Radi se o tome da u određene dane i sate autobusima putuju određene specifične grupe građana, i pitanje je sreće, položaja zvijezda, horoskopa za taj dan, u koje ćeš se vrijeme zateći u autobusu.
Nedjeljom ujutro, recimo, autobus je pun umirovljenika. Potrebno je ući u onu liniju koja umirovljenike vraća iz grada, većina njih sa plastičnom kesicom u rukama, a u njoj neka mrva koju su si odlučili priuštiti taj dan za ručak. Najčešće se radi o ribi, pola kila srdela, ili gavuna, uz to glavica zelene salate, i bog te veselio, prava umirovljenička gozba.
Potrebno je uvaliti se negdje otprilike po sredini autobusa, da možeš dobro čuti rumorenja iz prednjeg i zadnjeg dijela. Umirovljenici ćaskaju, bučno se pozdravljaju, smiju se. Prepričavaju mladost i školske dane u susretu sa davnim školskim kolegama koji su, eto, još živi. Na izlasku iz autobusa jedni drugima vedro i zvučno požele puno zdravlja, i odlaze zadovoljni, sa svojim mršavim plastičnim kesicama u rukama.
Nedjeljna vožnja gradskim prometom je kao odlazak na okupljanje Vijeća mudraca, ispuni čovjeka nenadanim osjećajem zahvalnosti i svjesnosti. Svjesnost o čemu? O prolaznosti, o brzini kojom dragocjeno životno vrijeme protiče, o vrijednosti strpljenja i vjere u dobro. Nedjeljne vožnje su poklon, bez obzira što u toj vožnji vjerojatno samo vi plaćate kartu, s obzirom da vjerojatno, kao i ja, imate manje od 60-70 godina. Poklon, zbog kojeg bi se isplatilo i dva puta platiti autobusnu kartu.
Ponedjeljkom ujutro i popodne, autobus je prepun još radno aktivnog stanovništva i bubuljičavih, kuštravih srednjoškolaca. Ako izuzmemo školarce, ponedjeljkom se autobusima vozi takoreći sam ekstrakt glasačkog tijela u Hrvata. To su oni koji još potpisuju, koji još sudjeluju u događanjima naroda, ako se povremeni slabašni revolucionarni trzaji pučanstva uopće mogu nazvati ikakvim događanjima, a kamoli naroda.
E, takvog jednog gužvovitog i mrzovoljnog ponedjeljka šofer autobusa je jednom srednjoškolcu rekao: „Izađi iz autobusa“.
A rekao mu je to zato što je momčiću karta istekla za punih – 5 minuta.
Momak se pobunio, stao objašnjavati kako je bio u školi, morao zbog nekih potpisa, i kako je uspio sve obaviti u roku sat vremena . Toliko naime vremenski vrijedi putna karta, i „Nećete me valjda zbog 5 minuta koje sam prekoračio izbaciti iz autobusa, nemam sada para za drugu kartu, molim Vas?“
Ledeni pogled, ledeni glas: „Izlazi iz autobusa, rekao sam.“
Dječakova mršava ramena pod školskim ruksakom ulupiše se i pogrbiše još više nego što su pubertetom već bila iskrivljena.
„Neću izaći.“- izusti, najednom navukavši na lice prkosni izraz.
Šofer se izdigao na svojoj sjedalici i dreknuo:“IZLAZI VANI KAD SAM TI REKAO!!! Hoćeš da ti zovem policiju?“
Dječak ga pogleda u oči čvrsto i uzvrati:“Ne, neću izaći. Zovite policiju slobodno.“
Nešto u njegovom glasu, u njegovom držanju, dalo mi je do znanja da ovo nije uobičajeni srednjoškolski prkos i bunt kakav najčešće njegovi vršnjaci, bez karte, izvode iz čiste potrebe da prkose i da provociraju šofere . U biti, da provociraju bilo koga, tako je to ponekad u tim godinama, svi smo to prošli na ovaj ili onaj način.
Ovaj dječak je imao odlučnost pravednika, najmoćniju odlučnost na svijetu, onu koja ide do kraja, bez obzira na cijenu. Ovo je bio prkos dobre duše, najopasnija pobuna od svih pobuna.
Šofer se počeo tresti. Ugasio je motor, sve je stalo.
„Izlazi vanka bezobrazni huliganu!!!!“
Bezobrazni huligan mu odgovori mirno:“Ti, čovječe, nisi normalan“.
U sebi sam se složila s malcem u potpunosti.
Kadli šofer zaurla raspomamljeno“ ĆAĆA ti nije normalan!!!!“
Dječak, drhtureći, ali očito i dalje odlučan u nakani da sačeka policiju, odgovori mu:“ Ja nemam tatu, kad mi ga već spominješ, znaš. Nemam tatu.“
Na to jedna gospođa, koja je sjedila u prednjem dijelu, ustane sa svog sjedišta i uputi se prema šoferu mrmljajući i vadeći novac iz novčanika „Ja ću ti, sinko, kupiti kartu, sve je u redu, ja ću ti je kupiti“ .
Dječarac skoči, i zaustavi je. „Ne, gospođo, hvala Vam puno, ali nije potrebno. Hvala Vam, čekat ću policiju:“ Žena je insistirala i dalje, ali dječak željezne volje uspio ju je nagovoriti da spremi novac natrag i da se vrati na svoje mjesto.
Muk i tišina u autobusu.
A onda, negdje sa sredine krene. Događanje naroda....glas radno aktivnog stanovništva, glas biračkog tijela Hrvatske.
„Alo, mladiću, nećemo mi sad zbog tebe i tvojih pizdarija svi čekat u autobusu! Izađi vanka!“
„Ma pogledaj ti huligana!“
„Svi su oni za u zatvor ih potrpat! Banditi! U naše vrijeme poštivali smo zakone!“
„Jel' te to mater tako odgojila, a?“
„Izlazi vanka!“
Dječakova ramena, već dovoljno pogrbljena, što od ruksaka, što od, sigurno, malo otežanog odrastanja u emocionalnom i financijskom smislu bez oca, tate, ćaće, pogrbiše se osjetno još više.
Samo na trenutak je pogledom preletio preko uzbunjene narodne mase, sjena mu prekri oči, okrene se prema šoferu, i, još uvijek mirnim i čvrstim glasom reče:
„Ok. Izlazim. Rado bih sačekao policiju, ali ne mogu zaustavljati ove ljude i ometati ih.“
Okrene se i izađe iz autobusa.
Žena koja mu je maloprije htjela kupiti kartu, gledala je za njim, a u očima su joj se skupile suze.
Meni nisu. Samo mi se neka knedla stvorila u grlu, i ostala je tu još danima.
Ipak, mirna sam. Lijepo je i utješno vidjeti da je narod sposoban podići svoj glas na...na mršava ramena jednog dječaka koji je bio spreman sa svojih 15-ak, 16-ak godina održati im lekciju o tome kako se uistinu čovjek bori za svoje pravo i svoje dostojanstvo.
Svaka čast, narode.
Post je objavljen 20.06.2010. u 22:12 sati.