Imala sam dvadeset godina, o dječjim bolestima nisam imala pojma, a pogotovo ništa o nekakvim febrilnim konvulzijama. Ono što sam znala, bilo je to da stojim nasred nečije kuhinje, u Ženevi, da su vrata frižidera ostala otvorena, da je vani padao gusti snijeg, a da se predamnom, na podu, grči, potpuno modro, nečije dvogodišnje dijete. Dijete koje sam ja čuvala, koje je meni bilo ostavljeno na brigu. Dijete, koje sam voljela kao da je bilo moje.
Prizor je bio jeziv. Ne znam koliko sekundi sam stajala u šoku. Onda sam skočila, zgrabila ga u naručje, vičući i ponavljajući njegovo ime, kao da će ga moje uporno, očajničko dozivanje vratiti k svijesti.
- Dany, Dany, Dany, Dany, Dany....! –
Dany, sa pjenom na ustima, trzao se još nekoliko trenutaka, a onda se ukočio. U mene su gledale njegove razrogačene oči, i tad shvatih da je prestao disati. I tada, nakon dvije godine u Švicarskoj, tijekom kojih nisam niti jednom progovorila svojim materinjim jezikom, jer nisam imala s kim, zavapih, na hrvatskom:
- Bože, molim te nemoj njega! Molim te nemoj njega, uzmi mene!!!!
Nikad se u životu, Bogu, u kojeg nisam vjerovala, nisam tako ozbiljno, oštro i iskreno obratila. U svakom slučaju, moj vrisak, moj vapaj je očito bio tako jak i uvjerljiv, da mi je netko ili nešto dao snage, pameti, snalažljivosti, ma, nemam pojma čega, da napravim ono što sam potom napravila. Kao da mi je netko šapnuo, uputio me, kao da me nešto vodilo, jurnula sam u kupatilo, Danyja spustila u kadu, zgrabila tuš, odvrnula vodu, hladnu, i mlaz uputila direktno na njegovu glavu.
Ne znam koliko je stupnjeva bilo u zraku, vani je bio snijeg do koljena, voda je znači bila mrzla, držala sam tuš u ruci i netremice promatrala Danyjevo lice. Nekoliko sekundi dugih kao paklena vječnost nije reagirao, a onda sam vidjela ono što sam željela vidjeti - Dany je trepnuo.
Isti čas sam ga ponovo zgrabila, jurnula s njim u naručju put sobe, tamo uzela nekakvu dekicu, prekrila ga njome, izletila na hodnik zgrade vičući:
- U pomoć! Neka mi netko pomogne! Molim vas neka mi netko pomogne!
Nitko. Nitko nije niti provirio, a spuštala sam se, trčeći, sa kata na kat, lupajući uz put na sva vrata. Nitko. U prizemlju kroz jedna vrata proviri jedna sijeda glava. Starica, od svojih 80-ak godina, škiljila je oprezno u mene, a ugledavši obamrlo dijete na mojim rukama, ostala je otvorenih usta i počela opet zatvarati vrata. Ubacila sam nogu spriječivši je i naložila joj:
- Zovite nekoga, molim vas, zovite nekoga boga mu!!!!!! Dijete mi umire!!!
Starica preplašeno dohvati telefonsku slušalicu u hodniku, ali ja nisam imala ni vremena ni živaca čekati, pa odjurim iz zgrade i nađoh se na ulici, u snijegu do koljena. Cijelo vrijeme te jurnjave uspijevala sam pratiti, više instinktom nego vidom, da li Dany diše.
Ta ulica je bila jako prometna, zaletila sam se i ukopala nasred nje, nastala je škripa automobila koji su kočili u zadnji čas da nas ne pregaze, a prvo auto koje je stalo, vozila je neka žena. Uletih s Danyjem u to auto, i šokiranoj ženi zavikah:
- U bolnicu, molim vas, vozite u bolnicu što brže!!! –
Sva sreća, gospođa je bila izgleda od prisebnijeg soja, nije ništa zapitkivala, samo je dala gas i vozeći luđački brzo stigosmo do bolnice. Nikada neću zaboraviti tu vožnju, Danyjeve plave oči ukočenog pogleda, moje pipanje njegovog bila, moji strahovi da je vožnja uzaludna jer ionako već neko vrijeme držim u naručju mrtvo tijelo....
U bolnicu sam utrčala vrišteći, bila sam u stanju jakog šoka, to znam po tome što mi je jedna sestra pokušala uzeti Danyja iz ruku a ja ga nisam htjela pustiti. Shvativši da nisam pri sebi, sestra mi zvizne šamarčinu, eh, te sestre, tako su pragmatične i praktične...kako me pljusnula, tako sam popustila stisak, i ona mi otme Danyja i trčeći nestane s njim u nekoj od bolničkih prostorija.
Netko me je uhvatio ispod ruke, posjeo me na neku stolicu, pokušao komunicirati samnom, ali ja nisam mogla govoriti. Jer, ja sam osluškivala. Ja sam čekala. Čekala sam samo jedan zvuk, čekala sam kao što nikad ništa u životu nisam čekala.
Znala sam, ako ne čujem taj zvuk, da sam zakasnila, da je gotovo, da je moj život nepovratno promijenio svoj tok, i da više nikad neću biti normalna...čekala sam, koncentrirano, na ivici ludila, Danyjev plač. A onda sam ga čula.
Dany je zaplakao. U tom trenutku sam znala da je spašen, i tad počeh i ja plakati, i tresti se, u međuvremenu tu su se stvorili i Suzy, i George, i policija (poslije sam doznala da je ona bakica pozvala policiju, hitnu pomoć i vatrogasce)...kao kroz maglu sjećam se doktora koji mi je prišao, pitao me što je bilo, ja sam nekako uspjela ispričati tijek događaja, mucajući kroz suze, a on mi je onda rekao:
- Svaka čast. Napravili ste jedino što ste u datom momentu, kao potpuni laik, i mogli napraviti. Spasili ste mu život. Ali isto tako, mogli ste ga i ubiti. Bilo je samo pitanje snage Danyjevog organizma kako će podnijeti šok od hladnog mlaza vode. Hrabra ste vi mlada žena...
Eto, tako sam saznala sve o febrilnim konvulzijama. Saznala sam da djeca do dvije godine, pri visokoj temperaturi, mogu dobiti te konvulzije. Također sam saznala da takavi napadi mogu uzrokovati oštećenja na mozgu, iz kojih se kasnije razvije epilepsija. Dany nije imao nikakvih posljedica. Ali, ja jesam. No, o tome kasnije...
Saznala sam tada puno stvari. Na primjer, kako nikad ne znamo što sve krijemo u sebi dok nas neka izvanredna situacija ne natjera da iz sebe izvučemo to nešto. Nekada otkrijemo u sebi snagu za koju nismo znali da je posjedujemo, a nekada otkrijemo i slabosti za koje smo mislili da se nama ne mogu dogoditi.
Otkrila sam tada i to da nitko ne može u Boga vjerovati tako jako kao što može - nevjernik. Jer, mislim, lako ti je vjerovati u Boga kad već jesi vjernik. Al', ajd' ti vjeruj kad si nevjernik. E, za to, ipak, treba posebna snaga vjere.
Ipak, najvažnije što sam tada otkrila bilo je: Ima nešto.....
Post je objavljen 20.04.2009. u 09:47 sati.