Nekad davno, na svijetu je bilo puno više mekanih duša i romantika, nego cinika. Pa kad se pojaviše cinici, to je bilo čak i osvježavajuće. Skoro. Zabavno. Skoro.
Danas, ključeve grada definitivno su preuzele maškare odjevene u cinike. The Ciniks.
Pa se malo zaigrali. Zanijeli, poput tamo nekakvih običnih romantičara i zanesenjaka. Toliko ih ima, da su postali dosadni i bolno predvidljivi. Jer oni su cinični prema svemu. Oni se rugaju svakome. A ponajviše onima koje smatraju mekanim dušama.
Netko bi trebao cinike prijateljski upozoriti da cinizam već neko vrijeme nije originalna, niti osvježavajuća, niti intrigantna pojava. Mene osobno, cinizam više ne može iznenaditi, niti privući moju pažnju. Samo me zamara, to je sve.
Mene osobno, u vremenima kakva danas već jesu, privući može samo ona staromodna, čista, Dobrota.
Čula sam jednom da je cinik u stvari razočarani romantik.
Ne bih rekla.
Razočarani romantici pišu, slikaju, tuguju, ili, ako se baš previše razočaraju, jednostavno se ubiju.
Cinici ništa od toga ne rade. Tojest, ok, rade to, ali jako paze na svoj image cinika, čak i u umjetnosti. Pa mi to onda nekako kvari. Doduše, ima cinika, bilo ih je u povijesti, od kojih je čovjek mogao nešto i naučiti. Bilo je sasvim kvalitetnih cinika koji bi te natjerali na razmišljanje, promišljanje o samom sebi i o svijetu koji te okružuje. Ali ovi današnji...postali su karikatura samih sebe. Čisti, otužni jal i žuć.
Nemaju hrabrosti ni za ubiti se, znam. Iz čega zaključujem da su puno „mekši“, i daleko veće kukavice od onih kojima se nadmoćno podsmjehuju.
Eto.
Došlo mi.
Post je objavljen 04.03.2009. u 18:32 sati.