marchelina
16.04.2009., četvrtak
Putovanja-Kraj-3.dio
|
Suzy je bila visoka, vitka, velikih modrih očiju, duge pepeljasto plave kose. Podsjećala me na srnu. George je bio nizak, mršav, crne kose i tamnih očiju. Ona je svoju lijepu kosu sakrivala perikom, jer po nekim pravilima njihove vjere, udanoj ženi kosu je smio vidjeti samo njen muž. Sjećam se komičnih trenutaka kad bi Suzy šetala po kući opuštena, u kućnom ogrtaču i raspuštene kose, a netko bi pozvonio na vratima. Panično bi pobjegla u svoju sobu, a meni naložila da ja otvorim vrata gostima. Onda bi ja zabavljala goste, a Suzy bi se nakon par minuta pojavila, sva dostojanstvena i ozbiljna, kose sakrivene pod perikom. Izbjegavala je pogledati u mom pravcu, jer je znala da bi je uhvatio smijeh, kako je hvatao i mene, jer ja sam poznavala Suzy kakvu uvaženi gosti nisu nikad vidjeli. Neozbiljnu, vrckastu, šašavu, mladu i ludu. Pitala sam se često, koliko je iskreno bila zadovoljna pokoravajući se svim strogim zahtjevima i zakonima svoje vjere...koliko je možda svoju pravu prirodu prigušila i utišala u toj nekoj vrsti dobrovoljnog sužanjstva? Možda se varam, možda je bila sretna. Nadam se da se varam... Njen stariji sin Ely, dječakić od 4g, još je bio premali i nije baš bio oduševljen svim tim zabranama. On i njegov brat Dany nosili su židovske kapice, družili se isključivo sa židovskom djecom, pohađali židovski vrtić. Jednog kišnog dana, kad je Ely poželio nešto što je njihova vjera zabranjivala, a radilo se o nekoj običnoj dječjoj želji, pa kad mu je rečeno da ne smije, upitao je: - Zašto ne smijem? - Zato što smo smo mi Židovi, ljubavi, i to ne smijemo – odgovorila mu je Suzy. Ely ju je pogledao na čas, a onda strgnuo svoju crnu kapicu sa glave, bacio je na pod, i počeo bijesno skakati i gaziti po njoj, vičući gnjevno: - Ne želim biti Židov! Ne želim biti Židov! Nee žeeliiim bitiii Žiidoooov!!!!! Ja sam u tom momentu osjetila sažaljenje prema njemu, došlo mi je da ga zagrlim i utješim, ali što bi mu uostalom rekla? Nisam imala pravo miješati se, njegov život bio je određen samim njegovim rođenjem, kao što je, na neki način, određen i moj, i većine ljudi na kugli zemaljskoj...Čak i kad rastemo i u nekim, ajmo reći modernijim kulturama, kada mislimo da nismo određeni porijeklom na neki način, zar nismo određeni čak i našim prkošenjem onomu što nam je nametnuto rođenjem? Ako sam ja, recimo, vjerovala da su svi ljudi isti, i sve vjere i nacije jednako poštivala, zar to nije bilo određeno samim tim što sam dijete iz "miješanog braka"? Pa kakvo bi drugačije mišljenje i mogla imati? Mislim, nije baš da sam se rodila vičući:"I have a dream!" Taj san sam naučila sanjati jer sam tako živjela, jer sam tako odgajana. A, ako je netko slovio na primjer za "hrvatskog nacionalistu", zar nije to bilo začeto gušenjem hrvatstva dugih 40-ak godina? Možda je otac tog nacionaliste bio na Golom otoku? Kako bi mogao drugačije razmišljati? Ili, ako je netko za svo vrijeme Jugoslavije stasavao u obitelji koja je zaista vjerovala u "bratstvo i jedinstvo", u obitelji koja se nikada nije zamjerila ondašnjoj vlasti, pa samim tim nikad nije došla na udar niti na hitac; u obitelji koja je dobila stan od poduzeća, ljetovala i zimovala i oblačila se po sistemu "sve na kredit, sve za raju, jarane", zar nije onda normalno da danas bude jugonostalgičar? Pa tko ne bi čeznuo za vremenom kad mu je bilo lijepo i lako...? Ely je bio živ, preživ za sva ta kruta pravila, i većinu vremena bio je bijesan. Bio je kao mali divlji bik, vječno zajapuren u licu, divljih plavih kovrča na glavi, koje su stalno iskakale ispod crne kapice, kao da je i njima bilo pretijesno, kao da su se i one bunile... Nasuprot divljem i buntovnom Elyju, njegov dvogodišnji brat Daniel tj. Dany, bio je, duhovno, minijaturna replika svoga oca. Fizički sličan majci, bljedunjav i proziran, gotovo eteričan, lelujao se svijetom kao plaha sjenka sebe samoga. Tih, miran, šutljiv, bio je mali anđeo, dugih, ravnih, plavih vlasi, i ne, nikako nije spadao u vrstu djeteta koje bi bijesno bacilo na pod svoju židovsku kapicu. Jedino u čemu je bio problematičan, bila je hrana. On jednostavno nije volio jesti, i moja glavna zadaća tih 6 mjeseci bila je nagovoriti Danyja da bilo što pojede... To je bio pravi izazov, a ja sam ga prihvatila srčano, ne samo zato što sam bila mlada i hrabra kakvi već jesmo u mladosti, nego i zato što sam, nakon nepunih mjesec dana u toj kući, zavoljela iskreno cijelu tu neobičnu, šašavu obitelj, a posebno, naravno, moja dva dječaka. Sva sreća što sam bila i mlada, i hrabra, i srčana, to mi je, naime, pomoglo da jednoga dana Danyju doslovno spasim život.... |