marchelina
28.02.2011., ponedjeljak
Povjerenstvo za prezaposlenost
|
Premijerka nan je osnovala novo povjerenstvo. Zove se, da prostite, Povjerenstvo za nezaposlenost. Povjerenstvo dolazi od riči "Povjerenje", šta oće reć da se ljudi u tom povjerenstvu u povjerenju savituju od stvariman u koje niko drugi ne viruje osim njih samih. Pošto su puni povjerenja u same sebe, moraju se okupit u Povjerenstvu, da ne bi to povjerenje ostalo nezapaženo i nezabilježeno, tj. da bi se velikin brojen povjerenstava nepovjerljive uvjerilo da neko u ovu vladu ipak ima nekakvog povjerenja. Znan da zvuči konplicirano, ali je u stvari vraški jednostavno. Ako oćeš da te se imalo ozbijno shvati, i da ti se viruje, moraš imat povjerenstvo. U ovom slučaju, pošto premijerki niko ne viruje kad reče kako u Hrvackoj nema baš prikoviše nezaposlenih, Povjerenstvo za nezaposlenost triba poslužit tomen da nezaposleni poviruju kako oni u stvari nisu nezaposleni, nego prezaposleni. Ka prvo, moraju se uredno javljat na zavod za nezaposlene, iako su, prema premijerkinim crnim slutnjama, itekako zaposleni. Na zavod za nezaposlene se teško javljat i kad si nezaposlen, a kamoli kad si zaposlen. Da bi ljudi radili na crno i istovremeno bili nezaposleni, moraju se dizat rano, ka i svi normalni zaposleni judi, i vozit se na primjer autobusiman na taj crni posal. Time upošljavaju vozače autobusa, a pošto autobusi vozu na nekakvo gorivo, automacki se u cili proces uključuju i radnici na benzinskin punpama, čistačice benzinskih punpi, kontrolori u autobusiman, i svi ostali direktno vezani uz promet. Također, da ne bi mislili da se to ne zna, jer se zna, svi ti zaposleni nezaposleni imaju običaj ujutro prije posla trgnit koju ljutu da lakše podnesu stres od preopterećenosti poslom i nezaposlenošću, čime se dakle u rečeni proces uključuju i ugostiteljski objekti, njihovi vlasnici te konobarice i konobari. Dobro, tu bi jedino Kerumova mala Fani loše prošla jer ne virujen da bi u Splitu neko potegnija do Marjana trgnit uranilovku s nogu. Nije nan, brate, s ruke. Da ne rečen s noge. Da rezimiramo: svi ti objekti i subjekti za svoju zaradu državi plaćaju porez, a ondak država iz toga šta je skupila od njih, nezaposlenima daje financijsku pomoć, čime nezaposleni stiču direktnu dobit od države i od legalno zaposlenoga pučanstva, a šta opet znači da će navedeno Povjerenstvo za nezaposlenost nakon temeljite i iscrpne analize svih činbenika donit zaključak da nezaposleni u Hrvackoj tribaju državi plaćat porez. I to dupli. Jedan porez na dobit od pomoći za nezaposlene, i drugi porez na svoju zaposlenost na crno. Povjerenstvo za nezaposlenost onda bi sve to, nakon iscrpne raščlanbe, opet učlanbilo u jedan jedinstveni porez za prezaposlene. E sad se postavja drugo logično pitanje. Zašto se povjerenstvo koje se u stvari ima bavit prezaposlenima, zove Povjerenstvo za nezaposlenost? Pa zato šta se to povjerenstvo imentuje prema onima koji su u njemu zaposleni. Oću reć, svi koji nemaju šta radit u vladi, smišteni su u to povjerenstvo. Tako premijerka jednin hicem ubija dvi ovce, pardon, muve - razotkriva nezaposlene koji su u stvari prezaposleni, i skrbi o besposlenima iz vlade koji ijonako ne znaju šta bi sa sobon, a ni sa nama, vako nepovjerljivima. U svakon slučaju, ta povjerenstva su skroz dobra stvar, i mislin da svaki čovik koji imalo drži do sebe mora bar jeanput u životu osnovat nekakvo povjerenstvo, ili bar bit član istoga. Tako san ja neki dan osnovala jedno kad mi je propalo kokolavanje sa onin mojin. Taman smo se bili lipo i kako bog zapovida zalaufali, kad njemu crklo osnovno sredstvo za rad. Na moj izrazito nemirni prosvjed počeja je tvrdit da u nekin godinaman muški više nije dužan pribacivat normu, i da mu se more počet kontat minuli rad. Ja san mu rekla da mu ništa ne virujen i da mu priča neće proć bez raščlanbe stručnog povjerenstva. Na brzinu san osnovala Povjerenstvo za kokolavanje i u njega okupila susidu Maru sa prvog kata, moju najboju prijatejicu raspuštenicu Anu i dvi udovice koje san posudila iz portuna od priko puta. U roku od po ure imale smo konsenzus i proglasile toga moga mućkin prevaranton koji se pravi da ne more radit a u stvari stoposto tuče negdi faturete na crno. On se na naš zaključak uvatija smijat ka lud, tojest ka Kerum kad mu neko reče da ne smi gradit na Marjanu. I počeja nan držat govor da povjerenstvo ne vridi jerbo da smo u sukobu interesa. - Kako u sukobu interesa? Argumentiraj, aj ako moš! - Pa lipo! Kako moš u Povjerenstvo za kokolavanje stavit ove šta in kronično fali kokolavanja! Raspuštenice i udovice! Jebate, takvima nikad dosta! To je isto ka da naprimjer sad, štajaznan, vlada odluči osnovat povjerenstvo za nezaposlenost, da bi dokazala kako u državi nema nezaposlenih! Koji idiot bi takvome povjerenstvu povirova?! - Ja znan koji! - Ma koji?! - Pa oni šta ga je i osnova, glupane! |
17.02.2011., četvrtak
Ovdje fali muška ruka
|
Prijatejica je sidila za stolon uz kavu, pućkala ronhil superlajt i, urokljivin očima zvirkajući u sve kantune mog podstanarskog stana, vrtila glavon okolo sebe ka rotirajuće svitlo na autu Hitne pomoći. - Ovdje fali muška ruka - izjavi. Ja san u tomen momentu bila u hodniku isprid ogledala, proučavajuć' svoju siluetu iz profila. Neki dijelovi gube bitku sa gravitacijon, uočin zabrinuto. Pa se složin sa prijatejicon: - I ja mislin. - Bleso, nisan mislila na tvoju figuru! Nego na ovi stan. - A, to? A zašto to misliš? - pitala san je rastreseno, pokušavajući istovremeno zatvorit vrata od kupatila a da pri tom manevru kvaka ostane u vratima. Bar neko vrime. Sitila san se moga prijateja Edija koji je napisa jednu lipu knjigu - "Ovdje fali ženska ruka". Neobična knjiga, moran priznat. Pogotovo kad se zna da je napisana od strane muškoga. Nekako skroz iskrena, čovik skoro popravi svoju sliku o muškom svitu čitajući je. E, ali njemu je ženska ruka falila više u emotivnon smislu. I to jedna određena ženska ruka. Meni bi dobro došla bilo koja muška ruka, prije nego mi se cili stan sruši na glavu. Prijatejica je u pravu. A dobro bi došla i muška noga, za otvorit vrata od špajze koja su zaribala još za prošli Božić i više se ne mogu otvorit ni milom ni silom. Sva srića da san ostala sa vanjske strane. Za razliku od tih vrata šta se ne mogu otvorit, vrata na spavaćoj sobi se ne mogu zatvorit. U hodniku je pukla žarulja i zalipila se za grlo, pa se više ne može ni odvidat ni zavidat. To mi je najteže od svega, te žarulje. Svaki put kad ih iden minjat, uvjerena san da će me ubit struja. I onda dok odvidavan i zavidavan, pokušavan se sitit kako ono ide sa zatvaranjem strujnog kruga. U sićanju iman mutno saznanje od tomen da čovik može preživit strujni udar ako se ne zatvori taj strujni krug. Ali se ne mogu sitit kako ono triba onemogućit taj strujni krug - stojeći na obadvi noge, ili samo na jednoj? Pa tako zavidavajući, vizualiziran strujni krug kako iz stropa kroz ruku kojom zavidavam ulazi u moje bidno samohrano tilo, strmopizdi se niz unutarnje organe do, recimo, desne noge, onda se priko kolina popne nazad, zalomi ćošu negdi kod pupka, pa opet put doli niz drugu nogu. E, tu je taj ključni momenat koji ti može spasit život - triba li ta druga noga dodirivat onu stolicu na kojoj stojin ili ne? Ako je spustin na stolicu, oće li se taj krug zatvorit il' otvorit? Po mojoj logici stoposto se tu zatvara. I zato zavidajen žarulje stojeći na jednoj nozi, a drugu držin šta dalje od sebe i cile akcije. Tako me jeanput zatekla susida, dok san balansirala na jednoj nozi na stolici nasrid hodnika i pokušavala zavidat žarulju. Pa me počela zajebavat da takvu izvedbu "Labuđeg jezera" još nikad nije vidila. Ma, šta zna seljandura šta je naizmjenična struja bogati. Neko vrime san imala običaj zvat jednoga prijateja svaki put kad bi mi neka žarulja riknila. Pa me tako jednom prilikom kad san ga zvala da mi dođe zavidat žarulju, sav začuđen upita: - Ma ko tebi odvidaje te žarulje po stanu, bogati?! Dok san ja tako plutala u toku misli, moja prijatejica u kužini taman je probavala ručak kojim san je ponudila. - Aaaaajme šta ti je ovo dobro! Ma šta si ovo stavila u meso? Moraš mi dat recept! Kako ti se uopće zove ovo jelo, a? - Pureće okruglice u sosu, pirjane u soku od rajčica sa zelenin listićima islandske majčine dušice - ispalin ja ka iz topa. Znala san da će je ovo impresijonirat. Judi vole ta jela sa dugin i konpliciranin nazivima. Moje jelo su u stvari bile obične polpete od purećeg mlivenog mesa u toču od pomidora u koje san greškon iskrenila pola kesice majčine dušice. To sa majčinon dušicon je bilo skroz neplanirano, i moje obične polpete su poprimile neki čudni intezivni okus, pa san odlučila preimenovat ih u to nešto sa istoimenon majčinon dušicon. Narafski, ako oćeš da ti jelo dobije skroz jednu egzotičnu dimenziju, falabogu da neš reć "polpete", nego pureće okruglice, i da ćeš jelo nazvat književnin jezikom šta znači da rič "pomidore" ne dolazi u obzir. Također ne triba zaboravit ubacit u naziv jela neku stranu zemlju. Neman pojma kako Islanđani stoje sa majčinon dušicon, ali, ako imaju oni lišaj šta ne bi imali i nju. U svakon slučaju, ovo sa čudnin nazivima i svim mogućim pridjevima mi upali svaki put kad zajeben ručak. Samo ga preimenujen i judi se tuku za recept. Tako mi je jedanput bija fažol predugo kuva dok san se ja kliberila na fejzbuk društvenoj mreži i pritvorija se u odurnu bezličnu kašu, ali san gostima na ručku rekla da je to "smeđi australijski grah kuhan u vlastitom sosu" i požnjela uspjeh i zavist svekolike rodbine i pakosnih prijatejica. Dok su se iščuđavali mojem kulinarskom umijeću ja san in onako ka skromno govorila da "ne bi virovali kako je to u stvari jednostavno, samo kad se u kuvanje unese cila duša". Sve u svemu, čudo jedno kako obično preimenovanje čak, daprostite, i običnog govna može dobro proć, samo ako je čovik imalo maštovit. Naprimjerice ka naša premijerka. Kad je zaskoču sa istinitin brojem nezaposlenih u Hrvackoj, ona ti se moj čoviče snađe u roku odma i ni ne trepne dok smišlja kako će zamantat pučanstvo. Pa namisto da reče ono šta stvarno i misli, tojest da je zaboli dupe za nezaposlene jerbo su ijonako svi lažljivi prevaranti koji na zavodiman za zapošljavanje u stvari stoju samo da bi opljačkali ovu poštenu državu, ona reče: "Naši državni organi zatražili su od zavoda za zapošljavanje RAŠČLAMBU podataka o broju nezaposlenih osoba, tako da utvrdimo o čemu se tu radi". Tako ja sad, dok zavidavan žarulje po kući, osim o naizmjeničnoj struji moran mozgat i od tomen šta joj ga to dođe raščlamba podataka. Pretpostavjan da niko to ne razumi. Šta je dobro, jer šta se manje razumi, lakše se proguta. Naša vlada ne zna daklem o čemu se tu radi, pa nas moraju raščlanbit. Sumnjaju na govno, ali nisu sigurni. U tom smislu je nama puno lakše nego njima. I bez raščlanbe znamo šta su. |
14.02.2011., ponedjeljak
Najlipši na svitu
|
Autobus se jedva uspija spustit do grada, oko 6 uri popodne. U autobusu, najviše žena i cura, a barenko svaka druga ima nešto bilo na sebi - majicu, šal, maramu.... Gledan ih. Tražin im oči, da vidin šta je u njima. Vidin Gušt. I dišpet. Povirin šofera - i on navuka priko radne košulje nekakvu bilu majicu, valjda od mlađeg brata. A može bit i od unuka, s obziron kako ga je zateglo u struku. Tisna majica, brale. Ali nema veze, važno da je - bila. Priko prozora od autobusa gledan kolone judi - cile obitelji, mame , tate, dica, tete, bebe u kolicima. Svi put Rive. Kraj Stare Slobodne jedva se iskoprcan iz autobusa. Namjerno biran put kroz grad, pokraj Peristila, da vidin šta je tamo. A tamo stoji čovik, svojih 60-ak godina, raširija ruke, stoji nasrid Peristila, i piva: "I nemaaa veze šta Hajduuuk nemaaa vezeeeeeeeee..." Po skalinama i zidićima njih desetak, petnajestak se cereka i plješću mu, i umiru od smija... I meni usta titraju. Titraju tako moja usta svako malo u ovome ludom gradu. Najčešće kad naletin na ovakve prizore, koji u sebi skupu cili spektar splitske zajebancije na vlastiti račun. Titraju moja usta od tvoje išenpjanosti ciloga života, lipi moj grade ludi. Nikad me ne razočaraš. Nije bilo dana, ni jutra, ni večeri, a da đir kroz tvoje ulice nije na moje lice izmamija smiješak. Uvik ću negdi vidit to šta u tebi najviše volin. Malo poslin Peristila, na Pjaci, fešta od lancuna. Mašu, plešu, vrtu se oko sebe, neke smišne figure. Meni se već vrti u glavi od biloga ringišpila u kojega smo se svi ukrcali. Vrti se ringišpil sve brže, i sve je više zvizda u očima, i sve je veće i sve bliže nebo iznad Marjana. Pratin bili val, izbacija me je na Rivu. Ima nas dvista ijada. Ima redikula dvista ijada i pun kua i osansto. Držin se dobro, ne dan se zamantat. Je, dobro, volin ja ovi grad, ali neću nikad sebi dopustit spuštanje na neke niske grane. Naprimjer nema šanse da zajedno sa ovih dvista ijada redikula počnen pivat Dalmaaaatinaaaac saaaaaam kad oni Grdović izađe na binu. Mislin, i u jubavi triba imat granice. A, evo izaša je Ban, s njin ću bome pivat, to mi nije ispod časti. Krenija je sa pismom najkompliciranijeg teksta u povijesti glazbe: "Boja. Bila boja je boja. Bila boja je najboja na svitu i niko mi ne more reć da nije tako. Boja. Bila boja je boja. Bila boja je najboja na svitu. I niko mi ne more reć..." E. Ali zato poslin toga ide refren, skroz drugačiji od pomalo monotonog i nemaštovitog uvodnog dila pisme, a glasi ovako: "Bojaa, bila boja je bojaaa, bila bojaa jee bojaaaa..!!!!". Skaču svi. Skačen i ja. I dernjaju se, da je bila boja boja. Cili grad obznanjuje cilome svitu - bila boja je boja. Neki mali donija Banu veliku bilu tortu na poklon. On je iša negdi spremit, a ovi počeli vikat: "Baaaci jeee, baaaci jeeeee!!" Ban na mikrofon: "Jel' da je itnen?" " Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!" I itnija je, bogami. Nisan ni sumnjala. Najedanput mi je žaj šta san glumatala dostojanstvenost i došla bez ičega bilog na sebi. Baš, baš mi je krivo. Mozgan šta bi mogla napravit. Je, iman bili ređipet na sebi. Ali to večeras teško da će ko vidit. A i inače, doduše. Ima li smisla sad tu prid cilin sviton dignit majicu, pokazat ređipet i tako zorno podvuć činjenicu koja je jasna svakome normalnom čoviku, a to je da je bila je boja je boja. Suzdržat ću se, za sto godina ću pametnije. Tačno u 19.11 krenija je vatromet. Crveni se nebo, crvene se palme, dvista ijada nenormalnog svita dičjin moton iskrenilo glave prema eksploziji boja, prateći svako poštenije rascvitavanje jednoglasnim " aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!" Vi ste svi u kurcu, pomislin. Krenila bakljada, postotak kisika na Rivi - nula. Nemoš disat, nemoš gledat. Gledan dičicu na ramenima od čača: suze in idu od dima, i sve čekan kad će koje počet grintat ili plakat. Ma je. Mašu dica zastavama od Hajduka, ne smeta in ništa, mrtvi ozbijni cupkaju u ritmu Torcide, u ritmu ludila, tradicionalnog ludila kojoga donesu na svit u genima i neumorno ga njeguju ciloga svoga života. Još se držin, cupkan, i vičen i ja "aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!" na svaku lipšiju roketu, ali sve mislin kako još nisan dotakla dno dna. Je, lipo mi je, drago mi je. Volin fešte, šta ću. Ali bogami me neće niko čut kako se dernjam "Daaalmatinaaac saaaaam!" sa Grdovićem i ostalih dvista ijada redikula. Čin su rokete stale, Ban je nastavija. Cupka Riva, cupkaju konbiji od policije, cupkaju prometovi autobusi, cupka kanpanel svetoga Frane, cupka Dioklecijan posakrito iza zavjese na jednomen prozoru od Palače. Cupka moje srce. Priskače, ka na laštik. Tačno u 19.11 nije počeja samo vatromet. Tačno u tu uru počele su brodske sirene pozdravjat najlipšin zvukon od kada je svita. Nema lipšega zvuka od pisme brodske sirene. A još kad se u toj pismi udruže svi brodovi u splitskoj luci, i oni veliki i oni mali, i ozbijni i oni šta ih od smija brodon ne moreš zvat, pa se to sve pomiša sa onin vatrometon, i onih dvista ijada, dicon i didama i babama i materama, sveti Frane svitli iza, sveti Duje isprid, i sve to piva "Sritan ti rođendan Hajduče!".... Nisan se ni osvistila, Grdović je izaša na binu, a ja san se našla u zagrljaju sa svima oko sebe dernjajuć se na sav glas: "Daaalmatinaaaac saaaam....." Dotakla san dno života. Zajebala me lipota. Gingolajen se na bilome valu, očiju malo zamućenih, grla malo stisnutog, i sitin se: Neki dan san vodala malog od brata priko rive za ruku. Pet uri popodne, riva cila u suncu. Mali ima četri godine.Tapka on onin malin nogicama po Rivi, tapkan ja uz njega. "Teto, jel' tako da je ovi moj Pit najlipci glad na cvitu?" Ja ga gledan. Ne zna još ni govorit. Nisan sigurna ni je li zna špigete zavezat. Ima četri godine, šest ipo kili s kreveton, a skroz ozbijno i uvjereno izjavljuje da je "njegov Pit najlipši glad na cvitu". To, znači, počne tako rano, vrtin ja po glavi. To nije ono da ga je neko to naučija, nagovara, indoktrinira. To se rodi s tin. I živi s tin. S tin obiđeš cili svit. I vratiš se umrit. U svoj Pit. |
13.02.2011., nedjelja
Da se može razumit, ne bi se ljubav zvala
|
Otvoreno pitanje Torcidi Pratila san ovih dana pripreme za proslavu 100-og rođendana najdražeg kluba, najluđeg grada na svitu. Paralelno sa praćenjem ukrašavanja grada, pratila san i komentare po medijima, portalima, blogovima, novinama. Ljudi su se uglavnom dijelili na one koji su fanatično i bez ikakve zadrške podržavali cili taj šušur, i na one kojima se sve to gadi. Oni kojima se sve to gadi, podsjećali su na mnoge stvari koje odudaraju od navijačkog zanosa: bijednu socijalnu sliku društva, očajne rezultate obožavanog kluba, neukus pri ukrašavanju splitskih ulica, zidova i zgrada, i "primitivizam" pojedinih navijačkih skupina i podskupina. Njihove primjedbe su bile cinične, otrovne, realističke. Oni smatraju da, ako netko već i voli jedan nogometni klub takvim intezitetom, neka bar ne maltretira druge sa tom svojom ljubavlju. Ako netko, dakle, pada u zanos i osjeća ekstazu pri pogledu na bili lancun, neka brate pada u taj zanos između svoja četiri zida. Neka se zamota u taj lancun i valja se do mile volje po vlastitoj kužini, na primjer. Neka pada na koljena u suzama na pod svog dnevnog boravka a ne po tehnobetonskim, civiliziranim pločama splitske rive, a bengalke neka si lipo zapali u intimi svog kupatila ili špajze, a onima koji ne dile tu ljubav, neka da malo mira. Navijači pak, sa druge strane, na ovakve primjedbe zloduha reagirali su pravedničkim bijesom onoga koji štiti ono što voli. Bilo je tu već poznatih, tradicionalnih argumenata tipa "ko ne voli Hajduka, ne voli ni Split", oni malo domoljubnije nastrojeni pak to su postavljali na razinu nacionalne izdaje - "ko ne voli Hajduka, ne voli ni Hrvatsku", a oni manje taktični na sve kritike odgovarali su izjavama tipa "ko ne voli Hajduka, neka gori (barenko 100 godina) u paklu vječnih muka!" Najmiroljubiviji navijači tražili su samo jedno - običnu, ljudsku dozu tolerancije. U stilu "Ne očekujemo da razumite našu ljubav, niti očekujemo da je sa nama dilite, ali bar se suzdržite od pljucanja po nečemu što ne razumite". Moram priznati da mi je ovaj način komunikacije sa "anti-protivnima" srcu najmiliji. Govorili mi šta oćemo, razumili ili ne razumili, tu se zaista radi o - ljubavi. A ljubav od pamtivijeka niko nije uspija racionalno objasnit. Sva ta srca, doslovno i simbolički, stvarno kucaju za Hajduka. I, kao u svakoj pravoj ljubavi, navijače Hajduka u svom predavanju toj ljubavi neće nikada omesti ništa od pragmatičnih stavova i argumenata dežurnih cinika. Njih ne zanima koliko je, i da li je uopće njihova ljubav prema Hajduku "društveno prihvatljiva" ili "socijalno usklađena". Oni Hajduka neće volit manje zato šta, rezultatski gledano, takvo frenetično obožavanje možda i ne zaslužuje. Njih neće obeshrabrit to šta se nekima takva ljubav čak i gadi. Njihova ljubav prema Hajduku je onakva o kakvoj svi mi ponekad sanjamo - bezuvjetna. Osobno, ne mogu reć' da razumim tu ljubav. U mnogim segmentima se, iskreno rečeno, slažem sa kritičarima te ljubavi. Istina je da ima tu i neukusa. I neusklađenosti sa socijalnim trenutkom. I zanošenja, i iluzija koje se same sobom hrane. Ali. Ali, ta ljubav mi izaziva strahopoštovanje. Dok god moj život i zdravlje, dakle neki moj integritet, nisu ni na koji način ugroženi time šta neko bezgranično i uporno voli svoga Hajduka. Gledan bakljadu, gledan vatromet i bile lancune, i mislin - Neka, volite, dico. Volite. Ne razumin baš sve, ni baš uvik, ali - volite. Ljubav nije tu da bi je se razumilo. Poznajen puno ljudi koji misle ka ja. Ne razumu, ali poštuju. Sad ostaje za vidit, koliko će istog takvog poštovanja navijači najdražega kluba, najluđega grada na svitu, pokazat za jednu drugu vrstu ljubavi. Onu koja se tu i tamo, u ovim ili onim gradovima, manifestira i prošeće ulicama u nekakvoj paradi. Oće li oni koji su cilu prošlu noć bakljali, i koji su očekivali da, ako se već ne sudjeluje u slavlju, a ono da se bar pristojno otrpi i ne pljuca po njihovoj svetinji, pokazat istu spremnost na poštivanje one jedne druge, nečije ljubavi? Ljubavi koju ne razume, ljubavi koja će in djelovat neukusno, nepristojno, iritantno? Oće li oni koji su noćas po ulicama ovoga grada hodali pivajući i smatrajući da imaju sva prava ovoga svita javno pokazat svoju ljubav, sutra bacat stine na jednu drugu grupu čija ljubav je još manje razumljiva i još manje prihvaćena od njihove ljubavi prema svom klubu? Oće li sutra, ta jedna parada ljubavi, koja čak i neće smit okitit cili grad, jer to ne bi prošlo nekažnjeno, imat siguran prolaz priko grada? Oće li oni, koji su noćas cilome svitu pokazali šta znači volit bez obzira šta drugi o tome mislili, pri pogledu na onu drugu paradu, pomislit "Neka se vole doma između svoja četri zida, i neka ne maltretiraju druge ljude svojom čudnovatom ljubavlju"? Ili će pomislit: "Ok, brale. Ne razumin. Ali neka ljudi vole." Oće li Torcida sutra poštivat tuđu paradu ljubavi ili će stat uz kordon on ih koji bi po takvoj paradi pljucali? Oće li moć dat drugima ista prava kakva očekuje za sebe? Živi bili, pa vidili.  |
05.02.2011., subota
Blogerska vruća čokolada
|
Aaaaajme ljudi kakvi san lipi dan provela! Nakon dugo vrimena, blogerski susret! Već san i zaboravila kako to izgleda, nać se sa tri-četri blogerice i čavrljat uz kavu, i usput izogovarat sve druge, nenazočne blogere, te svekoliku užu i širu familiju. Nema većeg gušta od toga, virujte mi! Povod našeg sastajanja je bila izložba obiteljskih fotografija Splićana snimljenih na našem lipom Marjanu. Dogovorila san se sa Gustirnon da dođe po mene, pošto ona vozi. Ja isto vozin, ali samo po pustinjskim predjelima di postoji minimalna mogućnost da ću koga prigazit i usmrtit. Taman prije izlaska nazvala me mater i pita da di ću. Ja govorin da dolazi Gustirna po mene, i da idemo na izložbu, i da će tamo doć još i Kamena kućica na škoju i Primakka. Kaže mater: "A ćerce moja, ima li ijedna tvoja prijatejica da se normalno zove?" Dobro, triba mater razumit, nije još ušla u svit bloga, ijako mi se čini da će brzo. Naime, kupila je žena sebi laptop. I sad me svako malo zove: - Slušaj, naučila me mala od suside kako se otvori mejl adresa. I sad ti ja iman svoju mejl adresu, zamisli! - Super! - kažen ja. - E, i sad bi ja tebi tila poslat mejl! - Ok, pošalji - odgovorin smijuckajući se pomalo. Mislim, zar nije to tako...osvježavajuće, pričati s nekim kome je doživljaj to šta je otvorija svoju mejl adresu? Raznježila me, skroz. - E, al' ja ti ne znan kako se šalje mejl. Asti. Eto ti komplikacije. Uvatin ja njoj objašnjavat, i, korak po korak, uspije ona meni poslat mejl. Međutim, ako san mislila da san je se s tim riješila, zafrkala san se. Sutradan eto ti je opet: - Slušaj, samo da te nešto pitan. Znan da si u poslu i sve to, ali stvarno neću dugo. - Aj, pitaj - odgovaram, pomirena sa sudbinom. - Ma, posla mi je oni naš prijatej jedan mejl. Ali ja ne znan kako ga otvorit! Pomagaj! O, bože. Moja raznježenost nad njenom virtualnom nevinošću je naglo splasla. - Vako: tamo di vidiš novu poruku sa njegovim imenom, klikneš na to i otvorit će ti se mejl. Ok? - Aaaaaa...ček...je! Otvorila! Fala ti, aj bog! Nije prošlo 10 minuti, zove opet. - Slušaj, u ovome njegovom mejlu ne piše ništa, nego samo da mi je posla nešto u nekom ačatmentu! - Mama, nije ačatment, nego a-ta-čment. - Atačment, ačatment, dobro, nema veze, nego di ja sad triban tražit taj ačatment? - Nigdi, atačment ti je u tome mejlu! Samo malo zaskrolaj prema doli. - Šta da napravin?! - Ajmemeni jadnatisan. Malo doli u dnu mejla pogledaj, doli ti je atačment. To ti znači prilog! - Dobro, ne ljuti se, ček... aaaaaa, evo ga! Ajme! Ovdi piše nešto searching for viruses! Posla mi je virus! Nisan toliko blesava pa da ne znan šta znači viruses! - Mama, nije ti čovik posla virus, nego to ti kompjuter javlja da provjerava ima li virusa u atačmentu - umorno ću ja. - Nemoj me zafrkavat?! A pametne makinje! Dobro, to je riješeno. Moja mama je krenila u virtualu nesigurnim nogama informatičkog nedonošćeta. Nadam se da uskoro neću od nje primit zahtjev za prijateljstvom na fejzbuku. Ta bi bila sposobna ciloj mojoj ekipi tamo ispričat natenane do koje san godine nosila pelene, kako san kopala nos na primanju u pijonire i još ko zna kakvih pikantnih detalja i spizdit mi karijeru selebritija u samom začetku. U svakon slučaju, Gustirna je lipo dakle došla po mene, i razgledale smo izložbu slija sa Marjana zajedno sa Primakkom, Kamenom kućicom i našom novom prijom blogericom koja se zove M. To M., to je dosad najnormalniji nadimak, ako ćemo pravo. Izložba je bila prilipa. Crno-bijele i poneka u boji fotografija iz nekih davnih vrimena Splita. Ono što je zajedničko svim izloženim fotografijama je to da se na njima mjestimično uočava puno kvalitetnija briga za Marjan onda nego danas. Na žalost.  Ovo je slika koja me pošteno nasmijala, jer u njenom desnom kantunu piše napomena:"Nepoznati stariji gospodin (1975)"      Poslin izložbe otišle smo na kavu u obližnji kafić. Izgledale smo i ponašale se ka sav normalni svit, i niko ne bi bija primjetija da smo blogerice, da Gustirna nije odlučila naručit vruću čokoladu. Vruća čokolada sama po sebi nije ništa neuobičajeno, osim kad je naručuje Gustirna: Konobarica: Dobar dan, izvol'te? Gustirna: Dobar dan. Molin vas, imate li vruću čokoladu? Konobarica: Imamo. Gustirna: Gustu vruću čokoladu? Konobarica: Da, gustu vruću čokoladu. Gustirna: E pa, to neću naručit, jer san na dijeti! Konobarica ju je osupnuto pogledala, a mi ostale smo pokušale izgledat ka da nismo sa Gustirnon u društvu i ka da nan se uvalila na silu za vrime izložbe pa smo je, zbog poznate blogerske plemenitosti, odlučile povest sa nama u topli kafić. Kad se konobarica makla, ipak smo počele komunicirat s njom jerbo smo se uvatile blogerskih priča a u odnosu na njih priča o naručivanju guste vruće čokolade koju nam u stvari ne pada na pamet naručit upravo zato jer je gusta i vruća i jer je čokolada, je šala mala. Raspravljale smo tako na primjer o sindromu komentiranja bez čitanja teksta. Naime, ako neko recimo ostavi komentar na 40 blogova, to bi značilo da je taj neko pročita 40 tekstova, a prethodno i da je odgovorija na vlastitom blogu na, brat bratu, najmanje 40 komentara, pa ispada da ta osoba dakle na blogu provodi otprilike 12 sati dnevno i još tuče noćne prikovrimene, bez pauze za ručak, večeru i one stvari. Drugim ričima, nema šanse da smrtno biće, makar bilo i bloger, fizički sve to stigne i da kvalitetno odčita sve te tekstove ispod kojih ostavi komentar. Ili, još preciznije, jasno je da se neki komentari ostavljaju tek komentiranja radi, pa tako može recimo doć do situacije da neko napiše tekst o tome kako je izvjesna, štajaznan, XY glupa krava, a da ista ta XY ispod tog istog teksta napiše:"Ajme, preeedivan ti je ovaj tekst! Svaka ti čast! Kad će knjiga?" Ja san napomenila da više neman vrimena skoro ni pisat, a kamoli komentirat, i da san na sve komentare odgovarala u ono vrime kad san imala vrimena, tj. kad je firma u kojoj san radila propala u privatizaciji, našta je Primakka suptilno izjavila da mi je firma biće zbog toga i propala. Druga tema rasprave je bila o tome kako stvaramo određenu sliku o nekom po njegovom pisanju na blogu, i da se ponekad može dogoditi da se ugodno ali i neugodno iznenadimo kad tu osobu upoznamo u "stvarnom životu". Tako je na primjer meni jedna čitateljica još prije 2 godine bila poslala mail u kojem je izložila svoj teški život i da je moj humor često razonodi i da se divi mom vedrom duhu i optimizmu i lakoći sa kojom prilazim životu. Ja san joj na to odgovorila da ja baš i nisam takav nehajni leptirić, a potom joj nabrojila neke od čari života samohrane žene, majke, kraljice u podstanarstvu, a nisan zaboravila spomenit ni firmu koja propada, i plaću koju nisan primila otprilike nekoliko miseci, i ovo i ono, tako da ako joj je bilo teško prije nego šta mi se javila, poslin mog odgovora stoposto se propila ili otišla živit u samostan. To zaključujen po tome šta mi se više nikad nije javila. Međutim, oni ljudi koje sam upoznala, i sa kojima sam "kliknila", postali su moji , mogu slobodno reć, najbolji prijatelji. I zato ti, blože, fala. |
04.02.2011., petak
In memoriam: Toma Bebić
|
Split, 6. studenog 1935. - 4. veljače 1990. Tajna mora Iako bez muzike teško mogu zamisliti vlastito bitisanje, nikada, pa čak ni u pubertetskoj dobi, nisam posebno ludovala za ljudima koji stvaraju glazbu. U mojoj šesnaestoj, dakle u onim godinama kada je bila skoro pa stvar pristojnosti biti nečiji obožavatelj, ja nisam obožavala nikoga. Nisam baš ni na koncerte odlazila. Razlozi su bili sasvim pragmatične naravi - slušanje muzike po meni isključuje prisutnost još dvije-tri tisuće ljudi, buku, dim, vrištanje i sve ostalo što čini neizbježni prateći folklor onih nekih koncerata naše mladosti. Svačije mladosti. Tada sam razmišljala kako mi je muzika u stvari previše važna da bih u njoj mogla uživati ikako drugačije doli - sama. Obožavanje neke muzičke grupe, ili pojedinca koji prozvodi zvukove koji mi razgaljuju dušu, ako sam i upražnjavala, činila sam uvijek sa malim odmakom, tj. rano sam bila svjesna činjenice da umjetnik i njegovo djelo često žive u nesrazmjeru i u suprotnosti. Drugim riječima, netko može biti izvrstan muzičar, pjevač, slikar, a istovremeno biti prava ništarija od čovjeka. Mi ljudi, posebno u mlađim godinama, kao da imamo potrebu poistovjećivati stvaratelja sa njegovim djelom. To je ona vrsta idealiziranja koja nam je valjda potrebna da bi nam ovaj svijet bar na momente izgledao podnošljiviji, da bi dobili neki viši smisao kroz projiciranje vlastitih težnji i snova na neku savršenu osobu, ili grupu ljudi. Ja se svog odmaka nisam držala zato što sam već u šesnaestoj bila cinik, ili zato što sam išta manje idealizirala svijet od mojih vršnjaka, nego zato što sam predosjećala da je moja potreba za savršenim ljudskim ukazanjem bila tako duboka, tako intezivna, da ne bih preživjela razočaranje i brutalno suočavanje sa stvarnošću. Preteško bi mi palo saznanje o sasvim banalnoj nesavršenosti mojih idola. Tako sam bila razvila vještinu obožavanja nečije muzike a da istovremeno nisam upadala u ekstatična obožavanja autora iste. Poprilično udoban stil, moram priznati. Trenutak kada sam prvi put u životu čula glas Tome Bebića, u skladu sa mojom navikom "opreznog oduševljavanja" nisam pala na koljena u ekstazi, nisam se naježila od glave do pete, i nisam odlučila "To je TO!". Samo sam na sekundu zaintrigirano zastala, upila glas u slušnu memoriju, i pomislila:"Ovo moram čuti ponovo. Što brže, po mogućnosti." Nabavila sam, dakle, ploču, i, u miru svoje sobe, odslušala ponovo. Pa još jednom. I još jednom. Tamni, crni, promukli glas u mom umu, duši, tijelu, izazivao je prvo zbunjeno meškoljenje, skoro pa nelagodu, pa se najednom sve u meni smješkalo i rugalo svim nevoljama svijeta, da bi već sljedeći trenutak sve u meni - od tuge plakalo...pa se opet smijalo. - Hm - pomislila sam - ili sam dobila napad šizofrenije, ili sam upravo otkrila - tajnu mora. A tajna mora, to je tajna života. Život, kao i more, nikada nam ne otkrije sve. Tako sam počela istraživati. Pratiti Tomine stope po gradu. A to nije nimalo lako bez obzira što je znao hodati bos. Beton nije pijesak, teško je ostaviti trag na njemu. Beton ne pamti lako korake. Osim ako to nisu koraci posebnog čovjeka. Ja sam ih pronalazila po cijelom Splitu. Na kantunima. Na klupama Matejuške. Čula sam njegov glas u beštimama, sočnim morskim psovkama sa peškarije. Ćutila ga kad bi ošinilo jugo. Čitala sam sve što se o njemu ikada napisalo. Povezivala pročitano sa - otpjevanim i uglazbljenim. I po prvi put životu otkrila da napokon mogu nekog umjetnika bez straha, cijelom dušom, zaneseno, bez posljedica, obožavati. Kad sam prošle godine zamolila njegovu kćer Tatjanu za jedan mali razgovor o njemu, to je bio krajnji stadij mog ušuljavanja u misteriju Tominog postojanja. Sve ono što sam čitala o njemu govorilo je ono što je meni osobno u životu najveća vrijednost - priča o Tomi, priča je o čistoj ljudskoj duši. Takvih duša, sva sreća, ima na svijetu, ali čovjek treba biti srećković pa naići na nekog takvog u svojoj blizini. Naravno, nije to samo obična čista duša, nego čista duša koja stvara. Slušajući priču o Tomi iz Tatjaninih usta, u meni se dodatno učvrstio dojam kojeg sam, iskreno rečeno, u stvari stekla već onog momenta kada sam mu prvi put vidjela izraz u očima. Nikad u nijednim očima u životu nisam vidjela i neveru i bonacu, i bijes i gnjev, i ljubav i plemenitost, i nježnost, i tugu i zajebanciju. Sve to istovremeno, sve to u dva crna oka. Iza onog dubokog glasa iz bunara, krilo se dječje srce. Čovjek koji je na isti način ljubio sve što oko njega živi i diše. I dijete, i biljku. Poštivao je svijet oko sebe mudrošću onih koji su drugačiji, posebni. Poštivao je svijet oko sebe i onda kada taj svijet nije u istoj mjeri poštivao njega. Toma Bebić je nježnost ovoga grada. I njegova misterija. Kao i Split, i kad je bio najgori, još uvijek je bio od dosta toga, i od dosta njih, u tisuću nijansi bolji. Jednostavnost njegovog postojanja, življenja, pjevanja, skladanja, podsjećaju na poniznost koja je običnim smrtnicima apstrakcija najviše vrste. Njegova nezainteresiranost za materijalno, nehajnost koju je odavao samom svojom pojavom, nastupima, komunikacijom, sadrže u sebi sve radosti, sve šutnje, sve pjesme, boli, dišpete i ljepote ovog grada. Više nego pjesnik, kompozitor i pjevač, Toma je bio Dobrota. Umjetnik i njegovo djelo u potpunoj harmoniji. I zato ću i dalje pratiti njegove stope po ovom gradu. Mirno ti more, Toma. I ne brini, ovo je još uvik najlipši grad na svitu. Provjeravan ti ja to svaki dan. neće mi niko ni virovat da u mome điru sritnen Tomu di još uvik traži Marčelinu duše potopjene napola u moru a napola u vinu... |
02.02.2011., srijeda
Zagrli me
|
Nina je o zagrljajima znala jako malo. A ni to jako malo nije bilo "iz prve ruke", nego iz ljubavnih filmova i američkih božićnih bajki gdje su se ljudi grlili k'o da im je sve važno u životu skupljeno u zagrljaj. I vjera i Bog, i ljubav i prijateljstvo, pa čak i politička opredjeljenja, sve su potvrđivali, zaokruživali, sabijali u zagrljaje. Pomalo osupnuto, čak i posramljeno, promatrala je ta grljenja. Stvarali su joj nelagodu, ti emotivni izljevi. Bolje rečeno, ti emotivni ispadi. Zagrljene ljude sretala je doduše ponekad i u stvarnom životu. Na ulici. Također, u domovima nekih svojih školskih prijatelja. Tamo se ušuljavala držeći se nehajno i cool, primjereno svojoj tinejđerskoj dobi. Držala se onako kako se od nje očekivalo da se drži. Ona je uvijek savršeno precizno znala što se i na koji način očekuje od nje. Ona je bila idealni odgovor na sva ljudska očekivanja uopće. I dok je tako, spremno i skoro pa uslužno odrađivala svoju tinejđersku, lepršavu rolu, ispod oka pratila je gibanja i držanja ljudi, roditelja svojih prijatelja u nijhovim domovima. Vrebala je njihove spontane, slučajne nježnosti. Nije ih uvrebala baš u puno domova, ali ih je u nekima ipak bilo. Ljudi bi se zagrlili, ili,muž bi dotaknuo ženu kao u prolazu i kao slučajno. Bio bi to suzdržani, nevini, pristojni dodir kojim se očito služilo ispred gostiju. Dodir koji je govorio tisuću misterioznih jezika ljubavi. Mrzila ih je skoro, te ljude koji su joj dokazivali, nesvjesno, da ono za čim je žudila zaista negdje i postoji, i da zagrljaji, nježnost i dodiri nisu samo plod njene bolesne, gladne mašte. Njeni roditelji se nikada nisu grlili. I nikada nisu razmijenili one dodire koje je krišom lovila pogledom po domovima nekih drugih ljudi. Kako nisu grlili jedno drugog, tako nisu nikada grlili ni nju. Tiho su se podnosili u mržnji. Ali su jako pazili da se ne primjeti. Pa je tako njen otac znao snažno i silovito privući njenu majku k sebi pred gostima. Majka bi njegov performans popratila razgaljenom, ponosnom facom žene koja je, eto, voljena. Gosti su bili redovito raznježeni. Samo je Nina imala poriv za povraćanjem. Njen život bez zagrljaja bio je kao neki čudnovati, paralelni život u zrakopraznom prostoru usamljenosti bića koje svoje postojanje nikada nije moglo potvrditi bivajući dodirivano ili zagrljeno. Kada te nitko ne grli, nikada ne možeš biti do kraja siguran da si zaista tu, da postojiš. Pogotovo kada si dijete. Ali, kako se ljudska vrsta uvijek i na sve navikne, tako je i Nina odrasla naviknuta na nepostojanje. I postojanje u nepostojanju na kraju ipak postaje neka vrsta snažnog postojanja. Nosi sa sobom čak i neke privilegije. Razviješ vještinu bivanja bez sudjelovanja. Postaneš i jako skroman, pa ti i najmanji znak da si kao živući stvor prisutan, ispuni dušu srećom. Ne samo najmanji znak, nego čak i svaki krivi znak, postane ti dragocjen. Prvi zagrljaj u koji je uronila bio joj je priušten od muškarca koji je kasnije postao njen muž. U tom zagrljaju, zatvorenih očiju, udišući snažno miris sigurnosti i pripadanja, strastveno je odlučila - svi moji zagrljaji u životu biti će pravi. Baš kao ovaj zagrljaj. Moji zagrljaji neće se izvlačiti iz ormara samo za potrebe impresioniranja nekakvih gostiju. Ovo je zagrljaj koji me je čekao, samo mene. Zato sam valjda tako dugo morala čekati, mislila je, omamljena možda prvom nježnošću koju je u životu iskusila. Iz zagrljaja sa čovjekom koji joj je kasnije postao muž, vrlo brzo izronilo je dijete. Na dan njegovog rođenja, zaklela se da to dijete nikada neće vidjeti lažni zagrljaj. I nije ga vidjelo. Ni lažni, ni pravi. Čovjek koji joj je postao muž vrlo brzo počeo je pokazivati drugu stranu svoga zagrljaja. Druga strana njegovog zagrljaja bila je identična žalobnoj praznini njenoga djetinjstva. Na drugoj strani njegovog zagrljaja, čekao ju je njen stari, dobro poznati dom. Zajedno sa ružnim riječima, grubostima, nepostojanjem. I, jednako brzo, čovjek kojeg je izabrala za muža, počeo ju je, baš kao njen otac nekada njenu majku, grliti isključivo u prisustvu gostiju. Kada bi ovi otišli, cipelario ju je riječima kao ružnu, prljavu, kontejnersku, uličnu mačku. Tada bi joj srce lupalo baš kao i mački kada ju obijesni prolaznik iz čiste zabave udari nogom. I stiskalo bi joj se grlo, baš kao što joj se stiskalo onda kada je slušala glas svog oca dok bi riječima, kao sjekirom, njenoj majci otkidao iz duše i tijela svaku ljudskost. Nije ništa poduzimala. Nije posebno trpila, jer trpljenje bi podrazumijevalo da joj se događa nešto neuobičajeno teško, a njoj se samo događalo ono što je naučila prepoznavati kao svakodnevicu. Kao normalno. Ono malo vremena u početku koliko je bila grljena, nije bilo dovoljno da bi je naučilo kako grliti.Tako je i njeno dijete počelo živjeti život bez zagrljaja. Ponekad, znajući da majke ipak najčešće grle svoju djecu, bar je tako vidjela u filmovima, na ulici i u tuđim domovima, uzela bi to dijete i nespretno zagnjurila glavu u nježni vratić. Ali bi onda sa nelagodom odustajala. Nije znala kako zagrliti vlastito dijete. Ono sa čime nije računala, bilo je to da je , za razliku od svoje majke, ona ipak imala i nešto hrabrosti. Negdje u dubini duše pomirena sa tim da će možda ostati nezagrljena do kraja života, ipak se nije mirila sa mišlju da će osim negrljenja morati podnositi i udarce. Ok, mislila je, možda sam osuđena na nepostojanje, ali ako sam već duh, želim biti lijepi duh. Bez modrica. I bez crnih podočnjaka. Tako je otišla. Skupila je hrabrost, nekoliko vrećica sa svojim bijednim stvarima, i dijete. Pa zalupila vratima. Snagom bijesnog duha. Više nije bilo sjekira niti riječi koje su puštale krv. Ona i dijete plovili su više-manje mirnim putem. Ponekad kao sami na svijetu. Žene duhovi koje odu, nemaju se kamo vratiti. One imaju samo roditelje koji su od njih i napravili potencijalne duhove. Očekivati podršku od njih, bilo je uzaludno. Oni nisu mogli podržati njenu pobunu koja ih je podsjećala na njihovo vlastito pristajanje na pakao. Ninu to nije previše boljelo. Željela je samo mir, i život bez previše boli. Klasične potrebe jednog duha. Jedne kontejnerske mačke. Brinula se za dijete. Nije se odvajala od tog bića. Njen pogled pratio je svaku malu stopu. Njeno srce kucalo je sa svakim udisajem tog malog bića. Jedino još uvijek nije znala kako raširiti ruke u zagrljaj. A malo biće je gasnulo. Nije shvaćala. Pa tako sa trudila. Svoje dane i noći posvećivala samo njemu. Što je još trebala napraviti, pitala se zbunjena i očajna. Biće je bilo šutljivo od rođenja, a u njihovoj samotnoj plovidbi šutnja je postala njegov način postojanja. U jednom trenu, shvatila je - biće se pretvaralo u nju. O bože! Samo to ne! Još jedan ovako tužan stvor kao ja na ovoj planeti, ne, to ne mogu podnijeti! - Reci mi što te muči. Biće je šutilo. - MOLIM te. Okrene se prema njoj, i kroz usne koje su podrhtavale, protisne: - Mama. Zagrli me. Molim. Zagrli me malo. Šaka u želudac koju je u tom trenu dobila boljela je od svih udaraca više. Najednom je shvatila mehanizam stvaranja duhova. Tajne šifre piramide boli, usamljenosti, očaja, i tuge. Raširila je ruke, grcajući. Malo stvorenje je uronilo glavu u njen vrat. Njegove suze su joj klizile po ramenima kao vruća rijeka rušeći sve ledene brane koje je u njoj sazidao njezin život. Tko zna koliko dugo su tako sjedili zagrljeni, plačući, smirujući se, pa opet plačući. Onda je podigao glavu, pogledao je u oči i tiho izustio: - Mama...što misliš, je li moga tatu, dok je bio mali kao ja, itko ikada zagrlio? Neka pitanja u životu znaju postaviti samo neka sasvim mala bića. Ona koja znaju da sva pitanja, i svi odgovori svijeta, stanu u jedan jedini zagrljaj. Koliko god on trapav, uplašen, i nespretan bio. |