marchelina
06.11.2011., nedjelja
Nina
|
Po nekom stereotipu o ljepoti tipične dalmatinske žene, Nina je taj stereotip potpuno opravdavala. Oči tamne, kosa crna, gusta, kao teški, crni slap. Visoka i uspravna. A tek glas. Kad bi se njeno pjevanje prosulo kroz prozor kuhinje u kojoj je provodila, kuhajući i čisteći, najveći dio svog vremena, cijelo susjedstvo je skoro pa pobožno osluškivalo. Ali inače, usta i nije baš puno otvarala. Kao da nije imala što za reći u toj obitelji sa sedmero djece. Ili možda samo nije stizala bilo što reći. Tu su svi bili glasni, u vječnom natjecanju za još jednom koricom kruha ili za roditeljskom pažnjom. I do jednog i do drugog teško, i rijetko se moglo doći. Zato su svi bili borbeni i žilavi. Osim Nine. Odšutjela je skoro cijelo svoje djetinjstvo, a i veći dio mladosti. Pogotovo kada su počele prilče o tome kako je, eto, kuću zadesila najstrašnija od svih sramota. Naime, Nina se uporno nije udavala. Mlađa djeca, kada bi joj željela napakostiti, nazivala su je "starom curom". To bi bila osveta za neki neispunjeni dječji hir, izrečeno iz dječje olake nepažljivosti, a njoj je kidalo srce. S vremenom, što se njena udaja činila sve nemogućijom, to su joj u kući natovarivali sve više obaveza. Postalo je normalno da će ona oprati hladni betonski pod te siromašne kuće, izbijeliti rublje svih članova obitelji, kuhati i čistiti za sve odrasle i djecu.. A nije da Nina nije imala udvarača. Uostalom, bila je lijepa, prirodna ljepotica, kako se tada govorilo. Pola grada je uzdisalo za njom, ali ona šansu nije davala nikome. Činilo se kao da jednostavno ne primjećuje ni uzdahe, ni poglede. Najvatreniji udvarač, onaj koji je često krišom pod prozorom njene kuhinje, zaustavljenog daha, slušao njeno pjevanje, bio je Marko. Kada bi ju presreo negdje na putu, samo bi ga hladno pozdravila i produžila ne zaustavljajući se. Ostajao je nijem, posramljen i po tko zna koji put razočaran gledajući dugo u njen ponosni, tvrdi lik kako se udaljava od njega. Iako je bio i on poprilično zgodan, i nije mu nedostajalo dobrih prilika, sanjao je samo Ninu. Jednom ju je uspio zadržati, tek na sekundu. Tek koliko je bilo dovoljno da joj uzbuđeno, mucajući, prošapuće "Čekat ću te, Nina. Koliko god bude trebalo. Čekat ću te.". Stisnula je usne u oštru crtu, promotrila ga brzim pogledom i žurno produžila svojim putem. Kao većina ostalih djevojaka tog gradića na moru, i Nina je sanjala o udaji, mužu, djeci, vlastitome domu. Ali, nekako, nije išlo. Sve njene sestre su se poudale, samo je Nina još čekala. Koga li je čekala, nikome nije bilo jasno. Još im je manje bilo jasno zašto je, tako lijepa, uopće morala čekati. Istina, ponekad joj se Marko motao po glavi. Sviđao joj se plamen u njegovim očima dok ju je promatrao, sviđalo joj se što je bio skoro za glavu viši od nje, a ona je bila poprilično visoka cura. Jedino što joj je kod njega smetalo, ali ni to ne previše, bio je njegov smiješni običaj da, nespretnom i nervoznom kretnjom stalno popravlja ovratnik svoje košulje. To je bio kao neki nesnosni tik koji je kvario sveukupni dojam, ali, znala je, kada bi mu poklonila srce, vjerojatno bi joj taj tik postao simpatičan. Međutim, njene sanjarije o eventualnom prepuštanju Markovoj ljubavi najčešće su bile prekidane grubim podsjećanjem nekoga od ukućana da još nije skuhala ručak, ili da je nekome zaboravila osigurati čisto i ispeglano rublje. Nisu se više uopće trudili sakriti svoj prezir prema neudanoj, staroj curi. Kada bi u kuću došli gosti, ona je bila samo tiha sjenka koja je negdje iz kuhinje izranjala poslužujući. Rodbina i prijatelji obitelji često su prekidali razgovor kada bi došla blizu stola za kojim su sjedili. Znala je, opet su, s onim sažaljenjem i loše maskiranom pakošću u glasu, šaputali o njoj. Zbog toga, zbog toga je njen san o udaji bio zasjenjen još jačom potrebom - otići, otići, pobjeći od njih, od tog grada, od podsmijeha i od sluškinjanja. Zaboraviti sve njih, sate provedene u mračnoj kuhinji, zaboraviti koljena crvena od pranja neoperivog poda, ruke ogrubjele od bijeljenja neobjeljive odjeće. Iskoristila je doslovno prvu priliku. On je bio stariji, pristojno situirani gospodin iz grada dovoljno dalekog od svih njenih noćnih mora. Udala se za njega tako brzo da je kompletni grad još mjesecima raspredao o misteriji njenog naglog odlaska. Nije iz kuće ponijela ništa. Nije se pozdravljala, nije objašnjavala. Samo je otišla, visoko uzdignute glave. Mlađa djeca su, skrivajući sa iza praga kućnih vrata, bojažljivo zurila u automobil koji je čekao pred kućom. Mahnula im je, ipak, na odlasku. Onom rukom koja ih je tako često znala pomaziti i brisati im suze sa uprljanih, slinavih lica. I pogledala ih je, onim očima koje su ih tako blago pratile u san, nekad. Nekad, davno, prije nego što su odrasli dovoljno da je počnu zvati starom curom i rugati joj se. Iz dalekog grada prvo nisu dolazila ni pisma ni ikakvi znakovi da se Nina možda uželjela obiteljske kuće i članova familije. Kada su napokon počele stizati prve vijesti i glasovi, nije ih slala Nina, nego su ih donosili neki čudni ljudi po sistemu rekla-kazala. Pa su se zbog toga svi tješili da glasine sasvim sigurno nisu istinite, nego da se radi o običnoj ljudskoj ljubomori. Pa, udala se za pristojnog, ozbiljnog gospodina, a ni siromašan nije bio. Zato nisu vjerovali da je zaista tuče. Nisu vjerovali ni da nikada ne pjeva, kao što su zlobni jezici dojavljivali. Pa, ona se rodila pjevajući, tako reći. To su svi znali. Ne, nisu u to vjerovali. Pogotovo nisu vjerovali da su je jedno jutro susjedi našli premlaćenu na ulazu u dvorište svoje nove, velike kuće. U dvadeset godina koliko je prošlo od njenog odlaska, posjetila ih je samo tri puta. Jednom, kad joj je umrla majka, i dva puta onako, reda radi. Svi su se radovali i pravili da ne vide voštano blijedo lice, ožiljke ni tamne podočnjake. A ona nije ni o čemu pričala. Činila se još tišom nego što je bila u mladosti. Kad je umrla, tijelo je, po njenoj zadnjoj želji, prenešeno u njen rodni grad. Sprovod je bio jedan od onih o kojima se godinama priča. Cijeli grad je bio tu, svi, svi oni koji su je iz grada potjerali. U predvečer toga dana, napokon su je ostavili na miru. Grob je opustio, a borovi nad njim kao da su pjevali njenim glasom. I šutjeli njenom šutnjom. Više nikoga nije bilo. Samo je, uz kamenu ploču Nininog zadnjeg počivališta, jedan sijedi lik, nervozno i odsutno popravljajući ovratnik svoje košulje, nježno, kao da šapuće usnulom djetetu, pjevušio čudnu, neobično tužnu uspavanku. |