Bile su to one lipe, mirne godine, rat se još nije ćutija u zraku. Bar ga ja nisan ćutila. To je valjda povezano sa nekom mojom uvjerenošću da se rat ne može nikako događat na par metara od mora.
Ka, neprirodno je. Kao da nije podjednako neprirodan rat u planini, ili u ravnici.
Ne znan odakle mi takvo smišno uvjerenje, ali eto, pomagalo mi je da ne vidin šta su već svi vidili. Ja san ka neka vrsta morskog noja. Zabijen glavu u more, i ne vidin ništa šta ne želin vidit.
Bila san nezaposlena, i tu i tamo bi potpuno neuvjerljivo obilazila Zavod za zapošljavanje. Naravno da posla nikad ne bi našla, ali bi zato srela stare prijatelje iz školskih klupa, pa bi sa Zavoda završili na nekoj kavici i zafrkanciji, i, sve u svemu, bila je to jedna vesela i lagodna nezaposlenost.
Međutin, pred starcima i još nekim ozbiljnim ljudima san povremeno znala odglumit kako mi besposličarenje teško pada, pa bi ka nagradu, ili točnije, ka kaznu za to jadikovanje, dobila hrpu savjeta bez kojih sam sasvim sigurno mogla. Jedan od tih savjeta je bija nešto u stilu „Neće posao pronaći tebe, dok sjediš u kući, nego ajde lipo od vrata do vrata, negdi će upalit“
Tako san ja, uopće ne virujući u to, krenila od vrata do vrata, bolje rečeno, skupila san hrabrost i zakucala na vrata jedne jače građevinske firme u Splitu, osjećajući se totalno smišno, ali eto, da mi se posli ne prigovori da nisan pokušala.
Ja sa građevinom nemam ama baš nikakve veze, ali su moji aduti, ka i obično, bili strani jezici, a te građevinske firme su uvik imale neke poslove vanka, pa san se vođena tom mišlju i zatekla u uredu „kadrovika“ dotične firme.
Gospođa kadrovik me osmotrila, i zapitala:
- Govorite francuski?
- Govorin.
- A jeste li spremni putovati van zemlje?
- Otkad znan za sebe, odgovorin spremno.
U glavi mi se već vrtilo tisuću svjetala Pariza, zgodni mladi Francuzi koji će u meni otkriti utjelovljenje mitske femme fatalle, i šansone i Edith Piaf i Champs Elisee i....
- Odlično. Treba nam prevoditelj na našem gradilištu u Pragu.
- U..p..p..Pragu?
- Da.
- A..kad bi tribala otputovat?
- Sutra.
- Može.
Sutradan, dok san se naslonjena na prozor vagona truckala u pravcu Prahe, tješila san se mišlju da Vltava sigurno ima svojih draži baš kao i Sena i da uostalom ni Prag ne može biti tako daleko od Pariza po lipoti. Osim toga, eto mi prilike za naučit još jedan novi jezik, pa ću, logikom kojom san dobila i ovaj posal, jednog dana možda kao prevoditelj za češki završit u... Parizu.
Gradilište u Pragu je bilo prava mala internacionalna košnica. Gradija se luksuzni hotel u centru, investitori su bili Francuzi, moja firma je bila izvođač grubih radova (otud potreba za prevoditeljem), jedna firma iz Srbije je bila kooperant zadužen za sve keramičke poslove, bilo je još puno, puno raznih kooperanata iz Češke, Poljske, Rumunjske. Kad sam prvi put stupila nogom tamo, samo šta nisam zapivala jedno spontano „Hej Slaveni...“.
Pretpostavljam da je to bija zadnji put da je iko sa ovih prostora vidija na jednom mistu okupljeno toliko Slavena.
Kancelarije su nam bile smištene u improviziranim barakama kakve se već smontiraju na takvim gradilištima, a uredi francuskog investitora su bili ipak prava palača koja se kočila na samom ulazu u gradilište.
Odma do Francuza smo bili mi, a odma do nas su bile kancelarije kooperanta iz Srbije. Bili smo poslagani ka lego kocke, rukom nekog nestašnog diteta sa pomalo perverznim smislom za humor. Tako san ja počela svoju karijeru prevoditeljice za francuski, na gradilištu hotela u centru Praga, a u Jugi su se baš nekako tad otprilike, zakotrljali prvi balvani po cesti....
Moj zadatak je bija prevođenje, ali zbog specifičnih i osebujnih različitosti između hrvatskog i francuskog mentaliteta, često mi je zadatak bija i da- ne prevodim. Odluku o ne-prevođenju sam donosila metodom slobodne procjene, a najčešće sam je primjenjivala u situacijama poput ove:
Šef gradilišta, Francuz, ulijeće u naše prostorije, bisan ka pas, i ljutim, živčanim tonom drekne:
- Recite vašem šefu južnoga dijela gradilišta da podhitno pomakne onu dizalicu i krene sa nalijevanjem betona na drugoj razini, jer po ugovoru već dobrano kasnite i zahtijevat ću da vam se naplate penali zbog tog kašnjenja!
Ja to prevedem.
Naš šef južnoga dila gradilišta, taman zabavljen marendavanjem, odvrati:
- Ma ko te jebe, tebe, i tvoju dizalicu, i ugovor, i penale! Oš me pustit da na miru marendan, redikulu vrancuski? Mala, prevedi.
Okrenem se prema Francuzu, i prevedem:
- Najdublje se ispričavamo zbog kašnjenja, već smo poduzeli sve mjere da se to nadoknadi, i uskoro će sve biti riješeno na obostrano zadovoljstvo.
Francuz me pogleda sumnjičavo:
- Njegov ton mi se nije činio baš tako ljubazan kao vaš prijevod?
- Mediteranski temperament, otpovrnem ja, šireći ruke nemoćno.
Francuz zakoluta očima, al' se smiri, zahvali i ode. Naš šef južnog dila me pogleda, i zadovoljno će:
- Jes' vid'la, mala, kad in se malo podvikne, odma se nauče redu ti vrancuzi, a?
Ja dignen palac gori i uz prigodno fascinirani izraz lica, napustin njegove odaje.
Vani je hotel nicao, polako ali sigurno, uz povremene neočekivane obrate kojima smo mi, kooperanti sa Balkana, unosili živost, ali i zbunjenost u skoro pa idiličnu atmosferu gradilišta. Tako je jedan dan, kao nagovještaj nemira iz daljine, na drugom, taman izniklom katu budućeg hotela, osvanija natpis:
OVO JE HRVATSKA!
Taj natpis je traja koliko je tribalo da nikne treći kat, a zajedno sa trećim katom, sa zida nam je dobro jutro poželija natpis:
OVO JE SRBIJA!
Srbija je, naravno, ukinuta već na četvrtom katu, da bi na petom opet uskrsnila, i ko zna dokle bi išlo to rušenje jedne i stvaranje druge države, da jedno jutro, na šestom katu, nije osvanilo iznervirano:
OVO JE ČEŠKA, IDIOTI!!!!!
Šteta što je to bija ujedno i zadnji kat, jer je mene živo zanimalo šta bi idioti na to rekli.
U drugu ruku, bilo je dobro što nije bilo više katova. Jer se jedan radnik, baš s tog zadnjeg kata, jedno jutro strmoglavija.
To je bila jedina nesreća na radu koja nas je zadesila u šest miseci mog boravka tamo, ali je ostala zapamćena po nevjerovatnoj pribranosti radnika koji je bija njen glavni akter.
Dakle čovik, inače Bosanac, padajući sa šestog kata prema doli, vika je staloženo:
„Čuuvaaaaj dooliiiiiiii!“
Izgleda da je njegovu obzirnu dušu Bog nagradija time što je proša bez ijedne ozbiljne ozljede, pavši tačno na neke naslagane stiropore koji su tu ležali već danima, a za koje su nas sitničavi Francuzi stalno tlačili da ih više primistimo, bilo di. Naravno da naši šefovi posli nisu propustili Francuzima nabit na nos kako bi se bilo sve završilo da su kojim slučajem reagirali i stvarno makli te stiropore.
Tako su se Francuzi s vrimenom okanili ćorava posla, i prestali nas požurivat i plašit kaznenim poenima zbog kašnjenja. Jedino šta su još zahtijevali, bilo je da se na gradilištu ne raspiruju nacionalne netrpeljivosti. Ja san im u ime Hrvatske, Srbije, i svih ostalih država tadašnje Juge bila svečano obećala da ćemo bit dobri, objašnjavajući im istovremeno da se mi volimo tako malo prepucavat, sa kata na kat, ali da se iz toga nikad ne izrode neki žešći sukobi.
Kako sam im samo lagala.
Zalud je naš Bosanac vika „Čuvaj doli“.
Nisu ga čuli....doli.
Post je objavljen 24.04.2009. u 23:56 sati.