marchelina
10.03.2009., utorak
Debeli i mršavi
|
Taman lipo pijuckan kavicu i surfan, ka i svaki normalni 'rvat na radnom mistu, kadli mi uleti kolegica i održi jedan od svojih monologa kakvima me počasti otprilike dva do tri puta tjedno. Ovaj put priča kako je sinoć htjela pravit kokice za večeru ali je odustala jer njen sin, sa kojim živi sama, uvijek prosvjeduje protiv kokica. A to zato jer imaju neku susjedu koja je jako debela, a ta svaki dan peče kokice. Pa se sin boji da bi i njegova mama mogla iznebuha postat debela, a toga se užasava. Ne mama, nego on. S obzirom da još nisan bila popila kavu do kraja, šta znači da mi je mozak bija u leru, trepnila san zbunjeno, uvjerena da ovo ja još uvik spavam, i da u snu čitam neki post na blogu koji su zajedno napisali ..recimo Pametni zub, Propheta i Namjernik. Drugim ričima, luđe ne može. Onda skužim da ne spavam, da je žena potpuno stvarna, ozbiljna, i…mršava. Da, ona dakle ima oko 50 godina, i spada među vitke žene, čak i više mršave nego vitke. Naravno, odma mi je kroz glavu prošlo dvi ijade asocijacija, koje sam morala isti čas podilit sa vama, ne mogu ja to sve sama nosit u glavuši. Sjetih se naprimjer da poznajem u biti popriličan broj ljudi, osoba, djece, žena, muškaraca, koji se panično boje debljanja. Imaš osjećaj da bi ti ljudi mogli oprostit sve, ali debljinu ne. Moš bit lopov, kriminalac, diler, lažljivac, ili, dno dna, političar, ali nikad, zaista, ne osjetim toliko gađenja i omalovažavanja u glasovima ljudi kao kad pričaju o nečijem sramnom višku kila. To se tretira skoro pa kao uvreda svekolikom društvu, kao najgora perverzija, kao totalni nedostatak morala i obazrivosti. U mojoj užoj familiji imam ženu koja zajedno s krevetom teži možda 50-ak kila, nikad nije bila debela, niti itko njen, ali opet, najveći strah u toj njenoj kući je strah od…debljanja. Ako uzmemo da je debljina recimo poremećaj, ali i prekomjerna mršavost također, zašto onda ljude sa viškom kilograma doživljavaju «bolesnijima» od ovih sa manjkom kilograma? Mislim, u čemu je pobogu kvaka?? Ma što to govorim? Bolesni? Ne, debljina se ne smatra bolešću, jer bolesne ne osuđujemo, zar ne? Debljina se tretira kao direktna provokacija anoreksičnim umovima, kao čista drskost i manjak ukusa. Zašto ljudi tuđu debljinu shvaćaju skoro pa kao osobnu uvredu? S tim da danas, kao što svi znamo, debela jest svaka osoba koja nije mršava. Koliko puta sam čula, slušajući ljude kako se obraćaju nekim izrazito i prekomjerno mršavim osobama:»Ha. Mogla/mogao bi se ti malo i udebljat, a?» Da li je to prijateljska, dobronamjerna kritika? Nije. Zašto? Zato što, prvo, uopće nije ni kritika. Zato što to zazvuči kao da kažeš:»Ah, taj čuperak na čelu ti malo strši» nekome tko izgleda kao utjelovljenje božanske ljepote i sklada. Međutim, kad se nekome kaže:» Hm? Mogla/mogao bi ti malko i smršaviti…?», čovjek ima osjećaj da je rečeno u stvari sljedeće:» Slušaj, masna mizerijo, ili prestani jesti, ili se odmah ubij, kako se ne gadiš sam/sama sebi?» Eto, olakšala sam dušu. A sad idem smazat jednu masnu, slatku krafnu na miru božjem. U wc-u, potajice.Ne bi tila da se neko smrtno uvridi gledajući me kako besramno uživam u svakom zalogaju. p.s. ako želite da vam nešto razvedri dušu, kljik |