marchelina
29.11.2011., utorak
Uvijek ista slika, isti flash
|
Bila je zima 1980. Sarajevo pod snijegom, a mi pod smijehom. Nas četvero iz Splita, Lila i Vesna iz Beograda, Gonzo i Sanja iz Zagreba, i domaćini, Sarajlije. Majka od domaćina nam je pred put napunila torbe pitama. Do Splita se cijeli vlak hranio njenim pitama. Nikad više takvih pita nismo okusili. Lila i Vesna su bile dvije sestre zaljubljene u dva brata iz moje ulice. Kad je počeo rat, jedan brat je s majkom Hrvaticom ostao braniti Hrvatsku od Srba, a drugi brat je s ocem Srbinom otišao "braniti Srbiju od Hrvata." Vesna je u onom zadnjem pozivu iz Beograda plakala. "Što misliš, pucaju li oni sad negdje jedan na drugoga?" Ona dobra žena što nam je svima bila zapakirala pite za po putu, raznešena je granatom na sarajevskoj tržnici Markale. Gonzo i Sanja iz Zagreba odselili su u Australiju. Ja sam ostala u Splitu. Ionako ne postoji to negdje na svijetu koje bi bilo dovoljno daleko. |
26.11.2011., subota
Ode mi je zima
|
Dida je bija prehlađen. Kad imaš osamdeset godina i prehlađen si, to nije isto ka kad na primjer imaš dvadesetpet i prehlađen si. Mislila san tako. Mislila san, u tim godinama prehlada te satare. Ili ti u najmanju ruku ubije svaku volju za zajebancijom. - Dida, kako si? - pitala san ušavši u kužinu. Sidija je, ka i obično, držeći španjulet među prstima, noga priko noge, a baba na drugoj katrigi, po metra od njega. - A evo ćerce moja, dobro san fala bogu. - Nešto si se malo priladija, čini mi se? - A di neću. Ova tvoja baba hrče pa san ti cilu noć na promaji! - 'Nako te đava odnija šta ja hrčen! - uzburkala se baba. Uvik je zna kako je uzburkat. Proslavili smo sve njihove pireve, brončani, srebrni, zlatni, dijamantni... a on je još uvik najviše od svega volija u babinim očima užgat iskru. Bocka ju je ka osnovškolac kad poteže za kike malu iz razreda u koju je potajno zajubjen. A ona se, baš ka i ta mala sa kikama, pravila da se ljuti. I rumenila se, sa smijon u očima. U svakoj obiteljskoj sagi koju sam čitala, postoja je jedan takvi stup oko kojeg se vrtila cila priča. Stup koji je drža na okupu sve ostale članove familije. Kad je dida umra, nekako smo se raspali. Ka Juga kad je umra Tito. Samo šta za Tita neki govoru da je bija dobar, a neki da je bija loš. Za mog dida su svi uvik govorili samo jedno - da je bija dobar. Čak i oni koji su u rijetko kome u životu znali vidit dobrotu. - Znaš - sjetno je uzdahnila prijateljica kod koje sam prespavala tu noć. Moj sin je otiša kod ćaće, a ja eto baš tu noć nisan mogla podnit samoću, pa san se ukrcala njoj. - Guštan slušat priče o tom tvom didu. Svako bi triba imat jednog takvog. I svaki put kad čitan tvoje priče o njemu, pomislin "Daj mi još! Daj mi još tog dide!" Prijateljica, ka i ja, živi sama sa dicom. Kad dica zaspu, oni zvukovi koji dolaze iz mojih priča o didinoj kući punoj živih ( i temperamentnih) duša, odzvanjaju našom samohranom tišinom. Priča o jubavi babe i dide dugoj cili jedan život, podsjeća na neostvarene emocionalne ambicije o sretnoj familiji. Je li baba stvarno hrkala, nisan nikad doznala. Ali znan da je moja prijatejica slušajući tu priču, pomislila šta i ja. Nije najgora stvar na svitu kad čovik hrče. Najgore je kad te zbog tog hrkanja nema ko zajebavat. |
24.11.2011., četvrtak
Crnica
|
Babina kuća se nalazila usrid šibenskog naselja Crnica i imala je dva kata. Navodno je naselje dobilo naziv Crnica zbog tvornice elektroda i ferolegura koja je u njemu pulsirala crnim dimom i specifičnim, teškim mirisom. Ja sam pak odrasla u uvjerenju da je to miris cvrčaka u zraku prešanom od vrućine i ljepljivom od smokve. Cvrčki su cvrčali, tvornica je pućkala a oblaci crnog dima višali su se po zelenim granama borova na brdu Smričnjak koje se lino protezalo isprid babine kuće. U biti, prilično ružnjikavo naselje je bila ta Crnica. Miris koji je meni bija tako poseban, i lip, bija je u stvari miris mangana. Pa se za nas iz Crnice govorilo da smo svi malo čvrknuti u glavu od toga mangana. Ja san to doživljavala ka kompliment, jer su ti manganski likovi iz mog ditinjstva bili čvrknuti na meni sasvim prihvatljiv način. Za Šibenčane se i inače kaže da su svi čvrknuti, a mi Crničani smo valjda bili najčvrknutiji. Postoji i istinita zgoda u vezi te čvrknutosti. Jedan moj rođak je bija izveja neku glupost i čača je trča za njim po kući da ga istuče. Ovi se nekako dokopa špajze i zaključa se unutra. Čača uvatija lupat po vratima i viče: "Izlazi vanka mulo pasje da te pribijen!", a ovi iznutra drekne: "Neću!" Ovi opet: "Izlazi kad san ti reka!" A mali: "Neću! Ti radiš u manganu!" U babinoj kući je živilo toliko ljudi ka da su se natjecali za Guinessovu knjigu rekorda po tome koliko bića maksimalno može stat u jednu kuću a da ne pomru od nedostatka kisika. To nam nije smetalo jer ionako nismo disali zrak, nego smij. Tolika količina živih bića na jednom mistu garantirala je, ako ništa drugo, a ono dobru zabavu. Lita su u toj kući mog ditinjstva trajala beskonačno. Kad se sićan tog doba, ne sićan se nijedne zime. Lita su u ditinjstvima razvučena od jednog do drugog kraja vedrine. Između ta dva kraja nalazija se brisani prostor posut oskorušama po kojemu smo mi dica trčali bosi. U popodnevnim satima, posli ručka, baba bi zatvorila škure na prozorima, i ne znam kakvim trikovima se služila, ali mi dica bi bezpogovorno poligali na „odmor“ i poslušno bi se umirili u krevetima ka mali omamljeni anđeli. Nikad nismo spavali, ali smo mirovali, a ja sam se najčešće zabavljala promatrajući igru sunčevih zraka kroz otvore na škurama. Odsjaj tih zraka se širija na zidove sobe, jedna tamna traka, jedna svijetla traka, jedna tamna...nikad više nisam takve umirujuće pruge vidila, niti na jednom zidu svog života. Tada sam virovala da ne postoje škure zbog Sunca, nego da Sunce postoji zbog škura. Da ih razigra dok dica čekaju dozvolu za ponovno istrčavanje u lito. Oko 5 sati popodne život se opet budija, i to je bilo vrime za okupljanje u dvoru isprid kuće. Nikad se nismo dogovarali, ali se znalo, u taj sat počeli bi zauzimat pozicije po zidićima i skalinama u dvoru mi sa donjeg, i oni sa gornjeg kata. Čarolija je bila u zidićima i skalinama. Sidenje na zidiću je bija obred uzvišenog hedonizma, vrhunac jednostavnog, bezbrižnog postojanja. Kad bi se tako svi poslagali, onda bi doša dida. Samo je on dovlačija iz kuće katrigu, i sidija bi tu ka poglavar veselog, bučnog plemena, pušeći i smijuljeći se...Pa bi krenija sa svojim pričama. Svaka obitelj na svitu valjda ima jednog takvog pripovjedača. Sve oči i uši su tada bile usmjerene na njega i njegov glas. I po stoti put ispričane priče uvik su imale okus prvih šparoga. Posebnu ulogu u tim vrućim popodnevima imala su stabla. Baba je najčešće sidila na zidiću ispod stabla limuna, a sve nas druge svojim su krošnjama od sunca štitile jedna velika smokva, i jedna još veća mamula. Po toj smokvi i mamuli mi dica smo se pentrali ka mali majmunčići, sladeći se plodovima i vatajući tirkizno zelene gudce. Gudci su bili leteća stvorenja oko čijih smo tjelešaca kirurškom preciznošću vezivali konac pa bi ih onda puštali da tako lete iznad naših glava proizvodeći zvuk hipnotičkog ljetnog zvrndanja. Neobično je bilo s kojom su lakoćom te leteće igračke dopuštale da ih uvatimo i zavežemo. Njihovo beskonačno zujajuće nastojanje da se otmu koncu stvaralo je ushit u našim srcima. Onda smo ih puštali, neozlijeđene, da odlete. Nisu bižali glavom bez obzira nakon oslobađanja, stalno su se opet vraćali, ka da su s nama imali neki prešutni sporazum o igri. Kad bi najjača žega napokon popustila, znali smo ić u brdo. Na naš Smričnjak. Nekad smo išli zajedno sa starijima, brat šparoge. Ali najčešće smo Smričnjak osvajali u našim dičjim hordama. Na vrhu brda su bila dva bunkera iz drugog svjetskog rata, puna mraka, mirisa mokraće i strašnih priča. Bila je tu i legenda o zločestoj babi Bogari sa ovcama koja krade malu dicu. Niko nikad nije uspija dokazat takvu vrstu krađe, niti je ikad iz neke kuće nestalo neko dite, ali priča o zločestoj Bogari je opstajala uporno i začinjala naša lita neophodnom, slatkom dozom dičjeg praznovjerja i straha. Ponekad smo se na Smričnjaku tukli sa dicom koja su živila u nekim daljim dilovima naše duge ulice na izlazu iz Šibenika. Brdo je odzvanjalo drekom, beštimama i plačom. Kad bi bitke završile, doma smo stizali rumeni i zažareni i puni pravedničkog osjećaja pobjede nad „neprijateljem“. Materama i babama smo lagali da smo rane i krvava kolina zaradili padovima, jer ko je smija reć da se tuka, još bi nas i one nabile. Lipo je od UNESCA šta je zaštitija šibensku katedralu, ali meni je žaj šta nije nekako pod svoju zaštitu uzeja i ta moja šibenska lita iz ditinjstva. Možda bi mi bila potrajala do danas. Možda bi i tvornica, šta je hranila generacije i generacije, bila preživila. Možda bi ja još lovila tirkizno zelene gudce i možda bi još mogla u zraku ćutit miris cvrčaka pomišan sa mirisom elektroda i ferolegura. Banda sa Smričnjaka prosula se svud po svitu. Tako je odsvirana naša „Šibenska balada“. Balada o crnom naselju „Crnica“, najlipšem ružnom naselju na svitu. |
21.11.2011., ponedjeljak
Let the sunshine in
|
Jutro je počelo smijehom. Zadnjih dana na You Tube-u ne skida se sa Boba Marleya. Prošla sam sve njegove glazbene faze odrastanja, od heavy metala, preko Thomsona (ne ponovilo se), Fifty Centa, hrvatskih repera, beogradskih repera, Magazina, a potom nenadanog kačenja na "lude osamdesete" i muziku koja je obilježila najljepši dio mog života. Ok, sve je sretno završilo, pomislim svaki put kad ga zateknem kako sluša "rokiju" iz tih godina. Od Thompsona do Jethro Tulla u nekih 4-5 godina, dobro je. I to sve bez mog utjecaja. Pustila sam ga, "nek' se nađe", što bi se reklo. Nisam htjela utjecati. Dobro, u fazi Thompsona možda nisam dovoljno diskretno bježala povraćati u kupatilo, ali inače sam se sasvim hrabro držala. Dobro, u fazi Magazina možda sam malo prejako lupala glavom u zid u mojoj sobi, ali inače sam se, majke mi, skroz dobro držala. Jutros, dok je cupkao u ritmu "I Shot the Sheriff" primjetim: - Ti si se baš nakačija na Marleya, ha? - ne mogavši sakriti ponos u materinskom mi glasu. - Ae. To otkad san počeja pušit travu, baš mi je nekako gušt. Zatrčim se za njim preko cijele kuhinje urlajući. - Tukac jedan bezobrazni! - vičem smijući se i šaketajući ga, iako je to smiješan pokušaj, s obzirom da me već neko vijeme nadvisuje za glavu. - Daj makni se, dosadna si - trzne ramenom kao da tjera dosadnu muhu, surfajući po You Tubeu. Zaustavlja se na "Let the sunshine in" i sceni Bergerovog ukrcavanja u avion za Vijetnam. Bulji netremice u tu scenu, a ja mu pričam film. Potpuno nekontrolirano krenu mi suze, bujica suza. Gleda me, osupnuto. Na refren "Let the sunshine in" i scenu groblja sa tisućama bijelih nadgrobnih ploča, ja već jecam i nesuvislo nastavljam monolog. - ...kužiš, to je priča o besmislu rata, to su ti bili hippeyi, znaš..i znam, čudno ti je što plačem ovako, ne znam ni ja što mi je, tojest, znam, ja ti sada plačem zbog ovog našeg rata i svih tih besmislenih žrtava, zbog svih poginulih, znaš, u Hrvatskoj, u Bosni, u Srbiji...plačem jer ih je toliko poginulo a zašto, zašto...a oni koji nisu poginuli imaju ptsp i više nikada neće biti normalni, pa razaraju svoje obitelji, pa će njihova djeca zbog trauma sutra razarati svoje obitelji, i sve tako u krug...kužiš, jubavi, da nema rata koji ima smisla, nema pobjednika..ja, ovaj...oprosti... Gledao me je pogledom u kojemu su se miješali čuđenje i sućut. Na videu sa You Tube-a neka se livada napunila ljudima svih boja a refren pjesme pjevan u zboru onih koji su vjerovali u "Ljubav i mir" punio je moje oči vodom kao akumulaciono jezero. - Mama, moran sad u školu. - Dobro - posramljeno pokušavam ušmrkati suze i pjesmu. Pratim ga do vrata, zastaje, okreće se, i pomalo zbunjeno, ali sa nježnošću u glasu, kaže mi: - Mama...nemoj se živcirat. - Neću - odgovaram mu smiješkom - Neću se živcirat. Bog, zlato. Volin te. - I ja tebe. Bog, mama. |
16.11.2011., srijeda
Ovako će to izgledat
 |
14.11.2011., ponedjeljak
Sram vas bilo
|
Napokon se jedan od vas posramio vaše potpune, dugogodišnje ravnodušnosti na patnje ovoga puka. Zaogrnuti u vaše svečane halje, opijeni vašim misnim vinima, odavno ste oglušili na vapaje siromaha, na suze obespravljenih, poniženih, na ulice izbačenih ljudskih duša. Toplo je vama u vašim izbama svetim, toplo vam je. Nećete se bojati računa za struju na kraju mjeseca. Nećete drhtati pred hordom razularenih državnih pit-bulova u haljama ovršnih inspektora.... Odavno ste se vi odrekli onoga u čije ime se zaklinjete. Nema u vama nikakvog duha, a pogotovo Svetog. Pred vašim očima oni na vrhu zadnju koricu kruha otimaju nesretnima. Vi šutite. Fanfare vaše bahatosti i neosjetljivosti sviraju u istom tonu sa onima koji godinama istom tom bahatošću pljuju po svemu što bi vam sveto trebalo biti. Po ljudskosti, poštenju, moralu. Hijene raznose izmrcvarena tjelesa onih malih, običnih ljudi a vi im dajete blagoslov. Djelom, mišlju i propustom. Vi "prozivate" onog jednog koji se zasramio orgija nemorala u ovoj zemlji. Upozoravate kako "pojedini crkveni dužnosnici necrkvenim postupcima ranjavaju crkvu". Ja, naivna, ponadah se da ste napokon počeli čistiti svoje redove od onih koji narodu sa oltara daju upute za koga glasati. Pomislih, krenuli ste se obračunavati sa onima koji sramote vašu crkvu, i Boga u kojeg navodno vjerujete. O, ludo srce, ludi sni, pomislih, nasrnut ćete na svećenike koji šire mržnju, na pedofile, na smutljivce. A vi krenuste na onog jedinog među vama koji je odlučio doslovno ispoštovati Isusov nauk. Ma da, klasika. Deja vu, što se vaše crkve tiče. Pa i kroz povijest ste uvijek dizali harangu na one pripadnike vaše crkve koji su tu crkvu jedini i poštivali. Vi ćete prozivati? Vi? Čovjeka u kojeg već tisuće očajnih gledaju zahvaljujući Bogu što uopće postoji? Tog čovjeka ćete vi prozivati? Podcjenujujete inteligenciju svog stada, vaša dobro uhranjena preuzvišenosti. Sram vas bilo. Sram vas bilo. Kako na nebu, tako i na zemlji. Najfriškija kolumna na Danas.hr |
06.11.2011., nedjelja
Nina
|
Po nekom stereotipu o ljepoti tipične dalmatinske žene, Nina je taj stereotip potpuno opravdavala. Oči tamne, kosa crna, gusta, kao teški, crni slap. Visoka i uspravna. A tek glas. Kad bi se njeno pjevanje prosulo kroz prozor kuhinje u kojoj je provodila, kuhajući i čisteći, najveći dio svog vremena, cijelo susjedstvo je skoro pa pobožno osluškivalo. Ali inače, usta i nije baš puno otvarala. Kao da nije imala što za reći u toj obitelji sa sedmero djece. Ili možda samo nije stizala bilo što reći. Tu su svi bili glasni, u vječnom natjecanju za još jednom koricom kruha ili za roditeljskom pažnjom. I do jednog i do drugog teško, i rijetko se moglo doći. Zato su svi bili borbeni i žilavi. Osim Nine. Odšutjela je skoro cijelo svoje djetinjstvo, a i veći dio mladosti. Pogotovo kada su počele prilče o tome kako je, eto, kuću zadesila najstrašnija od svih sramota. Naime, Nina se uporno nije udavala. Mlađa djeca, kada bi joj željela napakostiti, nazivala su je "starom curom". To bi bila osveta za neki neispunjeni dječji hir, izrečeno iz dječje olake nepažljivosti, a njoj je kidalo srce. S vremenom, što se njena udaja činila sve nemogućijom, to su joj u kući natovarivali sve više obaveza. Postalo je normalno da će ona oprati hladni betonski pod te siromašne kuće, izbijeliti rublje svih članova obitelji, kuhati i čistiti za sve odrasle i djecu.. A nije da Nina nije imala udvarača. Uostalom, bila je lijepa, prirodna ljepotica, kako se tada govorilo. Pola grada je uzdisalo za njom, ali ona šansu nije davala nikome. Činilo se kao da jednostavno ne primjećuje ni uzdahe, ni poglede. Najvatreniji udvarač, onaj koji je često krišom pod prozorom njene kuhinje, zaustavljenog daha, slušao njeno pjevanje, bio je Marko. Kada bi ju presreo negdje na putu, samo bi ga hladno pozdravila i produžila ne zaustavljajući se. Ostajao je nijem, posramljen i po tko zna koji put razočaran gledajući dugo u njen ponosni, tvrdi lik kako se udaljava od njega. Iako je bio i on poprilično zgodan, i nije mu nedostajalo dobrih prilika, sanjao je samo Ninu. Jednom ju je uspio zadržati, tek na sekundu. Tek koliko je bilo dovoljno da joj uzbuđeno, mucajući, prošapuće "Čekat ću te, Nina. Koliko god bude trebalo. Čekat ću te.". Stisnula je usne u oštru crtu, promotrila ga brzim pogledom i žurno produžila svojim putem. Kao većina ostalih djevojaka tog gradića na moru, i Nina je sanjala o udaji, mužu, djeci, vlastitome domu. Ali, nekako, nije išlo. Sve njene sestre su se poudale, samo je Nina još čekala. Koga li je čekala, nikome nije bilo jasno. Još im je manje bilo jasno zašto je, tako lijepa, uopće morala čekati. Istina, ponekad joj se Marko motao po glavi. Sviđao joj se plamen u njegovim očima dok ju je promatrao, sviđalo joj se što je bio skoro za glavu viši od nje, a ona je bila poprilično visoka cura. Jedino što joj je kod njega smetalo, ali ni to ne previše, bio je njegov smiješni običaj da, nespretnom i nervoznom kretnjom stalno popravlja ovratnik svoje košulje. To je bio kao neki nesnosni tik koji je kvario sveukupni dojam, ali, znala je, kada bi mu poklonila srce, vjerojatno bi joj taj tik postao simpatičan. Međutim, njene sanjarije o eventualnom prepuštanju Markovoj ljubavi najčešće su bile prekidane grubim podsjećanjem nekoga od ukućana da još nije skuhala ručak, ili da je nekome zaboravila osigurati čisto i ispeglano rublje. Nisu se više uopće trudili sakriti svoj prezir prema neudanoj, staroj curi. Kada bi u kuću došli gosti, ona je bila samo tiha sjenka koja je negdje iz kuhinje izranjala poslužujući. Rodbina i prijatelji obitelji često su prekidali razgovor kada bi došla blizu stola za kojim su sjedili. Znala je, opet su, s onim sažaljenjem i loše maskiranom pakošću u glasu, šaputali o njoj. Zbog toga, zbog toga je njen san o udaji bio zasjenjen još jačom potrebom - otići, otići, pobjeći od njih, od tog grada, od podsmijeha i od sluškinjanja. Zaboraviti sve njih, sate provedene u mračnoj kuhinji, zaboraviti koljena crvena od pranja neoperivog poda, ruke ogrubjele od bijeljenja neobjeljive odjeće. Iskoristila je doslovno prvu priliku. On je bio stariji, pristojno situirani gospodin iz grada dovoljno dalekog od svih njenih noćnih mora. Udala se za njega tako brzo da je kompletni grad još mjesecima raspredao o misteriji njenog naglog odlaska. Nije iz kuće ponijela ništa. Nije se pozdravljala, nije objašnjavala. Samo je otišla, visoko uzdignute glave. Mlađa djeca su, skrivajući sa iza praga kućnih vrata, bojažljivo zurila u automobil koji je čekao pred kućom. Mahnula im je, ipak, na odlasku. Onom rukom koja ih je tako često znala pomaziti i brisati im suze sa uprljanih, slinavih lica. I pogledala ih je, onim očima koje su ih tako blago pratile u san, nekad. Nekad, davno, prije nego što su odrasli dovoljno da je počnu zvati starom curom i rugati joj se. Iz dalekog grada prvo nisu dolazila ni pisma ni ikakvi znakovi da se Nina možda uželjela obiteljske kuće i članova familije. Kada su napokon počele stizati prve vijesti i glasovi, nije ih slala Nina, nego su ih donosili neki čudni ljudi po sistemu rekla-kazala. Pa su se zbog toga svi tješili da glasine sasvim sigurno nisu istinite, nego da se radi o običnoj ljudskoj ljubomori. Pa, udala se za pristojnog, ozbiljnog gospodina, a ni siromašan nije bio. Zato nisu vjerovali da je zaista tuče. Nisu vjerovali ni da nikada ne pjeva, kao što su zlobni jezici dojavljivali. Pa, ona se rodila pjevajući, tako reći. To su svi znali. Ne, nisu u to vjerovali. Pogotovo nisu vjerovali da su je jedno jutro susjedi našli premlaćenu na ulazu u dvorište svoje nove, velike kuće. U dvadeset godina koliko je prošlo od njenog odlaska, posjetila ih je samo tri puta. Jednom, kad joj je umrla majka, i dva puta onako, reda radi. Svi su se radovali i pravili da ne vide voštano blijedo lice, ožiljke ni tamne podočnjake. A ona nije ni o čemu pričala. Činila se još tišom nego što je bila u mladosti. Kad je umrla, tijelo je, po njenoj zadnjoj želji, prenešeno u njen rodni grad. Sprovod je bio jedan od onih o kojima se godinama priča. Cijeli grad je bio tu, svi, svi oni koji su je iz grada potjerali. U predvečer toga dana, napokon su je ostavili na miru. Grob je opustio, a borovi nad njim kao da su pjevali njenim glasom. I šutjeli njenom šutnjom. Više nikoga nije bilo. Samo je, uz kamenu ploču Nininog zadnjeg počivališta, jedan sijedi lik, nervozno i odsutno popravljajući ovratnik svoje košulje, nježno, kao da šapuće usnulom djetetu, pjevušio čudnu, neobično tužnu uspavanku. |
In memoriam (Split, 6. studenog 1935. - 4. veljače 1990.)
|
Južina je. Čudno se jugo uvlači u čovika. Ka da oće rastirat ono malo sunca šta nan je ostalo u kostima. Danas ću napravit oni đir šta ga uvik za tebe na ovi dan napravin. Prvo ti se skalan sa Sućidra. Iden na noge. Prođen priko Splita 3. Kroz one zgradurine di svaki portun ka da piva svoju pismu. Piva li više ijedan onu tvoju? Onda ti prođen priko Blatina. Ne bi virova šta je to. Butik do butika, sve svitli, ka da je Božić. Sve nas upućuje na to da bi se tribali veselit. Pa ja tražin među judima koji kraj mene prođu ima li koji Čovik koji se smije. Tražin, tražin. Na semaforu priko puta KBC-a čekan , čini mi se, satima. Čekan, pa čekajući i zaboravin da bi tribala prić cestu. Auti me hipnotiziraju, malo me i strašu. Nisan se nikad navikla na njih. Skroz san retro tip. Jedan me, tako zamantanu, skoro prigazija kad san krenila. Gledan za njim. Vrag mu piz odnija. Da me je zgazija, ne bi ni primjetija. Prolaznici bi gledali moje mrtvo tilo. Slegnili bi ramenima a neko bi možda samo zakjučija da Ča smo na ovom svitu. I produžija bi o svom poslu. Spuštan se niz Prvoboraca. Ima ti doli jedan frizerski salon. Oni, najstariji u Splitu. Tamo san znala doć. Ne na frizuru, nego na ćakulu. Skupile bi se žene, pa udri. Po muškima, po ženskima, po dici i unucima i državi i skupome životu. Volila san tu doć, a onda je ona frizerka šta mi je znala napravit najlipju frizuru i šta se najlipje smijala, jednog dana umrla. Otada više neman hrabrosti njanci uć tamo. Ka, ako ne uđen, ona nije još umrla. Ako ne uđen, onda je ona još ovdi. Ulica puna svijeta, koraci duginih boja, a ti i ja bez lica. Već san na Pazaru. Tamo prođen jer volin čut one oštrokonđaste šta bacaju kletve na mene čim in okrenen leđa. Izbjegavan ih pogledat u oči jer ako mi uvatu pogled, počnu trpat salatu ili kupus u kesu i gurat mi u ruke. Ka da se mene pita oću li ja kupit verduru. Njima je dosta jedan pogled i prodat će ti i kesu i kupus zajedno sa po litre vode natopljene u listove. Prefrigane su. A volin ih. Na Peristilu ni žive duše. Najprazniji je ovih dana u jedanajstom misecu, zato šta je još prikjučer bija u šušuru. Malo vinčanja, malo prosvjeda. I prođe lito. Kraj Tri volta prođen samo da se javin Marčelini, uvik je nađen kako kroz one buže od palače viri doli na Rivu. Ka da nekog čeka. I ne bi je bog odcipija od tih buža. Sidi, puši, čeka. Neću je smetat. Znan da je ni Nevera neće odatle pomaknit. Kroz Podrume se malo stresen od vlage. Na Rivu izronin cila umemljena, zatvorin oči dok prođen kraj onih višala, nagnen se i Smočin prst u more. Znaš, izvježbala san. Mogu gledat u Marjan i Palaču a da ne vidin šta su napravili Rivi. Na Matejuški zapalin i zafaljivan Bogu šta je ostalo to jedno misto di se skroz lipo ćutin. Oni čovik šta je sređiva Matejušku bija je nježan prema njoj. Čuva jon je dušu. Bacin pogled na Zidine, Ona još sidi gori. Dimimo obadvi. Nas dvi, ka dva Lanternista. Južina je. Tako je uvik na ovi dan. Uvik. More je teško. More je ...a ne znan. Tajna mora. Valovi pričaju čudne priče. Varoš gledan ali ne ulazin. Kaleto moja draga. Ne ulazin u nju. Ka, ako ne uđen, ti ćeš još bit ovdi. |
04.11.2011., petak
Nina
|
Po nekom stereotipu o ljepoti tipične dalmatinske žene, Nina je taj stereotip potpuno opravdavala. Oči tamne, kosa crna, gusta, kao teški, crni slap. Visoka i uspravna. A tek glas. Kad bi se njeno pjevanje prosulo kroz prozor kuhinje u kojoj je provodila, kuhajući i čisteći, najveći dio svog vremena, cijelo susjedstvo je skoro pa pobožno osluškivalo. Ali inače, usta i nije baš puno otvarala. Kao da nije imala što za reći u toj obitelji sa sedmero djece. Ili možda samo nije stizala bilo što reći. Tu su svi bili glasni, u vječnom natjecanju za još jednom koricom kruha ili za roditeljskom pažnjom. I do jednog i do drugog teško, i rijetko se moglo doći. Zato su svi bili borbeni i žilavi. Osim Nine. Odšutjela je skoro cijelo svoje djetinjstvo, a i veći dio mladosti. Pogotovo kada su počele prilče o tome kako je, eto, kuću zadesila najstrašnija od svih sramota. Naime, Nina se uporno nije udavala. Mlađa djeca, kada bi joj željela napakostiti, nazivala su je "starom curom". To bi bila osveta za neki neispunjeni dječji hir, izrečeno iz dječje olake nepažljivosti, a njoj je kidalo srce. S vremenom, što se njena udaja činila sve nemogućijom, to su joj u kući natovarivali sve više obaveza. Postalo je normalno da će ona oprati hladni betonski pod te siromašne kuće, izbijeliti rublje svih članova obitelji, kuhati i čistiti za sve odrasle i djecu.. A nije da Nina nije imala udvarača. Uostalom, bila je lijepa, prirodna ljepotica, kako se tada govorilo. Pola grada je uzdisalo za njom, ali ona šansu nije davala nikome. Činilo se kao da jednostavno ne primjećuje ni uzdahe, ni poglede. Najvatreniji udvarač, onaj koji je često krišom pod prozorom njene kuhinje, zaustavljenog daha, slušao njeno pjevanje, bio je Marko. Kada bi ju presreo negdje na putu, samo bi ga hladno pozdravila i produžila ne zaustavljajući se. Ostajao je nijem, posramljen i po tko zna koji put razočaran gledajući dugo u njen ponosni, tvrdi lik kako se udaljava od njega. Iako je bio i on poprilično zgodan, i nije mu nedostajalo dobrih prilika, sanjao je samo Ninu. Jednom ju je uspio zadržati, tek na sekundu. Tek koliko je bilo dovoljno da joj uzbuđeno, mucajući, prošapuće "Čekat ću te, Nina. Koliko god bude trebalo. Čekat ću te.". Stisnula je usne u oštru crtu, promotrila ga brzim pogledom i žurno produžila svojim putem. Kao većina ostalih djevojaka tog gradića na moru, i Nina je sanjala o udaji, mužu, djeci, vlastitome domu. Ali, nekako, nije išlo. Sve njene sestre su se poudale, samo je Nina još čekala. Koga li je čekala, nikome nije bilo jasno. Još im je manje bilo jasno zašto je, tako lijepa, uopće morala čekati. Istina, ponekad joj se Marko motao po glavi. Sviđao joj se plamen u njegovim očima dok ju je promatrao, sviđalo joj se što je bio skoro za glavu viši od nje, a ona je bila poprilično visoka cura. Jedino što joj je kod njega smetalo, ali ni to ne previše, bio je njegov smiješni običaj da, nespretnom i nervoznom kretnjom stalno popravlja ovratnik svoje košulje. To je bio kao neki nesnosni tik koji je kvario sveukupni dojam, ali, znala je, kada bi mu poklonila srce, vjerojatno bi joj taj tik postao simpatičan. Međutim, njene sanjarije o eventualnom prepuštanju Markovoj ljubavi najčešće su bile prekidane grubim podsjećanjem nekoga od ukućana da još nije skuhala ručak, ili da je nekome zaboravila osigurati čisto i ispeglano rublje. Nisu se više uopće trudili sakriti svoj prezir prema neudanoj, staroj curi. Kada bi u kuću došli gosti, ona je bila samo tiha sjenka koja je negdje iz kuhinje izranjala poslužujući. Rodbina i prijatelji obitelji često su prekidali razgovor kada bi došla blizu stola za kojim su sjedili. Znala je, opet su, s onim sažaljenjem i loše maskiranom pakošću u glasu, šaputali o njoj. Zbog toga, zbog toga je njen san o udaji bio zasjenjen još jačom potrebom - otići, otići, pobjeći od njih, od tog grada, od podsmijeha i od sluškinjanja. Zaboraviti sve njih, sate provedene u mračnoj kuhinji, zaboraviti koljena crvena od pranja neoperivog poda, ruke ogrubjele od bijeljenja neobjeljive odjeće. Iskoristila je doslovno prvu priliku. On je bio stariji, pristojno situirani gospodin iz grada dovoljno dalekog od svih njenih noćnih mora. Udala se za njega tako brzo da je kompletni grad još mjesecima raspredao o misteriji njenog naglog odlaska. Nije iz kuće ponijela ništa. Nije se pozdravljala, nije objašnjavala. Samo je otišla, visoko uzdignute glave. Mlađa djeca su, skrivajući sa iza praga kućnih vrata, bojažljivo zurila u automobil koji je čekao pred kućom. Mahnula im je, ipak, na odlasku. Onom rukom koja ih je tako često znala pomaziti i brisati im suze sa uprljanih, slinavih lica. I pogledala ih je, onim očima koje su ih tako blago pratile u san, nekad. Nekad, davno, prije nego što su odrasli dovoljno da je počnu zvati starom curom i rugati joj se. Iz dalekog grada prvo nisu dolazila ni pisma ni ikakvi znakovi da se Nina možda uželjela obiteljske kuće i članova familije. Kada su napokon počele stizati prve vijesti i glasovi, nije ih slala Nina, nego su ih donosili neki čudni ljudi po sistemu rekla-kazala. Pa su se zbog toga svi tješili da glasine sasvim sigurno nisu istinite, nego da se radi o običnoj ljudskoj ljubomori. Pa, udala se za pristojnog, ozbiljnog gospodina, a ni siromašan nije bio. Zato nisu vjerovali da je zaista tuče. Nisu vjerovali ni da nikada ne pjeva, kao što su zlobni jezici dojavljivali. Pa, ona se rodila pjevajući, tako reći. To su svi znali. Ne, nisu u to vjerovali. Pogotovo nisu vjerovali da su je jedno jutro susjedi našli premlaćenu na ulazu u dvorište svoje nove, velike kuće. U dvadeset godina koliko je prošlo od njenog odlaska, posjetila ih je samo tri puta. Jednom, kad joj je umrla majka, i dva puta onako, reda radi. Svi su se radovali i pravili da ne vide voštano blijedo lice, ožiljke ni tamne podočnjake. A ona nije ni o čemu pričala. Činila se još tišom nego što je bila u mladosti. Kad je umrla, tijelo je, po njenoj zadnjoj želji, prenešeno u njen rodni grad. Sprovod je bio jedan od onih o kojima se godinama priča. Cijeli grad je bio tu, svi, svi oni koji su je iz grada potjerali. U predvečer toga dana, napokon su je ostavili na miru. Grob je opustio, a borovi nad njim kao da su pjevali njenim glasom. I šutjeli njenom šutnjom. Više nikoga nije bilo. Samo je, uz kamenu ploču Nininog zadnjeg počivališta, jedan sijedi lik, nervozno i odsutno popravljajući ovratnik svoje košulje, nježno, kao da šapuće usnulom djetetu, pjevušio čudnu, neobično tužnu uspavanku. |