Neke ulice okićene su stablima i drvoredima, neke kućama i balkonima, a ima i ulica koje se kite semaforima. Ova ulica je imala semafore na svakih 50-ak metara, i beskrajno me zabavljala. Ne pitajte me zašto. Ima tako nekih stvari koje me razgale a nikada neću saznati zašto.
Hodala sam sa mobitelom na uhu i čavrljala sa svojom najdražom rodicom M. iz Zagreba. Uvijek sam sretna kad pričam sa M.
M. sve razumije, i jedina na svijetu se može smijati luđe i upornije od mene. Inače, M. je najpoznatija po tome što se nikad ničemu ne čudi i ništa je ne može iznenaditi. Čak ni ja.
Smijem se ja tako sa M., smijem se na sav glas, nasred ulice okićene semaforima, i onako, usput, na pedesetak koraka od mene ugledam neki sretni, zaljubljeni par kako mi se približava.
Visoki, mršavi muškarac, i mala, sitna ženica kraj njega, hodali su po ulici semafora i smijali se.
Njena je glava bila naslonjena na njegovo rame, a on je njoj rukom obgrlio struk. Tako je ona, naslonjena na njega, hodala kao da hoda po vodi i smijala se.
U očima joj je svijetlio onakav pogled kakav imaju samo zaljubljene žene. Ali, još neki izraz je bio u tim njenim očima. Taj izraz mi je i privukao pažnju. U njenim očima je bio izraz stare ljubavi. Ljubavi koja postoji da traje. Ona ljubav u koju smo nekako odavno sigurni, koja izaziva osjećaj sigurnosti i mira.
Mudra, zrela ljubav dviju duša koje su se pronašle. Iznenadila sam se, jer su mi se izdaleka učinili kao par mladih ljudi, onako vitki, lepršavi, razigrani i veselih kosa.
Inače sam kratkovidna, pa nije ni čudo da sam ih izdaleka doživila kao jako mlade ljude. Ne zbog njihovog fizičkog izgleda, nego zbog one sreće i zadovoljstva koje su isijavali oko sebe. Zaokupljeni jedno drugim, kao da ne vide ni mene, ni semafore, ma nikog i ništa. Njih dvoje, cijeli svijet, zaseban planet.
Kad su mi se približili, skoro mi je ispao mobitel iz ruke. Pa to su ljudi koje ja poznajem. Moji prvi susjedi tamo, na otoku.
Bračni par, sredovječni, a u braku su..koliko ja znam, najmanje 20 godina. Molim ?!? Jel' se tako hoda po ulici nakon toliko godina braka??
Pogledaše me nasmijano, jave se, i produže, onako zaljubljeno. Kao da je najnormalnija stvar na svijetu uopće još i biti u braku, a kamoli na takav način?
Šta je ovo? Jesu li stvarni? Moja rodica M. još se na mobitelu smije i ne primjećujući muk sa moje strane.
Prekinem je.
- Alo, M. Ajd' svega ti, prestani se smijat na dvije minute. Možeš?
- Ahaha..pokuš..ahaha...pokušat ću ahaha
- M., ovo je ozbiljno!
- Ahaha, da, pa kuž..ahaha..kužim, ahahaha
- M., upravo sam vidjela čudo!
- Ahaha, ti uvijek vidiš neka...ahaha...čud..ahaha...čuda..ahahaha
- M., prestani se smijat pobogu!
- Ahahaha...hoć..hahaha..hoooću...ahaha...ma..ne moguu...ahahaha
- M., upravo je pored mene prošao bračni par. 20 godina su u braku. Šetaju zagrljeni, smiju se, i izgledaju zaljubljeno.
- Nemoj me zajebavat?!?
p.s. kljiknete ovdje i u desnoj koloni kljiknete na strelicu pored POP ART- "More ljubavi", i to vam je moja pisma:)
Post je objavljen 16.03.2009. u 23:28 sati.