marchelina
30.03.2010., utorak
buđenje
|
mijau od svih stvari ja najviše volim buđenje a ti razmažen od moje kože jutrima najviše voliš moje naoko čedno naoko pospano naoko slučajno a tako besramno nuđenje.... ***************************************** Dalmacija Njeno ime vedar zvuk u postojanju. Osjećaš li ono jutarnje raduješ li ono svakidašnje od zvona i zvonika Moraš je moraš znati sanjivu i lijenu u sireni broda kad se razlijeva u kapi smokvina meda kad se u bljesku sunčanom gorda, lijepa, ogleda Zamršenih kosa ispod mreža ispod propelera Ona je moja ona je u stvari nježna. |
26.03.2010., petak
Pismo pisaćoj mašini
|
Draga moja, Ovo pismo gnijezdi se u nekim prostorima moje duše koji nikada svjetla ovdašnjeg svijeta ne vidješe. Ti, kao pisaća mašina, znat ćeš, znam, o čemu pričam. Pardon, pišem. Pišem ti u nadi da ćeš shvatiti i da ćeš mi oprostiti. Hoćeš li? Možeš li mi oprostiti to što te nikada nisam kupila? A tako sam te htjela imati. Željela sam te skoro isto tako jako kao što sam željela mnoge neostvarive, nikada dosegnute dragosti mog života. Nedosegnute, jer su bile čista utopija, mali ispadi moje mašte, djetinje, naravno. Znaš ono, mir u svijetu i slično.Te nerealizirane snove mogu sebi oprostiti, ali ne mogu prežaliti ni preboljeti to što nikada nisam imala tebe. Ti si, naime, bila jedna od onih ljepota koje sam mogla ostvariti. Trebalo je samo na vrijeme reagirati i jednostavno..kupiti te. ja sam zakasnila. nekako sam zakasnila, draga moja pisaća mašino.... Život u ovim krajevima u koje me je usud smjestio ponekad zna biti kompliciran stvorovima osjetljivim na riječi. Tu riječi padaju škrto kao i kišne kapi u kolovozu na žedne vinograde. Tu su ljudi iznutra meki ali izvani kao da se boje mekoće doživljaja i osjećaja, kao da će im to oduzeti neko dostojanstvo, dignitet tvrda tla i opore duše. Bivstvovanje nekog ovakvog kao što sam ja među takvim ljudima mješavina je ushita i zbunjene tuge, a često i srama. Ja sam titrala na svaku riječ, svaku proživljavala , svaku bolovala..ranjavali su me a da o tome pojma nisu imali. Preosjetljivost je istovremeno i poklon i prokletstvo. Tu si, dišeš sa svima ostalima isti slani zrak, a opet cijelo vrijeme imaš dojam da si nekom smiješnom svemirskom greškom dospio među bića tebi potpuno strana i neshvatljiva. Nisu mi ti ljudi zbog svoje tvrdoće bili manje dragi. Dapače, smatrala sam ih posebnima. Uostalom, da sam im zamjerala, to bi bilo isto kao da kažem da mi stablo masline nije lijepo zato što je - kvrgavo. U obitelji sam bila izvrgnuta konstantnom nježno-okrutnom podsmijehu zbog svog titranja, zvali su me "mimoza". Moju zadubljenost u slova, u neke stranice i korice, moju strast su doživljavali skoro kao neki hendikep, pa sam se ja zarana naučila sakrivati svoju omamljenost napisanim slovima. Ne znam kada sam točno napisala prvo vlastito slovo a da nije bilo povezano sa pisanjem domaće zadaće, ali znam da je to bilo otprilike u onoj dobi kada još nisam ni znala da ono što čovjek piše može pripadati i drugima. Nisam znala da se to pokazuje. Drugim riječima, pisala sam skrivajući se, kao da radim nešto sramno i nelegalno, pa mi je svjesnost o literarnim potrebama kasnila stoljećima i trebalo je, kao u nekim patetičnim američkim bajkama, da se dogodi doslovno slučajnost pomoću koje bi ja, a i drugi, shvatili da se ja, po svemu sudeći, u životu imam baviti slovima. Zakukuljena u svojoj sramnoj potrebi za gutanjem tuđih i pisanjem vlastitih slova osjećala sam tu svoju potrebu kao neki defekt kojega treba kriti, kao neku slabost kojom ću osramotiti svoju obitelj ako se ikad za nju sazna. Živjela sam u nekom paralelnom svijetu potpuno sama, na trenutke poprilično zbunjena, ali uglavnom sretna i opijena. Do dana kada se dogodila famozna slučajnost razotkrivanja moje sramne strasti, ispisala sam bezbrojne plahe stranice i ponekad mi tako nedostaje to doba pisanja bez predumišljaja, bez svjesnosti o tome što ja to u stvari i zašto radim..čeznem za vremenom kada sam pisala potaknuta čistim, golim instinktom kojega nisam ni prepoznavala niti definirala... Nakon dakle slučajnosti koju sam ja, razotkrivena, doživjela istovremeno kao agresiju i kao spasenje i znak da napokon smijem pripadati svijetu čak i takva, mimozasta, pojavila se jedna druga, sasvim praktična potreba. Poželjela sam imati pisaću mašinu. Pisaće mašine su neobična stvar. Čak i onda dok su još bile itekako potrebne i kada su svi koji pišu pisali lupkajući po pisaćoj mašini, dakle čak i onda kada su još bile tu, gledajući ih, čovjek je bio prožet osjećajem da gleda neku rijetku, preživjelu ostavštinu davne prošlosti. Pisaća mašina je predmet koji je tjerao moje srce da brže zakuca. Pisaća mašina je bila ono što sam željela sama sebi kad-tad kupiti, pokloniti. Ma i da je nikada ne upotrijebim, mislila sam. Samo neka je imam negdje u nekom kutku, jer je volim gledati, kao što neke žene vole vidjeti na stolu vazu sa cvijećem. Ne znam kako se to dogodilo, ali dogodilo se. Nisam je nikada kupila. Zato, draga moja nikada kupljena pisaća mašino, pišem ti ovo pismo jer znam da si negdje postojala za mene. Znam da si negdje bila proizvedena upravo za mene. Za moj stol, moju sobu, moj kutak, moju divnu samoću. Čekajući taj trenutak kada ću te ugledati i kupiti, dočekala sam dan kada te više nije bilo u nijednom izlogu moga grada. Umjesto tebe, tamo su sada stajali nekakvi kompjuteri. Ne znam gdje su tebe stavili. Ne znam znaju li da sam te ja trebala kupiti. Ako mi možeš oprostiti, lakše ću te preboljeti. A opet, znaš mene, draga moja. Preboljela, ne preboljela, o tome ću u svakom slučaju, jednoga dana, morati nešto napisati..... |
22.03.2010., ponedjeljak
Neš mi ti govorit di ću se parkirat
|
Falatibože da je ova zima više prošla. Ne sićan se kad je ovoliko kišurine napadalo, eno iman na sušilu robe šta san je stavila sušit prije Božića, a još nije suva. Možda i je, al’ ko će svako malo izlazit na balkon provjeravat. Kako je zatoplilo, sve se budi a budin se i ja. Odma san žveltija za sve, pa san tako odlučila oživit društvene kontakte i počet izlazit vanka . U skladu sa ton odlukon san neki dan nazvala prijateje, jedan bračni par, da odemo negdi na piće. Sidili smo doli uz more, skupilo se nas pešest i baš nan je lipo bilo. Jedino šta san ja malo zabrinuto pratila koliko pića je popija oni bračni par jerbo su me oni tribali vozit doma. Žena mi se činila ka da je pinku više popila od muža, pa san odlučila da će me on vozit doma jerbo su oni bili svako sa svojin auton. Onda se još svi žalimo da nan je teško i da se nema. Kad smo krenili ća, ona je na parkingu tražila di jon je auto, šta je bija znak da mi možda baš i nije pametno s njon se vraćat doma. Muž jon je vajda to isto pomislija i reka mi da mi je boje ić snjin. Međutin ona se je na to uvridila, jer niko ko je pijan ne voli da mu se reče da je pijan. To je isto ka da političaru rečeš da je kurbin sin. Je, svi znamo da je, ali ne moramo to baš govorit. Niko nije osjetjiv ka pijani čovik. Može koga prigazit, može izazvat lančani sudar, ubit dvoje troje judi, završit u pržun, ostat bez auta i vozačke, sve je on to sposoban prigrmit, ali reć mu da je pijan, e to ga satare i izazove neviđene duševne boli.. Tako san sila snjon, da se ne vriđa. Prvi dil puta je dobro vozila jer je bilo ravno. Na sljedećoj etapi je bilo par okuka a ona je svaku svečano obilježila tako šta je udrila koliman u korniž, a ja san svako to njeno sudaranje sa kornižon popratila prigodnin vriskon. Vikala san jon da uspori i da ćemo izginit ali ona me je sabrano smirivala i govorila da nema straja, da je sve pod kontrolon.Šta bi tek bilo da nije sve bilo pod kontrolon. Molila san boga da naletimo na policiju ali narafski, policajaca nikad nema kad ti tribaju i kad moraju spašavat judske živote. Onda je opet bija ravni teren, a ona oduševjeno udrila po gasu. Vozila je otprilike 180 na sat tamo di je dozvoljeno 40. Drugin ričima probile smo zvučni zid od brzine. Kako je to bila cesta sa dvi trake, malo je ispala iz svoje trake udesno i skoro udrila u jedno drugo auto. Šofer od toga auta jon je zatrubija a čitajuć mu sa usana san otkrila da nan je spomenija matere i neke pase. Kako je on zatrubija njoj, tako je ona zatrubila veselo njemu, misleći valjda da jon se čovik lipo javlja. Više nisan mogla to izdržat pa san jon počela vikat da stane jer da ima izać, ali ona se uvatila smijat i govorit mi da san stvarno previše napeta i da se opustin. Sva srića na sljedećom raskršću je bilo crveno svitlo na koje se ona nekin čudon zaustavila a ja hops izletila iz auta. Tako san se našla u dvi ure poslin ponoći sama na cesti daleko od svoje kuće i ne bud’ luda nazoven njenog muža da dođe po mene. On doša i sta mi objašnjavat da je njegova žena inače super samo šta je malo ka tenperamentna. Je, govorin ja, tenperamentna a neshvaćena, ka i Kerum, božemiprosti. Onda san se u sebi zaklela da s njih dvoje više nikad neću izać, tojest da ću izać ali samo ako ona neće vozit. Nije prošlo misec dana, ja zaboravila na traume i opeta se dogovorin s njima. Ovi put su došli u jednomen autu, a kad san vidila da ona vozi već je bilo kasno za pridomislit se. Do grada smo stigli živi i zdravi i ja san se taman počela opuštat kadli iskrsne problem parkinga. Ona je tila parkirat vamo. On joj je reka da parkira tamo. Ona se zaintačila. On isto. Neće vamo nego tamo. I obrnuto. Ja se pripala šta jon on tuče kontru jer skoči li njoj živac nako tenperamentnoj, parkiraće se usrid Peristila samo da ne bude po njegovom. Onda se parkirala, a on je grinta da je parkirala predaleko i da sad mora puno odat do grada. A parkirala se iznad Prime. Bliže ne može, ako se mene pita. Ali mene narafski niko nije ništa pita. Onda mu je ona rekla da ne more bliže. On je reka da bi se on bija parkira bliže. Ona njemu da joj pokaže di. On ode petnajst metara dalje i nađe jedno prazno misto. Onda su se svađali da je li petnajst metri igra neku ulogu u životu ili ne igra. Ja san mučala i razmišjala pripadnuto kako će tek bit kad se budemo tribali vratit doma. Oćedu li se onda posvađat okolo toga je li se boje vraćat doma Vukovarskon oli Velebitskon, ili naprimjer je li boje u autu držat prozor napola otvoren ili napola zatvoren. Sva srića na povratku je vozija on, jer se ona bila uspila parkirat tako da se više nikad ne može odparkirat. Tu san je razumila jer dok san ja bila vozač često san znala tako parkirat da nema šanse izvuć se odatle bez asistencije najmanje dva policajca, jednog iz prometne policije i jednog iz specijalnih postrojbi, i uz pomoć bar jednih vatrogasnih kola. Takve smo mi žene. Kad jeanput zauzmemo poziciju, ne bi nas više bog maka. Evo vidit ćete doklen će Jadra bit premijerka. Prominit će se najmanje tri doživotna pridcidnika države, a ona će još bit na poziciji.... |
14.03.2010., nedjelja
Ljubav je zakon
|
Putevima revolucije Kad me Mala pozvala da dođen u Mostar, ja san lakonski odgovorila da ću doć, a zatim ideju o tom putovanju stavila ad acta ka i sva ostala putovanja „putevima revolucije“ za koja jednostavno nisan imala hrabrosti. U ta putovanja spadaju Mostar, Sarajevo i Beograd. Naime, kako san ja jedno nja-nja stvorenje, sposobno rasplakat se neplanirano i infantilno nasrid recimo Staroga mosta, samo zato šta bi mi palo na pamet da to nije onaj Stari most, zaključila san da mi je bolje ne ić nigdi di bi se moje emocije raspištoljile i di bi svojin patetičnim ispadima domaćine dovela u nezgodnu situaciju. Zadnje šta triba stanovnicima tih nekih gradova je to da im neko sad tu plače. Oni sami su odavno sve isplakali, a ono šta nisu, nikad i neće, pa šta će im sad još i moji naknadni doživljaji.  Međutim, Mala je valjda nekako naslutila moju muku, pa udrila forsirat i navaljivat dok iz mene nije izmamila precizni datum dolaska, a kad san jedanput taj datum izrekla, više nisan mogla nazad. Mala živi na Širokom Brijegu doduše, a ne u Mostaru, ali zato imamo zajedničkog prijatelja Amera u Mostaru, koji je također od mene izmamija isto obećanje o dolasku. Nije tribalo puno, i mene je, nakon prvih momenata lagane nedoumice i tjeskobe, uvatilo ono treperenje i uzbuđenje kakvo mi izaziva svako putovanje, a ovo putovanje je bilo po svemu posebno. Prvo, zato šta nikada prije nisam bila na Širokom Brijegu, a drugo, zato šta više od dvadeset godina nisam bila u Mostaru. Rekla san sebi, ovo će bit ludilo od puta, osim ako mi u autobusu do tamo ne pukne srce.  Zaljubljeni Šofer U autobusu je bilo sve skupa šest putnika, većinom običnih likova koji nisu ničim privukli moju pažnju, ali zato je šofer bija lik svih likova, toliko lik, da sam pomislila kako bi ga tribala izdvojit iz ove priče i o njemu napisat zasebnu, ali, ne možeš izdvajat nešto šta pripada tamo di pripada. Dotični šofer se bija dakle unervozija jer mu je javljeno da je cesta isprid Omiša blokirana i da triba ić okolo, autoputem. Odma iza njegovog sjedišta je sidija drugi lik, kojeg je on naziva „Jarane“, a Jaran je bija malko pripit i usta nije zatvara cilim putem. Tako je između ostalog uvatija tješit Šofera kad se ovaj požalija da nikad nije vozija autoputem i da ne zna kako će se snać. Jaran će njemu samouvjereno: - Ne brini, ba, znam ti ja sve ceste, proš'o svakom hiljadu puta! - Ja, proš'o ti, al' nisam ja, Jarane. - Pa ne brini, kad ti kažem, evo sad ćeš tamo, pa vamo, pa lijevo, pa pravo, pa iza onog tunela desno, i eto nas u Mostaru dok si rek'o keks! - Ma jok, nećemo tako brzo, jer moram svratit u Makarsku, ba. - A što, imaš putnike ukrcat dolje? - Nemam. - Onda se neko treba iskrcat dolje? - Ne treba. - Pa što onda moraš u Makarsku, boga ti? - Moram. Moram vidjet' te oči. - Kakve ba oči? - Njene. Kad mi se nako nasmije, pa me pogleda, heeej, jarane, meni sve lijepo bude! - Ti to mene ko zajebaješ, ha? - Ne zajebajem. Ja naćulila uši, osjetivši da se u Šoferovoj potrebi da viti te oči, krije nešto tananije i nježnije od puke šoferske švalerancije, pa sam jedva dočekala Makarsku. U Makarskoj izađe Jaran, zapalit jednu, izađe Šofer, a za njim ja ka uhoda, prateći ga pogledom do šaltera prema kojem je krenija veselo i nestrpljivo ka malo dite. Na šalteru se sagnija, proturija glavu, i ćakula s nekim. Lice mu sjaji, smiješak od uva do uva i ja zabavljena ustvrdih da je dakle vlasnica onog pogleda i onog smiješka očito šalterska radnica na autobusnom kolodvoru. Koja romantika, koja čežnja, koje veselje! Pa evo, samo zbog ove priče mi se isplatilo krenit u Mostar, razmišljala sam razgaljeno dok je zaljubljeni šofer već palija motore i mi krenusmo, napokon, put naše destinacije. Već je bila pala noć, pa sam zaspala, ometena na trenutak na granici gdje sam pokazala osobnu, opet zaspala, pa ponovo ometena u Međugorju gdje su nas, putnike za Mostar, prebacili u drugi autobus, koji je inače za svoj krajnji cilj ima Beograd. Neću puno pričat kakvi su me porivi bili spopali kad sam shvatila da sam upravo presjela u autobus koji ide za Beograd, reći ću samo da, na svu sriću, nisam uz sebe imala putovnicu jer bi me Mala i Amer još čekali na stanici u Mostaru......  Pazi na kojoj stanici ćeš izać Zove mene Amer i pita da jesam li blizu Mostara, a ja mu potvrdim da jesam, samo nemam pojma di tačno blizu Mostara, jer je mrak i ne vidim ništa kroz staklo prozora autobusa, a osim toga, kad više od dvadeset godina ne prođeš nekim putem nije ni lako bit siguran u nazive manjih mista prije Mostara. Amer će meni na to: - Ok, slušaj, ja te čekam na stanici, Mala će doć' kasnije. Molim te pazi na kojoj ćeš stanici izaći. - Kako misliš da pazim? Pa izać ću valjda na stanici u Mostaru?? - Da, al' nemoj izać' na krivoj stanici u Mostaru, jer imamo dvije!  Ja se zabrinila. Poznavajući sebe, mogućnost da izađem na pravoj stanici je bila minimalna, jer sam cili život , uvik izlazila na krivim stanicama. Imam jednu fascinantnu dosljednost u donošenju krivih procjena, moram priznat. Drugim ričima, na pravoj stanici mogu izać jedino i isključivo ako postoji samo jedna stanica. Osim toga i inače mi je cila ta situacija sa podiljenim Mostarom stvarala laganu tjeskobicu u duši, prije dvadeset godina postoja je samo jedan Mostar, a ja sam se i u tom jednom jedinom Mostaru bila uspila izgubit. Kako ću se, pobogu, sad snać sa dva Mostara??  Široki Brijeg i pas Ćuko Kad moj prijatelj Amer i ja komuniciramo priko poruka ili telefona, svaki razgovor završi mojim pitanjem : - A jel' me voliš, a? - Volim. - Jel' najviše na svitu? - Najviše. - Jel' više i od Veleža? - E, jebiga sad. Znala san ja da san pretjerala i da nema šanse da mi ikada kaže da me voli više od Veleža, al' pokušavat ću uvik i ponovo, dok god Neretva teče. Pokleknit će kad, tad.  Nekim čudom san izašla na pravoj stanici i imali smo vrimena Amer i ja napričat se i popit štagod dok nije došla Mala. Nakon šta smo izdogovarali sutrašnje razgledanje Mostara, ostavile smo Amera i krenile put Širokog Brijega. S obziron na to da je bila noć, uspila san od Širokog vidit taman toliko da se uvjerin u istinitost rezimiranog opisa tog mista kojeg mi je Mala dala: - Evo vidiš, ovo ti je Široki Brijeg. Svaka kuća, svoja firma. Podatak o tome da ona, Mala, u kući nema firmu, ali ima psa, tornjaka stokilaša, drugim ričima utjelovljenje svih mojih patoloških strahova od dotičnih četveronožaca, mi je propustila navest na vrime. O dotičnom kućnom ljubimcu, kojeg je tepajući nazivala „Ćuko“, informirala me u trenutku kad se parkirala isprid kuće, dakle prekasno da joj se zahvalin na gostoprimstvu i potražin smještaj na nekoj sigurnijoj lokaciji. Odbila san izać iz auta dok me nije uvjerila da je pas Ćuko uviđavno smješten u kavez izvan kuće i da nema šanse da će mi skočit za vrat u momentu kad prikoračim njihov prag. Kažem njihov prag, jer Mala ima i muža, koji mi je srušija sve stečene stereotipe o macho muškarčinama sa Širokog Brijega. Ne samo da mi je srušija stereotipe, nego se pokaza tako savršenin primjerkom muškog roda da san odlučila udat se u Širokom Brijegu, po mogućnosti u neku od onih kuća šta imaju firmu u dvoru... NASTAVAK OVDJE |
08.03.2010., ponedjeljak
Sritan nan Dan žena
|
S obziron na trenutnu situaciju u zemlji, mislin da bi za ovi Dan žena najboji poklon svakoj bija neka strana putovnica i avijonska karta za pobić šta dalje, dok nan još uopće aerodromi radu. Po zemje nan je u štrajku, ili radi i ne prima plaću, ili uopće ne radi a zadnju plaću su vidili tamo negdi okolo prošloga Uskrsa. Pa mi se pari da je u takvin uvjetiman priko svake mire smišno recimo otić u grad i kupit ženi bilo šta na poklon. Ako je po zemje u štrajku, a nisu u štrajku iz zajebancije nego šta su gladni, onda gledano Split ka jednu mikro zajednicu i preslik cile države, ispada da siguro po muških u gradu danas ne bi moglo ženi kupit poklon čak i da se situ da ga triba kupit. Moja najboja prijatejica ništa ne prepušta slučaju i lipo je muža obavijestila da je Dan žena i da jon triba kupit poklon. Reka joj je da ne briga, i da će se siguro sitit. Ona njemu opet, da nisi slučajno zaboravija! On je onda reka da nema problema, da nije on Čobanković pa će zajebat dogovor. Inače u zadnje vrime žene masovno tražu da in se namisto poklona tipa cviće i proliće za rođendane i danove žena dovede muška striptizeta.Timen mi žene oćemo dokazat našu ravnopravnost i pokazat muškima da i mi znamo poludit i da su naši hormoni ravnopravni sa njihovim hormonima. Meni osobno to baš i nije nešto, mislin da bi mi adrenalin zapravo proradija tek da naprimjer vidin nekog muškog kako ujutro trče na posal, a prije posla da je rastra dvi mašine robe, pa na poslu da radi i istovrimeno zove dicu na mobitele i provjerava jesu li sritno prišli ulicu do škole i jesu li marendali i ponili pribor za likovni, pa kad dođe sa posla da odma onako u robi od posla nastavi jurcat, kuvat ručak i skupjat robu sa sušila i da zavrti još dvi mašine robe dok istovrimeno pali peglu za opeglat one dvi mašine robe od prikjučer, pa poslin ručka da opere suđe, isfrega pod u kužini, pobriše prašinu u dnevnom boravku, odradi sa dicon domaće radove, zaleti se do dućana po spizu za sutra, depilira dlačice iznad usta i okolo intimne zone, trkne do frizera opiturat se i sakrit side, vrati se i skuva dopola ručak za sutra, nazove svoju mater i pita je za zdravje, nazove punicu i pita je kad će..ovaj, pita je za zdravje, pomilki dicu po glavi, pomilki ženu po glavi, pomilki kućne jubimce po glavi, a onda se sruši u krevet, di ga čeka žena spremna za akciju i da mu nije slučajno palo na pamet reć da ga boli glava. Eto, to bi ja tila vidit za Dan žena. Kad se priča o toj emancipaciji ondak muški često znaju reć da oni nemaju ništa protiv ali da je Bog namistija da je prirodnije da recimo žena radi kućne poslove, jerbo da smo mi žene spretnije za to. A sa druge strane, zanimjivo je kako neki muški znaju uglancat svoja auta, operu ih i sredu tako da blišću i nemoš gledat u njih bez sunčanih očala, a kad triba nešto malo po kući napravit oli uglancat i očistit onda najedanput oni za to nemaju prirodnih predispozicija, đava in predispozicije odnija. Na stranu vilozofija, emancipacija i ženska i muška prava, ovi Dan žena bi tribalo nekako proslavit, a ja u zadnje vrime, svaki put kad se oću itnit u neko slavlje, prvo se sitin da moran provjerit je li to fešta koja se slavi i u Hrvackoj ili je to neka zapadnjačka izmišljotina koju nan poturaju vanjski neprijateji. Unutrašnjih neprijateja ijonako više nemamo, sad imamo samo Vladu. Šta bilo da bilo, sritno van bilo, lipe moje. |
06.03.2010., subota
....
|
ako dodirneš usnama svako bolno mjesto na mojoj duši usne će ti ostati zalijepljene za tugu. ............................ neskromnost u jubavi ne pristajem na ništa manje od ludila u jubavi ja neću planetu hoću cijeli svemir svemir veličine mog bunila. ........................................ Svakog dana oko nekog sata ptice iz vrta pjevaju mi namjerno. Podsjećaju me na nešto čega više nemam ne želim se sjetiti što je to ali... ptice ne tjeram. |
01.03.2010., ponedjeljak
Međugorje i čudnovata ukazanja
|
Onih nekoliko jezika šta san ih putem naučila ipak su me najčešće bacali u turističke vode, ali moran naglasit da tih prikonekoliko jezika nisan naučila zbog puste bistrine i pameti, nego zato šta san ja jedno takvo laprdalo da samo jedan jezik to ne more podnit pa san se morala proširit na još nekoliko njih da bi uspila judima reć i izlaprdat sve šta mi padne na pamet, a bogami mi padne. Pogledajte samo ovu uvodnu rečenicu, normalan čovik bi to reka u dvi riči, jel'. Ponekad mi se čini da ciloga života pokušavan u jednu jedinu rečenicu smistit sve riči koje znan. Onda naravno na po puta ostanen bez zraka pa ostale riči smistin u ostale rečenice ali u biti je to sve tribala bit jedna rečenica. Neman pojma šta san vam ovo pokušala reć. Oću reć, znan šta san tila reć, ali iman osjećaj da nisan baš uspila. Drugi put ću van to boje objasnit, ajmo mi na moj profesijonalni put i razvitak. Turizam ka turizam je bija najboje šta se meni ovako laprdavoj moglo dogodit. Dobro, mogla san bit i spikerica na radiju recimo, ali tu ima premalo mista za improvizaciju, a ja bez improvizacije ne znan judima prinit niti jednu jedinu informaciju. Jedna od dražih uspomena iz turizma mi je ono kad san sedam dana za redom, svaki božji dan, vodila grupu kanadskih hodočasnika u Međugorje. Prvi dan u autobusu na putu za Međugorje uspila san svojom pričom o čudu na brdu svih pedeset, većinom prilično starih i bolesnih hodočasnika, dovest do suza od vjerskog ganuća. Naime, tako san ja to njima uživljeno prepričavala, ka da mi se Gospa osobno ukazala najmanje dvajstipet puta. A u stvari ja ne samo da s dotičnon damom nisan imala nikakvih osobnih kontakata, nego san bila uvjereni ateist i nisan se doslovno znala prikrstit, osim kad bi se nezgrapno krstila čudeći se nečemu, i to ne zato šta san mislila da ću lakše podnit začuđenost ako se prikrstin, nego zato šta san znala da se svako normalan u velikom čudu krsti. Zato i mala dica izgledaju nako začuđeno kad ih se , još u pelenama, krsti, jer to uvik ide zajedno, čuđenje i krštenje. I pjesničenje. Ček, opet san zastranila. Dobri moji Kanađani dakle nisu pojma imali da ih svaki dan u Međugorje vodi, i potanko, sa nesvakidašnjim žarom im opisuje ukazanja, jedna uvjerena ateistica i bezbožnica. Kad su, predzadnji dan, to ipak saznali jednostavnom metodom upita i odgovora :" Predivno ste nam ovo ispričali, mora da ste revnosna vjernica i kršćanka?" "Ma jok, ja vam uopće ne virujen u Boga!", bili su, blago rečeno, osupnuti. I ja isto, iskreno rečeno. Naravno da su me onda uvatili ispitivat o mojim motivima i očitoj strasti koju sam unosila u priču, a ja im baš i nisan znala objasnit, osim ako objašnjenje nije ležalo u mojoj urođenoj radoznalosti i strasti za "onostranim" stvarima pa makar ja u njih i ne vjerovala, a to im pak nisan tila iznosit jer bi dodatno opteretilo njihovu jednostavnu logiku i podjelu stvari u životu na "vjernik-nevjernik", pa sam ih pustila da ostanu u čudu, krsteći se, naravno. S obzirom na kompleksnost mog nevjerovanja i proturječnost tog nevjerovanja i žara koji sam unosila u priču o gospinim ukazanjima, pretpostavjan da san tim judima ja bila veće čudo i ukazanje od same Gospe. Neću ić tako daleko pa reć da san ih prosvitlila, ali svakako san im dala mislit. Naime, kako je ono prvo slavno ukazanje bilo na jednom brdu, a kako po brdu uglavnom nemoš drugačije nego uzbrdo, osim kad se vraćaš pa je nizbrdo, a većina mojih hodočasnika stari i bolesni pa nisi zna šta im je teže, popet se il' sać sa brda, ja san lipo one bolesnije uzimala pod ruku i pomagala im doć gori do onoga križa. Kako ih je bolesnih bilo dosta, tako san ja znala napravit taj đir i po nekoliko puta tijekom jednog jutra, pa mogu slobodno reć da san se na misto ukazanja popela više puta nego ijedan prosječni vjernik i hodočasnik, šta kod nas, šta iz dijaspore. Kol'ko god puta da san se popela, nikad mi se ništa nije ukazalo, osim sritnih i zahvalnih lica onih kojima sam pomagala da stignu do cilja, i mogu reć da je to na dušu djelovalo skoro isto tako ljekovito ka i samo gospino ukazanje. Nadan se da neću zbog ovoga gorit u paklu i da mi se neće najedanput ukazat bisna Gospa i prisvirit mi dvi odgojne zbog drskosti. Kad danas mislin na te izlete, na Međugorje, hodočasnike i one tisuće ljudi , vjernika, koji su tamo dolazili, znam da je nečega onostranog tamo ipak bilo. To onostrano je vjerojatno bilo rezultat jedne mase ljudi koji vjeruju. Ta njihova vjera je bila tako ...uvjerena, da čovik nije moga ostat ravnodušan i ne bit bar malo zaintrigiran. Svi ti bolesni ljudi koji su u nadi osvajali ono brdo, moleći Gospu da ih ozdravi, njih ili njihove bližnje, sva ta djeca invalidi, u kolicima, sve tužne starice u crnini sa krunicama među prstima, svi oni pogledi prema suncu nad brdima Međugorja, ono iščekivanje božjeg znaka, stvaralo je posebnu atmosferu koja je u meni izazivala strahopoštovanje, ili bar poštovanje nečije vjere, nade, potrebe. Moje uvažavanje hodočasnika koje sam vodila tih sedam dana, kao reakciju je imalo njihovo potpuno prihvaćanje i poštivanje mog nevjerovanja, pa smo na rastanku svi skupa plakali pozdravljajući se. Mislin, to šta ja nisan virovala u ono u šta oni viruju, nije bilo nikakva prepreka mom nastojanju da im pomognen koliko god mogu da stignu do toga nečega. Ako im je to činilo dobro, a očito je, onda je i meni činilo dobro kad je njima bilo dobro, šta je zlatno pravilo turizma, jel'te. Zadovoljan gost, ili zadovoljan vjernik, opet će doć, to je jasno. Tako da san se ja na neki način u sebi ipak usrdno molila da se Gospa nastavi ukazivat šta duže iako san joj , da se meni ukazala, imala namjeru reć da se počne malo češće ukazivat u predsezoni i podsezoni. Ali nije mi se ukazala. Vjerojatno zato šta san moleći se, isprimišala oni Očenaš, nikad ga nisan uspila do kraja zapantit, stignen negdi do "budi volja tvoja", al' onda se sitin šta se sve na Zemlji izdešavalo bidnome judskom rodu pa se naidin na toga našega ka oca jer ako je to sve bilo njegova volja onda kvragu sve. Osim toga, ako se molin Gospi, onda bi triba postojat neki Majkonaš. I inače mislin da bi na svitu bilo puno boje da je Gospa glavna. Viš kako je u Hrvatckoj sve počelo cvitat otkad je oni Sanader otiša. Jadra je odma šesno i nako lipo po ženski ufino počela rješavat korupciju i sve to. Dobro, ne kažen sad da tribamo bit radikalni pa Boga smijenit, ali recimo neka na neko vrime stavi mandat na raspolaganje pa da Gospa priuzme. Odma bi sve bilo lipšije i mirnije, jerbo mi se čini da ovi naš Bog ima puno kratki fitilj, neko zabeštima, ili zaboravi otić na nediljnu misu, a on odma opali tri potresa, smrtonosnu gripu, par poplava i cunamija, satare nas brate ka da nan nije čača. Na kraju njihovog boravka, hodočasnici su mi ostavili svoje adrese sa pozivima da obavezno budem njihov gost ako ikada svratim do Kanade. Na njihovu sriću, strah od letenja me spriječija da prihvatim njihovo gostoprimstvo, jer lako je njima letit avijonom kad viruju u Boga. Aj ti leti kad ne viruješ? Mogu se kladit da su svi zaposlenici zračnih kompanija na svitu mahom vjernici, ma šta vjernici, fundamentalisti čoviče, fundamentalisti! (laprdanje se, narafski, nastavja...) |