Što je to Dobrota? Mora li imati neki poseban razlog?
Moji domaćini su me primili srca otvorenog kao kuća sa širom otvorenim vratima, bez straha da će joj nešto biti ukradeno. Tako su oni davali od sebe, ne bojeći se da će išta izgubiti. Zašto je Samy onaj dan prišao i dao mi papirić sa svojim brojem? Kako to da me je uočio u masi ljudi i obratio mi se? Što ga je ponukalo na to? Neka pitanja nikada ne dobiju svoj odgovor. Ili mi možda u srcu imamo sve odgovore, samo ih se ne usuđujemo pokazati drugima, jer ne spadaju nekako pod kriterije današnje civilizacije? Komuniciramo li sa Bogom ili Svemirom, je li Savršeni um „kriv“ za neke savršene trenutke u našim životima?
Samy mi se nije pokušao približiti ni na koji od onih načina na koje bi vaša pokvarena mašta pomislila :D.
Svih 10 dana koliko sam provela kod njih, bila sam im kćer, sestra, izgubljeni putnik na njihovom pragu kojeg su napojili i nahranili.
Oporavljala sam se brzo i lako, uživajući u ljubavi koja je strujila zrakom te kuće. Da, Samy je bio usvojen. Po mojoj procjeni, u životu je dobio više ljubavi nego mnoga djeca koja su odrastala uz vlastite roditelje. A svu tu ljubav koju je dobio, dijelio je dalje, lakoćom sretnog djeteta.
Odrasti tako, u uvjerenju da je ljubav jedini način i da se podrazumijeva, to je čudo i privilegija.
Nakon desetak dana, pomogli su mi naći treću obitelj u kojoj ću raditi. Još mi nije bilo dosta, još nisam osjetila potrebu vratiti se kući. Poslije svih nevolja i nezgoda u koje sam upadala, htjela sam još. Kući sam otišla kad sam osjetila poriv, otišla sam kad je bilo najbolje. Često ja to tako...
Treća obitelj, eh....bračni par, ona, Suzi, bila je samo dvije,tri godine starija od mene, a njen muž George možda koju više. Bili su ortodoksni Židovi, ona je radila u jednoj američkoj firmi u marketingu, a George je imao svoju privatnu apoteku. Bili su roditelji dvoje dječaka. Ely, koji je tada imao 4 godine, i Daniel, 3 godine.S materijalne strane gledano, oni su bili najmanje bogata obitelj u mom ženevskom nizu, pripadali su švicarskoj srednjoj klasi, ako tako nešto u Švicarskoj uopće postoji. Ja sam, naime, imala dojam, da u toj zemlji nema siromašnih i bogatih. Nego samo bogatih.
Nisu živjeli u kući, nego u stanu, na drugom katu jedne stambene zgrade, u sklopu kojega sam ja dobila svoju sobicu. Uselivši se u nju, pomalo strepeći od toga šta me sad čeka, nisam mogla ni naslutiti da upravo počinje moje najsretnije razdoblje u toj zemlji.
Dapače, pomislila sam da sam upravo upala u najgoru moguću priču, nakon što su sjeli samnom za stol i počeli mi objašnjavati „pravila igre“.
Objasnili su mi da su oni ortodoksni Židovi. Ja sam im rekla :“Pa dobro, šta sad, nitko nije savršen“
Ne zezam se, stvarno sam im tako odgovorila, i isti čas se ugrizla za pogani jezik. Pobogu, jesam li ja normalna, tako se zezati sa tim pitanjem, treba me ubit! Međutim, moj strah je bio bezrazložan, jer su i Suzi, i George, pali sa stolica od smijeha!
To je bio onaj trenutak kad sam shvatila da se među nama desio pozitivni „klik“, da su oni, usprkos nevjerojatnim i meni posve ćaknutim zakonima svoje vjere, ljudi koji će oprati obraz svih mojih dotadašnjih „poslodavaca“, a bogme i svih ortodoksnih vjernika koje sam upoznala u životu....
Post je objavljen 13.04.2009. u 12:27 sati.