Nisam nikada bila filmofil. Rijetko i gotovo nikad ne idem u kino. Ne "skidam" filmove sa interneta. Ne tražim filmove, čekam da oni nađu mene. Tako me danas našla "Parada". Slučajno, netko je uz poziv na kavu servirao i film.
Ne sjećam se da mi se u životu išta slično dogodilo. Nisam sigurna ni što se točno dogodilo, jer se događalo u više različitih glava. Znam jedino što se događalo u mojoj glavi. Za ostale tri glave ne znam. Ne mogu čak ni nagađati.
Međutim, prije početka filma, mogla sam staviti ruku u vatru za svaku misao svake glave pojedinačno.
Ja sam gay vjernik. Vjerujem u ljudska prava svih "različitih". Ne mislim da su gay ljudi bolesni. Podržavam gay paradu. U mojoj glavi, simpatija prema gay populaciji oduvijek se podrazumijevala.
U prosijedoj muškoj glavi desno od mene, skoro pa mržnja prema istima. To je gay ateist. Cinične primjedbe već na samu temu koju film obrađuje. Otvoreno gađenje prema svakome tko je "čudan", različit, drugačiji. Pravi se da i ne gleda, da ne prati film. Ali eto, netko je pustio taj film u njegovoj kući, pa on podnosi. Izdržat će nekako taj sat i tridesetak minuta ili kol'ko već.
Smeđa ženska glava lijevo od mene suzdržana je, ali ne skriva znatiželju. Ne znam gdje bih nju svrstala.
Još jedna muška glava odmah do nje, gay agnostik. Ne bi on njih tukao, ali brate neka paradiraju između svoja četiri zida. Ok, možda nisu bolesni, ali nemoš baš reć da je normalno da se dva muškarca ljube na ulici, zar ne? Jel' vama to zdravo, helou?
Na smiješne scene i dijaloge ona glava agnostik i ja smo se na sav glas smijali.
Ona neodlučna ženska glava suzdržano se smijuckala.
Ona glava ateist je prezirno odbijala reagirati. Normalno, kad nije ni pratila film.
Dogurasmo nekako do zadnjih scena u filmu. Tuča sa huliganima na beogradskim ulicama, pogibija, šok, tuga.
Ona muška glava kojoj se gadio i film i tema, dakle ona glava koja je samo trpjela gledanje tog filma u svojoj kući, nagnula se prema naprijed, i tiho upitala:
"Je li to ubijen onaj crni mršavi šta je bija ljubavnik ovom debelom?"
"Je." Odgovorile su ostale glave u zboru.
Pogledala sam iznenađeno u ateističku glavu. Kako zna tko je kome tu bio ljubavnik, kad nije gledao film?
Zoran Predin je krenuo sa "Bilećankom" a one tri glave nijemo su zurile u slova koja su odjavljivala film. Nitko niti riječi. Nema posprdnih komentara, nema čak ni pozitivnih komentara, samo tri ljudska lika koja potpuno zatečeno sjede pred ekranom.
Ovo je bilo prvi put u mom životu da sam osobno svjedočila tako očitom djelovanju umjetnosti na ljudsku svijest. Potresnije je bilo vidjeti te glave, duboko zamišljene, zbunjene, pa čak i malo posramljene, nego išta što sam vidjela u filmu. Mogao bi se napraviti još jedan, novi film, o glavama koje su gledale ovaj film. Snimiti njihova lica i izraze na njima u gro planu i napraviti jedan mali "prije" i "poslije" gledanja filma kolaž.
Sasvim sigurno ovaj film neće promijeniti tužnu sliku sa beogradskih ulica. Niti će nagnati huligane i male naci prikaze da se preobrate i počnu zalagati za mir i ljubav u svijetu. Ali ako ikad igdje sretnete režisera, recite mu da je najmanje tri ljudska stvora na ovom dijelu Balkana natjerao na razmišljanje.
Da sam autor tog filma, to bi mi vrijedilo kao tri sjajna, zlatna holivudska kipića.
Post je objavljen 02.11.2012. u 17:55 sati.