marchelina
27.06.2010., nedjelja
Samo par riječi za početak
|
Ovaj post pišem napola onesviještena od umora, tek toliko da napravim nešto što nisam mogla dok sam bila u Vrsaru: Hvala svima koji su smatrali da moja priča zaslužuje njihov glas. Zahvalna sam iz najmanje dva razloga: prvi je što sam vašim glasovima dobila priznanje za moje blogerske literarne ispade, a drugi razlog je taj što mi je pobjeda na natječaju omogućila ostvarenje sna o posjetu Istri. Istra je opravdala moja snatrenja, jutros mi je trebala snaga volje za napustiti je. Dalje, zahvaljujem se svim organizatorima, selektoru Bablu, njegovoj boljoj polovici N., direktorici festivala Marjam (tartufi...uf  ), Đurđici, Nataliji V., Slobodanu V., Rinu, Davoru Š., i svim onim ljudima u Vrsaru koji nisu bili direktno uključeni u festival, dakle stanovnicima Vrsara koji su svojom ljubaznošću dodali šlag na tortu, da ne kažem malvaziju na tartufe :)Narafski, hvala i Danici Čvorović što mi je pravila društvo na putu i na književnoj večeri, čime je dokazala da unatoč opakoj naravi ima i svojih svijetlih trenutaka, rijetkih, ali tim dragocjenijih  Idem se onesvijestiti, čim se malo slegnu dojmovi, potrudit ću se oko detaljnjijeg opisa, a u međuvremenu ...   Danica, Pero, Marčelina, Davor |
23.06.2010., srijeda
Rodit ću ti ćer i sina
|
Obožavala san gledat onu seriju "Murphy Brown" prije nekoliko godina. Murphy, sa onim svojim cinizmom, i osebujnim smislom za humor, bila je neko vrime jedini razlog zbog kojeg san palila televiziju. Jednom prilikom ju je jedna mlađa kolegica, spremajući se zatrudniti, ili je već bila trudna, ne sićam se, zamolila da joj opiše malo kako izgleda - porod. Murphy se na momenat zamislila, a onda odvalila: "Hm...to ti je, recimo, kao da netko pokušava izać' iz automobila kroz auspuh!" Ona kolegica je automatski problidila, a ja san se smijala. Nisan je svatila ozbiljno. Dok nisan i sama postala dotični automobil. Prva tri miseca san se pokušavala vajda podsvjesno samoubit bulimijon, jer sve šta san pokušala pojist, moj bi bidni, zbunjeni organizam automatski i demonstrativno izbacija vanka. Tako san uspila ta prva tri miseca čak i izgubit na težini, pa san zadovoljno mislila kako ću, ako tako nastavin, do kraja trudnoće doć na svoju sanjanu idealnu težinu od četrspet kila i riješit se mrske mi dinaroidne građe koja dobro prolazi još samo doli u onin emiratiman ili kako se već zovu. Ali, avaj! Čim je prošlo ona tri miseca odbacivanja hrane, moje trudničke navade ošle u drugu krajnost. Najedanput san bila gladna dvajspet, od mogućih dvajsčetri sata u danu, i da su me pustili, bila bi pojila i noge od stola u kužini. Obitelj je bila zabrinuta, razmatralo se razne opcije spašavanja zaliha hrane, od stavljanja katanca na vrata od frižidera pa do toga da me jednostavno ubiju. Moj brat, sa kojin se tučen od malih nogu, bija je za to da me ubiju, ali je ostatak familije zakjučija da je nehumano ubit ženu u drugomen stanju pa je njegov prijedlog bija jednoglasno odbačen. Brat se razočara i pita da jel' se onda to može ponovo uzet u razmatranje kad rodin, ali san onda taman ja bila ušla u kužinu (bočno kroz vrata), pa su svi umukli. Do devetog miseca san bila već toliko dobila na kilaži da su u splickom rodilištu bili započeli sa pripremnim radovima proširivanja prilaza bolnici, i onda je napokon doša i taj dan. Dan kad san prvi put osjetila to nešto, i zakjučila da je to stoposto prvi trud. Kako se kasnije pokazalo , to nije bija prvi trud nego prvi lunbago, ali aj ti to razlikuj kad prvi put prolaziš sve to. I trudnoću, i lunbago. Upala san u panici u dnevni boravak u kojem je moj muž upravo gleda prijenos NBA lige i sva važna izjavila: "Počelo je!" On je na to oduševjeno uskliknija:"A ukurac, di baš sad, usrid utakmice!" Ja san uvatila zapomagat da jadnatisan i da đavamuodnija enbea i da jel' oće da rodin u kući pa da se on petlja sa onon pupčanon vrpcon i da u principu neman ništa protiv ali da me je malo straj bude li zaveziva pupčanu gledajuć istovrimeno NBA jerbo ne želin da prvo šta moje dite vidi kad dođe na svit budu ogromni muški koji lupaju jedan drugoga po guzici, skaču jedan po drugomen i jubu se neprimjereno šta bi, ako rodin sina, moglo negativno utjecat na njegov izbor partnera u životu a to upozorenje je bilo dovoljno da ponosni čača odma ugasi televiziju i krene. S obziron da me je lunbago za kojeg san mislila da su trudovi sve jače stiska, ja san se putem do rodilišta dernjala "Bržeee, sad će, saaaad će, evooo ga dolaaaziiiiiii...!!!". Iskreno rečeno nije me baš toliko bolilo ali u svim filmovima san vidila da se žene tako dernjaju pa san mislila da je red da i ja tako. Bidni muž je bija zelen u faci od straja i panike, kašta i triba, i u rodilištu su me promptno smistili u neku sobu šta se naziva "Predrađaona". Nisan razumila čemu ta predrađaona služi, ako san došla rodit oću rodit odma, a ne bit na čekanju. Tako san i rekla doturu koji me je pregleda, i ustanovija da ne da neću rodit odma, nego da san mogla komodno ostat doma još barenko po miseca i još me pita da koju san gospu došla. Ja san u međuvrimenu slušala vriskove drugih žena koje su zapravo imale trudove , a to me toliko pristravilo da san zamolila da me maknu iz te sobe, ako more u neku pred-pred-predrađaonu jerbo da san se predomislila i da ja ipak ne bi još rađala. S obziron da san tad imala dvajstsedan godina, doktor me pogleda, i taktično reka:"Ti neb' još rađala? A ćerce moja, kaš ako neš sad, a? Boje ti je šta prije riješit se tih pizdarija" Zaboravija mi je napomenit da prave pizdarije počnu tek kad rodiš, ali to je sad već neka druga priča.... |
22.06.2010., utorak
....
|
|
20.06.2010., nedjelja
Događanje naroda
|
Radi se o tome da u određene dane i sate autobusima putuju određene specifične grupe građana, i pitanje je sreće, položaja zvijezda, horoskopa za taj dan, u koje ćeš se vrijeme zateći u autobusu. Nedjeljom ujutro, recimo, autobus je pun umirovljenika. Potrebno je ući u onu liniju koja umirovljenike vraća iz grada, većina njih sa plastičnom kesicom u rukama, a u njoj neka mrva koju su si odlučili priuštiti taj dan za ručak. Najčešće se radi o ribi, pola kila srdela, ili gavuna, uz to glavica zelene salate, i bog te veselio, prava umirovljenička gozba. Potrebno je uvaliti se negdje otprilike po sredini autobusa, da možeš dobro čuti rumorenja iz prednjeg i zadnjeg dijela. Umirovljenici ćaskaju, bučno se pozdravljaju, smiju se. Prepričavaju mladost i školske dane u susretu sa davnim školskim kolegama koji su, eto, još živi. Na izlasku iz autobusa jedni drugima vedro i zvučno požele puno zdravlja, i odlaze zadovoljni, sa svojim mršavim plastičnim kesicama u rukama. Nedjeljna vožnja gradskim prometom je kao odlazak na okupljanje Vijeća mudraca, ispuni čovjeka nenadanim osjećajem zahvalnosti i svjesnosti. Svjesnost o čemu? O prolaznosti, o brzini kojom dragocjeno životno vrijeme protiče, o vrijednosti strpljenja i vjere u dobro. Nedjeljne vožnje su poklon, bez obzira što u toj vožnji vjerojatno samo vi plaćate kartu, s obzirom da vjerojatno, kao i ja, imate manje od 60-70 godina. Poklon, zbog kojeg bi se isplatilo i dva puta platiti autobusnu kartu. Ponedjeljkom ujutro i popodne, autobus je prepun još radno aktivnog stanovništva i bubuljičavih, kuštravih srednjoškolaca. Ako izuzmemo školarce, ponedjeljkom se autobusima vozi takoreći sam ekstrakt glasačkog tijela u Hrvata. To su oni koji još potpisuju, koji još sudjeluju u događanjima naroda, ako se povremeni slabašni revolucionarni trzaji pučanstva uopće mogu nazvati ikakvim događanjima, a kamoli naroda. E, takvog jednog gužvovitog i mrzovoljnog ponedjeljka šofer autobusa je jednom srednjoškolcu rekao: „Izađi iz autobusa“. A rekao mu je to zato što je momčiću karta istekla za punih – 5 minuta. Momak se pobunio, stao objašnjavati kako je bio u školi, morao zbog nekih potpisa, i kako je uspio sve obaviti u roku sat vremena . Toliko naime vremenski vrijedi putna karta, i „Nećete me valjda zbog 5 minuta koje sam prekoračio izbaciti iz autobusa, nemam sada para za drugu kartu, molim Vas?“ Ledeni pogled, ledeni glas: „Izlazi iz autobusa, rekao sam.“ Dječakova mršava ramena pod školskim ruksakom ulupiše se i pogrbiše još više nego što su pubertetom već bila iskrivljena. „Neću izaći.“- izusti, najednom navukavši na lice prkosni izraz. Šofer se izdigao na svojoj sjedalici i dreknuo:“IZLAZI VANI KAD SAM TI REKAO!!! Hoćeš da ti zovem policiju?“ Dječak ga pogleda u oči čvrsto i uzvrati:“Ne, neću izaći. Zovite policiju slobodno.“ Nešto u njegovom glasu, u njegovom držanju, dalo mi je do znanja da ovo nije uobičajeni srednjoškolski prkos i bunt kakav najčešće njegovi vršnjaci, bez karte, izvode iz čiste potrebe da prkose i da provociraju šofere . U biti, da provociraju bilo koga, tako je to ponekad u tim godinama, svi smo to prošli na ovaj ili onaj način. Ovaj dječak je imao odlučnost pravednika, najmoćniju odlučnost na svijetu, onu koja ide do kraja, bez obzira na cijenu. Ovo je bio prkos dobre duše, najopasnija pobuna od svih pobuna. Šofer se počeo tresti. Ugasio je motor, sve je stalo. „Izlazi vanka bezobrazni huliganu!!!!“ Bezobrazni huligan mu odgovori mirno:“Ti, čovječe, nisi normalan“. U sebi sam se složila s malcem u potpunosti. Kadli šofer zaurla raspomamljeno“ ĆAĆA ti nije normalan!!!!“ Dječak, drhtureći, ali očito i dalje odlučan u nakani da sačeka policiju, odgovori mu:“ Ja nemam tatu, kad mi ga već spominješ, znaš. Nemam tatu.“ Na to jedna gospođa, koja je sjedila u prednjem dijelu, ustane sa svog sjedišta i uputi se prema šoferu mrmljajući i vadeći novac iz novčanika „Ja ću ti, sinko, kupiti kartu, sve je u redu, ja ću ti je kupiti“ . Dječarac skoči, i zaustavi je. „Ne, gospođo, hvala Vam puno, ali nije potrebno. Hvala Vam, čekat ću policiju:“ Žena je insistirala i dalje, ali dječak željezne volje uspio ju je nagovoriti da spremi novac natrag i da se vrati na svoje mjesto. Muk i tišina u autobusu. A onda, negdje sa sredine krene. Događanje naroda....glas radno aktivnog stanovništva, glas biračkog tijela Hrvatske. „Alo, mladiću, nećemo mi sad zbog tebe i tvojih pizdarija svi čekat u autobusu! Izađi vanka!“ „Ma pogledaj ti huligana!“ „Svi su oni za u zatvor ih potrpat! Banditi! U naše vrijeme poštivali smo zakone!“ „Jel' te to mater tako odgojila, a?“ „Izlazi vanka!“ Dječakova ramena, već dovoljno pogrbljena, što od ruksaka, što od, sigurno, malo otežanog odrastanja u emocionalnom i financijskom smislu bez oca, tate, ćaće, pogrbiše se osjetno još više. Samo na trenutak je pogledom preletio preko uzbunjene narodne mase, sjena mu prekri oči, okrene se prema šoferu, i, još uvijek mirnim i čvrstim glasom reče: „Ok. Izlazim. Rado bih sačekao policiju, ali ne mogu zaustavljati ove ljude i ometati ih.“ Okrene se i izađe iz autobusa. Žena koja mu je maloprije htjela kupiti kartu, gledala je za njim, a u očima su joj se skupile suze. Meni nisu. Samo mi se neka knedla stvorila u grlu, i ostala je tu još danima. Ipak, mirna sam. Lijepo je i utješno vidjeti da je narod sposoban podići svoj glas na...na mršava ramena jednog dječaka koji je bio spreman sa svojih 15-ak, 16-ak godina održati im lekciju o tome kako se uistinu čovjek bori za svoje pravo i svoje dostojanstvo. Svaka čast, narode. |
17.06.2010., četvrtak
Opijena
|
Bačvice, Ovčice, Zenta, Žnjan Ijadu puta napravjen đir, jedini đir kojeg ne ćutin ka samotnu šetnju, nego ka obred u kojem bi mi svako smeta. To je đir u kojem sam sebična i posvećena samo moru. Ima mista na tom putu di su vale skroz zelene. A ima i jedno misto, ma, znan ga tačno u metar, e, na tom mistu alge zamirišu tako jako da ti se zavrti u glavi, na tom mistu mi uvik dođe da vičem od sriće i od neke potribe kojoj ne znan ime, ali tu potribu u čoviku mogu izazvat samo alge kad se onako , ka slučajno, razbacaju po kraju. A u stvari ti se namjerno itnu pod noge samo da te omamu i začaraju. Na tom mistu poželin skinit sve sa sebe i bacit se, jerbo taj miris zove na bacanje. Nezgodno je jedino kad me ta pomama uvati usrid zime, tamo negdi oko Božića, jer đirajen ja tim putom priko cile godine. More postoji i zimi, još luđe i još jače nego liti. A liti guštan kad ono more da dozvolu za uć u njega, pa kad mu se nako prišunjan, pa ga pipkan i ispitujen, ka da ga prvi put u životu vidin, a samo u njemu zapravo živin....tapkan u plićaku i pravin se da me nije briga za njega i ka da nisan jedva dočekala uletit...pa ka ono lino ulazin, sve ka da neću a more me sinjaje ispod oka i muči jer me zna, svake godine se mi tako kokolajemo. Onda ulazin sve dublje, malo mi poškakje kolina, malo se nakrivin kad mi podmetne kamen ispod nogu...zabeštiman mu sve po spisku Pa se bacin. Prvo zaronin da mi se smoči kosa. Onda napravin tonbulu naprid jer kad se tako zavrtin, more me polako izbaci prema površini, pa u tomen momentu lebdin. Istovrimeno otvorenih očiju škiljin prema suncu šta se probija odozgor a planktonići mi titraju i plešu okolo glave, i mislin da ne postoji nikakvo opojno sredstvo, ni droga ni vino ni bože tebe koje bi me moglo dovest u takvo stanje apsolutnog gušta i sriće. To stanje ne more trajat dugo jer me more izgura vanka, ali onda se ja opet zavrtin, privarin ga, i njega i sve zakone fizike. Onda štrapan nogama i rukama i krenen u duboko, via Brački kanal, zanesen se i odlučin da ću plivat bar do po kanala, ali onda pogledan doli, a more se crni, pa se pripadnen i biž nazad! Onda se more pravi važno, narafski, cereka se pa mu se ona plava stomačina cila trese pa se od toga stvoru mali valići i još me poštrapaju po licu dok bižin nazad u plićak! Ok, more. Jedan nula za tebe. Al' vidit ćeš ti iduće lito....  O more Odlutala sam do plaže Odkotrljala u dubinu Otkucala ribama sve tajne Otpustila sve ovozemaljske jade. Odmahnula galebu Okrznula zubace Očima svojim vidjela prstace. Orodila se sa ribarima Orosila pijesak znojem golih tabana. Odplutala na pučinu Otkačila na južinu Odmorila na valu Osvanula na žalu O. Odlično..  Zaigrana More moje… došla sam do tvojih obala, samo da bi pogled znatiželjni bacila a onda sam poželjela... uho prisloniti na tvoj val. I zaigrana tako modrim zvukom očarana u pjenu tvog vala zapletena probudim se najednom usred pučine, tobom zarobljena… |
15.06.2010., utorak
Dijalog
|
Splicka plaža. Žega. Cvrčki padaju u nesvist. Danica Čvorović: Zašto si mi okrenila leđa,a? Marchelina: Zato šta me stisnija lunbago pa oću da mi sunce grije leđa. Danica: Jebate, šta si stara! Marchelina: Slušaj, ja se u životu planiram još jedanput udat, i objavit bar dvi knjige, prema tome ne samo da nisan stara, nego bi se moglo reć da san praktički na početku životnoga puta. Danica: Drž' se knjiga. |
11.06.2010., petak
Daaalmatinaaac sam
|
Rekle su mi prijatejice da san puno razmazila sina jedinca (pa kako ga neb' razmazila, nako smišnog, dobrog, lipog i pametnog?!?), i da je nedopustivo da on nije sposoban sam sebi recimo pofrigat šnicel a ima skoro osamnajst godina. Ja nisan znala da je to nedopustivo, ali sad kad su me one prosvitlile, svatila san da je krajnje vrime da poduzmen odlučne mjere. Tako san došla doma, stala nasrid kužine, podbočila se i namistila autoritativnu facu. Kad on vidi mene sa takvon autoritativnom facom odma preventivno zaceni od smija. Ignorirala san to njegovo nepoštivanje mog autoriteta i izrecitirala mu sve šta san uspila zapantit od onoga šta su mi prijatejice rekle da mu moran reć. Da je već velik. Da je sramota da ne zna sam sebi naprimjer pofrigat šnicel. Da šta on misli da ću mu ja cili život sluškinjat koju gospu. Ne, nego da šta on koju gospu misli da ću mu ja sluškinjat cili život. Ili tako nešto. (To su moje prije rekle da mu ja sluškinjan, a ja in se nisan usudila reć da ja nisan mislila da je to sluškinjanje nego kokolavanje i da ja njega guštan kokolavat). Dalje, rekla san mu da iman i ja svoja žemska prava i da neće on meni tu bit dalmatinski mačo men. I još svašta san mu rekla. On je mirno odsluša presudu i reka da se skroz slaže smenon i da će odsada sam sebi frigat šnicele. Ali da ko će mu napravit salatu. E sad, prijatejice mi nisu bile ništa rekle to za salatu, pa san mu rekla da čas pričeka i otišla san na telefon nazvat jednu od njih. Ona je rekla da on sa skoro osamnajst mora znat sam sebi napravit salatu i da je nedopustivo da to uopće pita. Zafalila san joj se i vratila se u kužinu. Tu san se opet podbočila sa autoriteton i rekla san mu da je nedopustivo da me uopće pita ko će mu napravit salatu, ali da kad već pita onda ću mu reć da neka je sam sebi pravi i da ko ga šljivi. Ovo da ko ga šljivi mi nije prijatejica rekla da mu rečen, nego san sama smislila kad me već krenilo to sa autoriteton. On je reka dobro. Sutradan kad san došla sa posla dočeka me cili ponosan i reka da je sam sebi pofriga šnicel ali da mu salata nikako nije uspila ijako je pokuša na sto načina. Kaže da je skroz samostalno uzeja krastavac iz frižidera, izriza ga na kolutiće ka šta je vidija da i ja radin, posolija i zalija uljem i kvasinom ali da je ispalo fuj. Onda je uzeja drugi krastavac i nariza ga na kockice jer je pomislija da je možda stvar u načinu sickanja, ali je opet okus salate bija fuj i onda je odusta. Ja san začuđeno otišla povirit te krastavce koji su još bili u pijatu na stolu, i otkrila da je srića materina pokušala napravit salatu od sirovih tikvica. Kad san mu ukazala na grešku, osta je zapanjen i zbunjen i reka da je njemu to sve nekako isto, i krastavci i tikvice. Mislin da ovo neću ispričat onin prijatejicama. Uostalon, šta ima veze, naučit će mali, tek mu je osamnajst. |
10.06.2010., četvrtak
Moj obožavani idiot 2.(Crna Gora)
|
OK, brat je uspija napravit osobnu kartu ka svaki pošteni građanin ove zemlje (ah, te manjine), ali o njoj je vodija računa koliko i o svim ostalim papirušinama, dakle, nije uopće vodija računa. Tako se jadna osobna s njim napatila ki Isus na križu. On je jednostavno bija zbunjen posjedovanjem dotične, pa ju je cilo vrime primišta iz zadnjeg đepa rebatinki u prednji đep na košulji i obratno. Dobro, košulja ionako nema zadnji đep, al' opet, kad su u pitanju njegove košulje, ne bi ni to bilo čudno. Osim konstantnog primištanja iz gača u košulju, osobna je nekoliko puta završila i na 95 stupnjova u mašini ( to kad je oprana zajedno sa košuljom) ili na 60 stupnjova, kad je oprana sa rebatinkama. S vrimenom više nije ličila na sebe, a niti na mog brata, a bogami ni on nije ličija na nju ; sve u svemu ta je veza od samog početka bila osuđena na propast. Jednog dana je osobnoj puka film, tojest pukla je na dva dila. Sad je brat ima problem, to je doživija ka ruganje usuda, ka čistu ironiju, umisto jednog nepotrebnog dokumenta, sad je ima dva komada osobne karte. Drugih većih problema zbog toga nije ima, sve dok nije odlučija sa takvom osobnom putovat priko granice, i to u Crnu Goru... Sidimo nas dvoje i pijemo kavu, a on mi priča. Pri pokušaju izlaska iz Hrvatske, službeno lice je osupnuto privrtalo njegovu osobnu, koju je lukavo zalipija sa selotejpom, i upita ga: - Jel' ti stvarno misliš da sa ovakvom osobnom možeš prijeći granicu? - Mislin - odvrati brat samouvjereno. - E pa, krivo misliš. I nije proša. Vratija se u Dubrovnik, javija šefu (u Crnu Goru je iša radit nešto na nekoj kući) o zavrzlami, prespava, a sutradan ujutro u prvi dućan po ljepilo. Ono ljepilo šta se nekad zvalo OHO a ne znan kako se danas zove. Službeno lice privrće osobnu u ruci, smješka se. - Ti si onaj što je jučer pokušao preć' granicu sa osobnom izlijepljenom selotejpom? - Jesan! - odvrati brat ponosno. Ovo je bilo drugo službeno lice, ali očito se pronija glas o njemu. - A lijepo si je zalijepio, nema šta. - Fala - odvrati brat još ponosnije. - Ajd' prolazi da te ne vidim! I tako ga puste da prođe. - Ček, a šta su ti rekli na crnogorskoj granici? - pitan ja znatiželjno. - Ništa. - Kako ništa? - Tako, lipo. Crnogorci su ti takvi, il' ti kažu, il' ti ne kažu. Al' ako ti kažu, onda si popušija, s njima ti nema cjenkanja. - I pustili su te da prođeš? - Zašto me ne bi pustili?! 2. dio 2. dijela U Crnoj Gori je došlo do nepredviđenih komplikacija u poslu, koje su dovele do toga da je brat izvisija za neke pare, a šta je opet rezultiralo time da je dva dana bija doslovno gladan i žedan. Naime, šef mu je javija da je posla nekog tipa koji će mu donit pare, ali tip je kasnija ni više ni manje nego dva dana, što je značilo da je tribalo preživit dva dana bez cigareta, hrane i bez svega. Kad je tip na kraju stiga, brat je bija u stanju akutne izgladnjelosti i očaja. Dobivši pare napokon, uputija se malo do Budve da se nagradi nekom hranom i pićem, nakon dva dana posvemašnje patnje. Kaže, šetaš kroz Budvu a sa svih strana zvuci hrvatskih glazbenih hitova, klapa, i, za razliku od Splita, nigdi nije čuja niti notu turbo folka. Nije se moga odlučit u koji kafić sist, a onda iz jednog od njih dopre glas Erica Claptona, i on se odluči. Pisma na pismu, piće na piće, vlasnik opet neki dobar i susretljiv čovik, brat naručuje naizmjenično muziku i piće, uvatila ga, kaže, neka tugica i nostalgija, iznaručiva svu muziku iz svoje mladosti, izraznježiva se na muziku i na vlastitu sudbu, a takvu navalu emocija se ne može izdržat bez Jack Danielsa, to svako normalan zna. U neku uru iztetura on iz kafića i za volan. Nije baš toliko puno popija, koliko ga je puklo, jer inače baš i nije sklon žestokim pićima, u svakom slučaju, na prvoj okuci ga zaustavi prometna. - Večer. - Večer - raznježeno će brat, još pod utjecajem "Tears in Heaven" i "Wonderful tonight". Prometni ga pozorno promatra. - Jes' ti pio što, ha? - Daštasan - bezbrižno će brat - A jel' bi ti malo duvao, ha? - Daštabi - odvrati brat , pomišavši duvanje i duvanje, valjda. I napuše on balun. 0,9. - Hajd', ideš na trežnjenje u stanicu. U stanici ga smistilo u neku ćelijicu. Iz ćelije do neko se oglasi: - Brate! - E? - Kolkos' ti naduvao, ha? - 0,9 - odgovori brat utučeno. - Ja bogami 1,9! I kol'ko su ti dali trežnjenja? - Šest sati - stoički će brat. - I meni isto šest! - Kako to - začudi se brat - ja napuva 0,9 i dobija 6 sati, a ti 1,9 i isto dobija šest sati? - Na znam, brate. Nego, jel' ti žao sad? - Šta jel' mi žaj? - Pa, što nisi više popio, avetinjo!!!! |
08.06.2010., utorak
Moj obožavani idiot
|
Moj brat ima pomalo osebujan stav prema životu uopće, a posebno prema obavezama papirnate prirode. Dobro, to nam je recimo zajednička crta, samo što sam se ja izvježbala zaustaviti u klizanju niz administrativne okuke taman kad dokližem do ruba ponora, a on redovito prokliže dalje. Kad je propala bivša država, trebalo mu je otprilike 5-6 godina dok je priskrbio sve osobne dokumente tipa domovnica i osobna karta, još toliko godina dok je prijavio stvarnu adresu stanovanja... sve u svemu, moj brat službeno nije postojao u ovoj državi jedan dugi niz godina. Ni žena, ni troje djece nisu ga natjerali da se upristoji što se tiče administrativnih petljancija, pa tako on i njegova zakonita već dvadeset godina žive u nezakonitoj, pardon, neregistriranoj zajednici, jer su po pitanju tih papirnatih obaveza jako kompaktibilni. Doduše, u obiteljskoj legendi ostala su zabilježena čak dva njihova pokušaja da se vjenčaju, ali su oba pokušaja neslavno propala. Prvi put su od vjenčanja odustali jer je pred vratima matičara bio predug red, koji oni nisu imali strpljenja čekati, a nisu imali strpljenja čekati jer je onomad, kad je Bog dijelio strpljenje, i u tom redu bilo previše stranaka, pa su odustali, a drugi put jer su se putem do matičara posvađali. Nakon toga su zaključili da im brak jednostavno nije suđen, okanili se čorava posla i nastavili živjeti sretno do kraja života. Bratov osebujan stav prema određenim stvarima i situacijama u životu najslikovitije je došao do izražaja kad je, mobiliziran na početku rata u Hrvatskoj, na nekom položaju podno Svilaje, ugledao stablo trešnje i oduševljeno se na njega uspentrao prepuštajući se hedonističkom uživanju branja i trpanja zrelih trešanja u usta. Njegovom oduševljenju nije bilo kraja, dok ga sa druge strane zamalo nije dokrajčio neprijateljski rafal, koji ga, srećom, nije usmrtio, nego ga samo natjerao da užasnuto vrisne, digne obje ruke u zrak i, naravno, nimalo junački tresne sa stabla. Našavši se na zemlji, dok je mitraljez sa druge strane i dalje raspomamljeno kasapio dotično trešnjino stablo, pogledao je prema suborcima i, pomalo zatečeno, izjavio: - Čoviče, ovo postaje ozbiljno! (nastavlja se...) GRATIS Svi mi imamo svoje jake i slabe strane u životu. Tako ja na primjer imam smisla za pisanje i za strane jezike, ali imam ozbiljnih problema sa shvaćanjem i poimanjem brojeva. Muči me lagani osjećaj da do kraja života neću uspjeti zbrojiti dva i dva. Za razliku od mene, moj brat je za riječi, pisanje, vlastiti materinji jezik, a o stranim jezicima da i ne govorim, totalni tudum. Sposoban je pomnožiti dva peteroznamenkasta broja bez upotrebe papira i olovke, ali riječi, pisanje i izražavanje su mu potpuna enigma. Tako je propustio usvojiti mnoge izraze i pojmove, sasvim zadovoljan sa fondom riječi svladanim još u vrtićkoj i pubertetskoj dobi : "Da", "Ne", "Neam blage" , "Ja ću pivu" i "glupačo" (to sam ja, inače). Jedna od riječi koju nije bio na vrijeme usvojio, bila je riječ "Gratis". I naravno, kako to već biva u životu, ako nešto ne naučimo na vrijeme i u nekom prirodnom roku, kasnije moramo naučiti težim putem. U to vrijeme, ludih osamdesetih, izlazili smo u poznati splitski disco klub "Shakespeare". Vlasnik kluba je imao običaj vjerne i redovne goste (muškarce, jer žene su imale stalno besplatan upad) povremeno počastiti besplatnim, oliti "gratis" upadom u svoj klub. Kako je moj brat u dotičnom klubu bio inventar, jedan dan je izbor za gratis upad pao i na njega. Stoji dakle brat u redu ispred ulaza u klub, kadli najednom primjeti kako ga vlasnik, (dvometraš-stokilaš), intezivno promatra. Prođu ga hladni srsi, jer je div bio poznat po prgavoj naravi, pa je jadničak od mog brata odmah pomislio da se tipu možda nešto zamjerio. Uvuče se sav u sebe, a ionako bez ikakvih šansi da dvometrašu-stokilašu parira masom i konstitucijom, i krotko upre pogled u pod. Međutim, ispod oka uoči da ga Mister Ogroman- sam- i -time- se- ponosim i dalje uporno fiksira, i ne samo to, nego se i zaputi prema njemu, i kaže: - Ej, ti. Ti imaš gratis večeras. I udalji se. Brat je panično u glavi premetao sve svoje zadnje dolaske u taj klub, pokušavajući se sjetiti što li je napravio da se zamjerio grdosiji. Nije imao pojma što li mu to "gratis" znači, ali je bio siguran da je nešto jako loše. Pa, ne znajući za što je optužen, niti kako reagirati na gratis prijetnju, odluči šutjeti i ignorirati. Prekriženih ručerdi na grudima veličine ruske stepe, nogu raširenih na način da se zna tko je tu gazda, vlasnik kluba je stajao pred ulazom u klub i mrko ga promatrao. U biti, sve mrkije i mrkije. "Bože, nešta san gadno zasra" - razmišljao je brat preznojavajući se. Tad Veliki ponovo priđe, i nestrpljivim tres-baritonom podvikne: - Alo, jesi gluv? Reka san da večeras imaš gratis! - Gotov san - promisli brat - ne znan čime san mu se zamirija, ali san glup kad san se iša zamirit najvećem i najtežem čoviku u gradu... Nije ni dovršio misao u glavi, vlasnik mu ponovo priđe, sad već jako ljut, zgrabi ga za ovratnik, i drekne: - Slušaj ti, ako san ja reka da imaš gratis, onda imaš gratis, i neće meni niko plaćat upad u moj klub ako san ja odlučija da ga neće platit! Jasno?!- pa iščupa prestravljenu žrtvu svoje dobrodušnosti iz reda pred blagajnom i lansira ga u unutrašnjost kluba skoro ne vjerujući da mu se ta spodobica pero-lake kategorije drznula suprotstaviti, pogotovo što ga ni jače face grada Splita u to vrijeme nisu usuđivale na tako bezobrazan način ignorirati. Od tada, kaže mi brat, ima izrazitu averziju i traumu od riječi "gratis" i sumnjiv mu je svatko tko mu ponudi išta takvoga, i ne bi prihvatio ništa gratis u životu za nikakve pare ovoga svijeta.... |
07.06.2010., ponedjeljak
Šanpon za kosu i za mir u svijetu
|
Neki dan san ušla u jedan od onih dućana u kojima možeš kupit sve, od igle do lokomotive i nagibnog vlaka. Puno svega, čovik ne zna di bi i šta bi. Mrzin ulazit u takove dućane. Međutin bila san ostala bez šanpona za kosu pa san ušla u prvi takvi ka trgovački centar i hrabro, probijajući se kroz bonbonjere, toaletne papire, donje i gornje rublje, kavu, dnevne novine, kosilice za travu, čajove za probavu, deterđente, omekšivače, tave za palačinke, posude za cvijeće, školski pribor, čipsove kikirikije smokije i Milka čokolade, došla do odjela kozmetike i higijenskih potrepština. Pogledon potražin šanpone, i ugledan ih. O, pa ovo će bit lakše nego šta san mislila, razveselin se u sebi. Krenen redom čitat natpise na bocama i bočicama i tu izgubin pojam o vrimenu i prostoru. Na policama se nalazilo jedno dvi iljade vrsta šanpona za kosu. Šanpon za suhu kosu od limuna. Šanpon za masnu kosu od naranče. Šanpon za osjetljivu kosu od kamumile. Šanpon za oštećenu kosu. Šanpon za oštećenu suhu kosu. Šanpon za oštećenu masnu kosu. Šanpon za lomljivu kosu. Šanpon za lomljivu oštećenu suhu kosu. Šanpon koji kosi vraća volumen. Šanpon koji kosi daje PODATNOST. Šanpon koji kosu čini mekanom. Šanpon za mekanu kosu oštećenu šanponom za volumen. Šanpon za obojanu kosu. Šanpon za plavu kosu oštećenu šanponon za suhu kosu koja je prethodno oštećena i zamašćena šanponom za volumen. Šanpon od grejpfruta za bojanu kosu. Šanpon od marelice za nebojanu kosu. Šanpon od šumskog voća za kosu oštećenu šanponom od lubenice. Šanpon sa aktivnin sastojcima koprive, pantenola, kamilice, lipe, koprive , biotina, ružmarina i limuna za normalnu kosu. Šanpon i regenerator za osjetljivu kosu i vlasište. Šanpon za podatnu kosu koja je zamašćena volumenom i biotinom. I gubi sjaj. Zatim šanpon tri u jedan za bujnost, volumen i svilenu mekoću. Šanpon protiv prhuti. Šanpon koji ne šteti ozonskom omotaču. Šanpon koji je biorazgradiv. Šanpon protiv gladi u svijetu . Evo i šanpon za često pranje kose. Je, al za često pranje kojeg tipa kose? Šta naprimjer ako ja operen kosu sa šanponon za često pranje masne kose a kasnije otkrijen da san tribala upotrijebit šanpon za često pranje kose bez volumena? Ono šta me zabrinilo je bilo to šta ja sebe i svoju kosu nisan našla ni u jednomen šanponu. Prvo san tila kupit neki od onih za suhu kosu, ali san brzo povukla ruku jer san pomislila "A šta ako moja kosa nije suva nego masna?" Onda san se skoro odlučila za oni šanpon sa biotinon, ali s obziron da ne znan šta je uopće taj biotin, a zvuči mi nekako prijeteće i nuklearno, skoro ka GMO, odustala san i od njega. I šta naprimjer ako uzmen šanpon za volumen, a poslin otkrijen da mojoj kosi ne fali volumena nego podatnosti? I kako se uopće more znat jel' ti kosi fali toga volumena? Pa lipo oden do jedne prodavačice koja je baš izgledala ka da zna sve te stvari. - Dobar dan - rečen ja njoj. - Dobar dan. - Molin vas, kupujen šanpon za kosu ali ne znan kakva je moja kosa pa ako mi morete vi pomoć? - Naravno, samo recite? - Evo, jel' se vama čini da moja kosa ima ili nema volumena? Ona pilji u moju kosu. - Pa... - Recite, recite slobodno, neću se ja uvridit! - Pa... čini mi se da bi vašoj kosi dobro došlo malo volumena. - Jel'te? A kako vi to znate? Kako morete bit sigurni da mojoj kosi možda ne fali onoga bijotina, a? Ona trepne s nelagodom. - Pa... - Jel' mislite da je moja kosa podatna, a? - Ovaj...mislim. - Mislite? A kako to morete znat? Vama je to normalno odat okolo i iz čista mira govorit judima da in je kosa podatna? - Ne..ne, ovaj, dobro, mislim da vaša kosa nije podatna. - O, sad ćemo se i vriđat, a? Vama je to normalno, odat okolo i judima iz čista mira govorit da in kosa nije podatna? I je li ja zbog toga onda manje vridin, ako mi kosa nije podatna? Jesan li ja možda birala kakvu ću kosu imat u životu? Jel' zbog toga iman manje judskih prava? Oćelite uskoro nas jude koji imamo nepodatnu kosu stavjat u nekakvi geto? Oćelimo bit nacijonalna manjina?? Oćeteli da van zoven oni helsinški odbor, a?!? Tako san se najidila i otišla iz toga navodnog trgovačkog centra bez da san kupila šanpon. Puton san razmišjala kako više ne moš ni kosu imat a da to sa sobon ne nosi traume i frustracije svake moguće vrste. Naprimjer po medijiman san počela primjećivat da reklame za kosu sastavljaju vajda neki bauštelci jerbo spominju neki cimenat za kosu koji kosu čini čvrston, čvršćon od armiranog betona . Znači zamaneš malo koson i ubiješ čovika. Još malo pa će nan za održavanje vrizure i kose tribat građevinska dozvola. Ka san došla doma, oprala san kosu sa šanponon za tuširanje i mogu van reć da je efekat bija skroz isti ka da san je oprala recimo sa šanponon za volumen . Šta se tiče frizure, na kosu san zalitala po kile gela a onda glavu izokrenila prema doli kako me naučila moja vrizerka, i onda to sve rukama gužvala gužvala dok nisan nagužvala lipe frčke. Tako san dobila takozvani splicki frčkavi kežjual look, koji se trenutno u ovomen gradu masovno (pod)nosi i (pod)nosit će se sve dok mu ne istekne mandat, skužajte, dok ne istekne rok. Šanponu, jel'. |
06.06.2010., nedjelja
Autobusna stanica
|
Sunce onesvješćuje već. Znoj curkom curi, stanica prazna, kao da čekam autobus na površini nekog užarenog, nenaseljenog planeta. Najednom, tika-taka-tika-taka-tik-tik-tik Na stanicu dotikataka visoka dugokosa plavuša. Našminkana po svim slobodnim dijelovima kože. Crne, elastin hlače ocrtavaju svaku koščicu. Sunčane naočale. Štikle - 10 cm. Nervozno priča na mobitel i ljutito šetka tamo-vamo, tika-taka-tik-tik-tik. Tika-taka-tik-tik-tik, čujem još jednom, ovaj put crnka. Ricasta, malo popunjenija. Tijesna , kratka suknjica ocrtava svaku oblinu. Sunčane naočale. Štikle -10 cm. Ljutito prilazi plavuši i maše rukama. Tika-taka-tik-tik-tik, stiže i treća. Smeđuša, kratka kosa, ogromne ciganske naušnice klate se oko blijedog lišca. Usne ljutito napućene, jarko crveno našminkane. Štikle 10 cm. Usplahireno se prepire sa one dvije. Čekaju. Ajd', lakše mi je, nisam sama na užarenoj paneti, ako i one čekaju, znači da i autobus stoposto postoji. Škriiiiiiiiip. Na stanici se zaustavlja crveni automobil, toliko je nizak da skoro struže trbuhom asfalt. Otvaraju se vrata, za volanom on, kratko ošišan, sunčane naočale, sa cd-a se prema zaprepaštenoj meni zamigolje zvuci turbo folk psihodelije. Njih tri uđu spremno u crveno čudo, on stisne gas, gume zaškripaše. Na retrovizoru se žestoko zanjiše krunica. I križ - 10 cm. Odoše. |
04.06.2010., petak
Erotska koju nisam poslala na natječaj
|
Čarolija Kiša se stuštila iznenada. Sklonila se u neku praznu, napuštenu, građevinu. Samo pljusak, teški, sivi pljusak može čovjeka natjerati da uđe u takve odbačene, tjeskobne konstrukcije. Oprezno je zakoračila u polumrak. Gle, neke stepenice... Tada joj je zazvonio mobitel. - Gdje si? – pitao ju je. - Ma, uhvatio me pljusak, pa sam se sakrila u neku staru zgradu. - Kosa ti je mokra? - Da. - Pričaj mi. - Što da ti pričam? - Pričaj mi o toj zgradi. Glas mu je bio prigušen. Promukao, kao i prošlu noć kad joj je rekao: „Obožavam ti biti iza leđa i uzimati te tako, dok se raširenih nogu upijaš u krevet. Nisi se nikada vidjela u toj pozi, ali, vjeruj mi da izgledaš tako seksi, tako... moja.“ Osjetila je toplinu u stomaku. - Zgrada je stara, evo, upravo se penjem uz neke stepenice. Na zidovima su neka ispupčenja. Čekaj...da, hej..pa to su neke glave! - Pričaj mi o tim glavama. - To su..to su neke dječje glave...kao neki anđeli..hej, tu su i neki reljefi, nevjerojatno...tko bi rekao..zgrada izgleda tako bezveze izvani...a iznutra... - Što imaš na sebi? Nasmijala se. Ovo je bilo pitanje koje joj je postavljao kada su se zezali na račun cyber ljubavnika. Nije čekao njen odgovor. - Znam što imaš na sebi. Dugu bijelu haljinu. Bosa si. Haljina ti se lijepi za tijelo i ocrtava te. Zavidim joj. Zavidim tvojoj mokroj haljini. I ja bih te sada crtao. Gdje si sada? Pričaj mi...pričaj mi... Vani je pljusak pojačao.U tom trenutku u zgradu je uletio neki par. Muškarac i žena, Romi. Bili su lijep par. Iznenadila ju je gracilnost, krhkost žene. Put joj je bila jako tamna, izgledala je skoro kao Crnkinja. Bila je tako lijepa da ju je promatrala zaustavljenog daha. - Sada sam stala tik uz jedan prašnjavi, prljavi prozor. Kiša se slijeva niz staklo i ostavlja masne tragove na njemu...- šaputala mu je pristajući na ovu igru. Bilo je nečeg čarobnog u ovoj kiši, u ovoj zgradi, u njegovom glasu, u izmišljenoj bijeloj haljini, i u liku onog para tamo kraj vrata. Promatrala ih je znatiželjno. Nešto tu nije bilo kako treba. Prepirali su se izgleda. - Prišao sam ti, pomičem malo haljinu sa tvog ramena...iščekuješ ...Od tog iščekivanja imaš potrebu jako stisnuti butine, jer me želiš... - Da, želim te... –mrmljala je stišćući butine upravo kako je i rekao. Kako ju je dobro poznavao. Romkinja je svoga muškarca potezala za rukav. On je očito zahtijevao da izađu iz skloništa. Ona se opirala, nije htjela ići. Promotrila ih je pažljivije. Fizički, pripadali su jedno drugome. Ali, nešto u finoj strukturi ženinog lica, plahost u njenom pogledu, mekoća njenih pokreta, sve to govorilo je da uz sebe zaslužuje nekog boljeg. Vukla ga je molećivo u polutamu zgrade. - Spuštam dlanove niz tvoja leđa. Izvijaš se...tvoja kičma me poziva na ples.... Izluđivao ju je. Volio je igru, primjećivao detalje koje nitko nikada nije, svojim dodirima od nje stvarao dragocjenu skulpturu. Njegov pogled kada je ulazio u nju sinoć...neće nikada zaboraviti taj pogled. Mješavina sreće, nježnosti, zahvalnosti, želje, strasti. Zastavši malo prije onog savršenog spajanja, nakon što je u vječnosti predugih minuta usnama draškao tanušnu kožu unutrašnje strane njenih butina, okolišao je dok se ne bi, onemoćala, potpuno rastvorila, prepustila. - Nisam nikada upoznao ženu koja me tako primala u sebe - mrmorio je njegov glas iz mobitela - Ne pamtim nekog tko tako lijepo osjeća muškarca u sebi, omotava se oko njega kao rukavica i zna kako iz njega izvući posljednji atom snage. Želim te jako. Sad. U toj čudnoj građevini, dok vani pljušti. Romkinja je uspjela nagovoriti muškarca da sjednu. Naslonjena na njegovo rame, pogleda uprtog prema njegovom licu, vapila je za nježnošću. No, muškarčeve oči bile su nervozne i hladne. Ta kiša, taj pljusak, ova zgradurina, i ona sa svojim djetinjastim napadima romantike, sve to njemu bila je samo jedna obična gnjavaža. Pritisnula je mobitel čvršće na uho i slušala ga zatvorenih očiju. Njegove predigre bile su test izdržljivosti; čak i ovako, na daljinu, izazivao je u njoj plimu. Sinoć, dok je bio iza nje, u onoj pozi u kojoj muškarci najčešće postaju mužjaci, izazvani besramnom zaobljenošću ženske stražnjice, razjareni prividnom podložnošću, pitomošću ženke koja pokorno čeka.... on je čak i u toj pozi – vodio ljubav. Brutalno nježan. Bio je tako brutalno nježan. Mučio ju je njenim vlastitim užitkom, poklonivši joj uzbudljivo iskustvo upoznavanja svojih nepoznatih želja. Otkrivene, razgolićene, te želje odjednom su započinjale svoj vlastiti život, rađale se jedna iz druge ispreplićući se i držeći je na rubu vriska iz kojeg je jednom davno, na samom Početku svih početaka, sasvim sigurno, nastao Svemir. Divno je roditi se kao žena, pomislila je. A savršeno je kada te u stanje takvog narcisoidnog obožavanja same sebe, svoje ženskosti i svega što taj pojam uključuje, svu onu nježnost, iskonsku mudrost puti, lukavost i maznost mačke, podložnost kojom u stvari gospodarimo, kada te dakle u takvo stanje dovede – muškarac. Tvoj ljubavnik. Otvorila je oči naglo, poželjevši utvrditi da li je ona druga žena, njena tamnoputa sestra pod kišom, dobila toliko žuđeni trenutak blagosti od svog ljubavnika. Osjećala se velikodušnom, onako kako smo već velikodušni kada smo sretni, kada nesreću ostatka svijeta doživljavamo skoro kao osobnu uvredu. Željela je zadovoljstvom te nepoznate nimfe pojačati vlastiti sretni trenutak. Ali, par više nije bio tu. Romkinja je nestala. Njen bešćutni princ ipak ju je izvukao vani, iščupao iz skloništa za ljubavnike. Iza njenih tamnih, mokrih uvojaka, ostala je u zraku lebdjeti samo izmaglica nezadovoljene želje... Druga Erotcka - natječaj |
03.06.2010., četvrtak
Znakovi i politika
|
Ovan Ovnovi na sve jurišaju glavom, pa tako i u politiku. Drugim riječima, ne biraju sredstva kada požele biti glavni. A to žele stalno. Nije im bitno u kojoj će se stranci udomiti, pod uvjetom da se njihova riječ sluša. Kako im je najveća ambicija biti uvijek u pravu, preporuča im se Hrvatska stranka prava. A može i kriva. Bik Bik, kao jedan od najvećih horoskopskih hedonista, nastojat će u Saboru uvijek naći najbolje i najudobnije mjesto. Po mogućnosti blizu vrata, da može neopaženo šmugnuti iz sabornice po sendvič kada ogladni. Bez obzira na njegov gurmanluk i neviđeni apetit, postoji velika mogućnost da mu neke saborske rasprave želudac ipak ne izdrži. Sva sreća, on će ionako većinu tih rasprava – prespavati. Blizanci Jedan od najznatiželjnijih znakova u horoskopu, Blizanac će, neoprezno, jednom vjerojatno završiti i u politici. Kao dvostruka ličnost, za politiku ima poprilično prirodnih predispozicija, ali je problem u tome što njemu sve jako brzo dosadi. U saboru će se najčešće baviti proučavanjem i analiziranjem kolega zastupnika i njihovih istupa, što bi moglo imati kobne posljedice na njegovu urođenu intelektualnost i – logiku. Rak Romantični, privrženi i osjetljivi, kada jednom izaberu svoju stranku, u njoj ostaju doživotno. Ne mijenjaju stranku čak ni u slučaju promjene društvenog sistema, samo joj promijene ime. Često stvaraju gužvu na vratima sabora, zbog svog običaja da se kreću po sistemu dva koraka naprijed – jedan nazad. Mrze svađe i sukobe, pa to rješavaju tako da sa ostalim kolegama iz sabora jednostavno – ne razgovaraju. Lav On želi biti kralj i vladar, pa će ga se često zateći u članstvu vladajuće stranke. Voli laskanja i ulizivanja, zbog čega će se u saboru osjećati kao svoj na svome. Nije mu važno što njegove stranačke kolege misle, dok god ne misle da misle bolje od njega. Zato za najbliže suradnike izabire one koji uopće ne misle. Ukratko, znak sa najvećim mogućim brojem najbližih suradnika u cijelom saboru. Djevica Kako manijački teži za urednošću, vodit će računa o tome da sabornica bude čista i izbjegavati će svaku vrstu doticaja sa prljavštinom. Kada shvati da to u politici jednostavno nije moguće, na sjednice će dolaziti sa zaštitnom maskom na licu a pri rukovanju sa kolegama koristit će higijenske rukavice. Za vrijeme saborskih rasprava neće moći suspregnuti gadljivi izraz na licu, isti kakav ima i većina pučanstva koja dotične rasprave prati putem televizije. Vaga Njoj je estetika najvažnija. Smatra da nije važno što netko od kolega zastupnika govori, nego kako je odjeven dok to govori. Insistira na tome da se muškim kolegama boja cipela slaže sa bojom kravate, a kolegicama broševi sa bojom torbice. Dok god ne počne insistirati da se i obećanja kolega slažu sa njihovim djelima, neće imati nikakvih većih političkih sukoba i problema. Škorpion Sklon sado-mazo igricama, boli i patnji, ne propušta nijednu saborsku raspravu. Kao jedan od najseksualnijih znakova zodijaka, u politiku će uvesti poveliku dozu promiskuiteta i biti savršeno uklopljen. Pokrenut će inicijativu za izbacivanje saborskih klupa iz sabornice i montiranje vodenih kreveta na njihovo mjesto, ali zbog svoje sklonosti da govori ono što misli, predviđamo mu, ipak, jako kratku političku karijeru. Strijelac Kako uvijek teži slobodi, neće podnositi nikakvu stranačku stegu, a njegova sklonost avanturama i adrenalinskim pothvatima mogla bi ga potaknuti na suludu ideju da za saborskom govornicom pokuša izjaviti nešto pametno i konstruktivno. Ne podnosi zatvorene prostore, pa će izbjegavati članstvo u odborima Hrvatskog fonda za privatizaciju. Jarac Ozbiljni i uglavnom konzervativni, skloni trajnim vrijednostima, teško će se snaći u politici. Oni žele znati tko je tko, i što je što, i to će im se uglavnom tolerirati. Međutim, kada požele saznati tko je što, i koliko, mogli bi naglo ostati bez političkog mandata. Vodenjak Ovaj zračni znak je pravo veselje političke scene. Taj niti zna zašto je u politici, niti što bi pametnog kroz nju htio postići. Površnom i neopterećenom kakv jest, lako mu se može dogoditi da zaboravi kojoj stranci uopće pripada i zašto. Drugim riječima, nema blage veze što radi u saboru, ali za razliku od svojih saborskih kolega, bar se ne pravi da zna i da ga je uopće za to briga. Ribe Astrološki sanjari i zanesenjaci, sposobni su vjerovati u ideju i onda kada od ideje više ne ostane niti mrtvo slovo na papiru. Zbog toga ih jako zanimaju pitanja socijalne pravde u Hrvata, ali, koliko god dobri plivači bili, na kraju shvate da su saborske vode za njih ipak malo previše - mutne. Zbog njihovog uvjerenja u to da nam je svima jedino ljubav potrebna, lako bi mogli postati žrtva političkog atentata. p.s. Moja erotcka priča za natječaj :) Nije preporučljivo mlađima od osamnajst. |