marchelina
23.04.2011., subota
U Splitu ipak ima znakova inteligentnog života
20.04.2011., srijeda
Muči, dobro je
|
Pričala mi je prijateljica kako je otkrila da je njoj u životu u stvari dobro. Ona je, inače, zaposlena. Takva, zaposlena, bila je nesretna. Radno okruženje joj je bilo, najblaže rečeno, nehumano. Šef je nad njom vršio mobbing. Školski primjer mobbinga - nemogući zahtjevi, uvrede, povisivanje tona, deračina. Plaća - taman tolika da krajem mjeseca može poplaćat sve opomene i zaustavit ovršne zahtjeve. Na neko vrijeme. I tako, kaže, jedan dan izađe ona iz kancelarije, na onu pauzu od 10 do 10,30. Taman prije te pauze šef se izvikao na nju jer nije odradila neki apsurdni, nepostojeći zadatak. Stisnutog grla, na rubu suza, isteturala je iz kancelarije, ne znajuć' ni sama ni gdje će, ni šta će. Pa se sjeti svoje drage rodice u Zagrebu, kojoj se čovjek uvijek može izjadat' u teškim momentima. Odluči da će je nazvati i bar si malo olakšati dušu. Okrene ona dakle rodičin broj. - Eeej, pa di si, šta ima? - upita je rodica. - A evo - utučenim će glasom ona - evo izašla san na marendu pa... Taman se spremila, uhvatila zraka, u namjeri da rodici ispriča kakvim jadnim životom živi, kako je šef maltretira, kako joj je plaća nikakva, kako sve to više nema nikakvog smisla, kadli rodica iskreno začuđena provali: - Ha? Vi IMATE I MARENDU!?! Ostade moja jadna prijateljica otvorenih usta, potpuno zbunjena. - Kako to misliš? Pa naravno da imamo marendu, šta, zar vi nemate? - Hahahahahaha, marenda? Ti mora da se šališ? Ne stignem ni u zahod otići ponekad, a kamoli da me puste na pauzu od pola sata bogte! A blago ti seeeeeee....Nego, šta si me ono zvala? - Ovaj...zapravo, ma ništa, tek tako da te čujem malo... - Slušaj, nemrem sad razgovarat, ajd čujemo se dogodine ak uspijem dobit dva dana godišnjeg, može? Ljubim te, bok! U stanju laganog šoka, prijateljica se osvrne, trepčući smeteno, oko sebe. Odluči počastiti se kavicom u obližnjem kafiću, smiriti se malo i možda svoje patnje podijeliti sa uvijek raspoloženom i ljubaznom konobaricom. Kad joj je dotična donijela kavu, htijući započeti nekakav razgovor a koji bi završio tako da se ona napokon uspije nekome izjadati, prijateljica krene sve k'o da neće: - Ha, evo nam i petak, hvala bogu, napokon vikend pa ćemo se malo i odmoriti...? - Vikend? - konobarica upitno podigne obrve - Hahaha, vi mora da se šalite? Prijateljica odmah shvati grešku. Bože, kako je glupa! Pa konobarice vjerojatno rade i subotom! To je ipak ugostiteljski objekt! - E da, znam, vi radite i u subotu? - suosjećajnim će ona glasom. - I u nedjelju, gospođo, i u nedjelju. - Ček..kako...pa..pa morate valjda imati bar jedan neradni dan u tjednu? - Ne, nemam ga, a ako mi ipak zatreba, pa ga zatražim, vlasnik je na svu sreću OK čovjek, pa mi dozvoli taj jedan dan. Samo što mi onda tu dnevnicu odbije od plaće. - Molim!? - O, da. A sad me ispričajte, moram još i počistiti kafić prije kraja smjene. Ugodan vam dan! Eto, tako je moja prijateljica otkrila kako je njoj, u stvari, jako, jako dobro u životu. |
18.04.2011., ponedjeljak
razbila mu se njegova makina....
 U nadi da je život bija barenko pinku boji prema tebi, nego Split prema svojin pisnicima....mirno ti more |
16.04.2011., subota
Tuci, samo tuci
|
Narod je s oduševljenjem dočeka nastup Keruma na splitskom prosvjedu (prenosim komentare čitatelja sa portala Slobodne Dalmacije): "Kerume legendo svaka ti cast bez obzira kako si se obogatija, doli jugosloveni i banda komunisticka na celu s Josipovicen" ali neki baš i ne: "Koja ironija. Čovik koji se obogatija na humanitarnoj pomoći i nije vidija dana rata, viče na rivi živio Vranjo(čovik koj mu je omogučija bogačenje) i živija Gotovina(čovik koji je je ratova dok se on bogatija). Za umrit od smija. I primitivne budale i dalje piju ova sranja. U Hrvatskoj živi 80% primitivnih budala, zato nam i je ovako." Na samom prosvjedu na rivi, naime, jedan je nesritnjak iz publike doviknija Kerumu da je đubre i da ide ća iz Hajduka našto je Kerumu skočija živac (s tin ga je tija isprovocirat) pa je mućkoga provokatora nazva "urbanim Jugoslavenom", nakon čega je neki drugi urbani Jugoslaven sasvim neurbano skočija na binu da će ga tuć, našta se Kerum, dostojanstveno ka šta bi se od jednog gradonačelnika i očekivalo, krenija dakle s njim ruralno cipat. Svako normalan inače razumi zašto je Kerum ovoga nazva "urbanin Jugoslavenom" - od davnina je poznato da je svako ko misli da Kerumu nije misto u Hajduku - Jugoslaven majkumu. I to urbani, šta je najgore. S obziron da Torcida takoreć jednoglasno podržava Kerumov odlazak iz Hajduka, ne triba bit puno pametan pa zakjučit da nan je Torcida u stvari cila urbano Jugoslavenska. Ne bi me uopće začudilo da uskoro krenu sa zahtjeviman da se ubuduće prije svake Hajdukove utakmice svečano izvodi jugoslavenska himna, ali u rap-verziji, tako da i ona bude urbana. Nisan sigurna da nan gradonačelnik uopće zna šta riječ "urbano" znači, ali ima bit da ju je negdi čuja i svidila mu se, pomislija je da bi bilo zgodno da je, ka gradonačelnik, koji put i upotrijebi. Koji put će možda i falit, koji put će kad mu Nevenka u Banovini poželi dobro jutro i zapita ga "Kako si mi jutros" odgovorit "A evo, urbano, jebaji ga", ali koji put će i pogodit, šta ima veze. Gradonačelnik je još urbi et rurbi obznanija da sve ovo ""iđe u smjeru prema trečoj jugoslaviji" , našta se okupljena gomila obredno užasnila i prikrstila domoljubnin rukama triputa po cilome tilu. Iz Banovine će pretpostavjan uskoro bidnin komunalcima stić naputak da se iz grada uklone svi nazivi bilo čega šta počinje sa slovon "J", pa će se recimo u mesnicama odsada prodavat "Unetina", dječje jaslice će postat "Aslice", putovat ćemo u "Elsu" na Hvaru, Adrolinijin trajektiman, a Kerum, ki pravi unačina, neće štedit ni sebe pa ćemo patike i bilu tekniku ubuduće kupovat u "Okera". Isto tako, od ovoga prosvjeda, ona najgora splicka kletva "Dopala te Šolta" preformulirana je u "Dopala te urbana sredina", a u ekstremnim slučajevima i njen najokrutniji oblik - "Dabogda ti dica bila urbana". Bogami, ako bude po Kerumovu, i ona operet'na "Kamila Urbana" neće se majci više izvodit u splickome teatru. U skladu sa dignitetom domovinskog rata, a s namjerom da ubijede svit da određene akcije tijekom Domovinskog rata NISU bile zločinački pothvat, pojedini čitatelji Slobodne su taj stav potkrijepili komentarima tipa: "SAMO MR.TAV SRBIN JE DOBAR SRBIN" "j.ebate, koliko gube danas na portalu, eee da je NAS PRVI PREDSJEDNIK DR. FRANJO TUDJMAN ZIV, NEBI SE ZA OVU GUBU NI ZNALO, ma doci ce sve opet na svoje." "mamu van j***** sta pisete protiv Gotovine da nije njega i takvih sad nebi bili zivi, covika koji je ranjen vodija napade Hrvatske vojske , bando jugoslovenska, pa kako cemo mi naprid pogledaj koliko je kukolja jos u nasoj drzavi, to ti moj Franjo jedino zamjeran sta si sta na granicama sta nisi podavija sve do bugarske i rumunjske a i ove izdajice i maloumnike u nasoj drzavi...Kerume legendo svaka ti cast bez obzira kako si se obogatija, doli jugosloveni i banda komunisticka na celu s Josipovicen" "J.E.B.E.M. Sudce ,Haag ,Mesića , Josipovića , mrtvog Račana,svu udbu ,lopove ,prevarante ,izdajice ,posebno J.E.B.E.M. sve Srbe po spisku , kao i manjine što hodaju Hrvatskom i pišu po našim stranicama, YOU ARE ALL STINKING PEACE OFF FUCKING SHIT. ZA DOM SPREMNI" i stvarno ne znan zašto im se ne viruje, kvragu. I tako, komentari su živopisni. Dođe jedan Splićanin i kaže "Gotovina je u Francuskoj bio osuđen zbog otmice nekog starca i pljačke zlatarnice". Onda neki drugi Splićo njega nazove četnikom i Jugoslavenom. Onda dođe neki srpski komentator/provokator pa se zakrve svi međusobno i spominju si majke četničke ustaške fašističke komunističke partizanske feminističke i nadrealističke. Gotovina tu više uopće nije ni bitan, ali u njegovo ime se pišu sve te gadarije. Šta ćeš, ovi zaborave popit tablete i eto ti skandala. Dakle, gradonačelnik jednog hrvatskog grada, nasred bine nazove jednog Splićanina "urbanim Jugoslavenom", potom se sa istim potuče, i gomila ne poduzme ništa. Zašto? Pa zato, jebiga, jer je Kerum zapiva "Zovi, samo zovi". Ma da je nasrid rive primlatija i više građana Splita, pa da su ti građani čak bili i branitelji, opet niko ne bi reagira. Zašto? Jer je Kerum zapiva "Zovi, samo zovi". Svaki branitelj bi pritrpija takvo nasilje i ponižavanje, pod uvjetom da mu, dok ga mlatiš, pivaš "Zovi, samo zovi", jer pivanjem dotične pisme dokazuješ da poštuješ dignitet Domovinskog rata i da voliš branitelje. Ko u TO posumnja, nije ništa drugo doli obični urbani Jugoslavenčina. p.s. jedan komentar |
12.04.2011., utorak
Moran ovo podilit s vama
|
Nedavno san bila napisala tekst o splickom prosvjedu. Oni koji su ga čitali sitit će se možda scene koju sam opisala: prosvjednici stisnuti na Peristilu, transparenti, megafon, povici "dolje vlada!" i tomu slično, a iz svetoga Duje izlaze veseli članovi svadbene povorke i pivaju i rade sve šta se inače u takvim momentima radi. E, upravo san ispod tog mog teksta vidila komentar jednog od sudionika vjenčanja. Umrla san od smija, komentar vam prenosim ovdje: Zamisli samo kako je bilo nama koji smo bili na tom vjenčanju ;) Svi odreda u svojim najboljim odjevnim kombinacijama, kao neka elita, izlazimo na skaline ispred Duje, a tamo gomila viče da je kruha gladna. Usrali smo se, čovječe. Znaš šta, da su Smoje i Fellini zajedno pisali scenarij za taj film, ne bi to mogli smislit ;) (Promatračnica 09.04.2011. 18:50)  p.s. Promatračnice: Živili mladenci!  |
10.04.2011., nedjelja
Europcki seks
|
Sidin ja tako jutros sa mojin prijama Škavon i Žavon na rivi. Prolitnjo vrime, sunce, turisti, more, i da nije onih višala iznad nan glava i onih teknobetonskih ploča ispod nan nogu skoro da bi se moglo reć da nan je i lipo. U prvo vrime kad su ono bili preuredili rivu, nismo na nju ni dolazile. Škavi se toliko gadila da je, ijako stoji na Mejama, za doć na trajekt za Brač išla priko Kaštel Sućurca, samo da ne mora proć priko rive. Žave nije bila tako radikalna, i govorila je da čak i u takvoj rivi triba vidit nešta lipo. Kad smo je pitali šta, rekla je da će nan javit čin nađe to nešto lipo. Još nan nije ništa javila, a prošlo otad bome prikonekoliko godina. Jedino šta nas je tješilo u ciloj priči sa devastiranon rivon, bila je nada da je Split sa takvon rivon doživija krajnju kataklizmu i da nan se poslin nove rive više ništa baš toliko ružno ne more desit. Je kua, nismo računali sa zadnjin izboron za gradonačelnika. Škave najviše popizdi na one jarbole. Govori da je u stvari to baš lipo umjetnički zamišjeno, da na splickoj rivi budu jarboli. Jedino je problem šta niko ne razumi da su to jarboli. Judi stanu ispod njih i studiraju, napinjuć moždane vijuge u nastojanju da svatu šta je pisac tojest arkitekt tija reć, ali su jarboli zadnje šta in padne na pamet. U stvari in uopće ne padnu na pamet. Jeanput smo bile poslale pismo grackom poglavarstvu sa prijedlogon da na svaku onu rugobu lipo nakelju natpis na kojom bi pisalo:“OVO SU JARBOLI“ a ispod toga i na engleskon, za turiste. Tako bi svako ko misli da nan je riva arkitektonska katastrofa odma svatija da u stvari nije. Ovako, prva asocijacija je na višala. I svi se pitaju da čemu služe ta višala. Žave govori da svaki put kad ugleda gradonačelnika dobije ideju čemu bi bar jedna višala sa rive mogla poslužit. A kad stane na početak rive gledajuć one stoličetine od kafića natkrivene bilin šatorskin kriliman siti se slika svoje babe iz vrimena drugoga svjeckog rata kad je ka izbjeglica tavorila u pustinji u logoru El Shatt. Ono šta je najgore od svega, svako malo neko nas na rivi pita, pokazujuć rukom prema onin nakaznin instalacijaman: „A šta je ovo, u stvari?“. Dobro šta nas to pitaju za višala i teknobeton, ali prikipilo nan je kad je Kerum drža govor na rivi a jedan turista upečija prston u njega i pita nas znatiželjno:“A šta je ovo, u stvari?“ U početku je po rivi bilo posađeno i neko cviće, ali je s vrimenon misterijozno nestalo, i pojavljuje se ponovo samo za fešte svetoga Duje, tojest jedanput godišnje, a u međuvrimenu tamo di je tribalo bit cviće zmijugaju neke crne gume, koje neupućeni, a pogotovo stranci, gledaju u čudu i, zaustavljajuć prolaznike, pitaju, zna se :“A šta je ovo, u stvari?“. Govori Žave da stoposto pokojni sveti Duje i pokojni Dioklecijan gori sa neba gledaju Split i jedan drugoga pitaju:“A šta je ovo, u stvari?“ Inače je postalo već normalno da sve poštene Splićanke na rivu više ne dolazu u veštama nego iskjučivo u gaćaman, jerbo su one teknobetonske ploče toliko uglancane da imaju efekt ogledala pa in se u njima, ako je lipi dan i bonaca, vidu mudante. Kako bilo, na rivu ipak moramo doć, jer nan je to, naime, jedina koju imamo. S vrimenon su Splićani naučili sidit na njoj bez da svako malo odu iza kantuna povratit. Taki je naš čovik, na sve se navikne. Šta se tiče gradonačelnika, razvili smo metodu tješenja pod radnin nazivon „A kako je tek Zagrepčanima, oni imaju Bandića“, a u zadnje vrime, nakon par nesmotrenih javnih istupa, bogami pomaže sitit se i Josipovića. Žave je rekla da nije red zajebavat Zagrepčane na račun pridcidnika jerbo da on nije samo njihov nego da je pridcidnik svih Hrvata, ali je Škave otpovrnila da je i Sanader bija premijer svih Hrvata ali da su opet zajebavali nas ovdi zato šta je Splićanin. Kad nan dođe baš puno teško, spomenemo se i Dubrovnika, pa nan bude zeru lakše gledat nakvu rivu zamišljajući kako će tek Dubrovčane spizdit golf tereni na Srđu. Ondak smo opet prišle na ogovaranje Zagrepčana, to nan je najslađe, pa se Žave sitila svoje rodice iz Zagreba koja je navodno kurbetina jerbo da svako malo ode sa nekin jubavnikon do Dubrovnika i živi život po dubrovačkin hotelima. Kad ju je Žave napala da je kurbetina, ova joj je mrtva ladna rekla da se ona možda i kurba, ali da to radi na skroz europcki način. - Kakvo je to molin te kurbanje na europcki način!? – pita nju Žave zabezeknuto. - Pa eto, kurban se po hotelima sa puno zvjezdica! Žave ostala paf. - E, lipa moja. Ako oćemo pristupit Europi, moramo i one stvari činit na europcki način, bogati. - Oš mi molin te objasnit kako se one stvari činu na europcki način? - Pa lipo – europcki dostojanstveno odvrati rodica - sad kase 'rvati seksaju više ne reču "uaaajmeeee, jubavi, svršijo san..." nego "oooujeeee, darrrling...monamur, upravo sam uletijo u europcku unijuuuu", a prija seksa žemske više ne pitaju muškoga „imaš li kondom?“ nego „imaš li putovnicu?“, a može i „jesil' stavijo vizu?“. Dalje, ubuduće muški kad se budu falili svojin uspjesiman na tome polju koristit će prigodne izraze tipa „Poala brale, šta san sinoć jednoj šengenski uletija!“ Žave se bidna zamislila, pa je upita: - Dobro, razumin. Ali, šta reć muškome kad ti se ne seksa, a? - E, kase žemskoj ne seksa nema više "ne mere, boli me glava" nego "ne mere, nisi ispunijo uvjete." - A ako me pita koje uvjete, šta ću mu reć? – zabrinuto će Žave. - Kako štaš mu reć? Pa bar to bi tribala znat! - A kad ne znan! Šta ću mu reć, govori! - Jebente neinformiranu, rečeš mu: „Zanemarijo si poglavlje G!!“ Nakon šta nan je Žave prepričala ti dijalog, sve tri smo ostale bez riči, mozgajući u sebi svaka o svojin pristupnin metodama. I onda je Škave rekla: - Sve je to lipo, samo je mene malo straj da sa tin ulaskon u Europu ne bude ka i sa ovin jarboliman na rivi. - Kakve veze sad imaju jarboli sa tin? – začudin se ja. - Pa, eto. Straj me da će nas ovi iz te Unije uvjeravat da je to nešto dobro za nas, a da ćemo mi pokazivat prston u pridruženu Hrvacku i postavjat ono pitanje. - Kojo pitanje? – znatiželjno će Žave. - „A šta je ovo, u stvari?" |
04.04.2011., ponedjeljak
Kako mi je smrt spasila život
|
Iza mene je desetak, da ne kažem dvadesetak poprilično teških godina. Bila san jeanput negdi čula kako se navodno ta razdoblja sriće i nesriće kod svakog čovika ponavljaju u ciklusima od 10 godina. Pa kad mi je bilo prošlo onih prvih deset nesritnih, sa nestrpljenjem sam iščekivala onih deset sritnih, dakle nagli prevrat u vidu dobitaka na lutriji, ostvarivanja sretne zajednice sa nekin muškin iz mojih snova, seljenje u neki vlastiti stan iz ovog podstanarskog, ukidanje hadezeja kao stranke, pojma i ideje iz svih sfera društvenog i ekonomskog života, ma, svašta nešto san očekivala u tom sritnom ciklusu koji je bija isprid mene. Međutin, iza deset nesritnih došlo brate deset još nesritnijih. Počela san se zabrinuto raspitivat okolo, ne bi li saznala u čemu je problem, i zašto meni onih sritnih deset stalno izmiču. Svi su slijegali ramenima, a kako san vidila, ni njima nije baš sve cvitalo, pa san zakjučila da ono „deset sritnih-deset nesritnih“ stoposto važi za Amerike i Europe, a da na Balkanu ciklusi nesritnih traju cili život, a onda dođe ciklusić čiste sriće od pet minuta prid smrt, kad čovik sav sritan pomisli „Gotovo je, napokon!“. E sad, kako to izdržat? Kako se nosit sa konstantnim sranjima u životu a ne obolit na živce? Kako preživit življenje? Ja san to sasvim slučajno otkrila, i priporučujen sa štovanjen tu dragocjenu metodu svima kojima je potribna, a potribna je svakome ko živi u Hrvackoj, narafski. Prvi put kad san došla u stanje u kojem sam pomislila da je gotovo, da san dotakla dno dna, drugim ričima, kada me životni jad pritisnija iz sve snage a izlaza nije bilo na vidiku, ja san, ležeći jedan dan na krevetu i buljeći tupo u strop, odlučila: Ubit ću se. Čim san to odlučila, iste sekunde san se počela osjećat bolje. I ne samo bolje, nego čak i razgaljeno, pošto san, vizualizirajući vlastiti mi sprovod, izvizualizirala tužnu povorku od nekoliko iljada ljudi, i naslovnu stranu Slobodne na kojoj je velikin sloviman pisalo :“Rekordni broj ljudi ispratijo Marčelinu na posljednji počinak“. Pa onda ispod naslova slija, a na sliji prizor milenijskog sprovoda, dvi iljade osantošezdeset judi grca u suzama i slomljeno tetura iza kolica u kojima se moje olađeno tilo lipo voza i gingolaje. Dok san to vizualizirala, grlo mi se skupilo od sućuti za bidnon menon, a pogotovo jer san bila dirnuta tolikin brojem judi na mom sprovodu. To me baš ugodno iznenadilo, pa i oraspoložilo. Za taki veličanstveni ispraćaj se čak i isplati odradit i nekoliko ciklusa od po deset nesritnih godina. Još veći gušt mi je bija kad bi zamišjala kako će se grist svi oni koji su mi ikad ružnu rič rekli, i koji su mi prigovarali da san vaka i naka, a ja umrla. I kako će mi bivši muž plakat zamenon i svima govorit kako san ja u stvari bila najboja žena u njegovon životu, ali on to nije svaća dok san bila živa, a sad me, eto, neeemaaaaa...naricat će bidan nad mojin grobon a ja ću mu petavat roge odozdola i guštat ka prase. Majkemi ako se stvarno ne isplati patit cili život samo za doživit ove gušte kad umreš. Tako su svi oni šta san se sa njima inače namrtvo svađala i kontreštavala, i koji su me smatrali divljakušon i prznicon, počeli komentirat da kako san postala pomirljiva i blaga, za ne pripoznat me, jerbo san na sve provokacije ostajala smirena i smješkala se. A ja san in se u stvari u sebi podlo naslađivala, ka "Samo se ti deri na mene, a da samo znaš kako ćeš revat zamenon kad umren!" I tako, dok san prisustvovala mom pogrebu, skroz san zaboravila na sve probleme i na činjenicu da se nalazin u bezizlaznoj situaciji iz koje me samo smrt more spasit. Digla san se sa kreveta i hrabro krenila u suočavanje sa svim nevoljama, a koja god nevolja da me sustigla, ja bi samo pomislila: Neš ti, ijonako ću se ubit, pa se ne triban živcirat ni brinit. Propala mi firma – ja mrtva ladna, ijonako ću se ubit. Prestale stizat plaće – baš me briga, ijonako ću se ubit. Došlo mi isključit struju – ma samo isključujte, još san jude ponudila kavon i keksiman, neka me zapante kako san bila jubazna za života čak i kad su mi iskjučivali struju, to će bit ono baš zgodan detalj u nekrologu. Još san in nadahnuto ponudila da mi usput iskjuču i vodu, ijako san nju bila platila. Mali mi okinija prvi razred srednje – pih, šta je jedna njegova izgubljena godina naspram vječnosti koja me čeka kad se lipo ubijen. I tako, šta je više nevolja nailazilo, ja san bila sve mirnija i blaženija, jer san u glavi stalno imala onu moju čvrstu odluku – ja ću se ubit. A pošto ću se ubit, i bit namrtvo mrtva, sve ovozemaljske peripetije postaju jednostavno – smišne. Ljudi su mi se divili kako ja hrabro podnosin životne patnje i probleme, a pojma nisu imali da se u stvari isprid njih nalazi osoba koja se od kukavičluka odlučila ubit, i da moja hrabrost u stvari nije hrabrost nego ona brate mrtvačka ravnodušnost od koje ti najedanput sve postane lipo. Ništa me u životu nije tako spasilo ka ta moja vlastita smrt, jer bi me bez nje život bija slomija, pogotovo oni nesritni ciklusi od po deset pa još deset godina nesriće zaredom. Ukratko, šta ću van reć: Da mi nije smrti, možda već odavno ne bi bila živa. |