marchelina
04.05.2009., ponedjeljak
Pismo sinu: Kućica u cvijeću
|
Hvala vam svima na komentarima. U početku sam krenula odgovarati na svaki, kao što to i inače činim, a onda sam preskočila jedan dan zbog obaveza. Kad sam uspila ponovo priljepiti nos uz monitor, ispod posta je bilo već 50-ak komentara. Sad ih ima koliko već vidite da ih ima, a ja sam svaki od tih komentara pročitala najmanje dva puta. I zaključila da se većina nas, u ovoj ili onoj ulozi, pronašla u ovoj mojoj, u biti poprilično intimnoj ispovijedi. Kako je netko jako oštroumno napisao dolje, ovaj moj tekst je u stvari moj vapaj za oprostom samoj sebi. Pošto vjerujem da se stvari u životu ne događaju slučajno, i da sve ima neki svoj razlog, tako sad vjerujem da me neka dobrodušna svemirska sila navela da objavim ovaj tekst koji je dugo ležao u ladici. Naime, zahvaljujući vašim komentarima, ona rana na dnu duše sada puno manje boli. Pa ću, umjesto odgovora na komentare, reći jednostavno ono što osjećam potrebu reći svih ovih dana dok sam čitala i čitala vaše komentare: Hvala vam. p.s. da, Dječak je pročitao i odobrio objavljivanje :) Njegovu reakciju vam ne mogu prenijeti, to je ono što mora ostati moje, ali ću vam ipak napomenuti...Drago mi je što sam napisala ovaj tekst...:) Nisam ti ja baš bila prototip majke. Sva ta trudnoća i svi ti hormoni, imala sam osjećaj da je to neko kratkotrajno stanje koje neće ostaviti većih posljedica na moj život. Nosila sam te nehajno, s lakoćom, ne strepeći od ničega. Bila sam ti ja poprilično divlji stvor, znaš. Kasno sam se odlučila na majčinstvo, mislila sam da to nije za ovakve ludače kao šta sam ja. Karikirala sam sebe kao potencijalnu majku, kao što sam sebe karikirala u svim klasičnim ulogama žene. To je bio moj način da se borim sa stereotipima, ali, iskreno, više od svega dragi Dječaku moj, to je bio način da sakrijem koliko sam u dnu duše čeznula za obitelji, djecom, domom. Ukratko, za „kućicom u cvijeću“. Za razliku od žena koje su otvoreno sanjarile o jednoj takvoj kućici, ja sam svoju gradila potajno, reklo bi se, bez građevinske dozvole. Za reći istinu, počela sam je graditi dok još i nisam bila žena, nego djevojčica. Temelje svoje kućice sam sagradila na ruševinama kućice mojih roditelja. Kako je rasla hrpa odbačenog materijala njihovih snova, tako je rasla hrpa mojih tek začetih. Slušajući njihove teške šutnje, zvukovi iz moje vlastite kućice su postajali sve glasniji. Zatvarajući uši pred njihovim glasnim predbacivanjima, gorčini, ljutnji, u mojoj glavi se učvršćivala harmonična tišina moje buduće obitelji. Tvoj tata je došao i nalikovao je na čovjeka koji bi znao, zajedno samnom, sagraditi jednu takvu kućicu. O, da, Dječaku, mi smo ti se bili zapravo zaljubili. Tako da ti mogu reći da si bio pravo dijete ljubavi. I, kao što vama, djeci, uglavnom nije jasno kamo to ode sunce po noći, pa nastane mrak, tako se i mi odrasli često pitamo, gdje li ode ljubav, nakon nekog vremena, pa nastane ...krah. Tvoga tatu sam, između ostalog, izabrala zato što sam ga imala prilike vidjeti u situacijama kada se družio sa djecom svoje braće. Ta djeca su mu se bacala oko vrata, voljeli su ga, vidjelo se. Nije ni čudo, bio je nježan i pažljiv prema njima. Ja, koja sa svojim ocem nisam cijeloga života razmijenila više od tri rečenice, tražila sam muža koji će biti savršeni tata. To je bio neki moj san, neka obaveza koju sam sebi nametnula, neka čežnja ... Nisam puno razmišljala o tome kakvog zapravo ja muža želim, znaš, Dječaku moj. Svakog muškarca kojeg sam upoznavala, promatrala sam kroz prizmu njegovog budućeg očinstva. Svakog sam zamišljala u ulozi tate, i, ako bi mi se učinilo da ne odgovara slici savršenog Tate kakvu sam ja u glavi imala, automatski bi ispao sa liste kandidata za budućeg muža. Dok sam te nosila, tvoj tata se baš i nije ponašao kao da mu je sasvim jasno što nam se to dešava. Zbog toga sam pomalo strepila. Pažnja mu je još uvijek bila usmjerena na mene kao ženu, još me nije doživljavao kao nečiju majku. Da, tada je još uvijek volio mene. Kad si se rodio, tvoj tata mi je u rodilište poslao telegram u kojem je pisalo:“Hvala ti što si mi rodila najljepšeg Dječaka na svijetu“ Rasplakao me taj telegram, osjećala sam ponos kao da sam napravila neko junačko djelo. Ali, više od svega me raplakala nježnost prema tebi koja se već osjećala iako te još nije bio ni vidio.... Kad smo te donijeli kući, tvoj tata me izbacio sa mog uobičajenog mjesta u krevetu, jer je želio on biti taj koji će spavati bliže tvojoj kolijevci. Pa je onda, čim bi se ti promeškoljio u snu, skakao iz kreveta mahnito i nadnosio se nad tobom provjeravajući je li sve u redu...Kada su počele prve dječje prehladice, znao je bdjeti nad tobom kao neki luđak, morala sam ga nagovarati da se vrati u krevet i da prestane stvarati paniku. Svaki tvoj udah je bio njegov udah, svaka tvoja prehlada je bila njegova prehlada. Kada si plakao ili nisi mogao spavati iz bilo kojeg razloga, on bi te nosao u naručju, naslonio bi te na svoje rame, mazio te po maloj plavoj glavici i pjevao ti neke smiješne pjesmice kojima je izmislio tekst samo za tebe, a svaki tekst je bio prilagođen tvojoj aktualnoj boljetici...tako je izmislio pjesmice za rast zubi, pjesmice za proljeve i povraćanja, pjesmice za visoke temperature i pjesmice za čistu dječju razmaženost...On te je i prozvao „Dječak“, kako smo te poslije i nastavili zvati, a u toj riječi „Dječak“ bile su utkane sve naše strepnje, svo naše divljenje i sva naša ljubav prema tebi. Bio si najobožavaniji Dječak na cijelome svijetu. Dječaku, ja ne znam gdje je otišla moja i tatina ljubav. Jednostavno je jednoga dana više nije bilo. Naš mali trio, naša mala Božićna bajka se polako srušila. Moja kućica u cvijeću pretvorila se u kućicu tuge i ljutnje, u istu onakvu kućicu u kakvoj sam i sama odrasla. Sve ono lijepo je bilo nestalo, sve lijepe riječi, sva ljubav, i svo poštovanje. Ja i tvoj tata smo počeli jedno drugo ranjavati, govoriti neke strašne, ružne riječi, zbog kojih se još sramim. Više ničega u našoj kućici nije bilo, osim tuge, i ljubavi prema tebi. I kad smo bili najgori jedno prema drugom, nikada nismo svjesno napravili išta čime bi tebi nanijeli bol. A zaboravljali smo koliko je tebe boljela svaka ružna riječ koju smo rekli jedno drugom. Dječaku, postoji jedna velika, strašna bol u mojim grudima. Zbog te boli, zbog te rane ti i pišem ovo pismo. Znaš, jednoga dana ja i tvoj tata smo se tako jako posvađali, i takve smo si ružne riječi izgovorili, da je to bilo nepodnošljivo. Stajao si u kutu, slušao nas, a niz lice su ti klizile suze. Ja sam ih vidjela, ali nisam se mogla zaustaviti. Vikala sam, vikala, vikala. A ti si samo plakao. Onda sam pogledala na sat, i shvatila da moraš poći u školu. Otišao si u svoju sobu, stavio školsku torbu na leđa, a suze su ti i dalje tekle iz okica tužnih. I onda si tako sav tužan i jadan, podigao glavu, stisnuo zube, sa onim saznanjem da se u školu mora ići, bez obzira što ti se ruši kućica. Pa si skupio svu svoju dječju hrabrost i volju, obrisao rukavom oči, i krenuo. Ta tvoja mala, pognuta leđa, ta snaga koju si morao pronaći u sebi da bi otišao u školu ostavljajući iza sebe dvoje sebičnih, okrutnih, zapjenjenih odraslih, ona usamljenost koju sam tada vidjela u tvojim uplakanim očima, to je jedina stvar u mom životu koje se sramim, i koju sebi nikada, ali nikada neću oprostiti. Ta slika me progoni svih ovih godina, čini mi se ponekad da me ta slika ubija iznutra jače od bilo koje rane koju sam ikad nosila na duši. Oprosti mi, Dječaku. Oprosti nam. To je ujedno bio i dan kad sam shvatila da se ja i tvoj tata moramo rastaviti ako ne želimo tebe uništiti. U meni živi nada da ćeš ti jednoga dana moći i znati sagraditi svoju vlastitu kućicu ljubavi, onakvu kakvu smo željeli i nas dvoje, ali nismo uspjeli. Nismo, jer nas nitko nije naučio. Ni mene, ni tvog tatu. Ipak, koliko god da smo zaboravili jedno drugo voljeti, tebe smo nastavili složno obožavati. I nakon rastave, i prije nje, i tako će biti uvijek. Tvoj tata i danas, kad ga nadvisuješ za glavu, brine o tvom snu. Želim da to znaš. Nekada ti, znam, nije jasno kako sad, kad više nismo skupa, možemo biti prijatelji. To je učinila tvoja bezuvjetna ljubav prema nama. Voleći nas oboje, usprkos svemu, ne osuđujući nas, učinio si nas boljim ljudima. Naučio si nas što znači voljeti. I praštati. Kao što djeca to inače znaju. Ja još uvijek ne znam odgovor na pitanje gdje ode ljubav. Ali znam da si ti naša kućica. Jer si najbolji Dječak na cijelome svijetu.... |