marchelina
09.04.2009., četvrtak
Putovanja-13.dio-Smaži me nježno
|
Nakon mog striptiza u ženevskoj policijskoj postaji, moj život dadilje vratio se u smirujuću kolotečinu, a ja sam se osjećala kao netko tko je upravo odradio teži dio svoje karme, pa sad može, bar na neko vrijeme, opustiti se i zasluženo odmarati od nesreće. Kriva procjena. Nedugo dakle nakon dilerske epizode, jedne lijepe nedjelje popodne, krenuh u Ženevu na kavu kod prijateljice, također dadilje u jednoj obitelji. Čekala sam autobus, veseleći se unaprijed ugodnom ćaskanju i ogovaranju poslodavaca, kadli na pločniku, 50-ak metara od mene, ugledam kako mi se približava…nešto. Što se više približavalo, to je bilo jasnije da se radi o životinji, pogolemoj, a kako sam za dinosaure znala da su izumrli, bila sam u nedoumici, početi vrištati i bježati, ili stoički izdržati još jedan udarac sudbine, pa ako preživim, poslije o tome recimo…pisati. Nisam stigla odlučiti, moj novi udarac sudbine se zaleti, skoči na mene, sruši me na pod, ja pogledam u plavo nebo pomislivši kako je romantičnije bilo poginuti od skijanja, a potom odlučim hrabro pogledati mojoj sudbini u oči. Ali avaj, moja sudbina je bila prekrivena gustom, dugom dlakom od glave do pete, pa joj se oči nisu ni vidjele. U mene je, dahčući, isplaženog jezika, koliko je mogao kroz dlaku, buljio jedan…pas! Bože, zar je to bila moja karma? Da završim kao pseći kolačić? Pojest će me dlakavo čudovište, neće ostati nikakav trag, pojest će me i nitko neće znati što se samnom dogodilo, ovo je savršeno ubojstvo, policija će me možda neko vrijeme tražiti a onda odustati i proglasiti me nestalom, a bolje i to nego da me proglase pojedenom i probavljenom, misli su mi jurile panično kroz glavu, dlakavo čudovište je otvorilo usta, razjapilo ogromne žvale, zatvorila sam oči, na brzinu postala vjernik i preporučila se Bogu, osjetih vrući dah na licu, sve bliže i bliže i bliže i….fljaaaaap! I još jednom…fljaaaap! Ovo što se dogodilo, bilo je, za moje kriterije još i gore od smrti…prerušeni dlakavi dinosaur me je upravo…polizao! Dva puta! Njegov jezik veličine kineskog zida fljapnuo je od moje brade do čela jednom, pa još jednom, ukočih se od gađenja; stvor, valjda zaključivši da nisam ukusna, veselo zamahne repom i odhopsa nehajno niz ulicu, ko da se ništa nije zbilo, a ja ostadoh ležati ne znajući dal' da se smijem ili da plačem….   Prateći pogledom kako se skakutajuće klupko dlačurdi veselo udaljava, začujem približavanje autobusa, nesigurno se osovim na noge, provjerim jesu li mi svi udovi na broju, otresem prašinu sa sebe i uskočim u autobus. Sat vremena kasnije, sjedeći u stanu kod frendice i prepričavajući događaj kroz smijeh, moja lijeva noga, od skočnog zgloba do koljena, počne naočigled oticati i bujati, dok nije postala duplo deblja od desne noge, to je ona noga koju sam nezgodno zavrnula pri padu, osjetim neizdrživu bol i završih na hitnoj pomoći jaučući. Ok, ništa strašno, stavit će mi neke obloge valjda, dati tablete protiv bolova, i to je to. Opet kriva procjena…..rendgen je pokazao da je nešto u mom zglobu naciklo, puklo, zagipsaše mi nogu, posjedoše me u kolica, i ..:»Evo, sad možete kući, imate koga da dođe po vas?» - O, da, naravno da imam - samouvjereno ću ja. Okrenem broj svoje ženevske obitelji, javi se gazdarica, ja se rasplakah objašnjavajući gdje sam i što mi se dogodilo, zamolim da dođe po mene, a ona..ona mi poklopi slušalicu. Misleći da se veza sama od sebe prekinula, nazovem ponovo, ona se javi, i ledenim glasom mi saopšti da nije ona baš toliko blesava da povjeruje u takvu nebuloznu priču, da mi je opravdanje prozirno, da sam trebala sutradan čuvati djecu jer je ona s mužem imala zakazanu večeru, da sam joj uništila taj izlazak, da sam pokvarena i lažljiva i potom mi opet tresne slušalicu ! Ostadoh tako zatečena sjedeći u kolicima, nepokretna, trpeći jake bolove, napuštena, bez ikoga svoga u velikom gradu u stranoj zemlji; bila je već ponoć, bolničko osoblje me sumnjičavo pogledavalo, znala sam: Ako netko uskoro ne dođe po mene, oni će zvati policiju. O, ne, ne opet, pomislih! Što ću sad? Tko će mi pomoći? Što sam to zabrljala u prethodnom životu da ovako masno plaćam? Nitko mi neće pomoći, ovo je kraj, ovo je kraj…. Počeh prevrtati po svom novčaniku, kao da će iz njega iskočiti neki Superman i spasiti me, među ono nešto malo švicarskih franaka napipah nekakav papirić, rastvorim ga, čitam neki telefonski broj, ma ne, ne mogu ovaj broj zvati, ok, netko mi ga je nažvrljao, i da, rekao je »Ako ti ikad zatreba pomoć, samo nazovi», ali ne, ne mogu zvati….ili ipak..? Kroz maglu počeh se prisjećati tko, i kako mi je nažvrljao taj broj... |