marchelina
31.05.2009., nedjelja
Skajp, bre
|
Imam četri (4) mobitela. Dvi nokije, i dva samsunga. Prvu nokiju sam dobila od svoje tete iz Zagreba kad sam ono prodavala životna osiguranja i kad sam uvjerila sve oko sebe da im život bez životnog osiguranja ne vridi ni pišljiva boba. Bila sam nezaposlena i dala sam se nagovorit na ta osiguranja a kako i ne bi kad su mi rekli da je to nešto šta kod nas „tek dolazi“, i da uskoro niko normalan neće bit neosiguran. Također su mi u toj osiguravajućoj kući rekli da mogu postat uspješna i obogatit se samo ako budem dovoljno uporna i vridna. U početku je tako i bilo. Prodavala san osiguranja ka pis of kejk. Nadređeni su mi rekli da se prvo počne prodajući osiguranja najbližoj rodbini i prijateljima, a potom se krug sam od sebe širi. Pa san ja u rekordnom vremenskom roku izosigurala sve žive članove familije, iste one koji su iz sažaljenja prema nezaposlenoj samohranoj meni , godinu dana prije, svi bili pokupovali programe stambene štednje, komplete Zepterovog posuđa i po cile pakete kozmetičko-zdravstvene linije herbalajf ili tako nešto. Neki su pristajali kupit sve šta san ja prodavala zato šta su tili dat svoj mali doprinos mojoj borbi za opstanak, a neki zato da me se riješe na najbrži mogući način. Uglavnom, niko od njih nije kupija kod mene nešto zato jer je povirova da će mu to u životu donit išta dobroga. Kad sam tako osigurala cilu užu, širu i daljnju rodbinu te sve susjede, poznanike i prijatelje, moja uspješnost u pronalaženju novih potencijalnih žrtvi se počela naglo i drastično smanjivat. Naime, u nagovaranju ljudi na nešto nikad nisam bila posebno jaka, o čemu god da se radilo. Postupak nagovaranja provodila sam otprilike na sljedeći način: - Oš kupit životno osiguranje? - Ne pada mi na pamet! - Jesi siguran? - Daj, odjebi. - Dobro, skužaj, aj bog. U svakom slučaju, kako mi je bilo dobro krenilo, moja teta je smatrala da ja sad ka jedna uspješna poslovna žena triban obavezno imat mobitel. I tako bi. Pokloni ona meni dakle tu nokiju, i, kao da je bacila neko mobitelsko prokletstvo na mene, od tog dana mobiteli u mom posjedu su se počeli množit bez ikakve kontrole. Tako sam se jednog dana zatekla kako na punjače za baterije spajam četri gladna mobitela od kojih sam, naravno, aktivno koristila samo jedan, a ona ostala tri su služila da sa njih nazivam samu sebe kad izgubim onaj jedini kojim se stvarno služim. Kako su me oduvik sve nove tehnologije poprilično zbunjivale, a uz to još i nisam sposobna zapamtit nijedan svoj broj, ni pin, ni lozinku, ni šifru, ni puk ni bogtepitaj šta još sve triba pamtit u ovim čudnim vrimenima, uskoro je zbrka međusobnog nazivanja same sebe postala traumatična i izazivala mi ozbiljne stresove i poremećaje u ponašanju. Ti recimo pinovi su me najviše prestravljivali. Tradicionalno neinformirana, i temeljito nezainteresirana, nisam dugo vrimena znala da se na mobitelu može isključit opcija traženja pina za ponovno uključivanje istoga nakon gašenja. A pošto su se sadističke sprave gasile nakon šta bi im se baterije ispraznile, ja sam se snašla tako što nisam dozvoljavala da mi se iti jedan od tih mobitela ikada izgasi. Čim bi mi displej ukaziva na to da je baterija pri kraju, ja bi panično spajala aparat na punjač. Kakva li je to samo utrka sa vremenom bila! Četri mobitela, četri punjača, četri proklete baterije koje se prazne čak i kad pripadajući joj mobitel uopće i ne koristiš! Naravno da je jednoga dana moralo doći do katastrofe! Previdila sam pražnjenje baterije jednog od mobitela, i on se ugasi. Spojim ga na punjač, i pokušam pokrenuti.Avaj! „Unesite PIN“!!! Mudra i lukava kakva već jesam, ja sam i za takve situacije bila predvidila taktiku. Naime, za svaki mobitel sam izabrala kombinaciju najjednostavnijih mogućih brojeva, tipa 0000, 1111, ili 2222. Jedini problem je bija sitit se kojem mobitelu sam namijenila koju kombinaciju. Utipkam ja tako 0000. „Pogrešan PIN, pokušajte ponovo“ Utipkam ponovo, sad drugu dobitnu kombinaciju, 1111. „Pogrešan PIN, pokušajte ponovo“ Ha! 2222 ne može omanit! Utipkam. „Po treći put ste unijeli pogrešan PIN, sad unesite PUK broj, molim“ Jebenliti PIN i PUK da ti... Šta ću sad? Moram pokrenuti prokleti mobitel, u njemu mi je zapisan PIN za karticu tekućeg računa! I broj od fiksnog telefona! Ili sam to zapisala u onaj drugi mob? Ili u onaj treći? A di mi je uopće onaj treći, jedini kojim se koristim? Pretražujem kužinu, sobu, kupatilo, mobitelu ni traga. Sin me gleda. Pa će stoički: - Mama? - Ha? - Opet ne znaš di si ostavila mobitel? - E. - Pa nazovi sebe sa drugog. Nazovem. Nešto svira na balkonu. Dotrčim do hrpe čiste robe dignute sa žice i bačene na balkonski stolić za kavu u trenutku kad me neko zva na jedan od drugih mobitela. Nađem mob ispod pidžame na medvidiće. Vratim se sritna u kužinu. Pogledam na displej, vidim jedan neodgovoreni poziv. - Ha! Viš ti ovo, čim me nema uz mobitel po ure, neko me zove! To ti je uvik tako! Marfijev zakon! Ček da vidin ko me zva... - Mama... - Ha? - To si ti sebe zvala prije tri minute da bi našla mobitel – umorno će junior. Bez obzira šta bi neko sad pomislija da za mene nisu te tehnologije i čuda dvajsprvog stoljeća, ja sam, suprotno svim očekivanjima, uspila naprimjer na konpjutor instalirat i skajp! Dobro, priznajen da me na to motivirala i malo mi pripomogla jedna prijatejica šta živi u susjednoj nam i neprijatejskoj državi. Dosadilo joj bilo trošit novce na skupe pozive, pa počela svako malo:“Daj, instaliraj bre taj skajp, skupo nam ovako!“ Ja san odgovarala „Oću, oću“, i tako misecima. Dok prijatejica nije došla u mirotvorni posjet kod mene doma, noseći sa sobon slušalice za skajp. Ja naravno blage veze nisan imala šta bi sad tribala sa tim slušalicama, dok nije prijatejica angažirala jednog mog prijateja pa je ovi kupija i ostatak NEČEGA pa to sve skupa instalira u moj konpjutor i svi sritni i zadovojni. Nakon šta se vratila doma, prijatejica mi odma sutradan pošaje sms: - Hajd' na skajp, da pričamo malo! Moja noćna mora o tome kako će me jednog dana prijateji ostavit samu sa tin skajpom i očekivat da se njime i poslužin, se počela obistinjivat. Montiran se isprid konpjutora, i drhtavin rukama kliknen na SKYPE. Otvori se prozor, ja skoro odskočin od straja i iznenađenja, a tamo lipo sve piše. Sljedeći upute koje čak i maloumni poput mene mogu svatit, najedanput začujen u slušalicama prijatejičin glas: - Halo? Haaalo? Jes' tu? - Jesan – odgovorin pripadnuto i suzdržano, ne virujući da je ona stvarno u Subotici, ja u Splitu, i to na Sućidru, i da upravo čujen njen glas. - Halooo? Ne čujem te! Haaaloooo! - JESAN!!!! – dreknen ja sad malo hrabrije. - Haaaloooo, ne čujem te! - Bente gluvu, OVDI SAN!!!!!!- Viš ti ove iz one države, uvik se pravu da ne čuju kad in odgovara! - požalin se Dječaku. - Haaalllooo, zašto šutiš? Vidim da si onlajn, ali ne čujem te! Pa gde si jebote? Iživcirano zgrabin one slušalice, tresnen ih na stol kraj konpjutora, dignen se i taman san krenila sa tiradon o tome kako te glupe sprave i izumi ničemu ne služe i kako je život bija puno lipši i jednostavniji dok su judi jedni drugima lipo pisali pisma, kadli čujen mirni glas mog juniora: - Mama. - Ha? - Da bi te osoba sa druge strane čula kad govoriš priko skajpa, tribaš slušalice stavit tako da ti oni mali mikrofon bude isprid usta, a ne na potiljku. Bez obzira šta sad svi mislite da san ja nepopravljivo i neizlječivo smantana i neorganizirana, ja san naprimjer uspila u namjeri da sve svoje račune plaćan priko onoga internet bankarstva. Oćelite da vam pričan? |
30.05.2009., subota
Kako se u Splitu čuva kulturna baština :)))
 |
29.05.2009., petak
...
|
ti kažeš da je život igra kompromisa a ja kažem što zaboga znači riječ kompromis nemam je u svom rječniku nemam ni riječi žrtva, zasluge i odgovornost nemam riječi minuli rad, vjernost ni prevara nemam domovina nemam religija ja sam ti dragi teškovoljiva heroina. Mogla bih ti, ipak pričati o strasti ali neka, pričekaj malo kad odrasteš, samo će ti se kasti... Znaš, ljubavi ako ne radim sve što radim iz čiste strasti, iz prave gladi, ja i ne živim Imam samo tu riječ u svojoj knjizi u svome podsjetniku kada se važnih stvari moram prisjetiti na paniku. Dakle dragi S-kao strast S-kao silina S-kao simfonija Ako te pak ovo moje najvažnije slovo baš jako plaši imam i još jedno rezervno S S- kao sjaši. ..................................................................................... Za dodatno otežat situaciju sad još imam i burnu ovulaciju Dobila san dva, (dva!) prištića na licu divljaju hormoni, bacit ću se niz liticu Prija mi kaže da je gledala onu Oprah koja opet kaže sa tim hormonima se nije zezat treba se zdravo hranit i puno se kretat Radit na sebi voljeti se jako inače upadneš u depru pazi kako hodaš, upast ćeš u depru, ko u otvorenu šahtu Oprah kaže to su te godine manjak nekih terona, nekih testo i neka petljancija estrogena kaže, treba to uzimat oralno to se zove NADOMJESTAK a ja ne osjećam da mi išta fali jedino imam ta dva prokleta prištića viška ne sa Visa, nego viška kvare mi look i podrivaju samopouzdanje od očaja ću završit na neku Zepter prezentaciju da zaboravin ovulaciju da zaboravin da je Oprah rekla da su to te godine koje najavljuju koje najavljuju (bogamu, kako to reć' a ne izazvat stravu?) Koje najavljuju odjavu. |
....
|
nešto neizrecivo ti prhne kroz dušu pomisliš cvjetaju stabla a perivoj je tako dug i po njemu hodaš sama. Sjetiš se dana kada si postala žena odonda si buktinja plamtiš kao..kao... nema te riječi potreba nimfi za nježnošću ionako je nemjerljiva. |
24.05.2009., nedjelja
Coco, jubin te u oko!
|
Žena može izgledat neispavano na dva načina. Lipi, i ružni. Lipo nenaspavana je žena koja noć ne odspava zato jer se cilu noć seksala. Ružno nenaspavana žena je žena koja cilu noć nije spavala jer se svađala sa svojin muškin. E, zato postoji šminka, da bi one žene koje ne prospavaju noć zbog svađe, mogle ipak izgledat ka da su provele noć seksajući se. Međutin, da bi se takvi efekt postiga, žena se triba znat našminkat. E, tu stižemo do moje slabe točke. Kako god ja provela noć, nakon šta se našminkan, uvik izgledan ka da san se cilu noć svađala. Čak i ako san se cilu noć...nisan svađala.. Zato, kad me Danica Cvorović pozvala da s njom odem na besplatnu turu šminkanja i uređivanja u Chanel salon u Splitu, nisan oklijevala niti sekunde. Napokon prilika da se naučin šminkat! A još je salon francuski! Obožavan sve šta je francusko, pa makar to bila i šminka! Francuski jezik, francusku modu, parfeme, hranu, muziku, francuske filmove, francusku kinesku hranu, francuski slavonski kulen i francuski dalmatinski pršut!  „Coco Chanel je zasigurno jedna od najutjecajnijih i najinovativnijih modnih dizajnera do današnjih dana. Coco Chanel dala je svijetu mode poznatu malu crnu haljinu, parfem Chanel No5 i klasični osjećaj za stil koji je utjecao na žensku modu tijekom 20. stoljeća. Njezin jednostavan i elegantan dizajn pomogao je u definiciji ženske mode, a Christian Dior za nju je rekao da je sa crnim puloverom i bijelim biserima revolucionirala modu.“ Jedna od uzrečica ove zanimljive žene je bila :"Da bi bila jedinstvena i nezamjenjiva, budi različita" Odma san svatila da san ja Chanel-žena, jer san skroz različita da različitija ne mogu bit. Naime, nema žene na svitu koja se tako ne zna našminkat ka ja. A i kad se našminkan, judi mi prijatejski savjetuju da ne izlazin iz kuće. Pa sad, ako to nije različito i jedinstveno, onda ne znan šta je!  Kad san ušla u salon, zavrtilo mi se u glavi od mirisa parfema i elegancije koja je cilome salonu davala ono nešto od čega se žena osjeća lipom samim tim šta je žensko, čak i prije nego šta stavi na sebe ikakvu šminku i ukras.  Kad su nas pitali "Koja će prva", ja san plemenito pustila Danicu, pa ako ona preživi, možda in se i ja pustin u ruke. Dobro, to i nije neka garancija, jerbo je Danica zvir, ta bi brate sve preživila. Dok su nju šminkali, mene su nagovorili na masažu lica, i to mi se toliko svidilo da san ih tila pitat mogu li ja umisto šminkanja i friziranja dobit još dvi ture masiranja, al' mi je bilo malo neugodno pa nisan. Kad je Danica bila gotova, (šminkanje, frizura), ona Francuskinja Virginie šta je sve i organizirala, gledala je u nju otvorenih usta i promrmljala:"Mislim da će Danica biti novo Chanelovo lice godine!" Ja san riknila od ljubomore i počela san joj objašnjavat da Danica inače nije tako lipa i da san ja inače lipša i puno mlađa i da inače neman petnajstak kila viška, ni celulita, ni bora, ali da ne znan šta mi je danas. Ma, nisu me šljivili. Danica je ova desno, kraj nje je Maja, ona šta nas je masirala. Majo, ruke ti se pozlatile!  Onda je oni šminker doša po mene, a ja san se pristravila. Mislin, taj čovik, Saša Joković, sa toliko ljubavi radi svoj posal, sa toliko strasti, da se pod njegovim rukama osjećaš kao slikarsko platno koje on ispunjava bojama i sjenama vođen nekom svojom vizijom o tvom savršenom izgledu. Zato, kad mi je reka:"A sad ćemo malo iščupat obrvice..." a ja vrisnila "Nema šanse!", stvarno nije bilo šanse, mislim, da on odustane. Pa onda: ".. otvori oči, zatvori oči, otvori, zatvori, otvori, zatvori, otvori..." Počelo mi se mantat i samo san molila boga da ne padnen u nesvist napola našminkana, to bi bila nezgodacija, jel', prava dama se ne onesvišćuje dok nije našminkana kako bog zapovida. - Taaako...- zaneseno će Saša, - a sad ćemo nalijepiti trepavice...- - E bogami neš!- vrisnen ja opet uspaničeno. - E bogami hoću - odlučno će Saša - Neeeeću umjetne trepavice, neeeću! - Hoćeš, hoćeš - uvjereno će Saša... 10 minuta poslin toga zbunjeno san treptala svojin novin trepavicama strepeći da ako malo jače trepnem da ću odletit, a mlađahni Saša je raznježeno gleda u mene, ponavljajući "aaaaa, lijepo, lijepo, lijeeepo!" Kroz glavu mi prođe " Kvragu, napokon se pojavi muškarac koji od mene napravi ženu, ali mlađi je od mene najmanje dvadeset godina! Aj sudbo kleta!" I šta ću vam više pričat, na kraju san bila skroz šarmirana i zaigrana ...Livo od mene je modna urednica Cosmopolitana, Vanja Ljubic, a desno Virginie.  Cila ekipa...ja san ona najlišpija  Ja i Virginie, objašnjavan joj kako san ja daleko lipša od Danice, samo šta je Danica šarmirala Sašu pa ju je bolje našminka...  Ovo san zacenila od smija kad san vidila koliko san bolje od Danice ispala  Ja i Ante Pažanin, moj najdraži frizer u životu. The Čarobnjak!  Sve u svemu, za bit iskrena, ja san uživala, i u šminkanju, i u ekipi, i u onom dašku Francuske koji su mi donili u Split, i jednoga dana kad postanen slavna i bogata neću ni izlazit iz Chanelovih salona, iako, ka šta se već zna, za razliku od Danice, meni ulipšavanje nije takoreć ni potribno, jel'te.....:) |
17.05.2009., nedjelja
klik klik klik
     Izgubljen, za stolom, sred oceana mislim o sebi kao o pustoj hridi koja s ruba svijeta tone u dubinu, u to more koje bijase u pocetku i nitko nije mogao ni htio iz njega, stalno je u svemu tiho sumjelo cineci neprekidno isti tajanstveni krug kojim jure Zemlja, Sunce, Zvijezdje, jedan svemir u srazu sa stotinu drugih, jos se ne zna oko cega ukoliko nije ova pisaljka koja razgrce vremena, smije se, ruga, otkrivajuci bolju sliku koja leti istim putem, samo unatrag. Slavko Mihalic |
15.05.2009., petak
Sidin na zidiću, lipi moj tiću
|
„Samo vi, vašim glasom, možete zaustaviti korupciju, siromaštvo i nezaposlenost!“ trešti u eteru predizborni slogan neke od milijun ambicioznih stranaka ovih dana. Zanimljivo, dok traje izborna kampanja, svi ti nadobudni znaju tačno šta narod žulja. Gađaju tamo di znaju da najviše boli. Te nezaposlenost, te siromaštvo, te korupcija, čovika skoro pa ugodno iznenadi nagla temeljita informiranost političara o stanju u zemlji. Međutin, onoga momenta kad i ako budu izabrani, dotični promine retoriku do neprepoznatljivosti. Drugim ričima, jednom ustoličeni i ufoteljičeni , počnu poricat postojanje ijednog od nedavno podcrtavanih problema. Na sva pitanja novinara ili oporbenih saborskih zastupnika odgovaraju ka da prvi put čuju termine ka šta su korupcija, siromaštvo, nezaposlenost. Također, svako tko im postavi pitanja spominjući te probleme, za njih postaje izmanipulirani predstavnik medija, podrivač državne vlasti i neprijatelj domovine i svega i svekolikog hrvatskog. Osim taktike obećavanja rješavanja gorućih problema napaćenoga pučanstva, ka jako mudra se pokazuje i taktika korištenja tipičnih dalmatinskih momenata u političkin sloganima. Jedan naprimjer koristi u sloganu tvrdnju da je on „Gradonačelnik sa zidića“. Koliko god ja bila skeptična prema onima šta in slažu te slogane, ovome moran izrazit poštovanje, to je, ma čisti pogodak u sridu! Naime, zna se kako su Splićanima važni svi ti simboli njihove splićanštine i dalmatinštine. Po onoj „Ništa kontra Splita“, pomalo doslovno shvaćenoj, jednome pravome Splićaninu i Dalmatincu moš u sve dirat, ali u simbole ne! Pod simbole, čije spominjanje utire put prema srcu svakog Dalmatinca spadaju: zidići, galebi, karet, balinjere, škoj (uuu, ovo je jako), jugo, južina, brodi, ruzina, mrva duše, pinka sriće, mrva pinke, porat, bukara (može kružit, a i ne mora), ponistra, kruv sa sedan kora, maslina, loza, bili kamen, sivi kamen, tvrdi kamen, bilokakvi kamen, škrta zemja (uuu, i ova je jaka), gospemojaobucimibilo, i tako dalje i tako bliže. Drugin ričima, ako se u Zagrebu pučanstvu jedan ozbijni političar obrati vakvim ričima: „Poštovana gospodo, ako me izaberete, dajem vam moje čvrsto obećanje da ćemo riješiti vaše probleme“, u Splitu taki isti govor triba izgledat vako: „Lipi i smišni moji, evo san se pinku javija za rič da van iz mrve ove moje južinon istriskane duše daden obećanje čvrsto ka ovi sivi kamen, da ćemo ja i moji kumpanji sa zidića i oni sa škoja a i oni sa ponistre također, uprit sve svoje snage povišću pritrujeni i pismon inkantani da van ovi život sa sedan kora ulipšamo i pritvorimo u vriću smija tako mi kareta i tramuntane i traverše! Zaokružite moje ime na kartolini! Hajduk živi vječno! „ Tako se neki eto "furaju" na "različitost" od drugih kandidata, i jedino šta in je zajedničko je to šta su svi isti. Najpametniji je oni šta se vere po zidićima. Ako dotični ne ispuni nijedno predizborno obećanje, niko ga neće puno dirat, jer je on, eto, gradonačelnik sa zidića. Zamišjan ga kako nan se sa zidića belji i viče:“trala la la laaa, ha ha, ne morete mi ništa, ja san sa zidića!“ Zidić ti daje ka neki imunitet, na njemu si siguran ka..ka u Hercegovini naprimjer. A i lipo je zajeba one druge kandidate. Ma da su barenko oni bili brži i sitili se zidića prije njega! Ovako in je ostalo jedino pokušat smislit štagod još splitskije i narodskije od zidića. Da san ja na njihovon mistu, odma bi mu bila udrila kontru poručujući da san ja recimo gradonačelnik sa...Sućidra! Em je na većoj nadmorskoj visini od svih splitskih zidića zajedno, em se sa Sućidra lipo vidi Šolta, a to je tako splitski, da splitskije ne može bit. Također, sa Sućidra se lipo vidi i Škver, ako ga oćeš vidit, a oćeš, barenko dok te ne izaberu. Inteligentni i mudri političar zna da Splićani rižu vene na te svoje simbole, i kad pokažeš da si i ti blizak sa tin njihovin svetinjama, da si se rodija recitirajući "Dalmatino povišću pritrujena" (šta god to značilo, jel') ma moš brate šta oš! Moš Splićaninu doć, provalit mu u kuću, pokupit svo zlato, čekove, kreditne kartice i srebrninu, ali ako mu daš do znanja da sve to naprimjer namjeravaš odnit u karetu na balinjere, gurajući usput pokraj kareta i jedno kolo od barila, neće ti ni riči reć, još će ti spremit i sendvič za po putu. (sa inćunima i pinkon sv. maslinovog uja.) Čime god da se koji pulitičar služija u predizbornoj kampanji, mora in se priznat da svi održu obećanje. Kako, pitate se? Pa lipo. Jesul' nan obećali da će svi problemi nestat kad ih izaberemo? Jesu. Jel' oni imaju blage veze o tin problemima kad ih izaberemo? Nemaju. Jesul' onda daklem problemi službeno proglašeni nestalima? Jesu. A to šta nezahvalnon narodu niko ne more ugodit, e, za to bogami nisu političari krivi. |
i boje da si mi krepa sivče-1.
|
Ka da si zna, na vrime si otiša ne može više čovik ovi grad pripoznat Uspili smo obranit ono doli tili su nan i Bačvice zabetonirat Iz auta se čuju neki čudni zvukovi nećeš ti to znat, to ti se zovu ka neki folkovi. Ima i jedan šta bi tija postat šefon grada Na svaki kantun njegovi dućani on i njegovi i njihova zarada Oni drugi opet tvrdi da je on gradonačelnik sa zidića lipi su nan izbori, reka bi oni jedan iz neprijatejske države parada pijanstva i kiča. Oni treći mi je nešto blidunjav i ka da ne zna ni govorit a kamoli će jedan Split znat vodit Kojigod da stane na čelo dobro je da si otiša na vrime nećeš morat gledat kako se najlipji grad na svitu pritvara u selo... |
14.05.2009., četvrtak
a šta ću ti reć
|
A šta ću ti govorit prijateju moj Prestari smo oboje za bajke. Doduše, mene ti još uvik neke čudne staromodne krize znaju tokat i taru i taru i ne daju disat kad me to, stari moj uvati onda ti vake pizdarije uvatin pisat. Prijateju najlipši gušt nan je osta doli na onoj rivi ti, ja, španjulet i kava ti sav inšenpjan, a mene nako po ženski, opet boli glava. Dikod malo jugo skrene a i bolidu već kosti prerasli smo litnje šeme a za zimu još uvik još uvik nismo spremni. Adio ti prijateju i kad se vratiš vrati se sa trajekton volin kad mi judi dolazu poškropjeni morskon pjenon. Adio ti prijateju umorna san malo Ali ne brini sačuvat ću za te ovo pinku lipote šta nan je još ostalo... |
Strast
|
ponekad poželim... da mogu komunicirati sa mrtvima |
Doživjeti jutra
|
Jednom sam negdje pročitala ovo: „Kupite ovo auto da biste mogli ići na posao, idite na posao da biste mogli platiti ovo auto“. Godine prolaze, ustaješ svako jutro, posao, kuća, krevet, posao, kuća, krevet...Sretan si što radiš. Sretan si što možeš kupiti auto kojim ćeš ići na taj posao. Sretan si što se autom voziš na posao na koji ideš da bi mogao plaćati taj auto. Kao pas kad u suludoj vrtnji oko sebe hvata svoj vlastiti rep. Čekaš godišnji odmor. Nekih recimo 15 dana, ako ih uspiješ dobiti. Sve tvoje nade i snovi su stisnuti u tih 15 dana. Voziš se svako jutro na posao kojim ćeš platiti to auto koje će te odvesti na posao kojim ćeš platiti...a negdje u primozgu tinja malo svjetlo koje se naziva „Godišnji odmor“. Na tom godišnjem se toliko upinjemo da sve bude kao u bajci da se od njega na kraju umorimo. Zato jer je taj godišnji dio onoga zatvorenog kruga. Zato što nam je i te dane morao netko odobriti. Naš „odmor“ je dirigiran. E, a onda se dogodi nešto vanredno. Recimo, na neko vrijeme ostaneš bez posla. Kući si. Budiš se negdje oko 9 sati. Izlaziš iz kuće. Na ulici najednom doživiš...JUTRO. Najednom shvatiš da već godinama, pazi, godinama nisi pratio buđenje tvoga grada. Primjećuješ pekare. Mirise peciva iz njih. Primjećuješ divnu, lijenu, jutarnju vrevu tvoga grada. Preneraženo shvatiš da ti u stvari već godinama ne znaš što je to JUTRO. Da ti je netko oduzeo tvoja jutra. Bog ti ih je poklonio, a čovjek oduzeo. Shvaćaš kako su ta jutra dragocjena. Počinješ se pitati kako trošiš svoj život. Kakav je to život bez jutara? Kakav je to život kada se ne možeš jutrom prošetati po gradu, ne zato što si na nekakvom „godišnjem odmoru“, nego zato što si čovjek i što imaš prirodno pravo na slavljenje jutra...? Kako je to došlo do toga da moramo tražiti dopuštenje za ...postojati u jutrima...? Pa vrludaš tako jutrom na nesigurnim nogama, pomalo omamljen nenadanom slobodom, teturaš kao tek rođeno pile, sav zgužvan i znatiželjan, kao da si upravo otkrio da si živ. Dođe ti da onako, patetično, skladaš odu radosti, odu Jutru. Pa se trgneš, zasramiš..kakve ode radosti pobogu, kakvi bakrači, trebaš se podhitno osvijestiti i tražiti novi posao na koji ćeš ići autom da bi mogao platiti auto kojim ideš na posao... |
12.05.2009., utorak
Kurvini sinovi
|
Tuga na licu žene je teška. Tuga na bilo čijem licu je nešto što nam stvara potrebu da tom licu vratimo osmijeh. Ali, kad gledaš u tužno lice čovjeka od 50-55 godina, ta neka muška, nijema tuga, bez suza, izražena samo možda u laganoj pogrbljenosti leđa, to je skoro pa neizdržljivo. Puno takvih muških lica sam ja jutros gledala. Lica izbrazdana plamenim jezicima iz visokih peći Željezare Split. Dok se na radio postajama vrte predizborne parole, u kojima lukavo, i mudro, misle ONI, koriste stihove i glas Vice Vukova „To je tvoja zemlja, tu sagradi dom“, dok se sa plakata keze njihova pohlepna lica, tristotinjak radnika, koji su mislili da je ova zemlja njihov dom, oni koji su svoj život ugradili i sagradili sve ono što je prodano strancu za jednu kunu, umorni i očajni još su se jednom okupili ispred ugaslih pogona svoje tvornice. Sindikalci su u Zagrebu pokušali uvjeriti gospodu iz Hrvatskog fonda za privatizaciju da treba raskinuti ugovor sa poljskim vlasnikom jer ga dotični nije ispoštovao u većini točaka koje je potpisao. Naime, ne samo da u Željezaru nije ulagao, nego ju je opteretio kreditima i tako polako i kurbanjski odredio njenu sudbinu. Nakon okupljanja ispred tvornice, kolona radnika se uputila prema zgradi općine Kaštela. Tamo se prigodno nacrtao i gosn gradonačelnik u svom skupom, ležernom, predizbornom odijelu. Dok se preko megafona obraćao zgusnutoj masi tuge ispred sebe, jednom rukom je stalno pokušavao zakopčati dugmad na sakou. Jer mu je u glavi, dok je nizao fraze kao đak prvak kad nauči pjesmicu napamet, bila jedino briga o tome kako će izgledati na fotografijama i pred tv kamerama koje su ga zumirale sa puno više strasti nego ijednog radnika koji je uspio doći do riječi. Gospodin vidi-kakvo-lijepo-odijelo-imam rekao je“Ja vam obećavam...“ a na to je jedan radnik viknuo „Nemojte nam obećavati! Jeste li razumili?? Nemojte nam ništa obećavati! Obećavajte onima koji imaju novaca, nemojte nama koji ih nemamo! Nama ne trebaju vaša obećanja, nama treba RJEŠENJE!“ Gospodin zašto-ne-mogu-zakopčati-prokleto-dugme skoro je pa uvrijeđeno i sa nevjericom blenuo prema tome radniku. Tko je sad ovaj?? Vidi kako sam lijep i srčan, a tek fotogeničan, a ovaj tu spominje nekakve novce?? Kakvi novci? Jel' se tako voli domovina?? Onda se pribrao, i počeo „Ja vas u potpunosti razumijem, vjerujte mi...“. To su ga naučili još kad je krenuo sa političkom karijerom, ispred ljutoga protivnika, ispred gladnoga radnika, ne pokazivati ljutnju, NIKAKO ne dopustiti da te uvuku u njihove rasprave, nego uporno ponavljati „Ja vas u potpunosti razumijem“, jer kažu psiholozi da to djeluje smirujuće na agresivnog sugovornika. Ali, avaj, na ovog radnika to nije djelovalo nimalo umirujuće, čak dapače. „Ma, razumin i ja tebe, ali ti ne virujen, ne virujen ti dok ne vidin da si nešto napravija za nas, a ako napraviš ja obećajen tebi da ćeš imat naše glasove pomoću kojih ćeš moć još dugo sidit u fotelji!!“ Jer, naravno, radniku je potpuno jasno zašto je gospodin jutros tu. Pa da preskoči folklorne formalnosti i međusobno zavaravanje, ponudio odmah poštenu pogodbu: Ti učini nama, a mi ćemo tebi. Ti nama pomozi da nastavimo raditi na +60 uz visoke peći za mizernu plaću, a mi ćemo tebi pomoći da si kupuješ svoja lijepa odijela. „Ups. Svašta“, pomisli gospodin, „pa ja nisam tu zbog izbornih glasova, odijela mi moga!“ I popravi opet donja dva dugmeta na sakou jer je krajičkom oka uočio da ga baš snima ona kamera sa lijeve strane. „A i ti radnici, pobogu. Vidi samo kako su pohabani i blijedi. Kao da noćima nisu spavali. Što će turisti pomisliti o Lijepoj našoj, vide li ih takve?? Jesmo li se za to borili, da nam sad te neke sumanute grupe radnika hodaju po cestama i traže..što li ono dovraga traže? Koji su ovo? Pivovara? Ček, ne, pivovaru sam neki dan podržavao..Da nisu oni zamazanci iz škvera? I ti su brate dosadni ko ćimavice! Gradili bi brodove! U današnje vrijeme! Ne, ček', ovo nisu oni iz brodogradilišta..ne..aha, ovo je ona fucking Željezara Split! Na trenutak mu se licem neoprezno razlije čeznutljivi osmijehić..."Ah, kakve divne golf terene bi mogli na tom zemljištu napraviti...". Brzo se pribere. "No, dobro, bolje da je Željezara, nego oni što pričaju o nekom azbestu. E, ti mi stvarno idu na živce sa svojim pričama o azbestozi! Jesu li bolesni? Moš mislit! Da su bolesni, ležali bi lijepo kući, a ne prosvjedovali svako malo! Ko da je meni lako? Ova dva prokleta dugmeta na sakou nikako da se zakopčaju...“ Nakon još nekoliko fraza koje je izgovorio, tužna kolona radnika je krenula cestom ...cestom prema kraju mjeseca, kada na njihove račune neće leći niti jedna jedina kuna. Dan u mjesecu kada neće moći iz plaće platiti niti jedan jedini od mnogobrojnih kredita kojima su nekako uspijevali preživljavati svih ovih godina. A onda će doći i onaj dan kada doslovno neće imati što jesti. Poniženje i bespomoćnost, to je osjećaj koji razara. Na momente je šutnja radničke kolone djelovala zlokobno. Moj djed je uvijek govorio da je najgore kad se narod umiri. Jer da iz takve, neprirodne šutnje nastaju...revolucije. Iz njegovih usta u Božje uši. |
11.05.2009., ponedjeljak
trag
|
Kroz umornu travu provlačim naše tragove mjesečinom obasjano tjeme sakrivam u šal. Ljeska se na plaži odbačeno neko naše svitanje. Ozbiljna sam večeras, ljubavi. Primi me pod nadstrešnicu tvoga smijeha. Pogledaj kiša mi odzvanja pod haljinom i lijepi se za gola koljena. Dođi mi večeras, ljubavi pod olovnim nebom ljudski svijet se ruši. |
Noa, volin te
|
Noa je komedija na dvi noge. Bilo je i za očekivat da će oni moj imberlani brat napravit takvo dite. Jučer su daklem moj brat, i njegova žena, i mali Noa (tli godine), išli otvorit sezonu kupanja. Noa je bija sumnjičav šta se tiče ulaska u more. Ono dvoje su ga nagovarali i nagovarali, pa je popustija i reka: - Doblo, ali plvo ću plobat kakvo je mole. - Dobro - kaže brat – a kako ćeš probat? – - Plobat cu sa ctapon! Otrči u šumarak kraj plaže, uzme neki štap, dođe do mora, gurne štap u more, malo probrčka, baci štap i pobigne vičući: - laadnooo jeee, laaadnoooo jeeeeeeee!   |
09.05.2009., subota
Kuća
|
Prijateljica je digla glavušu prema jednome kantunu iznad mog prozora i rekla: - Alo, imaš malo nečistoće po stanu. Pogledan, paukova mriža. - Nije to nečistoća, čoviče. Tu neko živi. Prijateljica nakrivi glavušu i škilji prema mriži: - Tu neko živi? U to mrižom protrči mali pauk baletan, smišni, užurbani, žgoljavi stvor. - Jel' vidiš sad? Ha, ha, ha. Kaže ona. Baš me zanima kako bi njoj bilo da joj neko iz čista mira dođe i usisivačem usrče kuću. Bi li se onda ha, ha, ha, smijala. |
08.05.2009., petak
Fešta svetoga Duje
|
Za one koji ne znaju, Ovčice su mala vala odma do Bačvica. Od Bačvica do Ovčica ti triba dvi minute. Ako se ono baš vučeš. To je u minutama malo. Ali judi koji se kupaju na Bačvicama su razlika nebo-zemlja od judi koji se kupaju na Ovčicama. Na Bačvicama je šušur. Tamo se igra picigin. Tamo se dica itaju naglavu. Izvode skokove za publiku, najčešće za zadivljene curetke koje prošetavaju svoje prve bikinije. Na Bačvicama je pijesak. Kad zaroniš, izroniš ka pokisla pješčana dina. Na Bačvicama se ne moš ni ubit utapljanjem. Hodaš i hodaš i hodaš i stalno si u plićaku. Dok dođeš do dubljeg dila, pogodnog za ubit se, zaboraviš di si i zašto krenija. Pa odustaneš od ubijanja. Jer zaključiš, ako moš tol'ko hodat, moš i živit. Zato su Bačvice dobra plaža. Ali judi sa Bačvica nikad se ne banjaju na Ovčice. Ovčice su plaža za kontempliranje. Tamo se ne skače sa kraja u more na glavu. Tamo judi skroz ozbijno ulazu u more, bez puno buke, i nastojeći to izvest šta tiše. Ili sidu na zidiće i gledaju brački kanal di svako malo prođe koji trajekt. Samo tako sidu i gledaju. Mirno. I tamo nema pijeska nego je šljunak i dikoja stina. Tako san i ja danas sidila i gledala. Malo gledan jude. Malo galebe. Ma šta malo. Svakog koji proleti. Ka da san se zavitovala da ću se javit svakon galebu koji nadleti valu. Onda bacin oko na Marjan. Onda uberen trajekt šta parti prema..negdi. Prema prvon, drugon ili trećen Braču. Onda opet na Marjan. I tako. Neko bi sa strane reka da ništa ne radin. A ja postojin. Intezivno. Bude mi lipo iznutra. Najlipje na svitu. Ali ne mogu nać riči za to van opisat. Mogu van jedino reć da se tako ćutin još i kad đirajen peškarijon. I kad sidnen na Matejušku. Kad ponekad u gluvu litnju uru proševrdan Pjacon i Geton. Ili kad se spustin na rivu sa Prokurativa. Eto, tako se ćutin na svin tin mistima. A ne mogu nać riči za reć van tačno kako se to ćutin. Ne znan ja šta je to. Ali mi se sve pari da ima veze sa...ovin gradon.... Šta ga jubin. Ne, nije revolucija, iako bi bilo krajnje vrime, jel'...  Splitska riva, po ure prije tombole. Mucalo je bija voditelj, i reka je da na rivi ima tristašezdeset ijada judi. Klapa "Filip Dević" pivala je za svih 360 ijada. - ko će ove godine dobit tonbulu, a? - a prošle godine je dobila ona jedna Bračanka - ae, a da ko će nego Bračanka, da ne bi slučajno dobila Šoltanka!  U grad san se spustila oko 12 uri i ovako je izgledalo nebo iznad kampanela svetog Duje  Sidila san u ladovini Peristila i srkala kavu. Nigdi ka na Peristilu čovik nema priliku sidit na skalinama i pit piće. Turisti su zamolili konobara da ih slika  a njih dvojica imaju neke svoje priče...  Konobar je svako malo izlazija na vrata od "Luxora", sa tacnom u rukama, bacija bi pogled po judima šta side na skalinama, i upita: - Ko mi je ovo naručija?? Kad je otkrija i odnija piće kome triba, sljedeća izjava: - a bogati, iden i ja malo sist. I uvali se na prvu skalu. Mrtav ladan. Odnija je tri pića, mora čovik malo odmorit, ae. Na pjaci pisma, "Daalmaaaciiijooooooo...". Raznježim se, viš' ti kako u mom Splitu pisma spontano poteče...  a onda u pozadini ugledan šjor Keruma. Spontana pisma, moš mislit. Benti predizbornu kampanju. Aranžman đirana na pjaci  Ostala san u gradu do 11 navečer. Nakon ciloga dana po gradu i rivi, doma me opet ispratija kampanel svetoga Duje  dok je na Peristilu noćnu smjenu turista i Splićana muzikom uljuljkivala ekipa muzičara sa Oliverovom "Magdalenom"  laka ti noć, najlipši grade na cilome svitu...  p.s. fotke su napravjene mobitelon, ali iman dobru vijest: uspila san nać fotoaparat kojeg mi je t-com bija posla ka poklon uz neki paket usluga koji su mi uvalili. Samo, nema baterija u aparatu. Sad će mi tribat neko vrime dok kupin baterije. Strpjenja, strpjenja....:))) |
04.05.2009., ponedjeljak
Pismo sinu: Kućica u cvijeću
|
Hvala vam svima na komentarima. U početku sam krenula odgovarati na svaki, kao što to i inače činim, a onda sam preskočila jedan dan zbog obaveza. Kad sam uspila ponovo priljepiti nos uz monitor, ispod posta je bilo već 50-ak komentara. Sad ih ima koliko već vidite da ih ima, a ja sam svaki od tih komentara pročitala najmanje dva puta. I zaključila da se većina nas, u ovoj ili onoj ulozi, pronašla u ovoj mojoj, u biti poprilično intimnoj ispovijedi. Kako je netko jako oštroumno napisao dolje, ovaj moj tekst je u stvari moj vapaj za oprostom samoj sebi. Pošto vjerujem da se stvari u životu ne događaju slučajno, i da sve ima neki svoj razlog, tako sad vjerujem da me neka dobrodušna svemirska sila navela da objavim ovaj tekst koji je dugo ležao u ladici. Naime, zahvaljujući vašim komentarima, ona rana na dnu duše sada puno manje boli. Pa ću, umjesto odgovora na komentare, reći jednostavno ono što osjećam potrebu reći svih ovih dana dok sam čitala i čitala vaše komentare: Hvala vam. p.s. da, Dječak je pročitao i odobrio objavljivanje :) Njegovu reakciju vam ne mogu prenijeti, to je ono što mora ostati moje, ali ću vam ipak napomenuti...Drago mi je što sam napisala ovaj tekst...:) Nisam ti ja baš bila prototip majke. Sva ta trudnoća i svi ti hormoni, imala sam osjećaj da je to neko kratkotrajno stanje koje neće ostaviti većih posljedica na moj život. Nosila sam te nehajno, s lakoćom, ne strepeći od ničega. Bila sam ti ja poprilično divlji stvor, znaš. Kasno sam se odlučila na majčinstvo, mislila sam da to nije za ovakve ludače kao šta sam ja. Karikirala sam sebe kao potencijalnu majku, kao što sam sebe karikirala u svim klasičnim ulogama žene. To je bio moj način da se borim sa stereotipima, ali, iskreno, više od svega dragi Dječaku moj, to je bio način da sakrijem koliko sam u dnu duše čeznula za obitelji, djecom, domom. Ukratko, za „kućicom u cvijeću“. Za razliku od žena koje su otvoreno sanjarile o jednoj takvoj kućici, ja sam svoju gradila potajno, reklo bi se, bez građevinske dozvole. Za reći istinu, počela sam je graditi dok još i nisam bila žena, nego djevojčica. Temelje svoje kućice sam sagradila na ruševinama kućice mojih roditelja. Kako je rasla hrpa odbačenog materijala njihovih snova, tako je rasla hrpa mojih tek začetih. Slušajući njihove teške šutnje, zvukovi iz moje vlastite kućice su postajali sve glasniji. Zatvarajući uši pred njihovim glasnim predbacivanjima, gorčini, ljutnji, u mojoj glavi se učvršćivala harmonična tišina moje buduće obitelji. Tvoj tata je došao i nalikovao je na čovjeka koji bi znao, zajedno samnom, sagraditi jednu takvu kućicu. O, da, Dječaku, mi smo ti se bili zapravo zaljubili. Tako da ti mogu reći da si bio pravo dijete ljubavi. I, kao što vama, djeci, uglavnom nije jasno kamo to ode sunce po noći, pa nastane mrak, tako se i mi odrasli često pitamo, gdje li ode ljubav, nakon nekog vremena, pa nastane ...krah. Tvoga tatu sam, između ostalog, izabrala zato što sam ga imala prilike vidjeti u situacijama kada se družio sa djecom svoje braće. Ta djeca su mu se bacala oko vrata, voljeli su ga, vidjelo se. Nije ni čudo, bio je nježan i pažljiv prema njima. Ja, koja sa svojim ocem nisam cijeloga života razmijenila više od tri rečenice, tražila sam muža koji će biti savršeni tata. To je bio neki moj san, neka obaveza koju sam sebi nametnula, neka čežnja ... Nisam puno razmišljala o tome kakvog zapravo ja muža želim, znaš, Dječaku moj. Svakog muškarca kojeg sam upoznavala, promatrala sam kroz prizmu njegovog budućeg očinstva. Svakog sam zamišljala u ulozi tate, i, ako bi mi se učinilo da ne odgovara slici savršenog Tate kakvu sam ja u glavi imala, automatski bi ispao sa liste kandidata za budućeg muža. Dok sam te nosila, tvoj tata se baš i nije ponašao kao da mu je sasvim jasno što nam se to dešava. Zbog toga sam pomalo strepila. Pažnja mu je još uvijek bila usmjerena na mene kao ženu, još me nije doživljavao kao nečiju majku. Da, tada je još uvijek volio mene. Kad si se rodio, tvoj tata mi je u rodilište poslao telegram u kojem je pisalo:“Hvala ti što si mi rodila najljepšeg Dječaka na svijetu“ Rasplakao me taj telegram, osjećala sam ponos kao da sam napravila neko junačko djelo. Ali, više od svega me raplakala nježnost prema tebi koja se već osjećala iako te još nije bio ni vidio.... Kad smo te donijeli kući, tvoj tata me izbacio sa mog uobičajenog mjesta u krevetu, jer je želio on biti taj koji će spavati bliže tvojoj kolijevci. Pa je onda, čim bi se ti promeškoljio u snu, skakao iz kreveta mahnito i nadnosio se nad tobom provjeravajući je li sve u redu...Kada su počele prve dječje prehladice, znao je bdjeti nad tobom kao neki luđak, morala sam ga nagovarati da se vrati u krevet i da prestane stvarati paniku. Svaki tvoj udah je bio njegov udah, svaka tvoja prehlada je bila njegova prehlada. Kada si plakao ili nisi mogao spavati iz bilo kojeg razloga, on bi te nosao u naručju, naslonio bi te na svoje rame, mazio te po maloj plavoj glavici i pjevao ti neke smiješne pjesmice kojima je izmislio tekst samo za tebe, a svaki tekst je bio prilagođen tvojoj aktualnoj boljetici...tako je izmislio pjesmice za rast zubi, pjesmice za proljeve i povraćanja, pjesmice za visoke temperature i pjesmice za čistu dječju razmaženost...On te je i prozvao „Dječak“, kako smo te poslije i nastavili zvati, a u toj riječi „Dječak“ bile su utkane sve naše strepnje, svo naše divljenje i sva naša ljubav prema tebi. Bio si najobožavaniji Dječak na cijelome svijetu. Dječaku, ja ne znam gdje je otišla moja i tatina ljubav. Jednostavno je jednoga dana više nije bilo. Naš mali trio, naša mala Božićna bajka se polako srušila. Moja kućica u cvijeću pretvorila se u kućicu tuge i ljutnje, u istu onakvu kućicu u kakvoj sam i sama odrasla. Sve ono lijepo je bilo nestalo, sve lijepe riječi, sva ljubav, i svo poštovanje. Ja i tvoj tata smo počeli jedno drugo ranjavati, govoriti neke strašne, ružne riječi, zbog kojih se još sramim. Više ničega u našoj kućici nije bilo, osim tuge, i ljubavi prema tebi. I kad smo bili najgori jedno prema drugom, nikada nismo svjesno napravili išta čime bi tebi nanijeli bol. A zaboravljali smo koliko je tebe boljela svaka ružna riječ koju smo rekli jedno drugom. Dječaku, postoji jedna velika, strašna bol u mojim grudima. Zbog te boli, zbog te rane ti i pišem ovo pismo. Znaš, jednoga dana ja i tvoj tata smo se tako jako posvađali, i takve smo si ružne riječi izgovorili, da je to bilo nepodnošljivo. Stajao si u kutu, slušao nas, a niz lice su ti klizile suze. Ja sam ih vidjela, ali nisam se mogla zaustaviti. Vikala sam, vikala, vikala. A ti si samo plakao. Onda sam pogledala na sat, i shvatila da moraš poći u školu. Otišao si u svoju sobu, stavio školsku torbu na leđa, a suze su ti i dalje tekle iz okica tužnih. I onda si tako sav tužan i jadan, podigao glavu, stisnuo zube, sa onim saznanjem da se u školu mora ići, bez obzira što ti se ruši kućica. Pa si skupio svu svoju dječju hrabrost i volju, obrisao rukavom oči, i krenuo. Ta tvoja mala, pognuta leđa, ta snaga koju si morao pronaći u sebi da bi otišao u školu ostavljajući iza sebe dvoje sebičnih, okrutnih, zapjenjenih odraslih, ona usamljenost koju sam tada vidjela u tvojim uplakanim očima, to je jedina stvar u mom životu koje se sramim, i koju sebi nikada, ali nikada neću oprostiti. Ta slika me progoni svih ovih godina, čini mi se ponekad da me ta slika ubija iznutra jače od bilo koje rane koju sam ikad nosila na duši. Oprosti mi, Dječaku. Oprosti nam. To je ujedno bio i dan kad sam shvatila da se ja i tvoj tata moramo rastaviti ako ne želimo tebe uništiti. U meni živi nada da ćeš ti jednoga dana moći i znati sagraditi svoju vlastitu kućicu ljubavi, onakvu kakvu smo željeli i nas dvoje, ali nismo uspjeli. Nismo, jer nas nitko nije naučio. Ni mene, ni tvog tatu. Ipak, koliko god da smo zaboravili jedno drugo voljeti, tebe smo nastavili složno obožavati. I nakon rastave, i prije nje, i tako će biti uvijek. Tvoj tata i danas, kad ga nadvisuješ za glavu, brine o tvom snu. Želim da to znaš. Nekada ti, znam, nije jasno kako sad, kad više nismo skupa, možemo biti prijatelji. To je učinila tvoja bezuvjetna ljubav prema nama. Voleći nas oboje, usprkos svemu, ne osuđujući nas, učinio si nas boljim ljudima. Naučio si nas što znači voljeti. I praštati. Kao što djeca to inače znaju. Ja još uvijek ne znam odgovor na pitanje gdje ode ljubav. Ali znam da si ti naša kućica. Jer si najbolji Dječak na cijelome svijetu.... |
Nije kreativna kriza
|
...nego egzistencijalna. Zadnjih misec dana u firmu odlazimo samo da bi se dogovorili gdje i kada ćemo održati sljedeći prosvjed. Jutros smo, naprimjerice, na nekoliko vrimena blokirali promet isprid firme. Šetali smo priko pješačkog prelaza vamo tamo tamo vamo. Mislin da će se Sanader živ izgrist zbog toga. Neće moć spavat. Što to ima u judima tužno, da ih nije briga za tuđe živote? Tužno je bilo posmatrati radnike kako, pomalo izgubljeno, vrludaju ispred ugašenih, utihlih proizvodnih pogona. Neki od tih radnika, tj. većina, proveli su cijeli svoj radni vijek pokraj visokih peći. U nehumanim radnim uvjetima. Ljeti se temperatura kraj tih peći popne na +60. Ti ljudi ne znaju niti prosvjedovati. Nenavikli na bilo kakvu vrstu javnih istupa, trudbenici pocrnjeli od muke, gospodari strojeva i proizvodnje, sada zbunjeno, sa nelagodom, poniženi, stoje ispred tv kamera i pokušavaju biti na visini prosvjeda...a kad progovore, iz grla im izlaze samo bijesni vapaji, očaj, i poniženje. Nenavikli oslanjati se na išta osim na vlastiti znoj i trud, sada bi trebali, šećući u nekakvoj koloni, kao na sprovodu, oživjeti umrlu firmu. Trebali bi vikati jako, jako toliko da ih netko čuje. Trebali bi vrisnuti u kamere kako ne znaju što će sutra jesti. A znaju da sit gladnome ne vjeruje. Znaju to dobro... Tako smo mirno i šetajući prosvjedovali. A prosvjedovali su bogme i vlasnici auta kojima smo blokirali cestu i spriječili im prolaz. Neki su nas molili da ih pustimo proć. Nama ih je bilo žaj, ali prosvjed je prosvjed. Jedan je vozač reka: - Daj, pustite me proć, zakasnit ću na prosvjed u mojoj firmi! Bila je televizija, i novinari. Mene nagovorilo da dam izjavu za TV, jerbo da san ja najelokventnija. Moš mislit. Kad su oni uperili kamere u mene, zgrčija mi se želudac. Neam pojma šta san naprtljala, znan samo da san se izblamirala na nacijonalnoj teve. A i glup je osjećaj. Mislim, šta reć? Šta reć kad si svjestan da ćeš se pretvorit u samo još jedan prilog na hateveju? A i grlo mi se bilo stislo. Sva srića da san imala sunčane očale. Tek kad san dala izjavu, i kad su se kamere makle, na pamet mi je palo pregršt inteligentnih govora koje san eto propustila održat. Jebenti, prvi put u životu dospijen na tv, i onda zablokiran! Doduše, tila san se obratit Elektri i Vodovodu i zamolit ih da radnicima Željezare Split još ne isključuju struju i vodu, da ćemo in platit račune čim nam sidne plaća. Ali prekasno san dobila inspiraciju. I eto, tako mi se ništa ne piše. (osim crno, hehe) Morete malo odmorit od mojih literarnih ispada :) p.s. ako ima koji dobro situirani, slobodni, jel'... p.s. pisma mi je ispala iz finala, i to me baš rastužilo. Dodatno. |
01.05.2009., petak
Splitski grafit
 Ovo sam sinoć uslikala mobitelon u Matejuški. Umrla san od smija. Pretpostavjan da će sad na zidu do, neko napisat "E". :))) malo san je sredila :)  Slogan današnjeg radničkog prosvjeda u Splitu: "Želimo raditi, i od rada živjeti".Čoviče, ovi radnici postaju svakim danom sve bahatiji i sve zahtjevniji. Em bi da rade, em bi da ih se za to još i plaća. Eto šta su ti ljudi. Daš im prst (srednji), a oni bi odma cilu ruku... Nikome nisam čestitala 1. maj, praznik rada. Jer imam osjećaj kad to danas kažeš radniku, da ga u stvari zajebaješ. To je isto ko da pretučenoj ženi u Sigurnoj kući čestitaš Dan žena.... I jedna pjesma za neke generacije...autor opet netko čije stihove obožavam...Starosjedilac Tamo gdje makovi su cvali Na jednom polju s divljim makovima Ovjekovječenom u mom albumu sjete Vidio sam tebe, davna prijateljice Bila si mršava pankerica S dobro namještenim prezirom prema svijetu I pričama kako slušaš Clash i Sex Pistolse I da ti idu na živce domaće seljačine A ja sam bio naizgled tih i miran momak Koji se baš nije oduševljavao snobovštinom Svakako jedan od onih koji nije bio vrijedan tvoje pažnje Sve do jednog popodneva Bili smo na jednoj od onih proslava S patetičnim recitalima Pjesmama školskih zborova I napuhanim pričama pripitih starih revolucionara Koje je čekala pečena prasetina I orkestar limene glazbe Bila je to klasična prvomajska parada na tratini Trčkaranje sa štafetom kroz špalir jednog naraštaja S udarnički raspoloženim bumbarima i pčelama oko nas Nakon što je velike riječi sa improvizirane bine pokupio povjetarac Posjedali smo kao hipici posvuda po mirisnoj livadi Bili smo naoružani gitarama do zuba Klinci koji pjevaju o jednoj Marini o hrpetini žena, o nekima ... Jablanu, Graciji S prvog albuma Azre Kako sam se pravio važan tada Kad si bježeći od dosade sjela nasuprot mene Nisi stigla reći kako ti je sve glupo i bezvezno Uživao sam u preobrazbi tvoga pogleda Kad si bila prisiljena slušati nešto sasvim novo Nešto što još nisi čula, a zvučalo je tako snažno Sjećam se još jedne slike Vraćali smo se kući nekom prečicom Kroz žitna polja kao u bajci Trebam li uopće spominjati crvene makove Negdje na zelenoj pučini stršale su zgrade i traktori jednog od PIK-ova Usnuli OOUR na socijalističkom suncu A mi smo koračali poljskim putem Nasmijani, zaigrani, šašavi Sjećam se dobro kako si me uhvatila pod ruku Dok sam iz zezancije svirao neku koračnicu u punk obradi Tvoj sam dodir osjetio sve do križanja naših ulica Pravo je čudo da smo tek frendovi postali S velikim potencijalom onog dana za neobične zaplete Znam da je glupo što se svega sjećam Ti si davno otišla daleko, u Kanadu ili negdje drugdje Netko mi jednom rekao da si se udala za stranca I sve to sada nije bitno, svatko ide svojim putem Bilo bi mi drago da si pronašla sreću I ti ovo pročitati nećeš Ovo je boca s pismom u oceanu Zamisli da se prepoznaš u ovim stihovima Propao bih u crnu zemlju Ipak, htio sam ti reći kako na onim poljima makovi više ne cvatu Kako su čelične gusjenice jednom obrstile ona žita Kako u snovima čujem glasove, pjesmu I gledam sve nas iz šezdeset i neke Tamo gdje makovi su cvali Posvuda pršte geleri od tuge Ali niti jedan se ne zabada u nas |