Tuga na licu žene je teška. Tuga na bilo čijem licu je nešto što nam stvara potrebu da tom licu vratimo osmijeh.
Ali, kad gledaš u tužno lice čovjeka od 50-55 godina, ta neka muška, nijema tuga, bez suza, izražena samo možda u laganoj pogrbljenosti leđa, to je skoro pa neizdržljivo.
Puno takvih muških lica sam ja jutros gledala. Lica izbrazdana plamenim jezicima iz visokih peći Željezare Split. Dok se na radio postajama vrte predizborne parole, u kojima lukavo, i mudro, misle ONI, koriste stihove i glas Vice Vukova „To je tvoja zemlja, tu sagradi dom“, dok se sa plakata keze njihova pohlepna lica, tristotinjak radnika, koji su mislili da je ova zemlja njihov dom, oni koji su svoj život ugradili i sagradili sve ono što je prodano strancu za jednu kunu, umorni i očajni još su se jednom okupili ispred ugaslih pogona svoje tvornice.
Sindikalci su u Zagrebu pokušali uvjeriti gospodu iz Hrvatskog fonda za privatizaciju da treba raskinuti ugovor sa poljskim vlasnikom jer ga dotični nije ispoštovao u većini točaka koje je potpisao. Naime, ne samo da u Željezaru nije ulagao, nego ju je opteretio kreditima i tako polako i kurbanjski odredio njenu sudbinu.
Nakon okupljanja ispred tvornice, kolona radnika se uputila prema zgradi općine Kaštela. Tamo se prigodno nacrtao i gosn gradonačelnik u svom skupom, ležernom, predizbornom odijelu.
Dok se preko megafona obraćao zgusnutoj masi tuge ispred sebe, jednom rukom je stalno pokušavao zakopčati dugmad na sakou.
Jer mu je u glavi, dok je nizao fraze kao đak prvak kad nauči pjesmicu napamet, bila jedino briga o tome kako će izgledati na fotografijama i pred tv kamerama koje su ga zumirale sa puno više strasti nego ijednog radnika koji je uspio doći do riječi.
Gospodin vidi-kakvo-lijepo-odijelo-imam rekao je“Ja vam obećavam...“ a na to je jedan radnik viknuo „Nemojte nam obećavati! Jeste li razumili?? Nemojte nam ništa obećavati! Obećavajte onima koji imaju novaca, nemojte nama koji ih nemamo! Nama ne trebaju vaša obećanja, nama treba RJEŠENJE!“
Gospodin zašto-ne-mogu-zakopčati-prokleto-dugme skoro je pa uvrijeđeno i sa nevjericom blenuo prema tome radniku.
Tko je sad ovaj?? Vidi kako sam lijep i srčan, a tek fotogeničan, a ovaj tu spominje nekakve novce?? Kakvi novci? Jel' se tako voli domovina??
Onda se pribrao, i počeo „Ja vas u potpunosti razumijem, vjerujte mi...“. To su ga naučili još kad je krenuo sa političkom karijerom, ispred ljutoga protivnika, ispred gladnoga radnika, ne pokazivati ljutnju, NIKAKO ne dopustiti da te uvuku u njihove rasprave, nego uporno ponavljati „Ja vas u potpunosti razumijem“, jer kažu psiholozi da to djeluje smirujuće na agresivnog sugovornika.
Ali, avaj, na ovog radnika to nije djelovalo nimalo umirujuće, čak dapače.
„Ma, razumin i ja tebe, ali ti ne virujen, ne virujen ti dok ne vidin da si nešto napravija za nas, a ako napraviš ja obećajen tebi da ćeš imat naše glasove pomoću kojih ćeš moć još dugo sidit u fotelji!!“
Jer, naravno, radniku je potpuno jasno zašto je gospodin jutros tu. Pa da preskoči folklorne formalnosti i međusobno zavaravanje, ponudio odmah poštenu pogodbu: Ti učini nama, a mi ćemo tebi.
Ti nama pomozi da nastavimo raditi na +60 uz visoke peći za mizernu plaću, a mi ćemo tebi pomoći da si kupuješ svoja lijepa odijela.
„Ups. Svašta“, pomisli gospodin, „pa ja nisam tu zbog izbornih glasova, odijela mi moga!“
I popravi opet donja dva dugmeta na sakou jer je krajičkom oka uočio da ga baš snima ona kamera sa lijeve strane.
„A i ti radnici, pobogu. Vidi samo kako su pohabani i blijedi. Kao da noćima nisu spavali. Što će turisti pomisliti o Lijepoj našoj, vide li ih takve??
Jesmo li se za to borili, da nam sad te neke sumanute grupe radnika hodaju po cestama i traže..što li ono dovraga traže? Koji su ovo? Pivovara? Ček, ne, pivovaru sam neki dan podržavao..Da nisu oni zamazanci iz škvera? I ti su brate dosadni ko ćimavice! Gradili bi brodove! U današnje vrijeme! Ne, ček', ovo nisu oni iz brodogradilišta..ne..aha, ovo je ona fucking Željezara Split!
Na trenutak mu se licem neoprezno razlije čeznutljivi osmijehić..."Ah, kakve divne golf terene bi mogli na tom zemljištu napraviti...".
Brzo se pribere.
"No, dobro, bolje da je Željezara, nego oni što pričaju o nekom azbestu. E, ti mi stvarno idu na živce sa svojim pričama o azbestozi! Jesu li bolesni? Moš mislit! Da su bolesni, ležali bi lijepo kući, a ne prosvjedovali svako malo! Ko da je meni lako? Ova dva prokleta dugmeta na sakou nikako da se zakopčaju...“
Nakon još nekoliko fraza koje je izgovorio, tužna kolona radnika je krenula cestom ...cestom prema kraju mjeseca, kada na njihove račune neće leći niti jedna jedina kuna. Dan u mjesecu kada neće moći iz plaće platiti niti jedan jedini od mnogobrojnih kredita kojima su nekako uspijevali preživljavati svih ovih godina. A onda će doći i onaj dan kada doslovno neće imati što jesti.
Poniženje i bespomoćnost, to je osjećaj koji razara. Na momente je šutnja radničke kolone djelovala zlokobno. Moj djed je uvijek govorio da je najgore kad se narod umiri. Jer da iz takve, neprirodne šutnje nastaju...revolucije.
Iz njegovih usta u Božje uši.
Post je objavljen 12.05.2009. u 11:31 sati.