marchelina
02.03.2009., ponedjeljak
Tko je jači...drugačije
|
Tko je jači... Ubijao ju je nježnošću. Podli stvor, znao je naći tajne kutke detektirajući male slatke drhtaje...povremeno bi ga pogledala ljutim pogledom razoružane zvijerčice, što je njemu izazivalo samouvjereni, zadovoljni i zabavljeni smiješak na licu, motivirajući ga na daljne mučenje i zlostavljanje njenog tijela usnama, prstima i dahom...znao ju je, o da, krao ju je samoj sebi, ponirao u njene zjenice drsko kao u nekom obračunu starih neprijatelja. Otimala se, bježala, namjerno. Obožavala je tu igru, taj osjećaj iskona u žudnji, goloj, jednostavnoj žudnji tijela za tijelom. Smješkala se slušajući priče drugih žena o razlikama, o borbi, o pokušajima da postanu jednako poduzetne u uzimanju...zasmijavalo je to...ali je šutila jer je bila pomirena sa ženkom u sebi. Ta ženka u njoj priznavala je samo jednu jedinu filozofiju na temu muškaraca i žena – filozofiju puti. Znojne, vruće, sebične, željne puti, a jedina borba kojoj se zaista posvećivala svim žarom je bila ona borba u koju je ulazila priželjkujući da će (napokon) biti pobijeđena...zato se i borila, zato je i bježala, da bi bila uhvaćena..Bježeći, ostavljala je putem male kapi nježnog ljubavnog parfema pospuganog njegovim usnama sa njenog znojnog potiljka...mameći lovca na svoj trag...zaigrana sobom, svojom ženskošću koju je obožavala od onog momenta kad je prvi put udahnula zrak kao Žena. Pobjeđivao ju je i osvećivao joj se mijenjajući taktiku, čas ljubeći je divlje do granice bola, a onda najednom ostavljajući je da lebdi bez dodira pod njim, kao u zrakopraznom prostoru kroz koji je padala hvatajući se grozničavo za padobran njegovih dlanova ...puštao ju je da iščekuje uzvrpoljena i drhtava i znatiželjna pogledom ga moleći da nastavi... Dovraga!!!...nije reagirao, lijeno ju je promatrao kao potpuno nezainteresirani lovac pred nedovoljno zanimljivim plijenom, savršeno pomičući njenu strpljivost od prigušene i ponosne do očite, gladne, agresivne kad bi bijesno navalila na njega ugrizima...tu, tu ju je čekao...kupeći njene uzdahe, kao male isprekidane jecaje po zgusnutom zraku sobe, osluškujući koliko je blizu predaja koju je i sama čekala istodobno strepeći od nje.. Kako je plima rasla sve je teže sakrivala svoju potrebu za predajom bez koje nije mogla pobijediti ni život ni smrt, predaja koja se jedina isplatila u besmislu svega, uranjanje iz sebe u njega iz njega u sebe, ugrizla ga je za bradu jako, bezobzirno a onda se skupila kao mačka pred skok...tko je jači? Kad je napao, kad je krenuo uzvratiti ugriz lukavo mu je podmetnula rame...onu malu udubinu između vrata i ramena u kojoj su skrivene spavale sve njene bijele zastave...a on je to znao......Ubit ćeš me, mrmljala je...ali on je bio nepovratno izgubljen u labirintu pregiba njenih ramena i vrata... Jbg, iden zapalit duvan. |