Čarolija
Kiša se stuštila iznenada. Sklonila se u neku praznu, napuštenu, građevinu. Samo pljusak, teški, sivi pljusak može čovjeka natjerati da uđe u takve odbačene, tjeskobne konstrukcije. Oprezno je zakoračila u polumrak. Gle, neke stepenice...
Tada joj je zazvonio mobitel.
- Gdje si? – pitao ju je.
- Ma, uhvatio me pljusak, pa sam se sakrila u neku staru zgradu.
- Kosa ti je mokra?
- Da.
- Pričaj mi.
- Što da ti pričam?
- Pričaj mi o toj zgradi.
Glas mu je bio prigušen. Promukao, kao i prošlu noć kad joj je rekao: „Obožavam ti biti iza leđa i uzimati te tako, dok se raširenih nogu upijaš u krevet. Nisi se nikada vidjela u toj pozi, ali, vjeruj mi da izgledaš tako seksi, tako... moja.“ Osjetila je toplinu u stomaku.
- Zgrada je stara, evo, upravo se penjem uz neke stepenice. Na zidovima su neka ispupčenja. Čekaj...da, hej..pa to su neke glave!
- Pričaj mi o tim glavama.
- To su..to su neke dječje glave...kao neki anđeli..hej, tu su i neki reljefi, nevjerojatno...tko bi rekao..zgrada izgleda tako bezveze izvani...a iznutra...
- Što imaš na sebi?
Nasmijala se. Ovo je bilo pitanje koje joj je postavljao kada su se zezali na račun cyber ljubavnika. Nije čekao njen odgovor.
- Znam što imaš na sebi. Dugu bijelu haljinu. Bosa si. Haljina ti se lijepi za tijelo i ocrtava te. Zavidim joj. Zavidim tvojoj mokroj haljini. I ja bih te sada crtao. Gdje si sada? Pričaj mi...pričaj mi...
Vani je pljusak pojačao.U tom trenutku u zgradu je uletio neki par. Muškarac i žena, Romi. Bili su lijep par. Iznenadila ju je gracilnost, krhkost žene. Put joj je bila jako tamna, izgledala je skoro kao Crnkinja. Bila je tako lijepa da ju je promatrala zaustavljenog daha.
- Sada sam stala tik uz jedan prašnjavi, prljavi prozor. Kiša se slijeva niz staklo i ostavlja masne tragove na njemu...- šaputala mu je pristajući na ovu igru.
Bilo je nečeg čarobnog u ovoj kiši, u ovoj zgradi, u njegovom glasu, u izmišljenoj bijeloj haljini, i u liku onog para tamo kraj vrata. Promatrala ih je znatiželjno. Nešto tu nije bilo kako treba. Prepirali su se izgleda.
- Prišao sam ti, pomičem malo haljinu sa tvog ramena...iščekuješ ...Od tog iščekivanja imaš potrebu jako stisnuti butine, jer me želiš...
- Da, želim te... –mrmljala je stišćući butine upravo kako je i rekao. Kako ju je dobro poznavao.
Romkinja je svoga muškarca potezala za rukav. On je očito zahtijevao da izađu iz skloništa. Ona se opirala, nije htjela ići. Promotrila ih je pažljivije. Fizički, pripadali su jedno drugome. Ali, nešto u finoj strukturi ženinog lica, plahost u njenom pogledu, mekoća njenih pokreta, sve to govorilo je da uz sebe zaslužuje nekog boljeg. Vukla ga je molećivo u polutamu zgrade.
- Spuštam dlanove niz tvoja leđa. Izvijaš se...tvoja kičma me poziva na ples....
Izluđivao ju je. Volio je igru, primjećivao detalje koje nitko nikada nije, svojim dodirima od nje stvarao dragocjenu skulpturu. Njegov pogled kada je ulazio u nju sinoć...neće nikada zaboraviti taj pogled. Mješavina sreće, nježnosti, zahvalnosti, želje, strasti. Zastavši malo prije onog savršenog spajanja, nakon što je u vječnosti predugih minuta usnama draškao tanušnu kožu unutrašnje strane njenih butina, okolišao je dok se ne bi, onemoćala, potpuno rastvorila, prepustila.
- Nisam nikada upoznao ženu koja me tako primala u sebe - mrmorio je njegov glas iz mobitela - Ne pamtim nekog tko tako lijepo osjeća muškarca u sebi, omotava se oko njega kao rukavica i zna kako iz njega izvući posljednji atom snage. Želim te jako. Sad. U toj čudnoj građevini, dok vani pljušti.
Romkinja je uspjela nagovoriti muškarca da sjednu. Naslonjena na njegovo rame, pogleda uprtog prema njegovom licu, vapila je za nježnošću. No, muškarčeve oči bile su nervozne i hladne. Ta kiša, taj pljusak, ova zgradurina, i ona sa svojim djetinjastim napadima romantike, sve to njemu bila je samo jedna obična gnjavaža.
Pritisnula je mobitel čvršće na uho i slušala ga zatvorenih očiju. Njegove predigre bile su test izdržljivosti; čak i ovako, na daljinu, izazivao je u njoj plimu. Sinoć, dok je bio iza nje, u onoj pozi u kojoj muškarci najčešće postaju mužjaci, izazvani besramnom zaobljenošću ženske stražnjice, razjareni prividnom podložnošću, pitomošću ženke koja pokorno čeka.... on je čak i u toj pozi – vodio ljubav. Brutalno nježan. Bio je tako brutalno nježan. Mučio ju je njenim vlastitim užitkom, poklonivši joj uzbudljivo iskustvo upoznavanja svojih nepoznatih želja. Otkrivene, razgolićene, te želje odjednom su započinjale svoj vlastiti život, rađale se jedna iz druge ispreplićući se i držeći je na rubu vriska iz kojeg je jednom davno, na samom Početku svih početaka, sasvim sigurno, nastao Svemir.
Divno je roditi se kao žena, pomislila je. A savršeno je kada te u stanje takvog narcisoidnog obožavanja same sebe, svoje ženskosti i svega što taj pojam uključuje, svu onu nježnost, iskonsku mudrost puti, lukavost i maznost mačke, podložnost kojom u stvari gospodarimo, kada te dakle u takvo stanje dovede – muškarac. Tvoj ljubavnik.
Otvorila je oči naglo, poželjevši utvrditi da li je ona druga žena, njena tamnoputa sestra pod kišom, dobila toliko žuđeni trenutak blagosti od svog ljubavnika. Osjećala se velikodušnom, onako kako smo već velikodušni kada smo sretni, kada nesreću ostatka svijeta doživljavamo skoro kao osobnu uvredu. Željela je zadovoljstvom te nepoznate nimfe pojačati vlastiti sretni trenutak.
Ali, par više nije bio tu. Romkinja je nestala. Njen bešćutni princ ipak ju je izvukao vani, iščupao iz skloništa za ljubavnike. Iza njenih tamnih, mokrih uvojaka, ostala je u zraku lebdjeti samo izmaglica nezadovoljene želje...
Druga Erotcka - natječaj
Post je objavljen 04.06.2010. u 20:13 sati.