OK, brat je uspija napravit osobnu kartu ka svaki pošteni građanin ove zemlje (ah, te manjine), ali o njoj je vodija računa koliko i o svim ostalim papirušinama, dakle, nije uopće vodija računa.
Tako se jadna osobna s njim napatila ki Isus na križu. On je jednostavno bija zbunjen posjedovanjem dotične, pa ju je cilo vrime primišta iz zadnjeg đepa rebatinki u prednji đep na košulji i obratno. Dobro, košulja ionako nema zadnji đep, al' opet, kad su u pitanju njegove košulje, ne bi ni to bilo čudno.
Osim konstantnog primištanja iz gača u košulju, osobna je nekoliko puta završila i na 95 stupnjova u mašini ( to kad je oprana zajedno sa košuljom) ili na 60 stupnjova, kad je oprana sa rebatinkama.
S vrimenom više nije ličila na sebe, a niti na mog brata, a bogami ni on nije ličija na nju ; sve u svemu ta je veza od samog početka bila osuđena na propast.
Jednog dana je osobnoj puka film, tojest pukla je na dva dila. Sad je brat ima problem, to je doživija ka ruganje usuda, ka čistu ironiju, umisto jednog nepotrebnog dokumenta, sad je ima dva komada osobne karte. Drugih većih problema zbog toga nije ima, sve dok nije odlučija sa takvom osobnom putovat priko granice, i to u Crnu Goru...
Sidimo nas dvoje i pijemo kavu, a on mi priča.
Pri pokušaju izlaska iz Hrvatske, službeno lice je osupnuto privrtalo njegovu osobnu, koju je lukavo zalipija sa selotejpom, i upita ga:
- Jel' ti stvarno misliš da sa ovakvom osobnom možeš prijeći granicu?
- Mislin - odvrati brat samouvjereno.
- E pa, krivo misliš.
I nije proša. Vratija se u Dubrovnik, javija šefu (u Crnu Goru je iša radit nešto na nekoj kući) o zavrzlami, prespava, a sutradan ujutro u prvi dućan po ljepilo. Ono ljepilo šta se nekad zvalo OHO a ne znan kako se danas zove.
Službeno lice privrće osobnu u ruci, smješka se.
- Ti si onaj što je jučer pokušao preć' granicu sa osobnom izlijepljenom selotejpom?
- Jesan! - odvrati brat ponosno.
Ovo je bilo drugo službeno lice, ali očito se pronija glas o njemu.
- A lijepo si je zalijepio, nema šta.
- Fala - odvrati brat još ponosnije.
- Ajd' prolazi da te ne vidim!
I tako ga puste da prođe.
- Ček, a šta su ti rekli na crnogorskoj granici? - pitan ja znatiželjno.
- Ništa.
- Kako ništa?
- Tako, lipo. Crnogorci su ti takvi, il' ti kažu, il' ti ne kažu. Al' ako ti kažu, onda si popušija, s njima ti nema cjenkanja.
- I pustili su te da prođeš?
- Zašto me ne bi pustili?!
2. dio 2. dijela
U Crnoj Gori je došlo do nepredviđenih komplikacija u poslu, koje su dovele do toga da je brat izvisija za neke pare, a šta je opet rezultiralo time da je dva dana bija doslovno gladan i žedan.
Naime, šef mu je javija da je posla nekog tipa koji će mu donit pare, ali tip je kasnija ni više ni manje nego dva dana, što je značilo da je tribalo preživit dva dana bez cigareta, hrane i bez svega. Kad je tip na kraju stiga, brat je bija u stanju akutne izgladnjelosti i očaja.
Dobivši pare napokon, uputija se malo do Budve da se nagradi nekom hranom i pićem, nakon dva dana posvemašnje patnje. Kaže, šetaš kroz Budvu a sa svih strana zvuci hrvatskih glazbenih hitova, klapa, i, za razliku od Splita, nigdi nije čuja niti notu turbo folka.
Nije se moga odlučit u koji kafić sist, a onda iz jednog od njih dopre glas Erica Claptona, i on se odluči.
Pisma na pismu, piće na piće, vlasnik opet neki dobar i susretljiv čovik, brat naručuje naizmjenično muziku i piće, uvatila ga, kaže, neka tugica i nostalgija, iznaručiva svu muziku iz svoje mladosti, izraznježiva se na muziku i na vlastitu sudbu, a takvu navalu emocija se ne može izdržat bez Jack Danielsa, to svako normalan zna.
U neku uru iztetura on iz kafića i za volan. Nije baš toliko puno popija, koliko ga je puklo, jer inače baš i nije sklon žestokim pićima, u svakom slučaju, na prvoj okuci ga zaustavi prometna.
- Večer.
- Večer - raznježeno će brat, još pod utjecajem "Tears in Heaven" i "Wonderful tonight".
Prometni ga pozorno promatra.
- Jes' ti pio što, ha?
- Daštasan - bezbrižno će brat
- A jel' bi ti malo duvao, ha?
- Daštabi - odvrati brat , pomišavši duvanje i duvanje, valjda.
I napuše on balun. 0,9.
- Hajd', ideš na trežnjenje u stanicu.
U stanici ga smistilo u neku ćelijicu. Iz ćelije do neko se oglasi:
- Brate!
- E?
- Kolkos' ti naduvao, ha?
- 0,9 - odgovori brat utučeno.
- Ja bogami 1,9! I kol'ko su ti dali trežnjenja?
- Šest sati - stoički će brat.
- I meni isto šest!
- Kako to - začudi se brat - ja napuva 0,9 i dobija 6 sati, a ti 1,9 i isto dobija šest sati?
- Na znam, brate. Nego, jel' ti žao sad?
- Šta jel' mi žaj?
- Pa, što nisi više popio, avetinjo!!!!
Post je objavljen 10.06.2010. u 21:23 sati.