marchelina
01.03.2010., ponedjeljak
Međugorje i čudnovata ukazanja
|
Onih nekoliko jezika šta san ih putem naučila ipak su me najčešće bacali u turističke vode, ali moran naglasit da tih prikonekoliko jezika nisan naučila zbog puste bistrine i pameti, nego zato šta san ja jedno takvo laprdalo da samo jedan jezik to ne more podnit pa san se morala proširit na još nekoliko njih da bi uspila judima reć i izlaprdat sve šta mi padne na pamet, a bogami mi padne. Pogledajte samo ovu uvodnu rečenicu, normalan čovik bi to reka u dvi riči, jel'. Ponekad mi se čini da ciloga života pokušavan u jednu jedinu rečenicu smistit sve riči koje znan. Onda naravno na po puta ostanen bez zraka pa ostale riči smistin u ostale rečenice ali u biti je to sve tribala bit jedna rečenica. Neman pojma šta san vam ovo pokušala reć. Oću reć, znan šta san tila reć, ali iman osjećaj da nisan baš uspila. Drugi put ću van to boje objasnit, ajmo mi na moj profesijonalni put i razvitak. Turizam ka turizam je bija najboje šta se meni ovako laprdavoj moglo dogodit. Dobro, mogla san bit i spikerica na radiju recimo, ali tu ima premalo mista za improvizaciju, a ja bez improvizacije ne znan judima prinit niti jednu jedinu informaciju. Jedna od dražih uspomena iz turizma mi je ono kad san sedam dana za redom, svaki božji dan, vodila grupu kanadskih hodočasnika u Međugorje. Prvi dan u autobusu na putu za Međugorje uspila san svojom pričom o čudu na brdu svih pedeset, većinom prilično starih i bolesnih hodočasnika, dovest do suza od vjerskog ganuća. Naime, tako san ja to njima uživljeno prepričavala, ka da mi se Gospa osobno ukazala najmanje dvajstipet puta. A u stvari ja ne samo da s dotičnon damom nisan imala nikakvih osobnih kontakata, nego san bila uvjereni ateist i nisan se doslovno znala prikrstit, osim kad bi se nezgrapno krstila čudeći se nečemu, i to ne zato šta san mislila da ću lakše podnit začuđenost ako se prikrstin, nego zato šta san znala da se svako normalan u velikom čudu krsti. Zato i mala dica izgledaju nako začuđeno kad ih se , još u pelenama, krsti, jer to uvik ide zajedno, čuđenje i krštenje. I pjesničenje. Ček, opet san zastranila. Dobri moji Kanađani dakle nisu pojma imali da ih svaki dan u Međugorje vodi, i potanko, sa nesvakidašnjim žarom im opisuje ukazanja, jedna uvjerena ateistica i bezbožnica. Kad su, predzadnji dan, to ipak saznali jednostavnom metodom upita i odgovora :" Predivno ste nam ovo ispričali, mora da ste revnosna vjernica i kršćanka?" "Ma jok, ja vam uopće ne virujen u Boga!", bili su, blago rečeno, osupnuti. I ja isto, iskreno rečeno. Naravno da su me onda uvatili ispitivat o mojim motivima i očitoj strasti koju sam unosila u priču, a ja im baš i nisan znala objasnit, osim ako objašnjenje nije ležalo u mojoj urođenoj radoznalosti i strasti za "onostranim" stvarima pa makar ja u njih i ne vjerovala, a to im pak nisan tila iznosit jer bi dodatno opteretilo njihovu jednostavnu logiku i podjelu stvari u životu na "vjernik-nevjernik", pa sam ih pustila da ostanu u čudu, krsteći se, naravno. S obzirom na kompleksnost mog nevjerovanja i proturječnost tog nevjerovanja i žara koji sam unosila u priču o gospinim ukazanjima, pretpostavjan da san tim judima ja bila veće čudo i ukazanje od same Gospe. Neću ić tako daleko pa reć da san ih prosvitlila, ali svakako san im dala mislit. Naime, kako je ono prvo slavno ukazanje bilo na jednom brdu, a kako po brdu uglavnom nemoš drugačije nego uzbrdo, osim kad se vraćaš pa je nizbrdo, a većina mojih hodočasnika stari i bolesni pa nisi zna šta im je teže, popet se il' sać sa brda, ja san lipo one bolesnije uzimala pod ruku i pomagala im doć gori do onoga križa. Kako ih je bolesnih bilo dosta, tako san ja znala napravit taj đir i po nekoliko puta tijekom jednog jutra, pa mogu slobodno reć da san se na misto ukazanja popela više puta nego ijedan prosječni vjernik i hodočasnik, šta kod nas, šta iz dijaspore. Kol'ko god puta da san se popela, nikad mi se ništa nije ukazalo, osim sritnih i zahvalnih lica onih kojima sam pomagala da stignu do cilja, i mogu reć da je to na dušu djelovalo skoro isto tako ljekovito ka i samo gospino ukazanje. Nadan se da neću zbog ovoga gorit u paklu i da mi se neće najedanput ukazat bisna Gospa i prisvirit mi dvi odgojne zbog drskosti. Kad danas mislin na te izlete, na Međugorje, hodočasnike i one tisuće ljudi , vjernika, koji su tamo dolazili, znam da je nečega onostranog tamo ipak bilo. To onostrano je vjerojatno bilo rezultat jedne mase ljudi koji vjeruju. Ta njihova vjera je bila tako ...uvjerena, da čovik nije moga ostat ravnodušan i ne bit bar malo zaintrigiran. Svi ti bolesni ljudi koji su u nadi osvajali ono brdo, moleći Gospu da ih ozdravi, njih ili njihove bližnje, sva ta djeca invalidi, u kolicima, sve tužne starice u crnini sa krunicama među prstima, svi oni pogledi prema suncu nad brdima Međugorja, ono iščekivanje božjeg znaka, stvaralo je posebnu atmosferu koja je u meni izazivala strahopoštovanje, ili bar poštovanje nečije vjere, nade, potrebe. Moje uvažavanje hodočasnika koje sam vodila tih sedam dana, kao reakciju je imalo njihovo potpuno prihvaćanje i poštivanje mog nevjerovanja, pa smo na rastanku svi skupa plakali pozdravljajući se. Mislin, to šta ja nisan virovala u ono u šta oni viruju, nije bilo nikakva prepreka mom nastojanju da im pomognen koliko god mogu da stignu do toga nečega. Ako im je to činilo dobro, a očito je, onda je i meni činilo dobro kad je njima bilo dobro, šta je zlatno pravilo turizma, jel'te. Zadovoljan gost, ili zadovoljan vjernik, opet će doć, to je jasno. Tako da san se ja na neki način u sebi ipak usrdno molila da se Gospa nastavi ukazivat šta duže iako san joj , da se meni ukazala, imala namjeru reć da se počne malo češće ukazivat u predsezoni i podsezoni. Ali nije mi se ukazala. Vjerojatno zato šta san moleći se, isprimišala oni Očenaš, nikad ga nisan uspila do kraja zapantit, stignen negdi do "budi volja tvoja", al' onda se sitin šta se sve na Zemlji izdešavalo bidnome judskom rodu pa se naidin na toga našega ka oca jer ako je to sve bilo njegova volja onda kvragu sve. Osim toga, ako se molin Gospi, onda bi triba postojat neki Majkonaš. I inače mislin da bi na svitu bilo puno boje da je Gospa glavna. Viš kako je u Hrvatckoj sve počelo cvitat otkad je oni Sanader otiša. Jadra je odma šesno i nako lipo po ženski ufino počela rješavat korupciju i sve to. Dobro, ne kažen sad da tribamo bit radikalni pa Boga smijenit, ali recimo neka na neko vrime stavi mandat na raspolaganje pa da Gospa priuzme. Odma bi sve bilo lipšije i mirnije, jerbo mi se čini da ovi naš Bog ima puno kratki fitilj, neko zabeštima, ili zaboravi otić na nediljnu misu, a on odma opali tri potresa, smrtonosnu gripu, par poplava i cunamija, satare nas brate ka da nan nije čača. Na kraju njihovog boravka, hodočasnici su mi ostavili svoje adrese sa pozivima da obavezno budem njihov gost ako ikada svratim do Kanade. Na njihovu sriću, strah od letenja me spriječija da prihvatim njihovo gostoprimstvo, jer lako je njima letit avijonom kad viruju u Boga. Aj ti leti kad ne viruješ? Mogu se kladit da su svi zaposlenici zračnih kompanija na svitu mahom vjernici, ma šta vjernici, fundamentalisti čoviče, fundamentalisti! (laprdanje se, narafski, nastavja...) |