda je to zato što si se rodio loš, ali tu smo mi da te izlječimo od tebe samog i da te tako sriktamo dok jednog dana više ne budeš ličio na samog sebe, nego na nas koji smo tako pravični i ispravni bez obzira što udaramo fizički slabije. Udaramo te jer su i nas udarali, a ako su nas naši roditelji udarali onda znači da je to u redu, jer i oni su bili isto tako ispravni i pravični kao i mi. Kao i njihovi roditelji , uostalom. Udaramo te jer nam prije svega udarce ne mozeš vratiti. Bar ne odmah. (Ja osobno bi, recimo, svog bivšeg muža bila od gušta zviznila bar stotinjak puta tijekom zajedničkog života, da nisam bila svjesna da bi mi on vratio troduplo, ne zato što je troduplo zločestiji od mene, nego zato što je troduplo jači). A da sam se recimo ipak bila zaboravila, i prepustila niskim nagonima, pa da sam ga stvarno zviznila, pa on onda mene, pa onda opet ja njega, pa onda ...e, onda bi mi imali zakonsko pravo na tužbe zbog nanošenja fizičkih ozljeda a o tužbama za pretrpljene duševne boli da i ne govorimo. Međutim, kad zviznemo tebe, dvadesetak godina mlađega, i stotinjak kila lakšega, onda je to zakonski nekažnjivo, to se nekako ne smatra povredom tuđeg dostojanstva, to je samo dio odgojnih metoda, pa umjesto da budemo sankcionirani, još će nam se to i odobravati, jer, kad je o malima i nejakima riječ, "Batina je iz raja izašla". Zar to nije malo nelogično? Kad udariš nekog tko se može braniti, to je kažnjivo. Međutim, kad udariš nekog tko se ne može braniti, onda, ništa. Ne kužim. Da bi netko bio kažnjen za udaranje djeteta, onda to dijete mora biti bar premlaćeno. Moraju se vidjeti rane, modrice i ožiljci. Oni, vanjski ožiljci. Za one unutrašnje teško da dijete može podastrijeti dokaze. A da ih i podastre, koga briga. Ionako mu nitko neće vjerovati. Kako se recimo osjećate kada vam netko kaže da ste nikakva osoba, da ste zločesti, da ništa ne radite kako treba? Ili, kako biste se recimo osjećali da vam netko opali pljusku? Još bolje, kako biste se osjećali da vas netko odalami po guzi? Hajte, ali iskreno. (Pitanja se ne odnose na mazohiste). Ne interesira me sad ona fizička bol. Interesira me kako biste se osjećali? Uvrijeđeno? Možda. Bijesno? Možda. Poniženo? Sasvim sigurno. Ili, kad na primjer ne primjenjujemo fizičke metode kažnjavanja, nego djecu zbog neposluha pošaljemo u njihovu sobu. Jednostavno, stavimo im do znanja da nisu dovoljno vrijedna ljudska bića da bi sa nama i dalje boravila u istoj prostoriji. Naprosto prekidamo komunikaciju s njima. Onako kako ćemo je prekinuti još nebrojeno puta do njihove, možda, petnaeste ili šesnaeste godine. A onda? E, onda nam oni zahvalno vraćaju naučeno, i prekidaju komunikaciju sa nama. Onda se to zove pubertet. Pubertet je, za naivne, razdoblje u kojem naša, do tada, normalna djeca, zahvaćena hirovima prirode i divljanjem hormona jednostavno, neobjašnjivo, „polude“. Skrenu s pravog puta. Iz očiju im počne tinjati neslućena mržnja prema roditeljima, skrbnicima, školskim i inim institucijama. I tako, drago dijete, do momenta kad nam počneš vraćati udarce, mi već odavno zaboravimo da smo te udarali, pa se čudom čudimo i zazivamo Boga i pitamo se gdje je tu pravda, nakon svega što smo napravili za tebe a ti nam sada tako vraćaš. Jednom, u dobi od samo četiri godine, moj sin mi je postavio pitanje: " Mama, ako roditelji tuku djecu za njihovo dobro, zašto onda djeca, kad ih roditelji krenu tuć, ne viču „Juuupiiii, mama će me istuuuć!! Zašto umjesto toga...plaču?“ Osim toga, da bi dijete naučilo govoriti, hodati, jesti, smijati se, za to mu treba neki odrasli da ga nauči. Jer djeca u biti uče imitiranjem. I to nam je prihvatljivo. Jesmo li ikad pomislili da od odraslih nauči i lagati, ucjenjivati, terorizirati? Ne? Nije to moglo naučiti od nas? Kad je to naučilo? Još kao embrio?! U maternici?! Ma zamisli ti malog pokvarenjaka! Dok smo mi, ništa ne sluteći, devet mjeseci nosali naokolo plod svoje ljubavi, trudili se ne pušiti i jesti zdravu hranu ne bi li Ono raslo i razvijalo se, Ono je umjesto toga svih devet mjeseci smišljalo paklene planove i vježbalo se biti razmaženo, hiperaktivno, tvrdoglavo, lijeno, zločesto, nezahvalno, ljubomorno, nemoguće, cendravo, sebično, i ko zna šta još sve ne, samo da bi nama, jednog dana, moglo zagorčavati život! Ok. Nećemo biti tako isključivi. Ima Ono i dobrih strana. Pametno je. Inteligentno. Suosjećajno. A odakle mu to? Je li i to pripremalo za onih devet mjeseci? Ma ne, nikako. To smo mu mi usadili. To smo ga mi naučili. To je naša zasluga. Naše su znači samo zasluge. Krivnje su Božje, ili genetske, ili vražje, nema veze čije. Bitno je da si mi ne moramo postavljati neka osjetljiva pitanja. Bitno je da ostanemo pravednici u svojim, i u očima svijeta. Nevine žrtve malih agresora. Ti mali agresori zarana nauče govoriti nam, i davati točno ono što znaju da od njih i očekujemo. Svoje prave emocije, svoje male strepnje i tuge i boli vješto i mudro skrivaju. Jer skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje, jer, u suprotnom, kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate ionako složeno funkcioniranje u svetom okrilju. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno vec stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili poštedjeni. Tu laž je prije svega strašno teško otkriti jer, pošto vas tome podučavaju od dana kad se rodite, vi u njoj sasvim "normalno" živite, odrastate, zatim srećete neku drugu izblesiranu odraslu djecu također profesionalce u skrivanju, uplivavate u društvo, školu, fakultet, radno mjesto, gdje laž i dalje nesmetano buja, ostvarujete prijateljstva i veze, rađate djecu i nastavljate ih podučavati skrivanju isto onako revnosno ko što su vaši roditelji vas podučavali, i tako iz generacije u generaciju. Oni koji u određenom trenutku u životu postanu svjesni svega toga i pobune se, postaju "buntovnici bez razloga", obilježeni, neprilagođeni, i šta sve ne... Jer treba igrati po pravilima, pravilima koja nastoje od tebe napraviti dobro odgojenog poslušnika, đaka, studenta, i, naravno, kao krunu, jednog dana, topovsko meso. Poslušnost je najcjenjenija vrlina i jedino čime možeš zavrijediti kao ljubav i poštovanje onih koji su te "stvorili i odgojili". Odgajati, po mom, i iskustvu stotine ljudi koje sam bar malo poznavala, znači spriječiti u začetku svaki pokušaj individualnog razvoja, znači gušenje istinske kreativnosti ljudskog bića e da bi ga se usmjerilo u "društveno prihvatljivom" smjeru, ili smjeru koji su nam zacrtali naši "stvoritelji", dok jednog dana ne izrasteš lijepo u još jednu osobu sličnu njima samima, savršeno ukalupljen, savršeno stranac samom sebi, ali, što straniji samom sebi, to draži i bliži roditeljima i užoj i široj okolini. Zadivljujuće je kako ne čujemo, kako ne vjerujemo djeci koja recimo skupe hrabrost i požale se na zlostavljanje, bilo koje vrste. Ma, hajte, molim vas, pa to se dešava samo u američkim filmovima, to su neke daleke i nastrane teme koje obrađuje nastrana Oprah Winfrey, kojoj plješće isto tako nastrana američka publika, takve se stvari nama, i ovdje, ne dešavaju. Ok. Kad se nekome potužiš na život onda ti kažu „Tko kaže da je život pošten“. Dobro, ne mora baš biti pošten, ali, ako me već nije poštedio gadarija (iz svoje bogate zbirke istih), zašto me onda istovremeno nije obdario mozgom koji je sposoban to sve zamagliti, ljekovito poružičastiti, zašto mi nije dodijeljena sposobnost laganja sebe, onako ko što neki od ljudi koje poznajem prilično uspješno već godinama rade. Naprimjer, obitelj , u kojoj je otac notorni alkoholičar , rabi simpa izraz da je tata "malo popio", nakon što ga, u besvjesnom stanju, susjedi pokupe sa stepeništa zgrade u kojoj žive i dovuku pred vrata koja otvara Željezna lady tj. majka sretne obitelji, a iza njenih skutova proviruju dvije tužne glavice, svojim uzrastom nespremne na takve prizore, ali bez brige, tu je mama da ih zaštiti. A zaštititi ih neće tako što će tatu koji im razara djetinjstvo poslati na liječenje, ili ga, što osobno preferiram, jednostavno pregaziti autom. A ne, ona će ih zaštititi tako što će stoički izjaviti da je tata opet malo popio, odvući nesretnikovo truplo u spavaću sobu, smjestiti ga onako obučenog u krevet, pažljivo zatvoriti vrata, vratiti se u kuhinju i nastaviti kuhati obiteljski ručak koji je, zna se, vrlo važan da bi djeca stekla osjećaj sigurnosti i uživala u radosti okupljanja oko obiteljskog stola. -Što?! - pomislit će klinci, ma kakav obiteljski ručak, kakvi bakrači i idile, pa što je bilo ono maloprije, malo nam se kanda ne uklapa u tu koncepciju? Ali tu je opet Željezna lady da ih uvjeri, što ste vidjeli niste vidjeli, umjesto što pokušavate utvrditi što to točno smrdi u obiteljskoj idili, radije pomirišite ovu divnu toplu juhicu koju vam je mamica spremila…itd…itd… , Normalno, djeca,nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da otkriju ili dokažu da u toj obitelji nešto definitivno nije u redu, jednostavno odustaju. Ne zato što nemaju snage ili hrabrosti boriti se za ono što znaju, vide ili vjeruju, već zato što nakon nekog vremena zaključe slijedeće: ako je u ovoj obitelji sve u redu, a ja se i dalje ovako loše osjećam, to znači da nešto samnom nije u redu. U tom uvjerenju će ostati cijelog svog života, potpomognuti prešutnom podrškom kompletne obitelji, susjeda, nastavnika i svekolike društvene zajednice. Nitko neće zaustaviti tu djecu na stepeništu, postaviti pitanje, bar pokušati prekinuti pakao.. A, trebali bi. Jer, normalno, samo jedna od deset žena žrtava će skupiti hrabrost i prekinuti horor. Ostale će jednostavno provesti cijeli svoj vijek u suzama, samoobmanjivanju,opet suzama, i, opet, samoobmanjivanju. A paleta samoobmanjivanja je impresivna i poširoka. "Dobro, evo, sinoć, nakon što je izmlatio mene i djecu, plakao je i obećao (pazi, obećao) da će prestati piti", "Dobro, teško nam je, ali , kad ne pije, on je u stvari dobar čovjek", "Dobro, evo nas na intezivnoj nakon posljednjeg premlaćivanja, ali, čim se djeca osvijeste, objasnit ću im kakvih sve očeva ima, a ima ih, jel da, koji su još sto puta gori"... Ne, za većinu fizičkih ili duševnih boli koje im smjestimo, djeca nas ne mogu tužiti. Jer je odgojni šamar legalan. Još uvijek. Kad ćemo prihvatiti da batina nije iz Raja izašla? Bacimo batinu, i raširimo ruke onome što jedino Raju i pripada. A to je ljubav, i strpljenje. Kad tome naučimo djecu, možda ni ona neće više u školu, pored knjiga, u torbi nositi i batinu. Batinu koju vučemo na svojim leđima i predajemo svakoj sljedećoj generaciji kao apsurdnu i tužnu štafetu; kao simboliku našeg nepovjerenja u snagu ljubavi. Teglimo tu štafetu jer su nam je naši roditelji predali, a njima njihovi roditelji. Dopustimo našoj djeci da optrče svoj krug bez nje. Pomozimo im da prekinu zatvoreni krug. Zauvijek. p.s. ovo sam upravo otkrila p.s. jopet: broj ovog posta je...100! :) |
24.03.2009., utorak
|
Siguran sam da će biti još prijatelja u tvom životu. Samo ne smiješ biti nestrpljiva. Prijatelje ne tražimo, oni se jednostavno dogode. Život nam ponekad donese teške trenutke ali život je nalik na potok, na vodu. Voda juri, žubori, pjeva, plače, nabuja i širi se, probija si nov put. Zimi se ponekad smrzne ali to nije njen kraj. Ona samo čeka novo proljeće, ptice, travu, cvijeće. Tada ponovo poteče. Možda naiđe na drugi potok, sjedini se s njim. Zajedno teku dalje, jače i bučnije, veselije. Do susreta s novim potokom ili rijekom. Daleko je do ušća u more, o tome se ne razmišlja. Zatim, ponekad, vode gotovo usahnu i s mukom se probijaju svojim koritom. Ponekad su mutne i teške ali ubrzo postaju kristalne i prštave. Do nove promjene. Vode teku dalje. Iz romana "Vode teku dalje", Ivica Smolec |
Pada kiša
|
a kad pada vakva kiša ka šta sad pada u Splitu, dozvoljeno je izbaciti i do dva-tri posta dnevno. Najime poznato je da mi pjesničke duše reagiramo na meteorološke vibracije. Tad nas najviše pukne na pisanje i maltretiranje papira. Javija mi se jedan prijatej iz okolice Splita i inspirira me na mozganje o pripizdinama. Ja sam njemu rekla da je on na kraju svita, a on je meni odgovorija da je meni sve vanka Splita- kraj svita. I sad se ja mislin jesan li ja stvarno takva malomišćanska tupoglavica? Pa nije moguće, ja san ipak žena koja je vidila svita! Bila san i do Solina, a i do Trogira! Šta će on meni govorit! I ovin puten mu poručujen da san prošla pola svita! I zato, ne mičen više majci iz Splita! I evo mu roge! Nije još gotov post, di ste poletili sa komentariman, hehe. Tila san još reć da ovo vrime puca u kosti i u glavu. A sad, drugovi, pesma! sad san se sitila Nove godine u Zabregu sa mojon rodicom M. i našon prijatejicon I. Bile smo samo nas tri i slušale smo skoro cilu večer ovo: Plesale i pile i pivale idiiii idiii nesaaniceeee da ne viiidiiin tvoojeeee liceeeeeeeeeee.... Tila san van pisat o svojoj rodici još malo, al' mi je upravo zapritila da bi mi to bijo ujedno i zadnji post u životu. |
Kako Crvenkapa tumači muškiće, ili, "ljepota je u očima promatrača"
|
Kad me stisnu nevoje u životu, priuštin sebi kavu sa mojon prijatejicon Crvenkapon. Nema te nesriće koju ti ona neće izrelativizirat, a najspretnija je u ulipšavanju one nesriće od muških. To kako ona tumači muškarce, to je mač tumač, i morete bit sigurni da ćete večer završit oduševjeni i ganuti muškin rodom do dna duše. Moran ka prvo opisat malo Crvenkapu da bi van je predočila u svoj njenoj osebujnosti. Crvenkapa van je jedan stvor od metra i lamice, od jedno cirka 50-ak kila, i kad je čovik vidi tako sićušnu ne more a da se ne zapita kako u tolicno tijelo stane toliko jubavi za muški rod. Bez obzira šta je cila smišna, ono, za ponit je doma, bidna nema baš puno sriće u jubavi. Stalno je u nekoga nesritno zajubjena, samo šta ona to ne zna. Drugin ričima, svima more bit jasno da joj od veze sa dotičnim nema kruva, ali ona brate cvita i cvrkuće ka najsritnije zajubjena žena na svitu. A to je zato šta ona ima to svoje posebno tumačenje jubavnih signala u muškaraca. Vako to izgleda kad smo nas dvi na kavi: Crvenkapa: mmmm..znaš, malo san se zajubila..... Ja (zavrćen očima): Opet? A u koga sad, svegati? Ona: ajmee, u jednoga..ma...idealan je, idealan! A da vidiš samo koju lipu i dobru ženu ima! A tek dicu! Anđeli mali! Ja: Crvenkapo...ovaj, oženjen...pa šta će ti to? Ona: pa šta? Tebi svaki kurac smeta, zato i jesi uvik sama! Prava jubav nema granica! Ja: Dobro, reci mi...biće se rastavlja? Ona: Ma kakvi, ima baš lipi, sritni brak! Zato šta ti je on taki, znaš, dobar! Prikodobar! I ne bi privarija ženu za ništa na svitu! Ma, volin ga, volin i njegovu ženu! I dicu! A ko ga ne bi volija!! Ja: Ček, aj malo se saberi, 'bente blesavu! Čovik je oženjen, ima sritan brak, dicu, vjeran je ženi, mislim, pa kakve su ti šanse kod njega? Nikakve! Ona: Eto, eto, to je tvoj problem! Ti ne viruješ u jubav! I ostarit ćeš okružena mačkama! On mene voli! Zašto bi se inače pravija da je ravnodušan?? Ja: A kako se on to pravi da je ravnodušan? Ona: aajme, ajme meni s tobom, nikad ti nećeš ništa svatit u vezi muških! Pa to ti je ono tipično ponašanje kad je muškome stalo, ali se bori sa osjećajima pa ih sakriva! Klasika! Čista! Ja: Aha. Drugin ričima, ne primjećuje te, nije ti ni ime zapantija, ne zove te na telefon, a kad te sretne na ulici prilazi na drugu stranu? Ona (oduševljeno i raznježeno): Tako je!! Aj reci, aj priznaj, muškići su tako slatki kad se zajube!!!! Kako..kako nespretno sakrivaju emocije! Ma, obožajen ga!!!!! REZIME, po Crvenkapi: - ako te muški (nikad) ne zove na telefon, to je zato šta je zajubjen i bori se protiv svojih osjećaja - ako ti poklopi slušalicu kad ti nazoveš njega, to je zato šta nema hrabrosti priznat ženi da voli drugu - ako ti ne odgovara na sms poruke, to je zato šta ne zna verbalizirat svoje preduboke emocije prema tebi - ako ti kaže da sjašiš i da ga pustiš na miru, to je zato šta osjeća kako tvoja blizina fatalno djeluje na njega pa se brani agresijom I tako dalje, i tako dalje, Crvenkapa je čudo prirode, judi moji. Kad san joj jučer rekla da su nas u firmi poslali na čekanje, uzviknila je oduševjeno: - To van oni stoposto oće poboljšat uvjete rada u firmi, opiturat i stavit nove klime prije lita, pa su vas poslali doma da vas iznenade! Ajmeee, ajme kako poslodavci nespretno iskazuju svoju brigu za radnike! Koja si ti sritnica, jebate!!!!! update: Jedna godišnjica |
22.03.2009., nedjelja
In memoriam: Velike zvijeri umiru tiho
|
I to je to. Dočekali smo "Čekanje". Nije da me nešto posebno iznenadilo. Onog dana kad se novi vlasnik, crni jahač Privatizacije, ušetao u našu firmu, ja sam pospremila malo ladice svog radnog stola, kao onda za vrijeme zračnih uzbuna u Splitu kad smo uredno pospremali stanove prije silaska u skloništa. Kao ono kad su ljudi, u stara vremena, govorili "Ćerce, uvik imaj čiste mudante na sebi, nikad ne znaš kad ćeš završit kod dotura". Velika zvijer umire tiho. Laka zemlja firmi koja je hranila 500 radnika puta najmanje po tri člana familije svakog od njih. Laka zemlja ljudskim i radničkim pravima, boljoj budućnosti, i svima nama skupa. Donji tekst sam napisala kad "čekanje" još nije bilo ni blizu. Ali, naravno, naravno da sam znala...Sutra je ponediljak, a ja ne idem radit. Čudno, toliko puta sam sanjala o tome, a sad... Privatiziralo me. Ni krivu, ni dužnu. Dobro, samo ni krivu. Dužna sam bila, to jest ne ja, nego moja firma. Dužna ko bivša Juga. Što bi se reklo, taman sazrela za privatiziranje. Ponekad se pitam zašto onu Jugu, onako dužnu, nije netko privatizirao u komadu. A ne ovako, svaka od bivših država mora pojedinačno, sama sebe prodavati. Svaka na svom vlastitom uglu. Prije veličanstvene privatizacije, ja sam u svojoj firmi bila tajnica uprave, posao koji nitko normalan ne bi dao – meni. Ali kao što se zna, svemir ima čudan smisao za humor, i ja se nađoh na tom odgovornom radnom mjestu, sva sriktana, kako već tajnice i trebaju biti, i opterećena tajnama sa kojima nisam znala što bih. Kad bi me netko pitao što radim, ja bih, odgovarajući da radim kao „tajnica uprave", osjetila ogromno strahopoštovanje prema samoj sebi. A kakvo sam tek strahopoštovanje osjetila kad su me posjeli za skupi radni stol okićen sa dva telefonska aparata, faxom, stolnim kalendarom, tri ladice sa ključićima, službenim mobitelom – bila sam prestravljena. Ladice sa ključićima su upućivale na delikatnost mog radnog mjesta, na čuvanje tajni i na strašno veliku odgovornost. Prevrtala sam zabrinuto ključiće u ruci, razmišljajući kako ću ja, koja dnevno izgubim bar dva važna osobna dokumenta, uspjeti sačuvati tajnu dokumentaciju čitave jedne firme i njezinih članova uprave. Dotičnih članova uprave je bilo troje, sa predsjednikom, pa je tako ispadalo da ja imam tri šefa, previše čak i za hladnokrvnije i organiziranije tajnice od mene. S njihove strane, od mene se očekivalo da budem prisebna, koncentrirana, distancirana i protokolarna. Sa moje strane, od njih sam očekivala da valjda ne očekuju da bih ja stvarno mogla biti sve to što se od mene očekuje. Kao prvo, distancirana i protokolarna nisam bila nikad, čak ni kad sam stvarno morala, a koncentrirana sam zadnji put bila u drugom razredu osnovne kad sam bratu, pincetom za obrve, pokušala iščupati jezik, jer mi je rekao da sam debela. Mama je naišla u pravi čas. Počevši od toga da su svi članovi uprave bili zakleti nepušači, pa do toga da ja o nekakvim tamo protokolima pojma nisam imala, a za one o kojima sam i imala nekog pojma jednostavno nisam marila, postojale su sve naznake da bi moja karijera tajnice mogla potrajati kraće i od moje urnebesno kratke karijere majke, supruge i domaćice, u kuhinji kraljice, na ulici dame i u krevetu kurve. Ali, čudni su putevi Gospodnji. Usprkos tome što sam kuhala najlošiju kavu na svijetu, što sam bila jedina tajnica na planetu koja grize nokte, puši k'o Turčin i provodi većinu radnog vremena sasvim nedecentno se smijući na sav glas, moji šefovi su me nekako voljeli, pa je moja tajnička priča potrajala koliko i njihova, točnije, sve do privatizacije. Gospođu Privatizaciju smo dočekali sa dužnim poštovanjem i svim pripadajućim joj počastima. Firmu se ušminkavalo, prale su se zavjese zadnji put oprane još tamo davne neke kad je Tito prolazio u svečanoj koloni cestom koja slučajno ide uz našu firmu, sređivala se arhiva dokumentacije, stresala prašina sa starih žutih registratora, a ja sam svoj doprinos dala time što bih se našminkala čak i prije ispijene prve jutarnje kave. Dobro, i smanjila sam broj popušenih cigareta uz istu, sa 10, na 9 komada. Možda jesam osebujnog stila kao tajnica, ali kad treba podmetnuti leđa za firmu, ne libim se ni najveće žrtve. Privatizacija se ne dešava naglo, niti preko noći. Ona počinje umirujućim glasom nekoga tko je zadužen za umirivanje pučanstva pred katastrofu, kao kad nam na primjer u avionu, kojem je desni motor upravo prestao raditi a i lijevo krilo mu je malko u plamenu, stjuardesa profesionalno smirenim glasom objavi: „Imamo mali problem, molimo vas da stavite svoje maske s kisikom i ne brinite, nema mjesta panici". To obično bude izgovoreno tri i po sekunde prije nego se avion stropošta i eksplodira na zemlji. Mi u našoj firmi smo, doduše, ipak imali malo više od tri i po sekunde za pripremiti se. Imali smo dakle vremena za oprati zavjese, pa čak i ležerno zbijati šale na račun budućeg, još nepoznatog i neodabranog vlasnika firme. Nekoliko mjeseci su našom firmom prolazile ophodnje stranaca, a mi, radnici, smo se kao djeca zabavljali nagađanjima čiji ćemo postati, tko li će nas usvojiti. Time smo, naravno, prikrivali laganu strepnju u dušama i nejasan osjećaj straha. Straha od „konačnog rješenja" svih problema našeg, donedavno socijalističkog mastodonta, firme koja je imala sve – kapital i proizvod i tržište. Drugim riječima, netko se trebao zaista svojski potruditi da bi je doveo u stanje totalnog kolapsa, dakle stanje kad se privatizacija nameće kao jedino moguće rješenje. Zajedničkim trudom države i raznoraznih direktora, financijskih direktora, komercijalnih sveznadara i ostaloga stručnog kadra, firma je jednoga dana, usprkos kvalitetnom proizvodu, zagarantiranom tržištu i realno nemogućoj propasti – jednostavno, gle čuda, propala. U takvoj situaciji tek pokrenutog postupka privatizacije, moja uloga tajnice je najednom počela od mene iziskivati više nego što sam mogla odglumiti i dati. S obzirom na to da sam, kao i svi ostali, bila upoznata sa uobičajenim sudbinama privatiziranih firmi u Hrvatskoj, nisam se mogla prisiliti niti na očito lažnu, protokolarnu tajničku ljubaznost, vještinu koju sam bila dobrim dijelom ipak savladala u nekoliko godina tajničevanja. I onda je jednoga dana novi vlasnik jednostavno ušetao u firmu. E, to je bio trenutak kad sam ja, inače rođenjem, odgojem i astrološki gledano predodređena i uvjerena ljevičarka, postala ljuta hrvatska desničarka. - Ma gledaj ti kako on nama tu ušetava, u našoj zemlji! On će meni sad tu doć i govorit šta da radim, on će meni zapovidat u mojoj zemlji! Zajedno sa ostalih stotinjak radnika u administrativnoj zgradi, sa prozora sam gledala kako Novi stiže, parkira svoje veliko skupo auto na naš parking, nonšalantno prolazi kroz našu portu, kraj naših stražara, i ušetava u našu zgradu. Čovjek mi još ništa nije bio skrivio, kao što, u biti, nije ni kasnije, osim što se ponašao kao i svatko kad si kupi nešto pa onda to preuredi po svom guštu. Nije mi bio ništa napravio, ali, gledajući ga kako ulazi u firmu, u meni je nešto proključalo, neki bijes, čudan neki poriv da mu viknem da ne može tek tako doći i ušetati kao na svoje. Prosvjed mi je zastao u grlu jer sam se sjetila da to jest njegovo. Ne samo parking, porta, administrativna zgrada i sva postrojenja, nego i ja, i mi, i svi skupa i zajedno. Nakon tog ušetavanja, slijedili su mjeseci koji su pokazali kako privatizacija, po načinu na koji djeluje na ljude, u biti jako nalikuje ratu i ratnim uvjetima. Naime, tijekom nje je, kao i u ratu, iz nekih ljudi isplivalo ono najgore. Zaposlenici, do jučer složni u internoj zajebanciji na račun novog vlasnika, na njegovo ukazanje su se prvo svi učahurili i utišali, a nakon toga, izletjevši iz čahura poput nasilno uljepšanih gusjenica, odabrali „strane" od kojih je jedna bila (o)tužnija od druge. Jedni su se pretvorili u bezvoljne apatične zombije, pomirene sa sudbinom i spremne nekako doglavinjati do penzije ili do otpremnine, whatever. Drugi su naglo živnuli poneseni entuzijazmom sticanja poena kod novog šefa, ako želimo to ljepše kazati. Ako bi htjela to ružnije kazati, ključne riječi bi bile uvlačenje i analni sustav. Novi je, dakle, izvršio odmah neke promjene, na primjer makao upravu, a sa upravom i mene. Za mene je to bila sretna okolnost, jer da sam mu ostala blizu, vjerovatno se ne bi mogla odhrvati porivu da mu se napijem krvi kapitalističke, a sve pod utjecajem mog naglo ostrašćenog osjećaja domoljublja pod radnom parolom „On će meni u mojoj zemlji!" Nikad mi se, od rata pa na ovamo, moja zemlja nije činila tako intenzivno i dragocjeno mojom, kao tad kad je jedan obični stranac došao i postao vlasnikom svega što mi do tada baš i nije bilo toliko sveto, ni važno. Nikada do tada nisam tako često i s toliko tuge razmišljala o ljudima koji su, za razliku od mene, imali ideale i bili spremni poginuti za svoju zemlju. Bila sam ogorčena i za sebe i za njih. Eto, tako je moja firma privatizirana. Dugo je bolovala, a posljedice bolesti su obilježile svakog umornog joj zaposlenika. Pretvoriše se u kolone bezvoljnih silueta. Umornih od socijalizma, od komunizma, od demokracije, domoljubizacije i privatizacije. Neki su proveli život u toj firmi. Prošli su njeno rađanje, sve pubertetske bolesti, posrnuća, život na aparatima. Prošli su i euforiju investicije i restrukturiranja, radili duple smjene onda kad im se govorilo da će njihova oboljela firma ozdraviti samo ako oni još malo zapnu. Pa su oni svojski zapeli. Međutim, do ozdravljenja nije došlo, jer je nešto zapelo. Negdje gore, među onima koji su odlučivali o životu i smrti, i čiji su se vlastiti životi to više poboljšavali što su više ovakvih smrti potpisali, ili tako nekako, bar koliko se ja, kao jedna smušena tajnica, razumijem u medicinu. |
Brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte
|
Nije tu bilo dogovaranja...našli bi se na Rivi, najčešće bi večer proveli naslonjeni leđima na zid od Bobisa, i tako stajali, čudan način zabave, priznajem....Bobis nam je kanda čuva leđa, šta li.... ..u to vrime na rivi, tačno nasuprot Bobisa su bili parkirani „Dioklecijan“ i „Istranka“, dva broda koji se već tad bili za rashod, a na jednom od njih se moglo sist i pit kavu..pa smo mi tako znali sidit na „Dioklecijanu“ i gledat jude na rivi sa te, ajmo reć jedne više, carske pozicije... ..a sidilo se i na kornižima, ono, ka u dnevnom boravku, sidneš na korniž, sidiš brate na asfaltu i nikome to nije čudno, niko se nije pita dobro šta je tim Splićanima, kraj svih štekata i kafića u gradu, oni side po kornižima, skalama i zidićima... ..u ekipi smo imali jednoga šta se je zva Ćiro...u vezi s njim u glavi mi je zauvik ostala scena .. ..side dakle Ćiro i njegov prijatej na kornižu, i nešto se posvađaju..Ćiro se vas najutija, digne se demonstrativno sa korniža i krene ća, o svom poslu..ovi šta je osta sidit, pogleda za njim, i vikne mu nako na sav glas...“Aloooo, Ćirile, kakvi su ti to Metodi?!?“ Ekipa naslonjena na Bobis iza njegovih leđa je hrpimice popadala po podu.... ..svi smo nosili uske rebe, leviske, naravski..koja je to revija dobrih muških i ženskih guza samo bila.... U tako uske rebe mi žene smo ulazile sljedećom tehnikom: Legneš na krevet, da ti se stomak ulupi, uvuče, onda potegneš patent, u takvom ležećem položaju, a onda ti prijatejica, koja asistira, da ruke da se moreš dignit sa kreveta... Moja mater se krstila s obe dvi ruke...  ..nakon šta bi odradili obrednu kavu u Bobisa, laganica đir prema Baćama...priko trajektne luke pa do Džaje.... Eh, Džaja, posebna priča... Danas izmišjaju nekakve „Lounge“ barove..ma Džaja je za njih bija avion... Uzmeš svoje piće, sidneš (opet) na neki zidić isprid, pogled puca na Brački kanal, iz Džaje dopiru zvuci dobre muzike...ma, nirvana, brate. Bruce je bija uvik tu negdi, the Boss svih naših linih dana...živili smo u komunističkoj tvorevini i tribalo nam je vajda sve bit sivo i tribalo nam je falit kisika a mi smo se mrdali u ritmu, u našim preuskim rebama, i jedino šta nam je falilo bilo je...još takvih dana, i još takvih noći...dica sunca, podmarjanski rokeri, naši kazetofoni i ploče puni Amerika, a srce puno Tome Bebića i Smoje....kako li se sve to ispreplitalo i uklapalo, the Boss i Toma...sloboda nam je bila urođena, nismo o njoj imali potribe ni razmišljat... E moj Splite 80-ih...da te mogu postovima zvati, ja bi pisala, ne bi stala. |
21.03.2009., subota
Kad se ženske duše slože
|
Ne znan za sebe od umora. Vanka cipa bura, minus dvista osandeset stupnjova je. Jučer san namjeravala ne izlazit nigdi, ali sam onda dobila poziv za večeru. Moje prijatejice iz ženskog zbora „Marjanke“, sa kojima sam osvojila drugu nagradu za najbolju masku nedavno, odlučile su nagradu, tj. 2000kn potrošit u jednom restoranu u kojem inače piva i svira naš bivši maestro Žare. Došlo dakle nas 10 žena, raskokodane ka i uvik, sve sređene i napirlitane, osim mene koja san izgledala ka zombi. Neispavana već danima zbog svakojakih udaraca okrutne sudbine, hehe, žrtvovala san se i došla, sa skrivenom namjerom da izdržin do deserta, a da se potom jednostavno onesvijestim i da me recimo kola hitne pomoći odvezu doma. Ili u bolnicu, nema veze, samo da tamo ima neki krevet u kojeg se mogu stropoštat. Naravno da mi se plan izjalovija. Naime, naš lipi i smišni maestro Žare je u pauzama pivanja i sviranja dolazija sist s nama. A Žare je čovik koji je falija profesiju, triba je bit glumac. Komičar. Kad taj počne prepričavat svoje događaje sa 'rvacke estrade, oživljavat svoja sjećanja na svirke sa recimo ćaćom i sinom Dvornik, ili sa Cocom, ili sa bilo kim iz toga miljea, moš samo potpisat bezuvjetnu predaju, vrištat, držat se za stomak, plakat na rubu histerije od smijanja i valjat se po podu. Smijanje je tako...tako fizička kategorija, ljudi moji. Nema tog seksa koji se more usporedit sa jednim kvalitetnim zacenjivanjem od smija. Kako možeš recimo ostat normalan kad ti Žare priča kako je Boris Dvornik jeanput ZASPA na sceni? Kako moš ne umrit od smija kad ti onako slikovito dočara polumračnu kazališnu scenu, Borisa Dvornika na improviziranim dalmatinskim skalinama, u sceni u kojoj on na tim skalama naslonjen čeka, i, u momentu kad triba nešto reć, kad publika očekuje njegovu repliku, zrakom dopluta jedno gromko, potmulo:“Hrrrrrrrr.......“? Spava čovik snom pravednika, spava nasrid scene, na daskama koje život znače, i jebe ga se i za zaprepaštenu publiku i za umjetnički dojam! Smijale smo se tako da nam je postalo vruće, pa smo jedna za drugom počele skidat sa sebe slojeve odjeće, đempere i veste, i mislin da bi Žare moga komotno uskoro napisat bestseler, naslova“Kako odjedanput natirat 10 žena da se skinu“. Hrana je bila odlična, naručile smo par porcija mišanog mesa, klasika, jel'. Uz to meso je bila hrpa pomfrija, i prijatejica do mene je slasno mljackala neprestano ponavljajući:“Jebate gušta, ist' pomfrit, a niti san gulila kunpire, nit' san ih frigala!“ Kad je to prvi put rekla, a šta san ja življe vizualizirala koliko naprimjer krunpira triba ogulit za dvi onakve porcije, to mi je pomfrit postaja sve slađi i ukusniji i veća delicija od svega serviranog na stolu, uključujući i čokoladni desert, i rožatu i semmi-freddo (to van je nešto ka almost cool kolač). Žare je povremeno odlazija na scenu svirat i pivat, pa smo pivale s njim između zalogaja, a ostali gosti restorana su tako dobili priliku uživat u glasovima prave ženske klape. Meni u čast on i kolega su otpivali i "Marčelinu", pa san bila sva ponosna i raznježena i njonjava ali nisan to naravski pokazala. Pivala sam s njima, ali prije svega bavila sam se diskretnim posmatranjem i analiziranjem svake članice klape ponaosob. Mala, sitna plavuša nasuprot mene, nježno stvorenjce koje je operiralo rak dojke, a trenutno radi na objavljivanju svoje knjige, ne knjige o bolesti, nego knjige o lipome Splitu....ko je ne zna, a gleda je kako se zafrkaje, reka bi da ta u životu nije bila bolesna a kamoli... Odma do nje krupna, putena, rastavljena brineta, nevjerojatnog apetita, o čemu god da je riječ, a ponašanja suzdržanog i samozatajnog...ko je ne zna, reka bi ta u životu muškoga nije vidila..hehe...Doli, pri kraju stola, još jedna samohrana, sad već i baka, zvir i žena, kad ta hoda ulicom, muški padaju u ekstazu...sređena od glave do pete i u ponoć i u podne, dama od rođenja, dugih crveno lakiranih noktiju...ko nju ne zna, ne bi nikad pogodija da je bilo dana kad se prehranjivala čišćenjem tuđih stanova...ma, othranila je ona i sebe, i svoju kćer, a sada se brine i za unuka....Sa moje lijeve strane, ona šta se divi pomfritu, žena sa stabilnim brakom, dvoje sinova, i dobrim mužem... Deset žena, deset sudbina, deset soprana, altova, glasova punih ljubavi, sjete, i života... Na samom početku večeri, meni su svečano uručile Zahvalnicu jerbo san in jeanput napisala popratni tekst za njihov koncert u teatru prošle godine, di su nastupale zajedno sa jednim splitskim mandolinskim orkestrom za sv. Duju. Ne znan oću li više u životu dobit ikakve zahvale i nagrade, ali ova Zahvalnica će mi uvik ostat najdraža. Sićan se kako san drhtala i tresla se, čitala san svoju priču o ženskom zboru "Marjanke" prid cilin teatron, i u sebi se zaklinjala da se više nikad u životu neću dat nagovorit na sličnu pizdariju. Tresla su mi se kolina, i ruke, i mislila san da to svi vide. Kad se na kraju prolomija pljesak, i smij, mislila san da plješću nekome iza mene, a da se smiju mome straju.... Pivala sam tako sinoć s njima promatrajući ih, crpeći po ko zna koji put snagu i volju iz njihovih sudbina, i osjećajući se počašćenom što sam povremeno dio njih, što mogu s njima smijat se i pivat i plakat i maškaravat i, da prostite, zajebavat...  Ova slija nema veze sa postom, to san jeanput kontenplirala o životu i jubavi ležeći na kauču i promatrajući svoje čizme :)))  a ovo je rukica mog nećaka Noe na mom kolinu. Dica imaju tako neodoljive rukice.  Noa u elementu, a šta ću vam reć, smišan na tetu :D     |
20.03.2009., petak
E-EM-CE
|
Ima puno reklama na TV i radiju koje me iritiraju. Ono, dođe mi da zgrabin i radijo i TV i zafrljačin ih kroz zatvorenu ponistru. Međutim, moram istaknit jednu koja me osobito iritira, koja mi stvara žgaravicu, čupa jetru, nokte i živce. Scenarij je sljedeći: Neki muški ka razgovaraju jer su ugledali grupu ženskih ljudova i onda jedan od njih uzbuđeno vikne: „Ou! Hip hip hurej! Gle! To su one ženske šta su nam pobigle prošlo lito i nisu s nama htjele popit kavu!!! Ali ovaj put nam neće pobjeći, jer imamo E-EM-CE!“ Scena druga, te iste ženske upravo ugledaše njih: „Ou. Eno oni luzeri šta su nas naganjali prošlo lito! Ali, gle, nu, jao, vau, pa oni su kupili E-EM-CE!!! Cure, sada možemo s njima popit kavu!!!“ Našta sve cure histerički vrisnu od sriće i pozitivnog iznenađenja. Prvo, reklama me iritira zato šta ne znan šta je to E-EM-CE. I ne, ne trudite se, i ne želin znat. Po mojoj slobodnoj procjeni, E-EM-CE je nešto šta služi muškima da bi uvatili ženske. Znači, po filozofiji reklamnih majstora, ili neki dobar autić, ili neki dezodorans od kojeg ženke automacki padaju u nesvist. Nešto još luđe od onog dvostrukog Axa ili tako nešto. Drugo, šta god da je, mislin, pa kakva će nam dica bit, kad po svim medijima konstantno uvjeravaju pučanstvo da ako nemaš najnoviji e-em-ce, dvd, vhr, Ipod, Iznad, plazmu, max teve, i još sto čuda, ne vridiš koliko ni crno pod noktom, stršiš, brate, stršiš!! I to tako eksplicitno, da svaki pubertetlija, željan dokazivanja, nakon takve reklame, a ako si ne može priuštit taj e-em-ce, more odma počinit samoubistvo, bez oklijevanja! Molin da mi komentare ostavjaju samo ovi šta imaju E- EM -CE. :)) |
18.03.2009., srijeda
Crvenkapo, svaki ti da!
|
Moja prija Crvenkapa mi je poslala moju vlastitu pismu, cilu, jer normalno da ja neman pojma di, šta, kako, otkud, čemu, i da li uopće....neam pojma di je ona to našla i skinila...svi su đavli u njoj... More ljubavi | Upload Music |
intermezzo
|
Ima jedan kutak u blogosferi koji je meni dragocjen. Zbog blagosti kukuruzne svile. To je, za dušu, oBlog od kukuruzne svile. Iz tog kutka ukrala sam neke tekstove, sebi za dušu, a danas mi duši treba takva hrana. Već preksutra ću biti ona stara blesača, a danas ...Starosjedilac Ja se uvijek nadam A ne znam zašto Ja živim, bujam Mada se sve upire protiv života Da nije toga što ne znam što je Ja ne bih znao što bih Ako već ne bih znao što bih Nema alternative Uvijek zahvaljujući onom što ne znam Ja živim Premda, da nije toga što ne znam Ja ne bih znao što bih Jedna misao negdje u daljinama nastaje i dolazi hirovitim vremenskim rijekama na splavu sazdanom od slamki spasa posve neočekivano iskrsne jedna misao o vrlini oprezna na brzacima jutarnje užurbanosti uplovaljava tiho u naizgled mirno područje kroz zgusnuti grad u magli neobičnom vještinom obdarena izbjegava jutarnje naslove novina mračna rojilišta loših misli konspirativne razgovore u kavanama zatim se poput leptira vine u visine poigravajući se usput djetinje sa zalutalim pahuljama i onda ulazi poput istinskog misionara u neke prostore sumanutih moždanih aktivnosti štiteći se od neobičnih iskričenja tijekom paradnog brain storminga ostaje neprimjećena usred menađerske radionice baš kao i lopovske procesije kamatara tijekom bankarskih team buildinga lebdjela je posvuda ista ta misao sa željom da se daje zavirujući u etaže poslovnih zgrada u podočnjake krizologa u zjenice krizomanijaka u bilješke i pepeljare apatičnih analitičara u monotone propovijedi nekih dušebrižnika ali ostala je nevidljiva za sve jedna misao neovisna o pohlepi i moći i povuče se tiho neispunjena zadatka u neku samotnu odaju darujući sebe nekome usamljenom i umirućem čovjeku koji je odlazio s osjećajem što je vukao cijeli život da mu je svijet ostao dužan barem malo ljubavi ali baš sada, u zadnjem trenu jedna misao mu zablistala u očima da bi trebalo oprostiti sve dugove čak i takvome svijetu odluči da to učini prvi put bješe sretan i olakšan i umre misleći da je to upravo bila njegova misao |
...
|
|
17.03.2009., utorak
Hormonalni poremećaj
|
Neke žene ne bi priznale da su trudne za ništa na svitu i sposobne su negirat očigledne simptome sve dok im ne počnu prvi trudovi. A i onda su kadre reć da in je to stoposto zaplitaj criva. Jedna mi se susida tako bila smrtno uvridila kad san joj rekla da je možda trudna jer joj je kasnilo misec dana. „Šta? JA trudna?? Jesi ti normalna?! Nema šanse!“ Zaprepastila se ka da san je u najmanju ruku pitala pomaže li joj, naprimjer, muž u kućanskin poslovima. Na sljedećoj kavi, nakon petnajstak dana, ona izjavi: „Još uvik mi kasni.“ „A imaš li još kakve simptome?“, pitan ja. Ona meni živčano odbrusi da to nisu nikakvi simptomi nego smetnje. Kaže, ok, da joj je malo muka ujutro i da ima iznenadne napade gladi. I da je to sigurno neki gadni hormonalni poremećaj. I ode ona ljuto od mene. Nakon izvjesnog broja miseci zvoni mi neko na vrata. Otvorin, vidin nju, kraj nje kolica i dite. Pogledan dite, pa nju, i izjavin pakosno: “O, tvoj hormonalni poremećaj- pljunuti ćaća!“. Nisan mogla odolit. |
Petar Luković:Beograd za postčetnike
|
PETAR LUKOVIĆ BEOGRAD ZA POSTCETNIKE Preuzeto: "pescanik.net" 7. april 2008. Objavljeno: April 2002. Dani, specijalni broj, Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08. PETAR LUKOVIĆ Sad Srbi znaju na čemu su i sve će učiniti da što manje žive s drugima, a što više pored drugih. (Radovan Karadžić, Nin, januara 1992) U Sarajevu sam, poslednji put uoči rata, boravio upravo u trenutku kad je Radovan-Rašo Karadžić razgovarao s patriotskim novinarima Nina, ćiriličnog nedeljnika čiji je tadašnji slogan "Kreativni rukopis" bio, vaistinu, kreativni doprinos srpskom fašizmu u njegovom četničkom rukopisu. Stigao sam avionom, u subotu popodne, 18. januara 1992, iz Beograda; zašto pamtim sve detalje - autobus sa aerodroma koji nas je vozio u grad, monolog vozača koji nam je iz karadžićevske političke vizure pokazivao "turske kioske", tvrdeći da je "islamska arhitektura" tek uvod u novo klanje nesrećnih Srba, zlokobno ćutanje putnika koji su tupo gledali kroz prozor, brojeći pahulje; dolazak pred Holiday Inn; torba koja mi je ispala na pločnik, otvorila se i sve ispalo na ulicu - zbog čega su mi se negde u mozgu urezali datumi i slike: olovno nebo nad planinama oko Sarajeva, nekakvi zabrinuti ljudi koji su gledali u pločnik, prvi telefonski pozivi prijateljima čiji su glasovi bili bolesno veseli: kao što se prost čovek, kad nešto ne razume - rastuži, tako su moje Sarajlije, kao da su razumeli više nego što treba, odjednom postali napadno veseli; uveravali su me da rata u Bosni ne može da bude, da su izjave Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika i Velibora Ostojića (seća li se iko Ostojićevih sinova koji su ga gvozdenim šipkama prebili zbog preljube da bi potom optužili "muslimane", malim slovima, naravno?) samo politička špekulacija, da SAO Romanija ima značaj koliko i SAO Paolo. Sećam se da sam svoj rođendan (21. januara; Vodolija) dočekao u automobilu Gorana Milića, tadašnjeg šefa Yutela; negde oko ponoći - krenuli smo njegovim kolima u jednu od kockarnica u okolini Sarajeva. Padao je sneg, bilo je mračno, Milić je u jednom trenutku usporio i rekao mi: "Odavde počinje SAO-teritorija." Očekivao sam straže, legitimisanje, maskirane momke iz ratova sa Slovenijom i Hrvatskom; ali, ništa. Izgledalo je kao vic: proglasiš Srpsku Autonomnu Oblast Na Periferiji Grada tek da nerviraš komšije koji mašu SDA-zastavama. Milić je lepo prošao u kockarnici: nešto je čak i dobio, pili smo viski i onako omamljeni vraćali se u grad. Koliko zbog rođendana, četrdeset prvog, koliko zbog prethodne večere u Domu pisaca - opet pamtim: bili su tu Goran Bregović, Saša Lošić i Veso Đorem, vlasnik "Crvene galerije", tako se zvaše galerija u Titovoj? - povratak u Holiday Inn potvrdio je sasvim lažno uverenje da imam posla sa Sarajevom koje jeste pod stresom, ali, jebi ga, biće sve u redu. Te večeri sam spavao kao zaklan: pod vlašću viskija - rata nije moglo biti! Nama je demokratija donela ropstvo. (Radovan Karadžić u razgovoru za Yutel, marta 1992) Vratio sam se u Beograd očajnički želeći da verujem da su Sarajlije u pravu: nažalost, nisam zaboravio susret sa Senadom Pećaninom u jednoj od "naših" aščinica - između zalogaja, kao da su u razgovoru postojale nevidljive pauze, čak ni hrana više nije imala onaj okus na cimet, jer smo pričali o Beogradu i Sarajevu, kao što smo, po običaju, ali u nekim drugim gastronomskim uslovima, godinama radili. Sećam se da sam negde, tokom boravka u Sarajevu, upoznao Zdravka Greba: on je bio prvi koji me je izbacio iz sedla uvrnutnog optimizma, pohvalio tjednik Vreme (u kojem sam tad bio novinar) ali mi rekao da u Srbiji nema mnogo onih koji su protiv rata u Bosni; znao sam da sam reagovao kao dijete - mislio sam da nitko neće hteti da se kolje i da se ubija i da se granatira i da se etnički čisti, uveravao sam Greba da je ratom u Hrvatskoj stavljena točka na tačku. Tek kad sam stigao u Beograd, shvatio sam koliko je Zdravko u pravu a ja u krivu: Srbija se - ozbiljno - spremala za rat u Bosni. Opšte antimuslimansko-antitursko-antibalijsko raspoloženje moglo se, bukvalno, seći nožem: Šešelj, Arkan, dobrovoljci, mediji, crkva, vojska... sve kao da se svelo na poziv na Pravoslavni Jihad; Bosna, videlo se već početkom marta 1992, nije imala nikakve šanse. Čini mi se da je u ovom trenutku Beograd, na žalost, pravi petokolonaški grad, pun smutljivaca, kukavica, lažnih pacifista, navijača za suprotni tabor, ali to nije čitava ova zemlja Srbija koja može sebi i u ovakvom trenutku da dozvoli taj luksuz i trpi tu menažeriju na svojoj grbači sa koje može da je strese kao onaj vepar sa Karađorđeve zastave koji stresa dosadne buve. (Momo Kapor, maj 1992) Srpske barikade u Sarajevu izazvale su prave ovacije u Srbiji: Radovan Karadžić bio je svake večeri Glavna TV Zvezda, svaka SAO Nedođija dobijala je značaj Amerike: iz Trebinja se redovito javljao kamiondžija & pjesnik Božidar Vučurević, nezadovoljan što Dubrovnik već nije srušen; Milorad Vučelić, budući RTS-direktor, prihvatio se odgovorne funkcije: postao je ministar inozemnih poslova SAO Hercegovine; stizale su - pamtim - vesti da se "muslimani zvani balije" (sve malim slovima) organizuju u Banjoj Luci i da hoće da uzmu "srpsku zemlju". Vesti o dobrovoljcima koji idu u Bosnu da "štite srpski narod" postale su običnije od meteorološke prognoze: sve se kuhalo proverenim pričama o "masakrima nad Srbima", o "islamskim ratnicima", o čudovištu zvanom Alija Izetbegović, ubacivala se teorija Dobrice Ćosića o "humanom preseljenju"; sećam se - krajem marta 1992 - netko je iz Televizije Sarajevo stigao u Beograd: tražio je intervju sa mnom. Usred parka u Skupštini grada, pred kamerama, rekao sam sve najgore o Karadžiću i njegovim zlodusima: da nije u pitanju psihijatar, već pacijent; da je čovek lud; da niko ne zna razmere budućeg rata u Bosni koji će biti strašan i strašniji i najstrašniji; da je srpski nacionalizam na takvom talasu fašizma da ga jedino svet/međunarodna zajednica može obuzdati, ako bude htela. Pamtim reakcije: jebali su mi majku telefonom Srbi iz Bosne, u Vremenu su bili zagušeni pozivima da čuju tu "balijsku pičku", "to govno", "tog pedera" koji zaboravlja šta znači biti patriota u ovom odlučnom trenutku. Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati - osetio sam radost. (Dragoš Kalajić, 1. marta 1994. u Beogradu, na promociji knjige Svedok Sarajeva) Rat u Sarajevu - za mene u Beogradu - počeo je očajničkim telefonskim pozivima poznatih i nepoznatih Sarajlija koji su, ne znajući šta da rade, zvali Vreme, pokušavajući da nam objasne kako ih granatiraju i ubijaju, sve vreme pitajući samo jedno: zašto? Ideološka panika u redakciji: od onih koji su sumnjali i bili oprezni preko onih koji su sve hteli da provere do onih - među kojima sam i ja - čija je reakcija bila emotivna, da odmah na naslovnu stranu stavimo naslov da je Radovan ubica i zločinac i kriminalac i manijak i kreten i pizda mu materina, dabogda mu kćer snimila još jednu ploču! Kako su telefoni sa Sarajevom radili, sve je izgledalo lako: zvao sam poznate i nepoznate, pokušavajući samo jedno - da objasnim da Karadžić & Debili nikako nisu reprezenti Srpstva, šta god to značilo; da u Beogradu ima ljudi koji su rat sa Sarajevom shvatili strašnije od bilo kojeg strašnog horrora, da je maltene nemoguće da se bombarduje grad koji smo, hteo sam da verujem, svi toliko voleli. U očaju: šta raditi - preko sarajevskih informacija tražio sam i dobio broj Televizije; tražio uredništvo Dnevnika - predstavio se: Petar Luković iz Beograda, novinar, i hteo da poručim da je ono što se sa Sarajevom dešava užasno i da se stidim što sam Srbin u čije se ime isto to Sarajevo bombarduje. Pustili su me u Dnevnik nekoliko večeri zaredom; javio se i Bogdan Bogdanović - ali sem nas dvojice niko više, kao da je čitav Beograd ućutao, jeste ućutao, sklonio pogled od Sarajeva, zaboravio na Sarajevo, nije trenutak, rekli su mi. Sve luđe vesti - da se granatira centar grada i da ima desetine mrtvih - imale su eho sa Pala: Radovan, naš Radovan, naš srpski Radovan, s budističkom mirnoćom objašnjavao je da mi samo uzvraćamo i da nas, u stvari, granatiraju prljavi muslimani (s malim "m") i da su, kao obično, Srbi opet ugroženi, zar ima te situacije kad fucking Srbi nisu ugroženi? Taj kaos zvani haos glede vijesti o prvim granatama, ta konfuzija i, napokon, odluka - svi mi uz Radovana, nije bila samo medijska već i politička, da se ne zezamo: nacionalna odluka. Sarajevo - šta god ono značilo - predstavljeno je kao Zlo koje valja uništiti; radost, veselje i vrsta normalnog života u Beogradu bili su jedini odgovor na šutnju spram onoga o čemu smo svi sve znali. Bolje reći: svako ko je hteo da sazna šta se u Sarajevu dešava - mogao je; ali većina nije; zatvorila je oči, ćutala, brinula o sebi, sve vreme se plašeći da se i Miloševićevoj Srbiji ne dogodi neki belaj, daleko bilo, recimo, da i nas bombarduju! A opet: protesti u beogradskom Pionirskom parku, povremene demonstracije, paljenje sveća, sastanci kod Borke Pavićević u Centru za kulturnu dekontaminaciju, protesti Žena u crnom, sastanci na "Beogradskom krugu", tekstovi u nezavisnim medijima - Vreme, Naša Borba, B92, Republika - davali su nam svima nadu da se Beograd baš nije totalno usrao; telefonske veze sa Sarajevom (prekinute tek 27. jula 1992) bile su kao pojas za spasavanje. Opet se sećam: zvao sam Marka Vešovića da piše za Vreme, bio na vezi sa Grebom i Televizijom 99, zvao prijatelje, učestvovao na debatama usred fašističkog Beograda da kažem koju reč u odbranu Sarajeva koje ništa od ovoga nije zaslužilo, da ne pominjem bgd. dvojac Lula Mikijelj & Jasna Bogojević: njih dve su za Bosnu uradile više nego čitava međunarodna zajednica! U bukvaru, koji su izdali beogradski i novosadski zavodi za udžbenike, pominju se tipična muslimanska imena: Emina, Omer, Merima. Na taj način se kod najmlađih Srba rađa sasvim isti odnos prema ovoj vrsti imena kao prema imenima: Rastko, Sava, Nemanja, Uroš, Miloš. (Miroljub Jevtić, profesor na Fakultetu političkih nauka, samozvani stručnjak za islam, u listu Javnost, 1993) Granatiranje/ubijanje Sarajeva postalo je u Srbiji tokom 1992/1993. masovna medijska zabava; dok su se populističke televizije iz sve snage trudile da golim sisama folk-pevačica gledaoce prevedu u nacionalističku Nirvanu, u kojoj je sve savršeno i sve sexy i sve uzbudljivo, državna Radio televizija Srbije dizala je tonus svojim ratoborno/patriotskim izveštajima, objašnjavajući da su sankcije svetska osveta zbog pomoći braći preko Drine; masakr u ulici Vase Miskina, maja 1992, zbog čega je tzv. Savezna Republika Jugoslavija postala predmetom moralne pošasti i s punim pravom stavljena u karantin i izolovana - bio je tek prvi u seriji događaja koji ne samo da nisu osvestili javnost Srbije, već su svojim stravičnim rezultatom - desetinama mrtvih i ranjenih - potvrdili rešenost miloševićevsko-nacističke Srbije da nastavi rat do istrebljenja. Pod granatama i bombama i mecima, građani Sarajeva - ni onda a ni sad nisu svesni kako se i na koji način pisalo o njima, kakva je slika stvorena o "navodno bombardovanom gradu": ispostavilo se da su žrtve samo one četvrti u gradu u kojima su živeli Srbi (recimo: Grbavica); ispostavilo se da se u Sarajevu vodi verski, građanski rat i da on nikakve veze nema sa Srbijom; ispostavilo se da jadni/poor Srbi nemaju šanse da prežive u tom nehumanom, otuđenom gradu u kojem ih bacaju lavovima u zoološkom vrtu (radio je to lično, pisali su srpski mediji, pokojni Davorin Popović), ubijaju na ulici i kafićima koji rade, masovno streljaju, kolju, vešaju, nabijaju na kolac, a kad se balijama osladi - seku im glave (sve primeri iz srpske štampe). Zato je Sarajevo - u najgorim godinama opsade - postalo opšte mesto srpske osvete; više se u državnim medijima gotovo niko i nije trudio da objasni da ono što se dešava nikakve veze s ratom ima - likovalo se nad Sarajevom, upravo na gore citiran Kalajićev način. A to, da izvinite, ja lično, Beogradu nikad neću zaboraviti! Nije problem nabaviti nuklearno oružje na tržištu, čak i kad ga ne bismo imali. (Radovan Karadžić u Večernjim novostima, decembra 1993) Hajde da se kladimo: da je, daleko bilo, Radovan-pacijent nekako nabavio A-bombu, da li bi je upotrebio? Naravno da bi je upotrebio, nije bez veze Radovan sopstveni pacijent za kojeg nema leka; ono što jeste bitno - a bilo je bitno 1993/1994/1995, sadržano je u činjenici da se Karadžićeva paranoja proširila Srbijom upravo u godinama kad su se pojavljivali koncentracioni logori ili nečuveni masakr u Srebrenici ili "čišćenje terena" u istočnoj Bosni. (Zar još aprila 1993. Biljana Plavšić u listu Svet nije izjavila: "Ja bih više volela da potpuno očistimo istočnu Bosnu od Muslimana. Kad kažem očistimo, nemojte da me niko uhvati za riječ pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Ali, oni su nam jednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod naziv 'etničko čišćenje' i okvalifikovali to kao neki ratni zločin.") Suočena sa zgražanjem svetske javnosti kojoj je i Sarajevo bilo previše - a kamoli konclogori - većina Srba makijavelistički, s idejom da cilj opravdava sredstva, uspela je da relativizuje čitavu stvar. Danas, aprila 2002, kad u Beogradu pitate za logore oko Prijedora - gledaće vas bledo: koji logori, koji Muslimani? Zar vam, druže - reći će vam - nije poznato da Srbi nisu sposobni da čine ratne zločine? Srbi nemaju ratnih zločinaca.(Brana Crnčević, februara 1994. na Televiziji Politika) Tokom opsade/ubijanja Sarajeva imao sam horror-priliku da usred Beograda često gledam Televiziju Pale: ono što su radili Risto Đogo i Ilija Guzina prevazilazilo je sve dimenzije ratnog zločina, jer se u biti radilo o mentalno bolesnim likovima čiji se ekstremno-fašistički rasizam naslanjao na najbolje tradicije četničkih koljača. Guzina je tih "sarajevskih godina" bio rado viđen beogradski gost: u Dugi je, recimo, 1993. izjavio: "U Prijedoru su samo u ovom vijeku bila dva ili tri genocida nad Srbima. Dobro, Srbi su sada vratili za sve", a svoj profesionalni kredo pred kamerama RTS-a objasnio parolom: "Objektivni su oni koji su na našoj strani." Pominjem ovu dvojicu - srećom po sve nas: rahmetli ludaka - samo da bih potvrdio ono što se zna: da su Đogo/Guzina oblikovali "novinarstvo" koje je postalo zaštitni znak Srbije. Dugačak je spisak onih koji su istinski uživali nad tragedijom Bosne i posebice Sarajeva: pod dirigentskom palicom Milorada Vučelića - RTS direktora u godinama opsade - na ekranu su se pojavljivale različite forme duševnih bolesnika: prorok Milja Vujanović, slikar Milić od Mačve (dobra vest: umro pre nekoliko godina), novinar Miloš Marković (zadužen za Božidara Vučurevića), Rada Đokić (specijalni dopisnik sa Pala), književnik koji je otkrio gusle Momo Kapor, fašista Nebojša Pajkić i lepa mu naci-ljuba Isidora Bjelica, novinar Nebojša Jevrić (poznat po reportaži s dubrovačkog ratišta u kojoj je opisao kako se posrao na klavir Tereze Kesovije i ispišao u njen bazen), Miodrag Popov (ratni reporter s druge strane Drine; danas zvezda Televizije Pink i - zanimljivo - tužilac u sudskom sporu protiv autora ovog teksta, o čemu je u Danima pre nekoliko nedelja opširno pisano), patriota Brana Crnčević, pesnik Rajko Petrov Nogo (poznat po izjavi glede Muslimana: "Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi nenamirene?"), vođa Belih orlova Dragoslav Bokan, istoričar Milorad Ekmečić, otac nacije Dobrica Ćosić, novinarka Milijana Baletić... spisak je predug čak i za Haški tribunal. U nekoliko navrata Beograđani su imali čast da na svojim lokalnim televizijama ugoste vitku i zanosnu Sonju Karadžić čija je telesna zapremina - po sistemu: šta zna dijete šta je trista kila - bila proporcionalna njenim umnim ispadima. Novembra 1992, nezadovoljna što u Beogradu ima i takvih koji su na strani Sarajlija a ne na strani njenog oca, izjavila je: "Mi tamo (u RS) pravimo jedinstvenu srpsku državu koja jako dobro funkcioniše, i uskoro ćemo biti matica ljudima iz SRJ. Mi nismo veseli i lepi zato što je nama ovde (u Beogradu) dobro, već zato što je nama tamo (u RS) super, i zato dolazimo tako zdravi, i kad vidimo sve ovo bolesno stanje ovde (u Beogradu), pogotovo bolesnu omladinu koja ništa ne radi osim što je nešto buntovna... Oni bi sad da skinu Miloševića ne razmišljajući šta kad ga skinu, ne razmišljajući šta će se iza toga desiti, ne nude nikakav novi program. E kad sve ovo vidimo, onda smo pogotovo srećni kad treba da se vratimo na Pale." Ništa ja nisam osvojio u ovom ratu. Samo sam oslobodio ono što je oduvek bilo srpsko, iako još ni izbliza nisam oslobodio sve što je srpsko. Zadar je pretežno srpski grad. I Trst je stari srpski grad. (Ratko Mladić, RTS, aprila 1993) Vesti o Sarajevu i njihovom životu pod opsadom - nisu se nalazile u opisu beogradskih medija; onaj mali krug prijatelja koji se trudio da pomogne Sarajevu kako zna i ume - od slanja humanitarnih paketa i prihvata izbeglica, preko tekstova u retkim novinama koje su imale hrabrosti da pišu šta se zaista dešava (Naša borba, Vreme), do različitih tribina i apela međunarodnoj javnosti da jednom, konačno, zaustavi ubijanje grada... taj mali ali najbolji deo Beograda, osećao se potpuno nemoćnim. Sasvim dobro poznajem to osećanje: pišeš o Sarajevu, povremeno - negde u svetu - srećeš ljude koji su iz Sarajeva izašli da bi se u njega ponovo vratili, ali, šta god da kažeš i pretočiš u riječi, malo je, gotovo ništa. Histerično nadrkana Srbija, napumpana fašizmom, perfektno primitivna u svojoj krvavoj odeždi - apsorbovala je svaku česticu snage, iz dana u dan ponavljajući tezu o nepravdi nad jadnim srpskim narodom koji se bori protiv još jednog genocida. Juna 1994, sećam se, u Beču sam se sreo sa Senadom Pećaninom; znam da sam ga zagrlio kao da mi je najrođeniji brat, ne umeći ništa da mu kažem, verujući da će zagrljaj biti dovoljan da ispriča sve ono što se u grlu skupljalo svih tih godina. Uradio je intervju sa mnom: kao kroz maglu, pamtim da sam govorio o Nedi Ukraden, Nadi Obrić, političkim reklamama Arkanove stranke koje je Vreme - tad sam već bio zamenik glavnog i odgovornog urednika - publikovalo, uprkos uverenju nekolicine nas u redakciji da pare nisu važnije od principa. Sećam se da sam imao tu neprijatnu dužnost da pokušam da branim ono što se nikako braniti nije moglo; hteo sam da verujem da čak i takvo Vreme - daleko od onog što sam zamišljao - može da bude korisno i bitno na srpskom medijskom prostoru. S tim u vezi, u intervjuu, osvrnuo sam se na lik i delo nekadašnje dopisnice Oslobođenja iz Brisela Ljiljane Smajlović: ne preterano biranim rečima, tu Karadžićevu obožavateljku - s kojom, zanimljivo, nisam uopšte govorio, niti s njom sarađivao, mada smo, praktično, radili u istoj redakciji - pomenuo sam kao nešto najgore što se Vremenu moglo desiti. Njeni tekstovi, svaki bez izuzetka, pokušavali su - tobož - da vaspostave "ravnotežu" kad je sarajevska drama u pitanju; koliko je to uspešno radila pokazuje detalj koji nisam zaboravio: Ljiljana Smajlović umalo nije postala glavna urednica Srpskog oslobođenja na lični Radovanov predlog! Kad se taj intervju pojavio - Smajlovićeva je bila na bezbednom mestu: negde u Americi, na jednoj od svojih mnogobrojnih turneja. S druge strane okeana javila se telefonom u redakciju Vremena i histerično-unjkavim glasom počela da mi preti jer sam joj, navodno, uništio "reputaciju" u gradu iz kojeg je pobegla. Sve se okončalo onako kako je moralo: dao sam otkaz u Vremenu zgađen političkim licemerjem, naročito glede Bosne (čitaj: Sarajevo). Ljiljana Smajlović, u međuvremenu, postala je miljenik svih režima: kao što je nekad strasno podržavala Karadžića, danas još strasnije (bosanski: strašnije) podržava Koštunicu i među vodećim je medijskim ličnostima koje se protive saradnji s Hagom. Njen neprikosnoveni status komentatora u Ninu daje joj mogućnost da često o Bosni & Sarajevu govori ono što je dosledno činila poslednjih desetak godina; zanimljivo ali ne neočekivano - čovek kojeg najviše mrzi zove se Petar Luković. Kad su Smajlovićevu pre desetak dana na Televiziji Studio B pitali da komentariše Lukovićevu izjavu da novinare-fašiste koji su širili versku, rasnu i svaku ostalu mržnju valja obesiti ili streljati ili poslati u Hag, rekla je s prezrenjem: "O toj odvratnoj pojavi ne želim ništa da kažem." U aksiologiji naroda dominira mudrost da je samo jedno Sunce na nebu - a to je nepobitno Radovan Karadžić u Republici Srpskoj. (Srpsko oslobođenje, avgusta 1998) Ponovo sam stigao u Sarajevo ujesen 1997. Moj brat od strica Vasko Luković, pukovnik u Armiji BiH, otac dva sina od kojih je mlađi poginuo boreći se na jedinoj pravoj strani - u bosanskim specijalcima, poveo me je u obilazak "fronta". Sve ono što sam mislio da znam, da sam negde video, čuo ili su mi pričali - palo je u vodu nad prizorima nečuvenog, nepojamnog divljaštva. Kao da sam tu mržnju s okolnih brda mogao fizički da osetim, kao da mi je tek tad, na svim tim strašnim razvalinama, postalo jasno u šta se floskula o Srpstvu izrodila. Koliko god iracionalno izgledalo - osećao sam stid što stižem iz Beograda; kad sam na promociji svoje knjige Ćorava kutija, u Buybooku, oktobra 1998, zaplakao pred svojim prijateljima (govorili su, opet pamtim: Senad Pećanin i Ahmed Burić), činilo mi se da je plakati sasvim prirodno, ne samo zbog grada koji toliko volim, već pre svega zbog ljudi u tom gradu. Zato i hoću da kažem da su moji sarajevski prijatelji - Pirke, Bure, Senad, Dino, Draško, Durmo, Zijo, Žika, Enes, Čenga... ima ih na stotine - možda nešto najdragocenije što imam u svom životu; oni su dokaz da se Sarajevo nije moglo ubiti. April 2002. Dani, specijalni broj, Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08. |
16.03.2009., ponedjeljak
Čudo u ulici semafora
|
Neke ulice okićene su stablima i drvoredima, neke kućama i balkonima, a ima i ulica koje se kite semaforima. Ova ulica je imala semafore na svakih 50-ak metara, i beskrajno me zabavljala. Ne pitajte me zašto. Ima tako nekih stvari koje me razgale a nikada neću saznati zašto. Hodala sam sa mobitelom na uhu i čavrljala sa svojom najdražom rodicom M. iz Zagreba. Uvijek sam sretna kad pričam sa M. M. sve razumije, i jedina na svijetu se može smijati luđe i upornije od mene. Inače, M. je najpoznatija po tome što se nikad ničemu ne čudi i ništa je ne može iznenaditi. Čak ni ja. Smijem se ja tako sa M., smijem se na sav glas, nasred ulice okićene semaforima, i onako, usput, na pedesetak koraka od mene ugledam neki sretni, zaljubljeni par kako mi se približava. Visoki, mršavi muškarac, i mala, sitna ženica kraj njega, hodali su po ulici semafora i smijali se. Njena je glava bila naslonjena na njegovo rame, a on je njoj rukom obgrlio struk. Tako je ona, naslonjena na njega, hodala kao da hoda po vodi i smijala se. U očima joj je svijetlio onakav pogled kakav imaju samo zaljubljene žene. Ali, još neki izraz je bio u tim njenim očima. Taj izraz mi je i privukao pažnju. U njenim očima je bio izraz stare ljubavi. Ljubavi koja postoji da traje. Ona ljubav u koju smo nekako odavno sigurni, koja izaziva osjećaj sigurnosti i mira. Mudra, zrela ljubav dviju duša koje su se pronašle. Iznenadila sam se, jer su mi se izdaleka učinili kao par mladih ljudi, onako vitki, lepršavi, razigrani i veselih kosa. Inače sam kratkovidna, pa nije ni čudo da sam ih izdaleka doživila kao jako mlade ljude. Ne zbog njihovog fizičkog izgleda, nego zbog one sreće i zadovoljstva koje su isijavali oko sebe. Zaokupljeni jedno drugim, kao da ne vide ni mene, ni semafore, ma nikog i ništa. Njih dvoje, cijeli svijet, zaseban planet. Kad su mi se približili, skoro mi je ispao mobitel iz ruke. Pa to su ljudi koje ja poznajem. Moji prvi susjedi tamo, na otoku. Bračni par, sredovječni, a u braku su..koliko ja znam, najmanje 20 godina. Molim ?!? Jel' se tako hoda po ulici nakon toliko godina braka?? Pogledaše me nasmijano, jave se, i produže, onako zaljubljeno. Kao da je najnormalnija stvar na svijetu uopće još i biti u braku, a kamoli na takav način? Šta je ovo? Jesu li stvarni? Moja rodica M. još se na mobitelu smije i ne primjećujući muk sa moje strane. Prekinem je. - Alo, M. Ajd' svega ti, prestani se smijat na dvije minute. Možeš? - Ahaha..pokuš..ahaha...pokušat ću ahaha - M., ovo je ozbiljno! - Ahaha, da, pa kuž..ahaha..kužim, ahahaha - M., upravo sam vidjela čudo! - Ahaha, ti uvijek vidiš neka...ahaha...čud..ahaha...čuda..ahahaha - M., prestani se smijat pobogu! - Ahahaha...hoć..hahaha..hoooću...ahaha...ma..ne moguu...ahahaha - M., upravo je pored mene prošao bračni par. 20 godina su u braku. Šetaju zagrljeni, smiju se, i izgledaju zaljubljeno. - Nemoj me zajebavat?!? p.s. kljiknete ovdje i u desnoj koloni kljiknete na strelicu pored POP ART- "More ljubavi", i to vam je moja pisma:) |
Samo jednom ljubav pokuca na vrata
|
„Samo jednom ljubav pokuca na vrata“, sviralo je maloprije na radiju, dok sam ja kao i svaka vrijedna domaćica švrljala internetskim bespućima sanjareći istovremeno kako će se ručak sam skuhati. U istom momentu, dakle dok je pjesma tog i takvog naslova svirala na radiju, čujem zvono na vratima. Aha, pomislim! Svemir je napokon čuo moje molitve! Na vrata mi kuca Ljubav glavom i bradom! Jer, šta može drugo biti, ovakve podudarnosti ne mogu biti slučajnost, čovjek mog života kuca na moja vrata, Mišo Kovač mi to upravo poručuje kroz eter! Veselo pocupkujući i usput sređujući na brzinu čuperke kose krenem prema vratima, ali iz predostrožnosti prvo provirim kroz ćirilicu. Ćirilica, to je ona rupica kroz koju se na vratima ćiri ko ti zvoni, možda to nije pravi izraz, ali ja ne znan drugi pa sam izmislila taj. Proćirim, dakle, kroz ćirilicu, i zaprepašteno otkrijem da mi pred vratima stoji...žena! Pogledam gori prema Svemiru, pa dobro bogamu, jes' ti gluv kraj zdravih ušiju, ha?? Jesam li lijepo naglasila da želim visokog, vitkog, crnog muškarca, a ne nisku, prosijedu, mršavu ženu?? Dobro, ne mora baš biti visok, vitak i crn, ali bar neka bude muško. Dobro, ne mora baš biti muško, ali bar neka ne bude žensko! Dobro, jesam ponekad znala dreknit put neba „Dosta mi je više muških!!“, ali brate nisi to trebao doslovno shvatiti! Sve tako svađajući se sa Svemirom, nevoljko otvorim vrata, spremna neuglednom ženskom stvoru pred vratima odbrusiti kako JOŠ nisam prešla na žene i kako je sve to stvar jedne glupe svemirske pogreške i neažurnosti. Prije nego što sam uspila sasuti joj sve to u facu, ona izusti molećivim glasom: - Molim Vas gospođo, skupljam za ručak, ako imate koju kunu, molim vas, Bog vas blagoslovijo.. E sad, znam da danas ima na stotine takvih kao što je ona. Znam, također, da među njima ima i varalica, ono, žicaju lovu po kućama, a do tih kuća se dovezu zadnjim modelom audija ili mercedesa ili šta ti ja znam, kojeg su parkirali iza kantuna. Sve ja to znam. Stojimo tako jedna nasuprot druge, dvije žene, ja, sanjareći o ljubavi, a ona, sanjareći o ručku. Možda. Gledam je, gleda i ona mene. Odluku sam donijela u sekundi. Zašto ne bi i meni i njoj želja bila ispunjena? Ako joj dam pare, ona će dobiti svoj ručak. A ako ga dobije, osjetit će bar na trenutak, zahvalnost prema meni.. A zahvalnost je skoro isto ko i ljubav, zar ne? Naravno, možda ona ne treba pare za ručak. Možda sam ja samo blesava i naivna. Ali u tom slučaju, ona će osjetiti zahvalnost što na svijetu još postoje blesave i naivne osobe kao ja. Što u konačnici opet meni osigurava jednu sasvim toplu emociju od njene strane. Dakle, nema tu nikakve romantike, čist račun, ruka ruku mije, ja tebi ti meni, i to je sve. Okrenem se, odem po kune, pružim joj ih. Osmijeh joj preleti licem. - Hvala Vam, hvala Vam gospođo, Bog vam dao puno sreće i zdravlja, i svima vašima, gospođo... Pozdravim je, najednom osjećajući se veselo i razgaljeno. Vratim se za kompjuter, i pojačam radio. Mojom kuhinjom se prostru taktovi pjesme „Da sam ja netko.“ Slučajnost, valjda. |
15.03.2009., nedjelja
Moj prvi umjetnički foto uradak
|
Ma ko kaže da se mobitelon ne more napravit dobra slija? ovo san danas popodne uslikala. A iman i pripadajuću priču uz ovu sliju.  Ako se mene pita, ovo je centar svita. kategorija slike: Jubav i seks. He, he. FROJDOVSKI POUČAK: Evo vidite muški, VAKO triba stat :o Čovik koji se smije- moj najdraži škorpijon :) Zapravo je o Tomi Bebiću teško sažeto nešto smisleno napisati. Život ovog genijalnog čovjeka bio je toliko zanimljiv i bogat da sve rečeno zvuči nedostatno da bi opisalo i pojasnilo jednu od najorginalnijih ličnosti na hrvatskoj glazbenoj (i općenito umjetničkoj sceni) u poslijednjih nekoliko desetljeća. Svima onima koji vole i cijene Tomu Bebića ionako je sve već odavno jasno, a oni koji za njega nikada nisu ni čuli vjerojatno neće postati njegovi poklonici zbog nekoliko redaka koji nikako ne mogu približiti njegovu golemu artističku ostavštinu. Uostalom, ona ionako najbolje govori sama za sebe. Također je Tomu teško i umjetnički klasificirati, jer je za života bio toliko svestran da je objedinjavao tako različite uloge kao što su glazbenik, galerist, kantautor, pjesnik, aforističar i performer. Danas Toma, osobito u rodnom Splitu, uživa kult ličnosti, a većina splitskih glazbenika ga proglašava svojim učiteljem i guruom (TBF-ovci često znaju reći da skraćenica od imena benda zapravo znači Toma Bebić Fans). Zbog njegovog dubokog i hrapavog glasa, ali i umjetničkog senzibiliteta, često ga proglašavaju hrvatskim Tomom Waitsom (primjetite kako ni podudarnost u imenu sigurno nije slučajna!), iako mi se čini da bi se njegovi fanovi prije složili da je Tom Waits, zapravo, svjetski Toma Bebić. Toma Bebić Rodija se: 6. studenog 1935. Mjesto rođenja Split Otplovija: 4. veljače 1990. muzika.hr INTERNET GLAZBENI MAGAZIN |
Danica Cvorovic - prvi dijo
|
Ja ne znan kakvi me to mazohizam natira svaki put da pristanen popit kavu sa Danicom Cvorović. Dotična, naime, ima najopakiju jezičinu u Hrvata, a sve kamuflirano anđeoskim likom i navodnim članstvom u udruzi feministica Sućidra čijim sam ponosnim članom postala zahvaljujući mom urođenom razumijevanju temeljnih muško-ženskih odnosa i ostalih svjetckih pitanja. Danica, dakle, prije svega ima običaj pohvaliti moja literarna dostignuća izrazima poput: - Ah, cvijeće, proljeće, ćići mići, imaš novi post? - Pih, poetska dušice...(zgađeni izraz lišca joj) - Pfuj, poezija? Na razumin ti ja ništa te tvoje poezije! - Marčelina, ne pizdi. - Marčelina, skrati! - Marčelina, ne kukumači. - Marčelina, q ti ne razumiš o muškom rodu! Kad smo kod toga „Marčelina“, ja sam stoički podnosila da me tako naziva, ijako joj je poznato moje pravo ime i bezime. Mislila sam, pa ljudi smo, blogeri, ne smeta da se zovemo po blogerskim nadimcima. Sve dok se ja njoj nisam obratila sa „Danice“. E, tu se ona smrtno uvridila, jer da „Koji kua ja nju tako zovem, kad se ona ne zove Danica!!!“ Moj argument da se ni ja ne zovem Marčelina, popratila je sa još jednim svojim „Pih“, i tvrdnjom da ja „Volim da me se zove Marčelina“. A kad ona odluči šta ja volin ili ne volin, nemam ja tu majci šta proturječit, jel'te. Inače, kad svati da je povridila moje osjećajćiće, počne me tješit izjavama tipa: - Ma, Marčelina, ja tebe volin čitat! Ne čitan jedino one tvoje tekstove koji su predugi, ili sadrže poeziju, ili pričaju o ljubavi, ili su romantični, pfuj, ili koji su analitični i duboki, ili koji su previše poetični i dirljivi! Drugin ričima, od mojih miljun osansto četrdeset dva posta, ona je, izgleda, (ka i moj brat), pročitala jedan jedini. Onaj od neki dan, čiji je cili tekst bija..."UF". Daklem, zakačimo se odma, dok konobar još nije uspija donit kavu. (u stvari uvik pijemo vino, al' to ne smin reć jer i meni i njoj svekolika familija čita blog). Drugi najčešći razlog naših nesuglasica je taj šta ja pušin, svoje cigarete, a ona ne puši, pa isto puši moje cigarete. U početku san to trpila jer san mislila da ona isto puši, ali slučajno joj se desi da nema duvana, pa se mora poslužiti mojim. Onda san svatila da ona u stvari ne puši. Samo što joj ponekad dođe zapalit. A nema duvana. A normalno je da čovik koji ne puši mora pušit tuđe cigarete. Ako čovik puši, a posluži se tuđim cigaretama, e, to je već nedopustivo. Ali, ako ne puši, sasvim je ljudski da puši vaše cigarete. U slučaju da vam se ova teorija čini malko klimavom, samo pitajte nju, uvjerit će vas ona dok si reka keks. I, sritno vam. P.S. Obožavam Danicu Cvorović :) |
14.03.2009., subota
Moj najdraži plač....
|
...desio se kad sam onomad išla odnijet papire mog sina jedinca u jednu srednju školu za upis. I tamo mi vrate papire, sa pojašnjenjem da mali nema dovoljno bodova za upis u tu školu i taj smjer. Sjećam se, jedna profka drži te papire u ruci i pruža mi ih. Ja je gledam, i osjećam kako se suze penju, dolje iz nožnog prsta, rastu, rastu, brada mi podrhtava, rubovi usana se neugodno trzaju… kad su suze došle do grla, rekla sam sebi, nećeš se sad valjda tu rasplakati ko nekakvi curetak?? Samo što sam to pomislila, suze su sebi probile put i izbile kao tsunami, s tolikim intenzitetom da sam samu sebe zaprepastila, a zaprepastila sam bogme i žensku koja mi je pokušavala vratit papire, i ravnatelja koji je bio tu prisutan, i još pet-šest profesora, i svog sina, i ostalu pripadajuću publiku... ...stojim ja tako nasred neke učionice prigodno pretvorene u ured za zaprimanje dokumenata, stojim tako i plačem ko kišna godina, nastao je osupnuti tajac među nesretnim gledateljima, plačem i sramim se ko nikad u životu, uopće ne shvaćajući zašto pobogu plačem... Znala sam da je ta situacija bila samo povod a ne i razlog, što me još više zabrinulo jer je pokazalo da mi se već dugo plače a da ja o tom pojma nemam...ona profesorica što mi je htjela vratit papire, nakon prvotnog šoka, skoči sa stolice i krene me tješit kao "Gospođo, pa nemojte tako, pa upisat će se mali, ako ne sad onda na drugom roku..", i, kako to već biva, što me ona više tješila ja sam sve srčanije i strastvenije plakala, naime, tuđa sućut je u meni izazvala još veću sućut prema nesretnoj i kukavnoj meni, i bilo mi je baš milo jadne mene, mada nisam imala blage veze zašto uopće plačem, al' rekoh si, ak' me ova tako zdušno tješi, mora da mi nije lako, što mi je izazvalo još jednu neutješnu provalu, i jecaj čak, i ovi što su me gledali su si garant mislili da imam nekakav grozan i težak jad na duši, ja sam znala da nemam, al' mi je sad bilo glupo da prestanem plakat nakon što sam ih sve natjerala da suosjećaju samnom, pa sam suzama pridodala i tužni, ubijeni pogled stradalnika iscrpljenog brojnim životnim golgotama i misterioznim tragedijama...onda sam polako, teškim korakom krenula prema izlazu iz škole, sveudilj praćena profesoricom koja me tješila i tapšala po ramenu, obećavajući mi i kunući se da će se malac upisati, evo, ona će se osobno založiti, ma, upisat ćemo ga u sve škole u Hrvatskoj ako treba, samo da prestanem plakati... hihi :))) |
Sirove strasti
|
Opet san se zajubila i prijatejica mi je rekla da ovi put ne smin zeznit stvar. To oće reć da triban skratit jezik, i fokusirat se na ženstvenost i bespomoćnost. Također ne smin puno mislit, a, ako mi se i omakne, da nipošto ne smin tome muškom govorit šta mislin. Ako me slučajno priupita znan li skuvat pašticadu, ne smin ga ni za živu glavu pitat ima li ta rič u guuglu. I još kaže da dotičnome moran tu i tamo poslat koju seksi sms poruku jer da je to način na koji se muškoga more najboje zavodit i zadržat neko vrime uz sebe. Kaže da su njima te šporkarije ka najdraže, poslin nogometa. I pošto se ja ne razumin u nogomet, da se držin drugog im najomiljenijeg terena, tj. kreveta. Tako san ja krenila smišljat i sklapat jednu spontanu sms zavodničku poruku. Pa hrabro sročin ono...ŽELIN TE. Do te san rečenice došla nakon brojnog premetanja tipa JA TE ŽELIN, ŽELIN TE JA, JA ŽELIN TE, POŽELJEH TE, TE POŽELJEH, UŽELILA SAN TE SE. A pošto san ipak literarno nadarena, izabrala san samo ŽELIN TE. To mi nekako zvuči ka skroz ono obećavajuće, a opet otmjeno i decentno. Ka Šeron Ston u Sirove strasti. Pošajen, i čekan reakciju, sva ustreptala. Čekan, dakle. I još čekan. I ništa. I čekan.I mislin se koji bi tupan moga ne odgovorit promptno na taku eksplicitnu poruku. Jedini mogući razlog bi moga bit..da je nije ni primija. A ako nije, kome san je onda poslala? Nadan se da nisan materi ili onom tikvanu iz firme šta mu voda krene na usta čin me vidi a izgleda ka čovječja ribica, toliko je blid i tanak. Nakon par uri pošajen ovome iživcirano "Jes' ti primija poruku??" "Jesan, al san taman bija ruča, pa malo lega ubit oko", odgovori bez trunke grižnje savjesti objekt moje žudnje. Da me ko polija ladnon vodon, bilo bi mi lakše, nego ovo. Toliko o strastvenin i temperamentnin macho dalmatincima. O, da, jesu oni strastveni, ako ih uvatiš nakon šta su odradili obrednu fjaku. Drugi put se iden zajubit u Zagreb. Nać nekog normalnog, hiperaktivnog muškog pod streson. Ae. |
13.03.2009., petak
Točom protiv anoreksije
|
Palo mi je na pamet da bi se neko triba pozabavit i onim ženama koje se oćedu mrvu nadebjat. Svi se bave sa ovin čudakinjama šta oće smršavit. Zgodno je šta je to baš meni palo na pamet, jer iman režim za debljanje koji ne može omanit. Dijeta nosi radni naziv "NE RODL'O". Uključuje obavezna tri obroka, i nekoliko neobaveznih, onako, s nogu, direkt iz teče. To s nogu, to je radi fizičke aktivnosti. A podrazumijeva da nema toga šta se ne smi ist. Jedino triba izbjegavat spizu šta je za ku..ovaj, šta ne deblja. Dozvoljeno je ist čak i salate, pod uvjeton da se oni toč šta ostane npr. od pomidora i kukumara temeljito potočka sa baren po kile biloga kruva. Ja se još i posvađan sa materon i braton ko će potočat do dna. Al zato kalorije potrošene na svađu posli nadoknadin intezivnin nemicanjen sa kauča tijekom kojeg se bavin aktivnon vizualizacijon sljedećega obroka. Ipak, kako vrag nikad ne spava, a anoreksija uzima maha pa čovik more postat njenon žrtvon dok si reka toč, nabavila san posebnu vagu za preventivu anoreksije. Kad stanen na nju, ne pokazuje brojke, nego izbaci: "MAŠALA. ŠTO SE TIČE ANOREKSIJE, NE SPADATE U RIZIČNU SKUPINU. BLAGO REČENO. A SAD SAĐITE, RIKNIT ĆE MI MEHANIZAM. HVALA." |
Zašto, o zašto me je muž ostavijo?
|
(arhiva arhivine arhive) Dok san bila u braku izluđivalo me što su moje suside s kojima sam neko vrime pila kavu, imale običaj uz tu kavu nabrajat šta su sve očistile, oprale i opeglale taj dan. Fasciniranoj, činilo mi se da ono šta jedna prosječna, pristojna 'rvacka domaćica obavi kroz jedno jutro, ja ne bi uspila ni u misec dana. Da ne govorin kako nikad u sebi nisan uspila otkrit niti mrvu oduševljenja dotičnim kućanskin operacijama. Iako san osjećala da nešto samnom definitivno nije u redu jer su mi ti poslovi bili dosadni dozlaboga, ja sam se ipak potrudila uvatit ritam, čak sam i kolače, koje ne volim ni jest ni pravit, počela peć. Nakon svakog malo kompliciranijeg kulinarskog zahvata moja bi kužina izgledala ka da ju je pomeja tsunami, brašna bi bilo po podu, po zidovima, po susjednim kućama, po meni, po svemu. Jeanput sam ispekla i tortu. Jesam, majkemi. Koja je, kad sam je izvadila iz pećnice, izgledala ka greškom prepečeni smotuljak marihuane. Nije se DIGLA. Rekli su mi da je to do jaja. Ja san se pitala kako čovik tj. žena more znat, kad kupuje jaja, jel' su to ona šta se dižu, il ona šta se ne dižu i zajebu ti tortu? Muž je bija samo jeanput smenon na pazaru, i nikad više. Nakon šta san čovika šta prodaje jaja pitala da jel' mu se ta njegova jaja dižu. O peglanju da ne pričan. Kako ispeglat lancun veličine Hajdukovog stadiona bez da završiš na psihijatriji? Kako god da okreneš, na kraju shvatiš da gaziš po tom lancunu, dok ga peglaš. Onda ostanu fleke od nogu, pa ga moraš ponovo prat. Sanjarila san često o nekom..štajaznan, bageru koji bi lipo proša priko takvog lancuna i sve riješija jednim đirom naprid-nazad. A uostalom, pošto je peglanje užasno dosadno, imala san se običaj zamislit dok peglan, odlutat u mašti u neki sretniji svijet gdje se lancuni peglaju sami, ili još bolje, di se uopće ne peglaju, ma, di uopće NEMA lancuna.. Šta se tiče pranja robe, muž mi je ima od svakog para čarapa samo po jedan komad. Druga čarapa bi uvik negdi misterijozno nestala, pa sam pokušavala sparivat čarape sličnih boja, recimo tamnoplave sa crnima, al muž mi je bija težak tip i perfekcionista, to mu se nije baš sviđalo. Smetalo mu je ako čarape nisu iste boje, smetalo mu je što sam mu mami rekla da je stara zločesta kokošetina, smetalo mu je što mi svaki ručak malkice zagori, što sam mu sve bijele košulje pretvorila u šareno rublje, što sam mu razbila nov novcat auto pogrešnom procjenom pri jednom zahtjevnijem parkiranju, što bi se ponekad malo zapričala na telefon pa došo računćić od tisuću kuna, majketi, dokle ide muška sebičnost?!? Meni je ka plavuši, uvik bija problem paralelno obavljat poslove, i povezat ih u jednu smislenu cjelinu. Npr. ja peglam. Zazvoni telefon. Ostavin peglu, licem prema doli, naravno, odem do telefona. Pričam, čujem zvono na vratima. Rečem sugovorniku "ček", ostavim otvorenu slušalicu, odem i otvorim vrata. Na vratima oni šta naplaćuje televiziju. Kažem mu "ček", odem do sobe po lovu. Upalim svitlo, žarulja napravi "CIK" i rikne. Vratim se, platim čoviku, i odem u dućan po novu žarulju. U dućanu vidin oni novoreklamirani detrđent za robu od "bjeljeg bijelije", kupin ga i vratin se sritna doma, bez žarulje, ali sa novin detrđentom s kojin ću zadivit muža. Oden odma do mašine stavit bilu robu prat. Al ne mogu jer je u mašini škura roba od ujutro šta je nisan još prostrla jer san počela rano peglat da sve na vrime obavim. Izvadin škuru robu iznesen je na balkon da je prostren i tamo vidin dvi nebačene kese smeća. Ostavin robu uzmen kese jer prava domačica zna odredit prioritete i odem bacit kese u kontejner. Sretnen susidu i pozoven je na kavu. Stavin vodu za kavu al zaboravin upalit plin jer skužin da mi u drugom kantunu stoji upaljena pegla i otvorena slušalica od telefona. Uzmen slušalicu: - Halo, ko je? - Niko se ne javja. - To neko zajebaje - kažen ja susidi šta čeka kavu, i poklopin. Izgasin peglu, jer je vrime kuvanja ručka, bacin onu košulju sa progorenim rukavon, i otvorin frižider. Tila bi skuvat juvu, al nisan izvadila meso iz leda. Ništa, staviću meso da se odmrzava, taman dok popijen kavu, pročakulan malo, i tako. Oden do špakera vidit jel uskuvala voda za kavu. Nije. - Viš, kad te ne ide, ne ide te - kažen ja susidi šta čeka kavu. Ona meni reče na to: - Čula san da su šanse da ti voda za kavu uskuva puno veće ako upališ plin - - A u kua, viš ti to, od pustoga posla po kući ne sitin se ni plin upalit. Šta je bilo dalje, pogleajte u knjigi "Zašto, o zašto me je muž ostavijo?". |
12.03.2009., četvrtak
Haiku
|
Uf. |
ajme
|
aaaaaaaaaaaajmeeeeeeeeeeeeeeeeeee! |
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
|
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! |
da je
|
moći otići ćići mići treba mi rima ne paše mi klima nešto me cima a nije problem zima ne mogu iz sebe volim amebe njih srce ne zebe. šta ste blenili, pukla sam :) |
11.03.2009., srijeda
Gotov san
|
Povist ciloga muškog roda stane u dvi riči: GOTOV SAN. Prateći tu konpliciranu evoluciju počnimo od njihovog ranog ditinjstva. Svaki je od njih vika iz zahoda: „Maaamaaaa, goootov saaan“, a šta je bija znak da mu mater triba doć obrisat da prostite guzicu. Na taj zov i one najprisebnije ostave šta god čine i trk u zahod pomoć naprednon junioru. Kad tamo negdi oko desete konačno nauču to sami radit, za par godina slijedi novo „gotov san“ razdoblje. A odnosi se na njihov seksualni život, u kojen in se tajminzi nikad ne poklapaju sa tajmingon partnerice. Žena se taman uživi, kadli vrli majstor objavi „gotov san“, potpuno neopterećen činjenicon da nesritnica nije još ni na po puta. Ako dotična ima majčinskih poriva, reć će mu „Bravo, dušo“, a ako ih nema, poslat će kvragu i njega i posal mu. U poznijoj dobi te dvi magične riči najčešće izgovaraju kad ih uvati kakva benigna priladica ili gripa. Držu zabrinuto toplomjer ispo ruke, i ako in pokaže dvi crte iznad trisedan ipo, mrtvo ozbijno izjavu “Gotov san“. S obziron da je, navodno, i Bog muškoga roda, baš se pitan šta je izjavija nakon šta je ono bija stvorija svit. Ako nije ima nikoga da ga pofali, ka da nije ništa ni učinija. |
10.03.2009., utorak
Bit ću bolja od Doris, od Nine, i Severine!
|
MORSKA EROTSKA Najlipše je vodit ljubav s morem jer sa ženom nitko kao more ne zna. Nit te zove, nit te stalno traži, samo mirno, mirno more čeka. I ti mu dođeš, pa se baciš, ko ljubavniku tajnom oko vrata. More onda igru počne, valovima dodir meki stvara. Dodir baš za ženu stvoren, nježan, strpljiv, modrostrastan. Ljubi more nemilice, prominile boju od srama hobotnice Ljubi more nemoralno ništa mi nije nepoljubljeno ostalo. I ka najbolji ljubavnik na svitu, uzbonaca kad mu šapneš da ćeš umrit Pa te onda pojubi najjače i tebi se, ka i svakoj ženi, od ljubavi, i od sriće, najedanput plače... Biće mislite da sam poludila pa objavljujem pismu koju ste dosad pročitali jedno otprilike dva miljuna osanstošezdesetčetri puta. E, moran. Naime, ovu pismu je uglazbijo jedan bend - Pop Art Bend. Onda su je poslali na natječaj za Hrvatski radijski festival, i ondak je pisma prošla. pa su mi iz benda maloprije javili da će se sad moja pismica vrtit na svim majci radijskin postajama, jerbo će ka slušatelji glasat i tako izabrat koje će pisme bit izvedene na festivalu. Tako da, mislin, znate šta vam je činit :D Pisma je, naravno, skraćena i prilagođena uglazbljivanju, znate ono, "štooo suu miii uraadiiiliii od pjeesmeee maamaaaa", i preimenovali je u "More ljubavi" (trep, trep) Ma, nije to neki događaj, al' ja se veselin ka malo dite, jer pretpostavjan da je gušt čut svoje stihove kako ih netko piva :) Evo san se montirala kraj radija i ne mičem hehe. ...večeras sam ponijooo radijooo u kreveeet trala la la laaaa :)) Ajme kako san nekako sritna! A i bend je skroz kvalitetan, zadovoljna sam što su mi baš oni uglazbili moj pjesmuljak :) I malo se pravin važna. Jel' se osjeti? Ako pretjeran, slobodno mi recite. U stvari, nemojte :D:))) p.s. Čiovka, ovo si ti poslala dobre vibre onim postom, hvala :) |
Debeli i mršavi
|
Taman lipo pijuckan kavicu i surfan, ka i svaki normalni 'rvat na radnom mistu, kadli mi uleti kolegica i održi jedan od svojih monologa kakvima me počasti otprilike dva do tri puta tjedno. Ovaj put priča kako je sinoć htjela pravit kokice za večeru ali je odustala jer njen sin, sa kojim živi sama, uvijek prosvjeduje protiv kokica. A to zato jer imaju neku susjedu koja je jako debela, a ta svaki dan peče kokice. Pa se sin boji da bi i njegova mama mogla iznebuha postat debela, a toga se užasava. Ne mama, nego on. S obzirom da još nisan bila popila kavu do kraja, šta znači da mi je mozak bija u leru, trepnila san zbunjeno, uvjerena da ovo ja još uvik spavam, i da u snu čitam neki post na blogu koji su zajedno napisali ..recimo Pametni zub, Propheta i Namjernik. Drugim ričima, luđe ne može. Onda skužim da ne spavam, da je žena potpuno stvarna, ozbiljna, i…mršava. Da, ona dakle ima oko 50 godina, i spada među vitke žene, čak i više mršave nego vitke. Naravno, odma mi je kroz glavu prošlo dvi ijade asocijacija, koje sam morala isti čas podilit sa vama, ne mogu ja to sve sama nosit u glavuši. Sjetih se naprimjer da poznajem u biti popriličan broj ljudi, osoba, djece, žena, muškaraca, koji se panično boje debljanja. Imaš osjećaj da bi ti ljudi mogli oprostit sve, ali debljinu ne. Moš bit lopov, kriminalac, diler, lažljivac, ili, dno dna, političar, ali nikad, zaista, ne osjetim toliko gađenja i omalovažavanja u glasovima ljudi kao kad pričaju o nečijem sramnom višku kila. To se tretira skoro pa kao uvreda svekolikom društvu, kao najgora perverzija, kao totalni nedostatak morala i obazrivosti. U mojoj užoj familiji imam ženu koja zajedno s krevetom teži možda 50-ak kila, nikad nije bila debela, niti itko njen, ali opet, najveći strah u toj njenoj kući je strah od…debljanja. Ako uzmemo da je debljina recimo poremećaj, ali i prekomjerna mršavost također, zašto onda ljude sa viškom kilograma doživljavaju «bolesnijima» od ovih sa manjkom kilograma? Mislim, u čemu je pobogu kvaka?? Ma što to govorim? Bolesni? Ne, debljina se ne smatra bolešću, jer bolesne ne osuđujemo, zar ne? Debljina se tretira kao direktna provokacija anoreksičnim umovima, kao čista drskost i manjak ukusa. Zašto ljudi tuđu debljinu shvaćaju skoro pa kao osobnu uvredu? S tim da danas, kao što svi znamo, debela jest svaka osoba koja nije mršava. Koliko puta sam čula, slušajući ljude kako se obraćaju nekim izrazito i prekomjerno mršavim osobama:»Ha. Mogla/mogao bi se ti malo i udebljat, a?» Da li je to prijateljska, dobronamjerna kritika? Nije. Zašto? Zato što, prvo, uopće nije ni kritika. Zato što to zazvuči kao da kažeš:»Ah, taj čuperak na čelu ti malo strši» nekome tko izgleda kao utjelovljenje božanske ljepote i sklada. Međutim, kad se nekome kaže:» Hm? Mogla/mogao bi ti malko i smršaviti…?», čovjek ima osjećaj da je rečeno u stvari sljedeće:» Slušaj, masna mizerijo, ili prestani jesti, ili se odmah ubij, kako se ne gadiš sam/sama sebi?» Eto, olakšala sam dušu. A sad idem smazat jednu masnu, slatku krafnu na miru božjem. U wc-u, potajice.Ne bi tila da se neko smrtno uvridi gledajući me kako besramno uživam u svakom zalogaju. p.s. ako želite da vam nešto razvedri dušu, kljik |
09.03.2009., ponedjeljak
Pacijentova zakletva
|
Ne daj ti se bože razbolit. Dok dočekaš doktora, moš isprid ordinacije umrit, uskrsnit, još se jedanput razbolit, i još jedanput umrit. Naš doktor je kasnija dvi ure, a kad nam se napokon ukaza, povirila je sestra, i rekla da se svi maknemo sa vrata, jer da je doktor ljut (!?) Zašto ljut? Možda je mislija, ako dovoljno zakasni, da ćemo se štufat i otić? Pa kad nas je ipak zateka, poludija? Jedno dite je od čekanja počelo grintat i dernjat se, i sestra reče materi da uđu. Na to se javila druga mater s diteton, jer da je ona došla prije. Je, kaže sestra, al ovo se dite ita po podu. Pa šta, ka da se moje dite ne zna itat po podu?! - Aj dušo, itni se časkon, da sestra vidi kako si i ti divlji. Sestra nije tila dočekat performans, nego je ljuto tresnila vratima. Sad smo imali ljutu sestru i ljutog doktora. Crno nan se pisalo. Pa san ja predložila da se svi, onako grupno, itnemo po podu. Pa il' će nas primit, il' ćemo, onako popadani, izgledat ka da nas je pokosila tičija gripa, što bi isto moglo rezultirat hitnim pregledom. Tako bi nastala takozvana Pacijentova zakletva. “Zaklinjen se, da ću se koristit svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, samo da me doktor pregleda, još za života. Mog.” prikovažna obavijest: Ovih dana san u nekim...peripetijama i dok to ne riješim malo ću objavljivat svoje stare, omiljene. Ko ih je već čita, nek' mi ne grinta. A i da grinta, isto će mu bit, hehe. Recimo, ova gori priča potječe iz vrimena kad san pisala u Pometa, i kad mi je limit bija otprilike 15-ak rečenica. Ako bi išlo priko toga, urednik bi mi reka:"Skraaati!" Tako san u 15 redova morala smistit i uvod i zaplet i kraj i poantu. Taman kad san nekako bila navikla na tolicno prostora, prestanem pisat tamo. Poslin, štagod, i digod san pokušavala pisat, nisan mogla izvuć više od 15 redova da me ubiješ! Tribalo mi je vrimena dok san shvatila da sad mogu laprdat kol'ko me voja. A mogu, to znate :))) A koliko mi je tek vrimena tribalo dok san svatila da više ne moran bit smišna, nego da mogu i koju ono u stilu ajme meni jadnatisaaaaaan! Jebenti, ovo san van išla objasnit kako baš ne mogu pisat jer iman problema i neman inspiracije, a opet napisala cili post! Dosta mi vas je! Bog! :) |
Dobra djela
|
Čitam tamo kod Dobrodjelca kako je Pametni zub naveo da je dao majstoru čašu vode. Dobrodjelac mu je odgovorio da to nije dobro djelo, nego osnovna ljudska pristojnost. Ja osobno se ne slažem s tim. Zašto? Recimo, ulazim u autobus zajedno sa još dvije tisuće osamstošezdesetsedam ljudova. Prolazim kraj šofera, i kažem mu:"Dobar dan!" On me iznenađeno, da ne kažem zaprepašteno, pogleda, i nesigurno odvrati:"Dobar dan..." Zaprepašten je jer sam, od onih dvije tisuće osamstošezdesetsedam ljudova, ja jedina napravila ono što, po mom mišljenju, spada u kategoriju osnovne ljudske pristojnosti. Pozdravila čovjeka, jel'. Dakle, ako ono što se smatra osnovnom ljudskom pristojnošću, postane tako rijetka pojava, da li ta pristojnost samim tim prelazi granice pristojnosti, i postaje skoro pa dobro djelo? Jer, eto, nekome smo tom "osnovnom pristojnošću" uljepšali dan, izmamili osmijeh, naveli ga da se osjeća kao ljudsko biće, a ne kao dio inventara, u ovom slučaju autobusnog. Da li u današnjem vremenu opće ravnodušnosti čovjek čini dobro djelo samim tim što komunicira sa drugim ljudima izražavajući poštovanje, razumijevanje, kulturu i pristojnost? Zanima me vaše mišljenje o tome. dodatak: ''Život ne bi trebao biti putovanje prema grobu s namjerom da tamo stigneš sigurno, u lijepom I dobro očuvanom tijelu, nego je cilj prolunjati stranputicama s čokoladom u jednoj ruci i bocom vina u drugoj, izrabljenog tijela do daske, apsolutno iscrpljena I vičući: "UUU HUUU koja luda vožnja!" ovaj citat sam ukrala na blogu cistilište, sorry, ali taaako mi se svidija :) |
07.03.2009., subota
Sretan nam 8. Mart
|
Dnevnik nezaposlene Danas ću se opet javit na oglas možda to bude spas za ranjenu dušu, za jutra bez smisla za račune od struje za telefon Što se više ne čuje Danas ću se javit na oni oglas pa će me opet pitat da jel' iman dice ka da je to neki hendikep Da jel mi problem dvokratno ma, koji problem, za one vaše dvi tisuće, radila bi i četverokratno. Javit ću se danas na još jedan oglas sredit ću se, i doć malo ranije mislit ću pozitivno i izgledat baš kako triba: samouvjereno, al ne previše, skromno, al da mi na čelu baš ne piše kako sam u stvari...očajna. I posudit ću u matere za autobus ka kad san bila cura Obećat da ću joj sve vratit ona će me pogledom pratit pa uzdahnit samo se ti ćerce zaposli pa ćemo mi slavit. Danas sam se javila na još jedan oglas di su me pitali da jel' iman dite Ma, vratit ću ga u rodilište samo me zaposlite!!! Obećajem da neću na bolovanje da ću radit osam dana tjedno za one vaše dvi tisuće sve što mi je sada sveto postat će svejedno... |
to whom it may concern
|
Moja slova ne obvezuju nikog i na ništa a ponajmanje mene, ponajmanje mene. Moji snovi ne duguju nikom i ništa osim meni mene jaču, iako snenu, sa štitom il' na njemu. Ne pišem o tebi a bogme ni o tebi (I mean you, you, you) Pišem sebi i sebi i ponekad svijetu u meni Nitko u mojim slovima ne živi osim nekoliko slučajnih smrti Ljubavi koje su bile ali nisu trajale Ljubavi koje nisu bile i zato postale vječne. Možda sam stvarno voljela ili samo mrzila možda sam sušta dobrota čista vrlina ili sam hodajući grijeh? To ti ne pokušavam objasnit. Ne pišem za bolje sutra niti za ponovno jučer Pišem sebično bez predumišljaja kao kad sebi kuhaš svoju prvu kavu Jutrom. |
06.03.2009., petak
I sad, 'ko tu, molin vas lipo, mrzi muškarce?!
|
Provela san po' životnog vijeka u uvjerenju da san muškomrzac. I uvik san se čudila kako san se uspila i oni jedan put, doduše neslavno, ali ipak..udat. A nisu me baš išle ni veze. Najduža mi je trajala ..aj ne morate sve znat, ali recimo da mi je ta najduža potrajala iskjučivo zato šta je momak bija pomorac. Taman kad bi počeja svaćat otprilike koja san ja redikulica od ženskog stvora, pozvalo bi ga na brod, a dok su na brodu svi pomorci žele imat neki ka ženski lik na koji će mislit u dugim noćima na uzburkanim oceanskin pučinama, pa makar to bila i ja. Nikome toliko ne triba žena, ka pomorcima. Jer svaki muški šta tuče more tradicijonalno mora imat tu virnu ženu šta ga ka čeka i uzdiše kraj prozora gledajuć tužnin pogledon u horizont di se more spaja ka sa nebom i to sve. I onda kad nađu tu ženu, onda odu na brod. Em ih nema doma, em šalju lipo novce, sve u svemu, ko ih ne bi virno čeka, majketi. Elem, tako san zakjučila da more bit da ja ne volin muški rod i da mi je najboje upisat se u neku ekstremnu feminističku organizaciju, pa ih lipo legalno mrzit. I imat iza sebe svoju grupu, koja će me branit kad me neki muški poželi isprokidat. Međutin, onda san počela uočavat neke nelogičnosti u ponašanju i razmišljanju svojih prijatejica koje inače žive u uvjerenju da je njihova životna misija mene prosvitlit i educirat po pitanju muške vrste. Jedna od tih mojih prijatejica, najženskastija od svih, tvrdi da san ja divji stvor i da mi fali krucijalnog razumijevanja muškog mozga. Pa mislin, ne razumin ja ni kako funkcijonira moj vlastiti mozak, ako uopće, a kamoli ću razumit muški. Kad mi je malo elaborirala svoju tvrdnju, pomislila san da je stvar upravo obrnuta. Ok, možda ja stvarno ne razumin kako funkcionira muški mozak, ali čuvši njene mudre savjete, zaključila san da ona misli da muški taj organ uopće ni ne posjeduju! Savjet br.1: Nema te loše naravi koju ne može kompenzirat dobar sex. Drugim ričima, ako uzmemo mene za primjer, (uvik mene uzimaju za primjer kad govore o ženama koje su totalna šteta i koje je tribalo ubit dok su još bile skroz male), unatoč svoj mojoj kompleksnoj (to kad ne žele reć-sjebanoj) prirodi, uspila bi trajno zadržat nekog muškarca kad bi samo pokazala malo više..inicijative i volje u..onim stvarima. Možeš dakle mužjakića psihički zlostavljat, financijski uništavat, čupat mu nokte i prebacivat na svoju omiljenu meksičku sapunicu usred njemu životno važnog prijenosa nogometne utakmice u finalu svjetskog prvenstva, ali pod uvjeton da mu prije, za vrijeme, i nakon iživljavanja eksplicitno daš do znanja da si zagrijana, vruća, topla, uspaljena, vlažna, mokra, usijana, nabrijana, i obrijana, jel'. Savjet br.2: Ako te povrijedi, nemoj mu to odmah reći, nego sačekaj pogodan trenutak, a pogodan trenutak sa muškarcima postoji samo jedan-poslije dobrog seksa. Kako ja to shvaćam, muški te recimo uvridi, psihički dotuče, a ti, umisto da mu opizdiš automatski dvi odgojne priko uva, samo se slatko nasmijehuljiš, trepneš okicama, i prostreš se po krevetu umiljato. Onda vodite jubav a ti ga cilo to vrime u sebi mrziš ka pasa i samo čekaš kad će, jel', obavit šta ima. Onda on obavi, uvjeren, jadničak, da si u tom seksu i TI sudjelovala, i dok se gnijezdiš u njegovom oznojenom dlakavom naručju, on te pita naravno jel' ti bilo super ka i njemu. A ti onda, spremno:"... oooh, daaaa, faantaastičnooo...nego, znaš ono prošlog miseca u subotu dvajstrećeg u dva sata i šesnajst minuta kad si mi onako grubo odbrusija pred mojim prijateljicama...? " Navela san samo dva, od mnogobrojnih savjeta o primjerenom rukovanju sa muškin svitom. Rezime: moja prijatejica, dakle, smatra, da su muški testoteronske vriće bez mozga kojima možeš, sa čistim predumišljajem, prodat šta god oćeš, a da budaletine uopće ni ne skuže o kakvoj se zavjeri svjetckih razmjera tu radi. E, al' ona spada u onu vrstu žena koje vole i razume muškarce. Ja, koja smatram da su muški dovoljno inteligentni da im ne možeš glumatati niti treptati dok im jednom rukom mazuckaš bicepse a drugom zavrćeš jaja, ja dakle spadam u žene izrode. Di je tu pravda, pitan ja vas? P.S. Ako me neki muškić shvati i poželi oženit, podaci poznati redakciji. Obećajen da ga neću odalamit čim me uvridi, nego tek poslin seksa. |
05.03.2009., četvrtak
obožavan idiota jednog, obožavan...:)))))
|
Uvijek ste se pitali ili, još gore, drugi su vas pitali kako i zašto se ne vole Splićani, Šibenčani i Zadrani. Napokon imamo jednostavan odgovor i objasnjenje od novinara Borisa Dežulovića. Naravno ovo ne inputira da svi Šibenčani navijaju za Dinamo ili... „To ti je prilično jednostavno: Dalmatinci ne vole Zagrepčane, svi osim Šibenčana. Šibenčani ne vole Zadrane, a još manje vole Splićane. Zadrani ne vole Splićane, ali vole Hajduk. Hajdukovci vole Zadrane, ali ne vole Šibenčane jer navijaju za Dinamo. Šibenčani navijaju za Dinamo, vole Zagreb, ali ne vole Cibonu, kao ni Zadar. Zadrani ne vole Šibenčane u košarci, ali vole kad Šibenik dobije Dinama u nogometu. Kao i Hajdukovci, koji ne vole Šibenčane, ali navijaju za njih i u košarci i u nogometu. Dočim Šibenčani, koji ne vole Cibonu, ali navijaju za Dinamo, mrze Šibenčane kad dobiju Dinama. Pošto Šibenčani tada mrze Šibenčane, vole ih i oni Zadrani i Splićani koji inače mrze Šibenčane. Kako tada vole Šibenčane koji mrze Šibenik upravo zbog pobjede nad Dinamom, ispada da vole one koji navijaju za Dinamo. A Splićani i Zadrani više od Zagrepčana mrze samo one Dalmatince koji navijaju za Dinamo. Tako Splićani i Zadrani ne podnose Splićane i Zadrane koji vole Šibenčane koji ne podnose Šibenik. Zato Splićane i Zadrane vole samo oni Šibenčani koji ne podnose Splićane i Zadrane. Kužiš?“ Boris Dežulović |
....
|
danas se samo želim uvući ispod svoje dekice. neću ništa raditi, neću odgovarati na pozive (dobro, možda hoću samo na nemoralne ponude, hehe) želim se sklupčati i mirovati neću čak ni pisati ne-ću čak čak ni blog ne-ću ne a-a moš mislit :) neću ni na komentare odgovarat danas. samo sam vam to došla reć. inače san ispod dekice :D Ne, stvarno, ja san danas najozbiljnije tila apstinirat od bloga. Inače san žena od riči, ali kad se desu neke stvari, čovik mora pogazit svoju rič. I tako, taman san san se ušuškala i počela lipo pričat sa svojon dekicon, kad me nazva glavni junak većine mojih priča. Brat! - Alo - kaže on. - Alo. - Kako se dođe na tvoj blog? - Dobija si internet?? - Jesan. - Oćeš komentirat na mom blogu? - Moran, jer širiš laži o meni. - Dobro. Vako, tribaš se registrirat. - Oću kua, neman ni za auto registrirat. Daklem, oni anonimac šta se predstavija ka moj brat, stvarno je moj brat. I nemojte mu ništa virovat. Da vas upozorin, kliko san ja nadarena za materinji jezik, tliko on NIJE. Sad će propheta vidit šta su to pravopisne griješke, hehe. A ako oćete da vam nešto stvarno popravi dan, zamolite ga da vam napiše nešto i na engleski, hi, hi, hi. Brale, dobrodoša :) apdejt: Kad ga je u osnovnoj profa iz engleskog pitala kako se na engleski reče "Susret", on reka:"SUSREJŠN". |
04.03.2009., srijeda
Brale
|
Di je ono kad bi otiša a ja bisno stine za tvojim brodom itala Di je ono kad bi se jubili bez zavita znajući valjda iz ovakvih se jubavi nikada u brak ne upliva A di je ono kad si onu jednu u lipoj vešti pogleda a ja poludila pa si se smija i onako me jubija ka šta onu bezveznjakušu u vešti niko nikad nije jubija Di je brale ono kad san rekla aj ća i da mi ne tribaš a ti ka ti stvarno otiša a ja ka ja cilu noć ballantine pila i namjerno duvan na šteriku palila ko zna koliki je nevini pomorac zbog tebe platija Di je ono misto na mom vratu šta si ga samo ti otkrija di je ono misto na svitu di si bez mene otplovija i bila bi te proklela da nisan i ja moru dušu prodala i ovu pismu bi tvojim imenom naslovila da se nisi oženija i svojim bi je imenom potpisala da se nisan udala... Ma, nisan ti se ništa prominila samo više ne slušam Ferryja i zaboravila san okus whiskeya (sad san ti ženstvena) ovisna san još samo o Pomorskoj večeri iz splitskog studija i više ne znan ni ja di je ono misto na vratu šta si ga samo ti, brale, bija otkrija... 02/03/1992 evo...ona tvoja..sritan ti rođendan. |
Zamaraju me cinici
|
Nekad davno, na svijetu je bilo puno više mekanih duša i romantika, nego cinika. Pa kad se pojaviše cinici, to je bilo čak i osvježavajuće. Skoro. Zabavno. Skoro. Danas, ključeve grada definitivno su preuzele maškare odjevene u cinike. The Ciniks. Pa se malo zaigrali. Zanijeli, poput tamo nekakvih običnih romantičara i zanesenjaka. Toliko ih ima, da su postali dosadni i bolno predvidljivi. Jer oni su cinični prema svemu. Oni se rugaju svakome. A ponajviše onima koje smatraju mekanim dušama. Netko bi trebao cinike prijateljski upozoriti da cinizam već neko vrijeme nije originalna, niti osvježavajuća, niti intrigantna pojava. Mene osobno, cinizam više ne može iznenaditi, niti privući moju pažnju. Samo me zamara, to je sve. Mene osobno, u vremenima kakva danas već jesu, privući može samo ona staromodna, čista, Dobrota. Čula sam jednom da je cinik u stvari razočarani romantik. Ne bih rekla. Razočarani romantici pišu, slikaju, tuguju, ili, ako se baš previše razočaraju, jednostavno se ubiju. Cinici ništa od toga ne rade. Tojest, ok, rade to, ali jako paze na svoj image cinika, čak i u umjetnosti. Pa mi to onda nekako kvari. Doduše, ima cinika, bilo ih je u povijesti, od kojih je čovjek mogao nešto i naučiti. Bilo je sasvim kvalitetnih cinika koji bi te natjerali na razmišljanje, promišljanje o samom sebi i o svijetu koji te okružuje. Ali ovi današnji...postali su karikatura samih sebe. Čisti, otužni jal i žuć. Nemaju hrabrosti ni za ubiti se, znam. Iz čega zaključujem da su puno „mekši“, i daleko veće kukavice od onih kojima se nadmoćno podsmjehuju. Eto. Došlo mi. |
Dječak mi se zajubija
|
Ima sve simptome. Ka prvo, stalno se uređuje, dezodorira, tušira 3 puta dnevno. Tako da ja već neko vrime ne znan kako izgledam, ne uspijevan uvatit misto isprid ogledala. Jučer san, očajna, pokucala prvoj susidi na vrata i pitala je mogu li se malo pogledat u njeno ogledalo jerbo da je moje stalno zauzeto. Rekla mi je da oden zajebavat nekog drugog, a ne nju. Dobro, dobro, ima i ona sina, za dvi godine će bit u pubertetu, pa će onda vidit. Doć će maca na ogledalca. Dječak je inače ošišan na dva cm. E, i na ta dva cm kose, prije svakog izlaska, natracka pola kile nekakvoga super-strong gela. Onda dođe u kužinu, stane isprid mene, i pita: - Mama, kakva mi je ovako kosa? - Dobra. - Ne, stvarno, kakva mi je? - Odlična. Ti si najlipši Dječak u Svemiru. Nije zadovoljan. Pametan je, već je odavno skužija da je za mene bija najlipši u Svemiru dok se još ka embrio ljuljuška u plodnoj vodi. Ode u kupatilo, natracka još gela, i vrati se sa potpuno istom frizurom. - A sad? - Wooow! E, sad si ludilo! Zadovoljan je, užica mi dvajst kuna, i izlazi. U zadnje vrime žica puno love, počinjem se zabrinjavat. Možda već plaća alimentaciju nekome? Kad ne izlazi, a stigne mu poruka na mobitel, povlači se sa mobitelom u sobu i ostane tamo pola sata. Kad ga neko zove, također se povlači tajanstveno i šapuće li šapuće. Pih. Kao da ja prisluškujem šta on govori! Dobro, možda malo. Tajanstveni telefonski pozivi i poruke, povlačenje u sobu, trendovska garderoba, zaneseni pogled…Mislin da mi se Dječak zajubija. Ili je počeja dilat kokain. Smišno je to. Ja ga zovem Dječak, a on već može pravit vlastite dječake i djevojčice. Aj se ti navikni na to... |
02.03.2009., ponedjeljak
Tko je jači...drugačije
|
Tko je jači... Ubijao ju je nježnošću. Podli stvor, znao je naći tajne kutke detektirajući male slatke drhtaje...povremeno bi ga pogledala ljutim pogledom razoružane zvijerčice, što je njemu izazivalo samouvjereni, zadovoljni i zabavljeni smiješak na licu, motivirajući ga na daljne mučenje i zlostavljanje njenog tijela usnama, prstima i dahom...znao ju je, o da, krao ju je samoj sebi, ponirao u njene zjenice drsko kao u nekom obračunu starih neprijatelja. Otimala se, bježala, namjerno. Obožavala je tu igru, taj osjećaj iskona u žudnji, goloj, jednostavnoj žudnji tijela za tijelom. Smješkala se slušajući priče drugih žena o razlikama, o borbi, o pokušajima da postanu jednako poduzetne u uzimanju...zasmijavalo je to...ali je šutila jer je bila pomirena sa ženkom u sebi. Ta ženka u njoj priznavala je samo jednu jedinu filozofiju na temu muškaraca i žena – filozofiju puti. Znojne, vruće, sebične, željne puti, a jedina borba kojoj se zaista posvećivala svim žarom je bila ona borba u koju je ulazila priželjkujući da će (napokon) biti pobijeđena...zato se i borila, zato je i bježala, da bi bila uhvaćena..Bježeći, ostavljala je putem male kapi nježnog ljubavnog parfema pospuganog njegovim usnama sa njenog znojnog potiljka...mameći lovca na svoj trag...zaigrana sobom, svojom ženskošću koju je obožavala od onog momenta kad je prvi put udahnula zrak kao Žena. Pobjeđivao ju je i osvećivao joj se mijenjajući taktiku, čas ljubeći je divlje do granice bola, a onda najednom ostavljajući je da lebdi bez dodira pod njim, kao u zrakopraznom prostoru kroz koji je padala hvatajući se grozničavo za padobran njegovih dlanova ...puštao ju je da iščekuje uzvrpoljena i drhtava i znatiželjna pogledom ga moleći da nastavi... Dovraga!!!...nije reagirao, lijeno ju je promatrao kao potpuno nezainteresirani lovac pred nedovoljno zanimljivim plijenom, savršeno pomičući njenu strpljivost od prigušene i ponosne do očite, gladne, agresivne kad bi bijesno navalila na njega ugrizima...tu, tu ju je čekao...kupeći njene uzdahe, kao male isprekidane jecaje po zgusnutom zraku sobe, osluškujući koliko je blizu predaja koju je i sama čekala istodobno strepeći od nje.. Kako je plima rasla sve je teže sakrivala svoju potrebu za predajom bez koje nije mogla pobijediti ni život ni smrt, predaja koja se jedina isplatila u besmislu svega, uranjanje iz sebe u njega iz njega u sebe, ugrizla ga je za bradu jako, bezobzirno a onda se skupila kao mačka pred skok...tko je jači? Kad je napao, kad je krenuo uzvratiti ugriz lukavo mu je podmetnula rame...onu malu udubinu između vrata i ramena u kojoj su skrivene spavale sve njene bijele zastave...a on je to znao......Ubit ćeš me, mrmljala je...ali on je bio nepovratno izgubljen u labirintu pregiba njenih ramena i vrata... Jbg, iden zapalit duvan. |
01.03.2009., nedjelja
tko je jači
|
braniš se cinizmom nemušto vrlo tvoj filozofski stav i sva pročitana literarna djela padaju pred samo jednim gizdavim pokretom moga bedra |