marchelina
08.06.2010., utorak
Moj obožavani idiot
|
Moj brat ima pomalo osebujan stav prema životu uopće, a posebno prema obavezama papirnate prirode. Dobro, to nam je recimo zajednička crta, samo što sam se ja izvježbala zaustaviti u klizanju niz administrativne okuke taman kad dokližem do ruba ponora, a on redovito prokliže dalje. Kad je propala bivša država, trebalo mu je otprilike 5-6 godina dok je priskrbio sve osobne dokumente tipa domovnica i osobna karta, još toliko godina dok je prijavio stvarnu adresu stanovanja... sve u svemu, moj brat službeno nije postojao u ovoj državi jedan dugi niz godina. Ni žena, ni troje djece nisu ga natjerali da se upristoji što se tiče administrativnih petljancija, pa tako on i njegova zakonita već dvadeset godina žive u nezakonitoj, pardon, neregistriranoj zajednici, jer su po pitanju tih papirnatih obaveza jako kompaktibilni. Doduše, u obiteljskoj legendi ostala su zabilježena čak dva njihova pokušaja da se vjenčaju, ali su oba pokušaja neslavno propala. Prvi put su od vjenčanja odustali jer je pred vratima matičara bio predug red, koji oni nisu imali strpljenja čekati, a nisu imali strpljenja čekati jer je onomad, kad je Bog dijelio strpljenje, i u tom redu bilo previše stranaka, pa su odustali, a drugi put jer su se putem do matičara posvađali. Nakon toga su zaključili da im brak jednostavno nije suđen, okanili se čorava posla i nastavili živjeti sretno do kraja života. Bratov osebujan stav prema određenim stvarima i situacijama u životu najslikovitije je došao do izražaja kad je, mobiliziran na početku rata u Hrvatskoj, na nekom položaju podno Svilaje, ugledao stablo trešnje i oduševljeno se na njega uspentrao prepuštajući se hedonističkom uživanju branja i trpanja zrelih trešanja u usta. Njegovom oduševljenju nije bilo kraja, dok ga sa druge strane zamalo nije dokrajčio neprijateljski rafal, koji ga, srećom, nije usmrtio, nego ga samo natjerao da užasnuto vrisne, digne obje ruke u zrak i, naravno, nimalo junački tresne sa stabla. Našavši se na zemlji, dok je mitraljez sa druge strane i dalje raspomamljeno kasapio dotično trešnjino stablo, pogledao je prema suborcima i, pomalo zatečeno, izjavio: - Čoviče, ovo postaje ozbiljno! (nastavlja se...) GRATIS Svi mi imamo svoje jake i slabe strane u životu. Tako ja na primjer imam smisla za pisanje i za strane jezike, ali imam ozbiljnih problema sa shvaćanjem i poimanjem brojeva. Muči me lagani osjećaj da do kraja života neću uspjeti zbrojiti dva i dva. Za razliku od mene, moj brat je za riječi, pisanje, vlastiti materinji jezik, a o stranim jezicima da i ne govorim, totalni tudum. Sposoban je pomnožiti dva peteroznamenkasta broja bez upotrebe papira i olovke, ali riječi, pisanje i izražavanje su mu potpuna enigma. Tako je propustio usvojiti mnoge izraze i pojmove, sasvim zadovoljan sa fondom riječi svladanim još u vrtićkoj i pubertetskoj dobi : "Da", "Ne", "Neam blage" , "Ja ću pivu" i "glupačo" (to sam ja, inače). Jedna od riječi koju nije bio na vrijeme usvojio, bila je riječ "Gratis". I naravno, kako to već biva u životu, ako nešto ne naučimo na vrijeme i u nekom prirodnom roku, kasnije moramo naučiti težim putem. U to vrijeme, ludih osamdesetih, izlazili smo u poznati splitski disco klub "Shakespeare". Vlasnik kluba je imao običaj vjerne i redovne goste (muškarce, jer žene su imale stalno besplatan upad) povremeno počastiti besplatnim, oliti "gratis" upadom u svoj klub. Kako je moj brat u dotičnom klubu bio inventar, jedan dan je izbor za gratis upad pao i na njega. Stoji dakle brat u redu ispred ulaza u klub, kadli najednom primjeti kako ga vlasnik, (dvometraš-stokilaš), intezivno promatra. Prođu ga hladni srsi, jer je div bio poznat po prgavoj naravi, pa je jadničak od mog brata odmah pomislio da se tipu možda nešto zamjerio. Uvuče se sav u sebe, a ionako bez ikakvih šansi da dvometrašu-stokilašu parira masom i konstitucijom, i krotko upre pogled u pod. Međutim, ispod oka uoči da ga Mister Ogroman- sam- i -time- se- ponosim i dalje uporno fiksira, i ne samo to, nego se i zaputi prema njemu, i kaže: - Ej, ti. Ti imaš gratis večeras. I udalji se. Brat je panično u glavi premetao sve svoje zadnje dolaske u taj klub, pokušavajući se sjetiti što li je napravio da se zamjerio grdosiji. Nije imao pojma što li mu to "gratis" znači, ali je bio siguran da je nešto jako loše. Pa, ne znajući za što je optužen, niti kako reagirati na gratis prijetnju, odluči šutjeti i ignorirati. Prekriženih ručerdi na grudima veličine ruske stepe, nogu raširenih na način da se zna tko je tu gazda, vlasnik kluba je stajao pred ulazom u klub i mrko ga promatrao. U biti, sve mrkije i mrkije. "Bože, nešta san gadno zasra" - razmišljao je brat preznojavajući se. Tad Veliki ponovo priđe, i nestrpljivim tres-baritonom podvikne: - Alo, jesi gluv? Reka san da večeras imaš gratis! - Gotov san - promisli brat - ne znan čime san mu se zamirija, ali san glup kad san se iša zamirit najvećem i najtežem čoviku u gradu... Nije ni dovršio misao u glavi, vlasnik mu ponovo priđe, sad već jako ljut, zgrabi ga za ovratnik, i drekne: - Slušaj ti, ako san ja reka da imaš gratis, onda imaš gratis, i neće meni niko plaćat upad u moj klub ako san ja odlučija da ga neće platit! Jasno?!- pa iščupa prestravljenu žrtvu svoje dobrodušnosti iz reda pred blagajnom i lansira ga u unutrašnjost kluba skoro ne vjerujući da mu se ta spodobica pero-lake kategorije drznula suprotstaviti, pogotovo što ga ni jače face grada Splita u to vrijeme nisu usuđivale na tako bezobrazan način ignorirati. Od tada, kaže mi brat, ima izrazitu averziju i traumu od riječi "gratis" i sumnjiv mu je svatko tko mu ponudi išta takvoga, i ne bi prihvatio ništa gratis u životu za nikakve pare ovoga svijeta.... |