...nego egzistencijalna.
Zadnjih misec dana u firmu odlazimo samo da bi se dogovorili gdje i kada ćemo održati sljedeći prosvjed.
Jutros smo, naprimjerice, na nekoliko vrimena blokirali promet isprid firme. Šetali smo priko pješačkog prelaza vamo tamo tamo vamo.
Mislin da će se Sanader živ izgrist zbog toga. Neće moć spavat.
Što to ima u judima tužno, da ih nije briga za tuđe živote?
Tužno je bilo posmatrati radnike kako, pomalo izgubljeno, vrludaju ispred ugašenih, utihlih proizvodnih pogona.
Neki od tih radnika, tj. većina, proveli su cijeli svoj radni vijek pokraj visokih peći. U nehumanim radnim uvjetima. Ljeti se temperatura kraj tih peći popne na +60.
Ti ljudi ne znaju niti prosvjedovati. Nenavikli na bilo kakvu vrstu javnih istupa, trudbenici pocrnjeli od muke, gospodari strojeva i proizvodnje, sada zbunjeno, sa nelagodom, poniženi, stoje ispred tv kamera i pokušavaju biti na visini prosvjeda...a kad progovore, iz grla im izlaze samo bijesni vapaji, očaj, i poniženje. Nenavikli oslanjati se na išta osim na vlastiti znoj i trud, sada bi trebali, šećući u nekakvoj koloni, kao na sprovodu, oživjeti umrlu firmu. Trebali bi vikati jako, jako toliko da ih netko čuje. Trebali bi vrisnuti u kamere kako ne znaju što će sutra jesti. A znaju da sit gladnome ne vjeruje. Znaju to dobro...
Tako smo mirno i šetajući prosvjedovali. A prosvjedovali su bogme i vlasnici auta kojima smo blokirali cestu i spriječili im prolaz. Neki su nas molili da ih pustimo proć. Nama ih je bilo žaj, ali prosvjed je prosvjed. Jedan je vozač reka:
- Daj, pustite me proć, zakasnit ću na prosvjed u mojoj firmi!
Bila je televizija, i novinari. Mene nagovorilo da dam izjavu za TV, jerbo da san ja najelokventnija. Moš mislit.
Kad su oni uperili kamere u mene, zgrčija mi se želudac. Neam pojma šta san naprtljala, znan samo da san se izblamirala na nacijonalnoj teve.
A i glup je osjećaj. Mislim, šta reć? Šta reć kad si svjestan da ćeš se pretvorit u samo još jedan prilog na hateveju? A i grlo mi se bilo stislo. Sva srića da san imala sunčane očale.
Tek kad san dala izjavu, i kad su se kamere makle, na pamet mi je palo pregršt inteligentnih govora koje san eto propustila održat. Jebenti, prvi put u životu dospijen na tv, i onda zablokiran!
Doduše, tila san se obratit Elektri i Vodovodu i zamolit ih da radnicima Željezare Split još ne isključuju struju i vodu, da ćemo in platit račune čim nam sidne plaća. Ali prekasno san dobila inspiraciju.
I eto, tako mi se ništa ne piše. (osim crno, hehe)
Morete malo odmorit od mojih literarnih ispada :)
p.s. ako ima koji dobro situirani, slobodni, jel'...
p.s. pisma mi je ispala iz finala, i to me baš rastužilo. Dodatno.
Post je objavljen 04.05.2009. u 11:29 sati.