marchelina
21.03.2009., subota
Kad se ženske duše slože
|
Ne znan za sebe od umora. Vanka cipa bura, minus dvista osandeset stupnjova je. Jučer san namjeravala ne izlazit nigdi, ali sam onda dobila poziv za večeru. Moje prijatejice iz ženskog zbora „Marjanke“, sa kojima sam osvojila drugu nagradu za najbolju masku nedavno, odlučile su nagradu, tj. 2000kn potrošit u jednom restoranu u kojem inače piva i svira naš bivši maestro Žare. Došlo dakle nas 10 žena, raskokodane ka i uvik, sve sređene i napirlitane, osim mene koja san izgledala ka zombi. Neispavana već danima zbog svakojakih udaraca okrutne sudbine, hehe, žrtvovala san se i došla, sa skrivenom namjerom da izdržin do deserta, a da se potom jednostavno onesvijestim i da me recimo kola hitne pomoći odvezu doma. Ili u bolnicu, nema veze, samo da tamo ima neki krevet u kojeg se mogu stropoštat. Naravno da mi se plan izjalovija. Naime, naš lipi i smišni maestro Žare je u pauzama pivanja i sviranja dolazija sist s nama. A Žare je čovik koji je falija profesiju, triba je bit glumac. Komičar. Kad taj počne prepričavat svoje događaje sa 'rvacke estrade, oživljavat svoja sjećanja na svirke sa recimo ćaćom i sinom Dvornik, ili sa Cocom, ili sa bilo kim iz toga miljea, moš samo potpisat bezuvjetnu predaju, vrištat, držat se za stomak, plakat na rubu histerije od smijanja i valjat se po podu. Smijanje je tako...tako fizička kategorija, ljudi moji. Nema tog seksa koji se more usporedit sa jednim kvalitetnim zacenjivanjem od smija. Kako možeš recimo ostat normalan kad ti Žare priča kako je Boris Dvornik jeanput ZASPA na sceni? Kako moš ne umrit od smija kad ti onako slikovito dočara polumračnu kazališnu scenu, Borisa Dvornika na improviziranim dalmatinskim skalinama, u sceni u kojoj on na tim skalama naslonjen čeka, i, u momentu kad triba nešto reć, kad publika očekuje njegovu repliku, zrakom dopluta jedno gromko, potmulo:“Hrrrrrrrr.......“? Spava čovik snom pravednika, spava nasrid scene, na daskama koje život znače, i jebe ga se i za zaprepaštenu publiku i za umjetnički dojam! Smijale smo se tako da nam je postalo vruće, pa smo jedna za drugom počele skidat sa sebe slojeve odjeće, đempere i veste, i mislin da bi Žare moga komotno uskoro napisat bestseler, naslova“Kako odjedanput natirat 10 žena da se skinu“. Hrana je bila odlična, naručile smo par porcija mišanog mesa, klasika, jel'. Uz to meso je bila hrpa pomfrija, i prijatejica do mene je slasno mljackala neprestano ponavljajući:“Jebate gušta, ist' pomfrit, a niti san gulila kunpire, nit' san ih frigala!“ Kad je to prvi put rekla, a šta san ja življe vizualizirala koliko naprimjer krunpira triba ogulit za dvi onakve porcije, to mi je pomfrit postaja sve slađi i ukusniji i veća delicija od svega serviranog na stolu, uključujući i čokoladni desert, i rožatu i semmi-freddo (to van je nešto ka almost cool kolač). Žare je povremeno odlazija na scenu svirat i pivat, pa smo pivale s njim između zalogaja, a ostali gosti restorana su tako dobili priliku uživat u glasovima prave ženske klape. Meni u čast on i kolega su otpivali i "Marčelinu", pa san bila sva ponosna i raznježena i njonjava ali nisan to naravski pokazala. Pivala sam s njima, ali prije svega bavila sam se diskretnim posmatranjem i analiziranjem svake članice klape ponaosob. Mala, sitna plavuša nasuprot mene, nježno stvorenjce koje je operiralo rak dojke, a trenutno radi na objavljivanju svoje knjige, ne knjige o bolesti, nego knjige o lipome Splitu....ko je ne zna, a gleda je kako se zafrkaje, reka bi da ta u životu nije bila bolesna a kamoli... Odma do nje krupna, putena, rastavljena brineta, nevjerojatnog apetita, o čemu god da je riječ, a ponašanja suzdržanog i samozatajnog...ko je ne zna, reka bi ta u životu muškoga nije vidila..hehe...Doli, pri kraju stola, još jedna samohrana, sad već i baka, zvir i žena, kad ta hoda ulicom, muški padaju u ekstazu...sređena od glave do pete i u ponoć i u podne, dama od rođenja, dugih crveno lakiranih noktiju...ko nju ne zna, ne bi nikad pogodija da je bilo dana kad se prehranjivala čišćenjem tuđih stanova...ma, othranila je ona i sebe, i svoju kćer, a sada se brine i za unuka....Sa moje lijeve strane, ona šta se divi pomfritu, žena sa stabilnim brakom, dvoje sinova, i dobrim mužem... Deset žena, deset sudbina, deset soprana, altova, glasova punih ljubavi, sjete, i života... Na samom početku večeri, meni su svečano uručile Zahvalnicu jerbo san in jeanput napisala popratni tekst za njihov koncert u teatru prošle godine, di su nastupale zajedno sa jednim splitskim mandolinskim orkestrom za sv. Duju. Ne znan oću li više u životu dobit ikakve zahvale i nagrade, ali ova Zahvalnica će mi uvik ostat najdraža. Sićan se kako san drhtala i tresla se, čitala san svoju priču o ženskom zboru "Marjanke" prid cilin teatron, i u sebi se zaklinjala da se više nikad u životu neću dat nagovorit na sličnu pizdariju. Tresla su mi se kolina, i ruke, i mislila san da to svi vide. Kad se na kraju prolomija pljesak, i smij, mislila san da plješću nekome iza mene, a da se smiju mome straju.... Pivala sam tako sinoć s njima promatrajući ih, crpeći po ko zna koji put snagu i volju iz njihovih sudbina, i osjećajući se počašćenom što sam povremeno dio njih, što mogu s njima smijat se i pivat i plakat i maškaravat i, da prostite, zajebavat...  Ova slija nema veze sa postom, to san jeanput kontenplirala o životu i jubavi ležeći na kauču i promatrajući svoje čizme :)))  a ovo je rukica mog nećaka Noe na mom kolinu. Dica imaju tako neodoljive rukice.  Noa u elementu, a šta ću vam reć, smišan na tetu :D     |