Kao turistički vodič, spadala sam u onu rijetku grupu ljudi koji rade ono što vole i uz to još sasvim pristojno zarađuju. Svaki put kad bi dobila plaću, ja bi začuđeno pomislila:“Ček, oni me za OVO još i plaćaju?!?“. U to vrijeme „Mraka“, tojest dok je Bog još hodao zemljom, moja mjesečna primanja iznosila su skoro tri plaće moje mame. I ne samo moje.
Sjedište agencije za koju sam radila nalazilo se u Dubrovniku, odakle sam odlazila na jednodnevne izlete sa engleskim, francuskim i talijanskim turistima. Ponekad čak i sa sve tri nacije odjednom. Naime, u turizmu se tada dosta improviziralo, pa sam tako i ja jednom, nekim čudnim spletom okolnosti, završila u autobusu kao vodič za tri govorna područja, a destinacija nam je bila Mostar.
Tako ćaknutog i uvrnutog izleta turistička povijest vjerojatno ne pamti.
Kako pričati o povijesti zemlje na tri različita jezika, u jurećem autobusu kojeg vozi malko „veseo“ šofer (svi su šoferi te agencije bili skloni čašici, kako sam naknadno otkrila) i pri tom ostati normalan? Kao što vidite, nikako.
Sjećam se momenta kad smo se autobusom približili spomeniku Stjepana Filipovića (narodni heroj Stjepan-Stevo-Filipović(27.1.1916.-22.5.1942) bio je Jugoslavenski partizan.Proglašen je narodnim herojem nakon Drugog Svjetskog rata)
Moj vodički performans na tri jezika je zvučao otprilike ovako:
Englezima: "Dragi turisti, na vašoj desnoj strani uskoro ćete vidjeti spomenik narodnom heroju Stjepanu Filipoviću...itd itd..“
Francuzima: „Dragi turisti, sa vaše desne upravo vidite spomenik Stjepanu Filipoviću..itd..itd..“
Talijanima: „Dragi turisti, sa vaše desne strane ste prije par minuta mogli vidjeti spomenik narodnom heroju Stjepanu Filipoviću ..itd..itd...“
Naravno da većina turista nije uspjela vidjeti spomenik, jer je šofer prebrzo vozio, jer ih je zbunjivalo moje prebacivane sa jezika na jezik, i jer sam ih, okrenuta prema njima, upućivala na moju desnu stranu, koja je njima bila lijeva, tojest na moju lijevu, koja je njima bila desna, tojest..no dobro, shvatili ste.
Inače, šoferi te agencije su bili mahom sasvim osebujni likovi, i, kao što rekoh, skloni čašici, a ko ne bi bio sklon čašici da recimo tijekom 20 godina svog radnog staža vozi uvijek istim destinacijama i sluša uvijek iste priče?
U stvari ne znam zašto su šoferi bili skloni piću, ali znam da sam zaključila da su istu sklonost imali i piloti, i šoferi kamiona, i svi pomorci koje sam poznavala u životu. Zbog čega, pitam se? Zar putovanje to čini? Taj njihov profesionalni perpetuum mobile?
Činjenica je da su zbog te blage sklonosti alkoholu svi šoferi vozili malko prebrzo, što je rezultiralo time da su svi naši turisti po povratku bili zaista i doslovno sretni. Što su stigli živi .
Taj izlet u Mostar je bio poseban i po tome što sam ja dakle tamo vodila grupu od 40 ljudi, no to samo po sebi nije problem. Problem je bio što sam na vođenje tog izleta uletjela neplanirano jer se vodič koji je inače trebao to odraditi, razbolio. Ni to nije neki problem. Problem je bio u tome što ja nikad do tada nisam bila u Mostaru....a o čemu ćete čitati u nastavku, pod naslovom" Grupa turista traži svog izgubljenog vodiča"...
p.s. Zahvaljujem vam se svima na klikanju, obožajen vas :)
Post je objavljen 28.03.2009. u 17:15 sati.