Draga moja,
Ovo pismo gnijezdi se u nekim prostorima moje duše koji nikada svjetla ovdašnjeg svijeta ne vidješe. Ti, kao pisaća mašina, znat ćeš, znam, o čemu pričam. Pardon, pišem.
Pišem ti u nadi da ćeš shvatiti i da ćeš mi oprostiti.
Hoćeš li? Možeš li mi oprostiti to što te nikada nisam kupila? A tako sam te htjela imati. Željela sam te skoro isto tako jako kao što sam željela mnoge neostvarive, nikada dosegnute dragosti mog života. Nedosegnute, jer su bile čista utopija, mali ispadi moje mašte, djetinje, naravno. Znaš ono, mir u svijetu i slično.Te nerealizirane snove mogu sebi oprostiti, ali ne mogu prežaliti ni preboljeti to što nikada nisam imala tebe. Ti si, naime, bila jedna od onih ljepota koje sam mogla ostvariti. Trebalo je samo na vrijeme reagirati i jednostavno..kupiti te. ja sam zakasnila. nekako sam zakasnila, draga moja pisaća mašino....
Život u ovim krajevima u koje me je usud smjestio ponekad zna biti kompliciran stvorovima osjetljivim na riječi. Tu riječi padaju škrto kao i kišne kapi u kolovozu na žedne vinograde. Tu su ljudi iznutra meki ali izvani kao da se boje mekoće doživljaja i osjećaja, kao da će im to oduzeti neko dostojanstvo, dignitet tvrda tla i opore duše. Bivstvovanje nekog ovakvog kao što sam ja među takvim ljudima mješavina je ushita i zbunjene tuge, a često i srama. Ja sam titrala na svaku riječ, svaku proživljavala , svaku bolovala..ranjavali su me a da o tome pojma nisu imali.
Preosjetljivost je istovremeno i poklon i prokletstvo. Tu si, dišeš sa svima ostalima isti slani zrak, a opet cijelo vrijeme imaš dojam da si nekom smiješnom svemirskom greškom dospio među bića tebi potpuno strana i neshvatljiva. Nisu mi ti ljudi zbog svoje tvrdoće bili manje dragi. Dapače, smatrala sam ih posebnima. Uostalom, da sam im zamjerala, to bi bilo isto kao da kažem da mi stablo masline nije lijepo zato što je - kvrgavo.
U obitelji sam bila izvrgnuta konstantnom nježno-okrutnom podsmijehu zbog svog titranja, zvali su me "mimoza". Moju zadubljenost u slova, u neke stranice i korice, moju strast su doživljavali skoro kao neki hendikep, pa sam se ja zarana naučila sakrivati svoju omamljenost napisanim slovima. Ne znam kada sam točno napisala prvo vlastito slovo a da nije bilo povezano sa pisanjem domaće zadaće, ali znam da je to bilo otprilike u onoj dobi kada još nisam ni znala da ono što čovjek piše može pripadati i drugima. Nisam znala da se to pokazuje. Drugim riječima, pisala sam skrivajući se, kao da radim nešto sramno i nelegalno, pa mi je svjesnost o literarnim potrebama kasnila stoljećima i trebalo je, kao u nekim patetičnim američkim bajkama, da se dogodi doslovno slučajnost pomoću koje bi ja, a i drugi, shvatili da se ja, po svemu sudeći, u životu imam baviti slovima.
Zakukuljena u svojoj sramnoj potrebi za gutanjem tuđih i pisanjem vlastitih slova osjećala sam tu svoju potrebu kao neki defekt kojega treba kriti, kao neku slabost kojom ću osramotiti svoju obitelj ako se ikad za nju sazna. Živjela sam u nekom paralelnom svijetu potpuno sama, na trenutke poprilično zbunjena, ali uglavnom sretna i opijena.
Do dana kada se dogodila famozna slučajnost razotkrivanja moje sramne strasti, ispisala sam bezbrojne plahe stranice i ponekad mi tako nedostaje to doba pisanja bez predumišljaja, bez svjesnosti o tome što ja to u stvari i zašto radim..čeznem za vremenom kada sam pisala potaknuta čistim, golim instinktom kojega nisam ni prepoznavala niti definirala...
Nakon dakle slučajnosti koju sam ja, razotkrivena, doživjela istovremeno kao agresiju i kao spasenje i znak da napokon smijem pripadati svijetu čak i takva, mimozasta, pojavila se jedna druga, sasvim praktična potreba. Poželjela sam imati pisaću mašinu.
Pisaće mašine su neobična stvar. Čak i onda dok su još bile itekako potrebne i kada su svi koji pišu pisali lupkajući po pisaćoj mašini, dakle čak i onda kada su još bile tu, gledajući ih, čovjek je bio prožet osjećajem da gleda neku rijetku, preživjelu ostavštinu davne prošlosti. Pisaća mašina je predmet koji je tjerao moje srce da brže zakuca. Pisaća mašina je bila ono što sam željela sama sebi kad-tad kupiti, pokloniti. Ma i da je nikada ne upotrijebim, mislila sam. Samo neka je imam negdje u nekom kutku, jer je volim gledati, kao što neke žene vole vidjeti na stolu vazu sa cvijećem.
Ne znam kako se to dogodilo, ali dogodilo se. Nisam je nikada kupila.
Zato, draga moja nikada kupljena pisaća mašino, pišem ti ovo pismo jer znam da si negdje postojala za mene. Znam da si negdje bila proizvedena upravo za mene. Za moj stol, moju sobu, moj kutak, moju divnu samoću.
Čekajući taj trenutak kada ću te ugledati i kupiti, dočekala sam dan kada te više nije bilo u nijednom izlogu moga grada. Umjesto tebe, tamo su sada stajali nekakvi kompjuteri.
Ne znam gdje su tebe stavili. Ne znam znaju li da sam te ja trebala kupiti.
Ako mi možeš oprostiti, lakše ću te preboljeti.
A opet, znaš mene, draga moja. Preboljela, ne preboljela, o tome ću u svakom slučaju, jednoga dana, morati nešto napisati.....
Post je objavljen 26.03.2010. u 10:15 sati.