Šetamo tako po svijetu, i volimo o sebi imati dobro mišljenje, jer smo dobri, jer mi to zaslužujemo. Ponekad našu dobrotu mjerimo količinom dobrih djela, ili količinom neučinjenih loših djela, ponekad ljepotom i suptilnošću izgovorenih riječi. Ali tako je lako skliznuti, tako je lako transformirati se u ono što inače preziremo. Moja osobna mjera za dobrotu bila je – uvjerenje o jednakosti svih ljudi, poštovanje prema svakom ljudskom biću bez obzira na vjeru i naciju. Kao dijete miješanog braka, vjerojatno nisam ni imala puno šanse misliti drugačije, i drago mi je što je to tako.
Ako nas netko uvrijedi, a mi se spustimo na njegov nivo, koristeći iste ili slične riječi kao i napadač, jesmo li i dalje jednako dobri? O tome sam mozgala još neko vrijeme nakon prvog, i jedinog verbalnog sukoba sa svojom gazdaricom. A svih ovih godina, dakle više od 20, sramim se zbog izgovorenog.
Do sukoba je došlo nakon što mi je ona naredila, jednog kišnog i blatnjavog dana, da očistim cipele, njene, i cipele njene djece, i cipele njenog muža. Usprotivila sam se, rekavši da ja nisam tu da bi njima bila rob ili sluškinja, nego dadilja, i da si izvole cipele očistiti sami. Kao da je jedva čekala tu moju prvu pobunu, podivljala je, obuzeo ju je, meni potpuno nelogičan, bijes, kao da je, obračunavajući se samnom, rješavala neke stare račune sa životom. Usmjerila je pogled onih svojih sivih, hladnih očiju u moje, i procijedila, kipteći:
„Sad znam da su istinite sve one priče o Jugoslovenima! „
Ja, najednom zaintrigirana, upitam:
„Kakve priče?“
„Priče da ste lijena, jadna, primitivna govna!!!“
E, tu je mene obuzeo bijes. Bez razmišljanja, uzvratih joj, skoro sa zabavljenim smiješkom:
„E, a ja sad znam da su istinite sve one priče o Židovima!“
Istog momenta kad sam to izgovorila, požalila sam. .
Što mi bi? Kao, ako ćemo se vrijeđati po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, i ja konja za utrku imadem, jel'te? A ima li lakše mete od čovjekove vjere, koju uz to nije ni birao, nego mu je pripala samim rođenjem? Niski udarac, za niski udarac.
Gledala me je, nije riječi rekla. Okrenula se potom na peti svojih jahačkih čizama u kojima je valjda i spavala, i napustila prostoriju. Od tog dana među nama je vladala kontrolirana hladnoća, kao da smo obje htjele vidjeti koja će duže izdržati naelektrizirani zrak i potpuni izostanak ikakve humane komunikacije.
Naravno, ja nisam mogla dugo tako, a ona je, izgleda, u takvoj atmosferi i odrasla, pa nije smatrala za shodno niti da me otpusti.
Za razliku od mog odnosa s njom, moj odnos sa djevojčicama se u međuvremenu bitno popravio, jer sam ih ja zavoljela, eto, takve, bahate, razmažene i drske. Ja djecu ne znam ne voljeti. Iako su me nekoliko puta dovele do ruba suza, iako su njihove riječi boljele više od riječi bilo koje odrasle osobe, praštala sam im i tim praštanjem ih zbunjivala. Praštanje nije uključivalo i pokornost, pa su brzo shvatile da moja mekoća nije i znak slabosti, zbog koje bi me, znam, bile prezrele do kraja.
Kao da sam uspješno prošla njihovo nekakvo testiranje, postala sam im mali vjesnik jednog drugačijeg svijeta, u kojem važe neka pravila srca a ne novca, počele su mi se približavati, polako ali sigurno. Koliko je samo straha bilo u njihovim prvim, sramežljivim znakovima naklonosti prema meni! Kao kad su mi jednog jutra, trenutak prije prelaska ulice, plaho, ali spremno, pružile ručice gledajući me s iščekivanjem. Te ručice koje sam primila u svoje dlanove, taj mali stisak prijateljstva, ta neizgovorena čežnja za toplinom, to je bila nagrada za sve moje suze, jedna od prvih lekcija o napuštenosti, tuzi, i o okrutnosti svijeta odraslih prema bićima koja sasvim nezasluženo dobijemo na dar...
Post je objavljen 06.04.2009. u 11:21 sati.