marchelina

09.11.2012., petak

A ide zima

Kažu da je dida iza ovoga rata reka "E, dico moja, jadniti ste, čemu se radujete, proba san ja oni kapitalizam, prije ONOGA rata, odnit će van i kožu sa vas..."

Nije on mislija na oslobađanje Hrvatske, nego je zna da idemo prema kapitalizmu.

Dida je radija u tvornici ferolegura prije onoga rata. Kaže bilo ih je tri brata koji su radili tamo a onda je došlo otpuštanje radnika zbog recesije pa su odnili pršut šefu da bar jednog brata ostavi na poslu. I ostavija ga je. Taj brat šta je osta radit je bija moj dida a cilu je plaću dava materi na stol, evo vako, na stol, jer je bila glad, puno judi u kući, a samo jedan zaposlen. Doduše imali su polje, ali to nije bila nikakva garancija za preživit.

U tvornici su davali marende, pa je moj dida, čija je žena, moja baba, bila u drugom stanju, reka svima u kući da se on boji navečer vraćat sam iz tvornice i tražija da baba dođe po njega. Onda bi on tu svoju marendu da babi.

Dida je ima polje pa su nekako preživljavali glad, čista makrobiotika, smokve, grožđe, trišnje, višnje i poneku jabuku i arbakokulu.

To mi je sve pričala mater dok smo gledale deložaciju obitelji Vukić.
Izbacivali su one jude iz kuće a ona je rekla:

"Ovo je gore nego kad nemaš šta ist. Kad si gladan, nać ćeš štagod po kontejnerima, a šta ćeš kad ostaneš bez krova nad glavom? A ide zima. I kako se nije naša nijedan svećenik da utješi te ljude, a? Di su svećenici kad se ovakve stvari događaju? Di su, zar ne vide kako je judima duša ubijena?"
- 11:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.11.2012., četvrtak

Mali dućan

Volim male dućane. Mrzim velike trgovačke centre, od njih me zaboli glava i uhvati me nervoza.

U malim dućanima rade žene koje znaju koji kruh kupujete kao što konobar u omiljenom kafiću zna koje piće pijete. One vam daju kruh, i jogurt, i režu salamu, i naplaćuju. One vas dočekaju i isprate i brbljaju ako vam se brblja. Nekad i ako vam se ne brblja.

Jutros je prije mene u mali dućan na vrhu ulice ušao neki čovjek i već sa vrata sam vidjela da se baš napričao sa gospođom. Djelovali su kao da sam ih u nečemu zatekla. Onda je nekako smušeno kimnuo glavom, pozdravio i otišao.

Ah, opet neko kvartovsko ogovaranje, pomislila sam. Samo da sad ne krene samnom razglabati o najnovijim pikanterijama iz susjedstva. To mrzim skoro isto kao i trgovačke centre.

Gospođa me pozdravila nekako ubijeno i prebacila se sa blagajne na odjeljak s kruhom.


- Taj čovjek, znate, ostao je bez posla. Radio je u brodogradilištu. Prijavio se na Zavod, i pošalju ga u Čistoću. Meo je ulice nekoliko mjeseci, i onda opet dobio otkaz. Opet na Zavod. Neka zaštitarska firma tražila zaštitare. Pošalju ga na razgovor. Plaća 2.600 kuna. Svaka druga subota slobodna. Liječnički pregled od 700 kuna plaća sam. Prijevoz plaća sam. Odlučio je pokušati. Ok, plaća je stvarno mizerna, a i na prijevoz bi mu odlazilo oko 1.000 kuna, ali takva su vremena. A i dvije neradne subote nisu za zanemariti. U današnja vremena. Odlučio je otići i na drugi razgovor, nakon kojega je trebao potpisati ugovor. Na tom drugom razgovoru su mu rekli da je zaista slobodan svaku drugu subotu. Ali zato nije slobodan nijednu nedjelju. Kako?! Nije shvaćao što mu to govore. U stvari, nije vjerovao. E da, rekli su mu. Svaku nedjelju trebao bi ići čuvati neko gradilište van grada. Od 07:00 do 15:00. Znači, svaka nedjelja radna. I dvije subote mjesečno slobodne. Za 1.600 kuna.

Ramena su mi se mimo moje volje nekako spustila. Košara u mojoj ruci skoro je dodirnula pod. Uzela sam kruh i krenula prema blagajni.Ona mi ga je šutke naplatila.
Kimnula sam joj glavom i izašla. Onda sam zastala jer sam imala osjećaj da bih trebala nešto reći. Gledale smo se.
Nisam ništa rekla, a ona je kimnula glavom kao da jesam.


*******************************

Živim zidovima branili smo kuće
od njihovih

One koje su ostale
koje nisu zapalili

odnijeli su naši.
- 17:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.11.2012., ponedjeljak

Nema naslova

Ima ljudi koji smatraju da su virtualna prijateljstva precijenjena. Ja pak mislim da su podcijenjena. I nije istina da se u virtualnom svijetu ljudi iza anonimnih nadimaka mogu skrivati i biti ono što nisu. Naime, slova zrače. I ono između slova priča. Možda te netko i može nakratko zavarati, ali kad tad pravi odraz skriven iza ekrana počne se ocrtavati i spoznaja o nekom virtualnom liku oblikuje se, više intuitivno nego razumski, u našoj svijesti.


***************************************

Ponekad, tj. često vraćam se na ovaj moj, sad već pomalo zapostavljeni blog i skrolam unazad, u godine i mjesece kad sam na ovom zelenom papiru provodila više vremena nego što je pristojno.

Otvaram komentare, nailazim na nadimke koje sam već i zaboravila. Poželim saznati jesu li ti ljudi još tu, postoji li njihov blog, kako su, gdje su.

Kad nakon klika na nečiji nadimak iskoči obavijest da "Ova stranica više ne postoji" probode me bol skoro pa ravna onoj kad čujemo da nam je umro netko poznat i drag. To je onaj trenutak u kojem čovjek pomisli kako je virtualni svijet u stvari okrutan. Jer, ako se tu baš tako lako sklapaju prijateljstva, onda bi trebalo isto toliko lako biti kad nam netko iz tog virtualnog života nestane bez traga, najave i pozdrava. A nije lako. Boli, kao u...kao u stvarnom životu. Eto, to je taj nesrazmjer koji frustrira. To je ono gdje virtuala postaje opasna, nepravedna, zbunjujuća.

Tako zurim u obavijest o "korisniku koji više ne postoji" i osjećam žaljenje što nisam pažljivije pratila virtualni put tog "korisnika", jer, blog sustavu to možda i jest bio samo korisnik, ali meni je bio puno više. Zašto nisam redovitije provjeravala gdje su i kako su ti ljudi? Što im se dogodilo? Je li ih sa bloga odvukla sreća ili tuga? Osjetim i ljutnju što su nestali, kao da su bili dužni pozdraviti se samnom i svima ostalima. Tuga koja me uhvati je stvarna, nije nimalo "virtualna". Bez obzira što sam svjesna da je jednostavno nemoguće zadržati kontakt sa svim ljudima s kojima sam se u prošlosti virtualno družila. Život se pobrine za to da se ljudi izgube i kad su si međusobno "stvarni", u "stvarnom" životu, a kamoli ovdje gdje netko o svom postojanju odlučuje sa dva, tri klika...

***************************************

Neki likovi se uvijek izdvoje. Osjetiš kroz nečija slova tu neku kemiju i raste znatiželja. Poželiš vidjeti tko se stvarno krije iza šašavih komentara, smijeha, iza tekstova koji te prodrmaju, nasmiju ili rasplaču. Dogovori se prva službena kava, a virtualno prijateljstvo preraste u doživotno, pravo, kao da si te ljude pokupio u svoj život još tamo negdje u osnovnoj školi. Kao da ste rasli zajedno.


****************************************

Oni koji su pratili moj blog mogli su često čitati dogodovštine Danice Čvorović i Crvenkape. To su dva lika koja su se materijalizirala, naravno, uz Gustirnu, Fra Gavuna, Geomira, Londru, Broda u boci i još mnoge druge, ali ne mogu sve nabrajati jer me strah da ću nekoga izostaviti. Mnogi od ovih ljudi prošli su samnom sve moje stvarne nevere i oluje. Pomagali, podržavali, davali ruku kad sam bila na dnu. Pokazali takvu dozu ljudskosti, prijateljstva, dobrote zbog koje sam zahvalna i bogu i svemiru i blogu kao takvom. Iz nekih teških situacija ne bih nikada bila isplivala da nije bilo njih. I još uvijek su tu. Naoko blesavi zajebanti koji su postali ono najbolje u mom životu.

*****************************************

Neki dan mi je bio rođendan i ja ga, zbog, hm, određenih egzistencijalnih okolnosti nisam namjeravala ni obilježavati niti slaviti. Nije mi bilo do ničega, a kamoli do slavlja. Međutim, Danica Čvorović i Crvenkapa su odlučile drugačije. Gustirna je bila na Visu pa nije sudjelovala, ali je duhom bila s nama.
Dovukoše one dakle i Edija, kojeg sam upoznala naknadno i tek naknadno otkrila da je i on svojevremeno ispisivao neke svoje stranice na ovom blogu.

Osim toga, tu su bili i prijatelji iz Francuske. Jedna Beograđanka i njen muž, pravi Francuz koji tečno govori naš jezik. Taj rođendanski party je trebao biti iznenađenje ali nije bio jer za dovući me sa mog otoka do Splita baš na dan mog rođendana moraš priznati da nešto pripremaš . Tako sam otišla u stan Danice Čvorović uvjerena da me ne mogu s ničim iznenaditi.

**********************************************

Smatrala sam, sasvim ispravno, da za moj rođendan baš ja moram bit DJ. To je moje rođendansko pravo, pobogu. Međutim, Edi me cilu večer nije pustija niti približit se kompjuteru i jutjubu. Tukac.

I sve je išlo kao i inače na našim sastajanjima. Očekivano, Crvenkapa je bila mirna, dostojanstvena i sofisticirana sve dok Edi nije počeja na kompu stavljat sevdahe. I hop! Crvenkapa je već na nogama, ruke u zraku, trbušni ples, pivanje, ja je gledan raznježeno, Francuz i njegova, a naša, žena S. je gledaju u nevjerici, Danica Čvorović se vata za glavu i viče "Stavite neku NORMALNU muzikuuuuuuuuuuuuuuu!". Neko se dovatija fotoaparata i, inače samozatajna Crvenkapa najedanput se uspila itnit i uletit u svaki kadar, tako da sa mog rođendana neću imat nijednu sliju bez Crvenkapinog sevdahom raznježenog lica.

Za hranu su bile zadužene Danica i S.
Ka šta je Edi reka, citiram, bilo je tu "pet-šest vrsta vina, smrdljivih francuskih sireva, salate od jabuka, pirea od karote, piletine na par načina, restovani kumpir i perverzno dobra torta."

Ja san rekla da normalno da je torta perverzno dobra kad ju je napravila žena koja je udata za Francuza. S obziron da san strastveni frankofil, tu san krenila falit Francusku i sve šta je francusko, dakle vina, sireve, muziku, jezik, francusku revoluciju, pisce, glumce, obične građane i slučajne francuske prolaznike. Edi i svi ostali, uključujući i samog Francuza su mi se rugali i govorili da idealiziran Francusku i da san dosadna više.

U to je Francuz zagrlija i poljubija vlastitu ženu na šta san ja pobjedonosno uzviknila

"Eto vidite da su Francuzi najbolji, oni se ljube i kad su u braku!"

Ekipa je popadala po podu od smija a Francuz je reka "Šta se čudite, ko da nikad niste vidili frenč kis?"

**************************************

Edi mi uporno nije dozvoljava da stavin muziku po mojoj rođendanskoj želji i bila san već stvarno malo ljuta na njega. Bila je blizu ponoć, pa san to odlučila iskoristit ka zadnji i najjači argument.

- Edi, evo će ponoć, još malo pa će mi proć rođendan, molin te pusti me da malo puštan muziku!

On me ladno izignorira, i sad san stvarno bila skroz uvriđena, kadli se iz kužine pojavila S. u pratnji Danice Čvorović. Na pladnju je S. nosila pravu pravcatu rođendansku tortu sa upaljenim svićicama, ja san zatečeno gledala u tortu i istovrimeno pokušavala Edija izgurat sa stolice isprid kompa dok je on ponavlja "Pusti me, sad ću ti stavit jednu pismu koja će ti se sigurno svidit..." Ja nisan tila da mi on više stavi iti jednu pismu jer mi se skoro nijedna koju je stavija tu večer nije svidila. I taman kad je S. onu tortu stavila na stol isprid mene, sa konpjutera su krenili poznati, dragi, najdraži taktovi ....

Marčeline.

Ja san zastala, pogledala u Edija koji se pokvareno smješka, Toma Bebić je krenija sa "Jeste li znali Marčelinu...", pa san pogledala u sve te ljude koji su uložili toliko truda samo da me za rođendan razvesele i natiraju me da zaboravin sve probleme, i rasplakala san se ka šta nisan nikad u životu prid toliko puno svjedoka.

Crvenkapa i Danica su se onako blentravo smješkale, ta moja dva lika iz mojih blogerskih priča, te dvi prijateljice koje su svih ovih godina bile uz mene, ja san pomislila na Gustirnu i kako je neprirodno šta ona sad nije tu, i šta Londra nije tu, i šta svi koje sam upoznala priko ekrana nisu tu, i kako je neprirodno šta sad tu nisu SVI blogeri koji su samnom stvarali jedan posebni svit šašavih slova, sitila san se svih godina bloganja, svih komentatora, smija, plača, zajebancije, sitila san se početaka, sredine, dolazaka i odlazaka, svih onih naslova, zareza i točaka, sakrila lice u ruke od zbunjenosti i emocija, shvatila da me Edi nije tija pustit bliže kompu samo da bi mi moga pustit Marčelinu kad dođe torta...

E, da.
Ipak su me uspili iznenadit. Pokvarena bando, hvala vam. I, da ne zaboravim.

Šaljem jedan posebni pozdrav svima onima koji su otišli, svima onima koje nisam spomenula jer bi nabrajanje imena tj. nadimaka bilo nemoguće izvesti a da nekog ne preskočim, i svima onima koji još ponekad navrate.

Kažem vam, virtuala je stvarno podcijenjena.

Iden sad. Južina je.






P.S. Ne smin zaboravit spomenit mog dragog Mirčeta čije pojavljivanje očekujem u vrlo kratkom roku pa da mi, na svoj osebujan način, čestita rođendan i još jednom me upozori da je odzvonilo nama urbanim Jugoslovenima i svim ostalim rušiteljima hrvacke opstojnosti, samostalnosti, samosvojnosti, nezavisnosti i svih ostalih tisućljetnih snovova. Mirče ne brini, čak i mi rušitelji svega hrvackog za blagdane, vikende i rođemdane napravimo kratku pauzu. Hrvacku državu rušin samo radnim danima. Srićice moja.
- 11:19 - Komentari (17) - Isprintaj - #

02.11.2012., petak

Parada

Nisam nikada bila filmofil. Rijetko i gotovo nikad ne idem u kino. Ne "skidam" filmove sa interneta. Ne tražim filmove, čekam da oni nađu mene. Tako me danas našla "Parada". Slučajno, netko je uz poziv na kavu servirao i film.

Ne sjećam se da mi se u životu išta slično dogodilo. Nisam sigurna ni što se točno dogodilo, jer se događalo u više različitih glava. Znam jedino što se događalo u mojoj glavi. Za ostale tri glave ne znam. Ne mogu čak ni nagađati.

Međutim, prije početka filma, mogla sam staviti ruku u vatru za svaku misao svake glave pojedinačno.

Ja sam gay vjernik. Vjerujem u ljudska prava svih "različitih". Ne mislim da su gay ljudi bolesni. Podržavam gay paradu. U mojoj glavi, simpatija prema gay populaciji oduvijek se podrazumijevala.

U prosijedoj muškoj glavi desno od mene, skoro pa mržnja prema istima. To je gay ateist. Cinične primjedbe već na samu temu koju film obrađuje. Otvoreno gađenje prema svakome tko je "čudan", različit, drugačiji. Pravi se da i ne gleda, da ne prati film. Ali eto, netko je pustio taj film u njegovoj kući, pa on podnosi. Izdržat će nekako taj sat i tridesetak minuta ili kol'ko već.

Smeđa ženska glava lijevo od mene suzdržana je, ali ne skriva znatiželju. Ne znam gdje bih nju svrstala.

Još jedna muška glava odmah do nje, gay agnostik. Ne bi on njih tukao, ali brate neka paradiraju između svoja četiri zida. Ok, možda nisu bolesni, ali nemoš baš reć da je normalno da se dva muškarca ljube na ulici, zar ne? Jel' vama to zdravo, helou?


Na smiješne scene i dijaloge ona glava agnostik i ja smo se na sav glas smijali.

Ona neodlučna ženska glava suzdržano se smijuckala.

Ona glava ateist je prezirno odbijala reagirati. Normalno, kad nije ni pratila film.

Dogurasmo nekako do zadnjih scena u filmu. Tuča sa huliganima na beogradskim ulicama, pogibija, šok, tuga.

Ona muška glava kojoj se gadio i film i tema, dakle ona glava koja je samo trpjela gledanje tog filma u svojoj kući, nagnula se prema naprijed, i tiho upitala:

"Je li to ubijen onaj crni mršavi šta je bija ljubavnik ovom debelom?"

"Je." Odgovorile su ostale glave u zboru.

Pogledala sam iznenađeno u ateističku glavu. Kako zna tko je kome tu bio ljubavnik, kad nije gledao film?


Zoran Predin je krenuo sa "Bilećankom" a one tri glave nijemo su zurile u slova koja su odjavljivala film. Nitko niti riječi. Nema posprdnih komentara, nema čak ni pozitivnih komentara, samo tri ljudska lika koja potpuno zatečeno sjede pred ekranom.

Ovo je bilo prvi put u mom životu da sam osobno svjedočila tako očitom djelovanju umjetnosti na ljudsku svijest. Potresnije je bilo vidjeti te glave, duboko zamišljene, zbunjene, pa čak i malo posramljene, nego išta što sam vidjela u filmu. Mogao bi se napraviti još jedan, novi film, o glavama koje su gledale ovaj film. Snimiti njihova lica i izraze na njima u gro planu i napraviti jedan mali "prije" i "poslije" gledanja filma kolaž.

Sasvim sigurno ovaj film neće promijeniti tužnu sliku sa beogradskih ulica. Niti će nagnati huligane i male naci prikaze da se preobrate i počnu zalagati za mir i ljubav u svijetu. Ali ako ikad igdje sretnete režisera, recite mu da je najmanje tri ljudska stvora na ovom dijelu Balkana natjerao na razmišljanje.

Da sam autor tog filma, to bi mi vrijedilo kao tri sjajna, zlatna holivudska kipića.
- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>