Čitam tamo kod Dobrodjelca kako je Pametni zub naveo da je dao majstoru čašu vode. Dobrodjelac mu je odgovorio da to nije dobro djelo, nego osnovna ljudska pristojnost.
Ja osobno se ne slažem s tim. Zašto?
Recimo, ulazim u autobus zajedno sa još dvije tisuće osamstošezdesetsedam ljudova. Prolazim kraj šofera, i kažem mu:"Dobar dan!"
On me iznenađeno, da ne kažem zaprepašteno, pogleda, i nesigurno odvrati:"Dobar dan..."
Zaprepašten je jer sam, od onih dvije tisuće osamstošezdesetsedam ljudova, ja jedina napravila ono što, po mom mišljenju, spada u kategoriju osnovne ljudske pristojnosti. Pozdravila čovjeka, jel'.
Dakle, ako ono što se smatra osnovnom ljudskom pristojnošću, postane tako rijetka pojava, da li ta pristojnost samim tim prelazi granice pristojnosti, i postaje skoro pa dobro djelo? Jer, eto, nekome smo tom "osnovnom pristojnošću" uljepšali dan, izmamili osmijeh, naveli ga da se osjeća kao ljudsko biće, a ne kao dio inventara, u ovom slučaju autobusnog.
Da li u današnjem vremenu opće ravnodušnosti čovjek čini dobro djelo samim tim što komunicira sa drugim ljudima izražavajući poštovanje, razumijevanje, kulturu i pristojnost?
Zanima me vaše mišljenje o tome.
dodatak:
''Život ne bi trebao biti putovanje prema grobu s namjerom da tamo stigneš
sigurno, u lijepom I dobro očuvanom tijelu, nego je cilj prolunjati
stranputicama s čokoladom u jednoj ruci i bocom vina u drugoj, izrabljenog
tijela do daske, apsolutno iscrpljena I vičući: "UUU HUUU koja luda
vožnja!"
ovaj citat sam ukrala na blogu cistilište, sorry, ali taaako mi se svidija :)
Post je objavljen 09.03.2009. u 07:33 sati.