I kao što kaže pjesma, zatvaram oči, samo na trenutak...i vraćam se u Ženevu moje mladosti, onakvu sjajnu, bogatu, urednu, savršenu. Ženeva je bila dobra prema meni, usprkos svim onim peripetijama u koje sam povremeno upadala. Svako putovanje u životu nas uči, obogaćuje, sva dobra i loša jutra, sve pijane i trijezne večeri...
Ženeva je mene naučila kako ništa u životu ne možeš predvidjeti, niti znati što bi učinio u određenoj situaciji, dok ti se ta situacija ne dogodi. Onda tek otkriješ u sebi neke druge...tebe, pa se iznenadiš.
Suzy, kao ni Dany, nije voljela jesti, a ni njen muž. Jeli su tek toliko da se negdje valjda ne sruše od pothranjenosti. Jedini koji su sa guštom jeli u toj obitelji tada, bili smo Ely i ja.
U skladu sa svojom nezainteresiranošću za hranu, Suzy mi je rekla da nisam dužna kuhati ako ne želim, a isto tako da nisam dužna raditi išta osim brinuti se za Elyja i Danyja. Međutim, baš zato što nisam morala, ja sam sa radošću obavljala i kućanske poslove, i kuhala, sa čvrstom namjerom da te ljude naučim uživati u hrani, pa makar mi zadnje bilo.
Veću pažnju hrani posvećivali su jedino u vrijeme Sabbatha, period od petka popodne do subote popodne, koji je njima bio ono što je katolicima Sveta nedjelja. Tada su za njih prestajale sve aktivnosti, nisu smjeli ništa raditi, spremala se posebna hrana, okupljalo oko svečanog stola i posvećivalo molitvama.
U te dane nisu smjeli koristiti električnu energiju, ništa od modernih civilizacijskih dostignuća, kao da su se vraćali u neka davna vremena u kojima je kontempliranje o Bogu i životu bilo lakše zbog nedostatka zvukova radija, televizije, telefona...Isključivali su dakle telefone, televizija je u vrijeme Sabbatha bila strogo zabranjena, nisu koristili ni zvono, eventualni gosti su tada samo smjerno kucali na vrata; meni je to sve skupa bilo malko neprirodno i smiješno, ali sam poštivala zabrane, tim više što sam ja u svojoj sobi smjela slušati radio, skakati, plesati, sve što god sam htjela. Bili su tako tolerantni ortodoksni vjernici.
Jedne subote ujutro vraćali smo se iz šetnje Suzy, djeca i ja, i kad smo stigli do zgrade u kojoj su stanovali, krenuli smo stepenicama na njihov treći kat, jer nisu smjeli koristiti ni lift u te dane. Dany, umoran od šetnje, raširi ruke prema Suzy tražeći da ga ona ponese. Ona mu odgovori da ću ga ja ponijeti. On je međutim insistirao, počeo plakati, ali ona niti da trepne.
Objasnila je zbunjenoj meni da, kad je Sabbath, mora se kloniti svih težih napora i rada, a nošenje vlastitog dvogodišnjeg djeteta uz stepenice do trećeg kata je spadalo pod takve zabranjene akcije, također. Tada sam se prvi put zaista zgrozila, i naljutila na Suzy.
Boljelo me srce slušajući Danyjev plač, osupnula me njena hladnokrvnost i neosjetljivost na njegove suze. Ljuto sam joj rekla da čisto sumnjam da Bog može imati takve sumanute i okrutne zahtjeve prema svojim slugama, protestirala sam noseći Danyja koji je cijelo vrijeme plakao i otimao mi se iz ruku. Kakva bešćutnost!
I opet se potvrdio onaj moj dojam o tome kako, što je netko bliže Bogu, to je dalje od Čovjeka. Tu pojavu sam primjetila bez razlike kod vjernika svih religija, to je bilo tako apsurdno i dijametralno suprotno temeljnim postavkama svih tih religija. Nisam baš na "ti" sa Bogom, ali mislim da je temelj svake religije Ljubav, bogamu!
Naravno, ovime ne generaliziram, znam da ima puno ljudi koji Vjeru i shvaćaju, i provode kao Ljubav. Ali takvih je bilo puno i među onima koji sebe nisu nazivali vjernicima...
Suzy i George nisu nikad svoju djecu fizički kažnjavali, ali su prema njima bili okrutniji na momente nego neki stanovnici siromašne Dalmatinske zagore u dalekoj Jugi...Nisam cijeli vikend progovorila sa Suzy, ali sam se na kraju primirila i pomirila, kao što su se na kraju pomirila i njena djeca. Nisam tu mogla ništa mijenjati, niti im se upletati u sudbinu...
Jedno jutro, Suzy me nazvala sa posla i rekla mi da joj se prije odlaska na posao učinilo da je Dany malo zažaren i vruć; bio je pod nekakvom virozom, pa me zamolila da obratim pažnju. Ja, pragmatičnošću nekoga tko je odrastao tamo gdje se djecu znalo i mlatnuti, ali i nositi ih na rukama i tridesetšest katova ako je trebalo, bila Sveta nedjelja ili ne, upitam je gdje joj u kući stoji toplomjer.
Ona otpovrne da uopće nemaju toplomjer. Tu sam se iskreno zaprepastila. Mislim, ne imati toplomjer u kući u kojoj se podiže dvoje male djece?!?
Pola sata kasnije, kad se Dany probudio, opipavši mu dlanom čelo, zaključih da sigurno ima bar 38 stupnjeva, i zabrinuh se. Pomislivši kako ga to jutro pogotovo neću uspjeti natjerati da bilo što pojede, čuh njegov glasić:
- Ja sam gladan.
Uvjerena da nisam dobro čula, zapitah:
- Moooolim?!?
- Ja sam gladan – ponovi Dany stojeći u pidžamici ispred mene, i gledajući me svojim velikim plavim očima ozbiljno.
On je gladan?? Dany traži jesti?!? Ovo neće na dobro, pomislih. Tek što sam to pomislila, i posegnula u frižider za nekakvom hranom, začujem iza svojih leđa neprirodan, jezivi zvuk.
TUP.
Okrenem se. Dany je ležao na podu, na ustima mu je bila pjena, trzao se, i bio potpuno modar...
Post je objavljen 18.04.2009. u 09:42 sati.