Nekih desetak godina svog života živjela sam u Okrugu Gornjem, na otoku Čiovu kraj Trogira. Od moje kuće do Trogira bilo je preciznih 5km, koje sam, što pješke, što vozilima, prelazila svaki dan, iz svoje potrebe da dođem do Grada, jer ja volim gradove, volim ih baš zbog svega onoga zbog čega drugi ljudi sve više bježe iz njih.
Buka, vreva, gužva, turisti, buka, vreva, gužva, e, to je ono kako ja zamišljam Raj. Meni ljudi nikad ne dosade, ja sam vječno gladna njihovih lica, pogleda, pokreta, hoda, smijeha, postojanja.
Pošto sam bila udana gospođa i od mene se očekivalo bar minimum ozbiljnosti i posvećenosti zavjesama, tapetima, loncima, taperverima, cepterima i ostalim stvarima koje nam pomažu da nam hrana liči na praktične svemirske, bezmirisne, frigidne obroke, ja sam, da bi zadovoljila svoju glad za gradom, svakodnevno izmišljala takve nekakve „kućanske“ razloge zbog kojih sam morala neiozostavno otići do grada.
Taj dan sam naprimjer izmislila da moram, ali stvarno moram zaimebožje, odšetat da bi na pazaru kupila neki začin bez kojeg nema šanse da završim ručak.
Opravši tako savjest pred strašnim inkvizicijskim sudom mame, muža, i svekolikh susjeda, nađoh se u Trogiru, sretna što ću opet onako dječji, ko da kradem pekmez iz smočnice, bar na sat vremena moći lutati uličicama sanjareći i, poput turiste u vlastitom gradu, zadivljeno okom upijati sve one ljepote toga grada kojih je toliko da ih u 10 godina nisam ni uspjela sve otkriti.
Trogir je još jedna moja tajna ljubav, koju sam morala kriti ne samo od muža i ostalih ljudi koji su bili odrasli, jer su mene, zbog tih mojih perverznih sklonosti šalabazanju, nazivali nedoraslom, nego i od Splita, jer je moj Split jedan strašno narcisoidni grad ..narcisoidan ne svojom krivnjom, jer sam ga upravo ja razmazila tepajući mu godinama da je „najlipši, najluđi, najdraži, srcu jedini“, ali to je bilo dok nisam vidjela Trogir.
Tada sam počela varati Split sa Trogirom, a Trogir sa Splitom, pošto je, zbog mog tepanja, u međuvremenu i Trogir postao onako..carski razmažen i obijestan.
Taj dan, dakle, učinivši svoj smušeni đir po malim sanjivim kaletama, nađem se na cesti tik uz autobusnu stanicu, kadli se kraj mene, točno uz rub pločnika, otvore vrata autobusa koji nije silazio u stanicu, nego je svoje putnike kupio na cesti.
Otvorena vrata autobusa meni ispred nosa, to je, kad sam ja u pitanju, čista provokacija, rukavica u lice. Ne razmišljajući niti pola nanosekunde, uđoh u utrobu autobusa kao hipnotizirana. Progutalo me, ko kit Pinocchia. Otputovala ja. Nisam znala kud vozi, ni odakle dolazi taj autobus.
Vjerna svojoj direktnoj vezi sa Svemirom, ja zakoračim u svako vozilo koje drsko rastvori svoja vrata ispred mene. Za mene, to je poziv, to je Usud, i nema se tu šta oklijevati.
Imala sam ja tako nekih trenutaka u životu, kad sam bila kao u nekom transu od ljepote svega oko mene. Zgrade, ljudi, nebo, semafori, gužva, zvonici, ptice, dvorišta, pločnici, dvorišta, prozori, djeca, Bože, kako je mene sve to znalo ostaviti bez daha!
Znala sam da sam čudakinja, to sam znala još od malih nogu, a odrastajući, u mojim se grudima kupila neka sitna tuga, tugica, jer sam morala sakrivati svoja vedra oduševljenja kao nešto sramno i neprihvatljivo..kao kad bi me na primjer u gradskom autobusu, u 7h ujutro, uhvatila želja za pjevanjem, među turobnim, umornim, mrkim licima suputnika, pa bi mi note zastale na usnama i ja sam posramljeno gledala u neku točku na podu kraj svojih nogu, kao da su svi znali, a nisu, da sam upravo zamalo počela pjevati na sav glas, zvonko, kao da sam upravo rođena, svježa, neopterećena, neokaljana iti jednom životnom teškoćom i mukom...
U transu tako doputovala ja do Makarske, odakle sam se, naglo se sjetivši neskuhanog ručka , sa osjećajem krivnje javila unezvjerenoj obitelji, pokušavajući im mucajući objasniti neobjašnjivo: kako sam to, krenuvši po začinsku biljku na Trogirski pazar, završila u Makarskoj. „Malo sam se zanijela“, to ionako nikad nije kod njih prošlo.
A bila je to čista, jednostavna istina. Toliko čista da je zvučala kao laž. Pa bi, da ne bi pomislili da lažem, počela izmišljati i lagati, koprcati se...žena od svojih blizu 40, koja se zanese tako da otputuje neplanirano u susjedni gradić, to je njima zvučalo nevjerojatnije nego da sam im rekla da su me oteli vanzemaljci....
Post je objavljen 01.04.2009. u 21:37 sati.